[caption id="attachment_113277" align="alignleft" width="460"] Branimir Pešut i Romana Tekić (Foto: sbplus)[/caption]
Nastavljaju se pokušaji reizbornih sječa ravnateljskih glava u ustanovama slavonskobrodske kulture pod patronatom Grada. Nakon, za sada neuspjelog nastojanja da se svrgne Hrvoje Špicer, ravnatelj Koncertno-kazališne dvorane Ivana Brlić Mažuranić, neuspjelog zbog ignorantskog odnosa pokretača njegove smjene spram zakona, a što je rezultiralo brzopletim, proceduralnim greškama u natječajnom tekstu, na red za eliminaciju došao je Branimir Pešut, ravnatelj Galerije umjetnina grada Slavonskog Broda. Kako stvari stoje, 29. siječnja 2018. Gradsko vijeće, na svojoj šestoj sjednici, na temelju mišljenja Kulturnog vijeća o prijedlogu Upravnog vijeća Galerije umjetnina grada Slavonskog Broda – donijet će, najvjerojatnije većinom glasova, odluku o imenovanju više kustosice i voditeljice Galerije Ružić Romane Tekić , za novu ravnateljicu. Ovaj puta stratište je besprijekorno organizirano. Gradsko vijeće postat će odlučujući suučesnik i de iure egzekutor u ubojstvu principa. Može li se u slučajevima reizbora spomenuti oporba, a da to ne izazove osjećaj podsmijeha?!
Kako se vrlo dobro zna da su u oba slučaja oba vijeća, i Kulturno i Upravno, produžene ruke gradonačelnika Mirka Duspare, kako i vrapci na krovu kapelice sv. Ane u Tvrđavi u kojoj stoluje gradonačelnik, znaju da su oni tek provoditelji njegove volje, javnost bi, pa i ona detaljno upućena u sadržaj rada rečenih ustanova i aktivnosti njihovih ravnatelja, pokazala zavidan stupanj glupave naivnosti kada bi inzistirala na dobivanju odgovora o tome zbog kojih stručnih razloga i zbog kojih programskih propusta, ravnatelji više nemaju njihovu formalnu podršku. Ako su i postojale greške u ravnateljskim koracima, one nisu bile presudne da ih se ne reizabere za novu tekmu. Naime, javnost za te greške ne zna, niti je ikada čula da su ravnatelji opomenuti za nemar, odsustvo organiziranosti, da su aljkavi, da štete ugledu svojih ustanova, da su rastrošni i netransparentni u poslovanju. Ravnatelji jednostavno više nisu u milosti šerifa grada i njegovih pomoćnika. Tu se ne radi o stručnosti, njihovom maru, kreativnim potencijalima, dosadašnjim referencama, riječ je o tome da svojevrsnu potjeru za poželjnim turističko-kulturnim statusom Grada, kako ga zamišlja gradonačelnik, statusom koji je u neprestanom bijegu iz uske brodske varoši, treba osvježiti s novim, podobnim, bespogovorno poslušnim članovima, sklonih olakim obećanjima i drugim trikovima.
Zašto javnost nije obaviještena niti o jednom jedinom detalju kadroviranja u brodskoj kulturi? Zašto je javnost iznenađena personalnim rokadama i žrtvovanjima figura? Zašto javnost nikako da shvati da je i kultura polje političke borbe, u čijim se koordinatama odvijaju bitke za kontrolu političke moći? Zašto javnost nije informirana o tome da članovi rečenih vijeća nemaju ni stida ni srama dok jednoglasno, bez ijednog jedinog glasa izuzeća, kao lutke na koncu kojima upravljaju kulturno neobrazovani političari, deklasiraju nečiji rad? Je li javnosti svanulo da je u Brodu veoma popularan sport brojanje istrošenih i mrtvih suradnika? Zato što se u Brodu ne sprovode ispitivanja javnog mijenja, zato što nema relevantnih, stručnih istraživanja o kulturnim potrebama građana? Zato što nema okruglih stolova na temu kulture. Zato što su prosvjetni radnici, a naročito nastavnici i profesori Hrvatskog jezika i književnosti bez ikakve kulturne, društvene i političke inicijative. Zato što nitko, ama baš nitko od profesionalnih lokalnih novinara, sustavno ne prati brodsku kulturu. Pisanje o kulturi u Slavonskom Brodu, na radiju, televiziji, na portalima i drugim medijima svodi se na vijesti, prepisivanje pozivnica za kulturne događaje i poneki invalidni intervju. Nedoraslost medija u svakom smislu, a koji su istovremeno pod kontrolom političkih faktora, stoga za posljedicu ima katastrofalan pristup i skandaloznoj smjeni ravnatelja kulturnih ustanova. Nitko da od novinara stavi gradonačelniku krušku po njušku i upita ga o razlozima sječe ravnatelja. Njega će to možda upitati neki naručeni slušatelj u plaćenoj emisiji na Radio Soundsetu, gdje on odgovara na pitanja o komunalnom redu, psima lutalicama i asfaltiranju pojedinih pješačkih staza, skupljajući populističke poene na temelju svog očinskog odnosa prema građanima-maloj djeci.
Je li itko neutralan, a stručan, netko izvan institucija i klike gradskih vlastodržaca koje kontroliraju famozna vijeća, netko tko ne pripada krugu gradskih birokrata, lažnih profesionalaca u kojih je i nož i pogača, usporedio molbe i materijale za ravnatelja Ustanove Galerije umjetnina? Može li se na temelju floskula o „vizijama“ jednoglasno dati prednost jednom kandidatu? Što je s referencama? Što je to zapravo pogriješio Branimir Pešut? Čime se zamjerio gradonačelniku? I kome još? Tko mu je performerski nasapunao dasku? Gdje su obrazloženja?
SBPeriskop, iako nema neke naročite odnose s Galerijom, niti ima namjeru braniti Branimira Pešuta, kojemu, nakon Dusparine presude, više ne bi pomogla ni preporuka britanske nacionalne galerije Tate Modern, stoji na stanovištu da ga je glave došla samosvojnost, samouvjerenost, duhovitost, (kontra)stav, upotreba vlastite glave… Evo male ilustracije za ovu tvrdnju; vrijedi ju pogledati OVDJE.
Nastavljaju se pokušaji reizbornih sječa ravnateljskih glava u ustanovama slavonskobrodske kulture pod patronatom Grada. Nakon, za sada neuspjelog nastojanja da se svrgne Hrvoje Špicer, ravnatelj Koncertno-kazališne dvorane Ivana Brlić Mažuranić, neuspjelog zbog ignorantskog odnosa pokretača njegove smjene spram zakona, a što je rezultiralo brzopletim, proceduralnim greškama u natječajnom tekstu, na red za eliminaciju došao je Branimir Pešut, ravnatelj Galerije umjetnina grada Slavonskog Broda. Kako stvari stoje, 29. siječnja 2018. Gradsko vijeće, na svojoj šestoj sjednici, na temelju mišljenja Kulturnog vijeća o prijedlogu Upravnog vijeća Galerije umjetnina grada Slavonskog Broda – donijet će, najvjerojatnije većinom glasova, odluku o imenovanju više kustosice i voditeljice Galerije Ružić Romane Tekić , za novu ravnateljicu. Ovaj puta stratište je besprijekorno organizirano. Gradsko vijeće postat će odlučujući suučesnik i de iure egzekutor u ubojstvu principa. Može li se u slučajevima reizbora spomenuti oporba, a da to ne izazove osjećaj podsmijeha?!
Kako se vrlo dobro zna da su u oba slučaja oba vijeća, i Kulturno i Upravno, produžene ruke gradonačelnika Mirka Duspare, kako i vrapci na krovu kapelice sv. Ane u Tvrđavi u kojoj stoluje gradonačelnik, znaju da su oni tek provoditelji njegove volje, javnost bi, pa i ona detaljno upućena u sadržaj rada rečenih ustanova i aktivnosti njihovih ravnatelja, pokazala zavidan stupanj glupave naivnosti kada bi inzistirala na dobivanju odgovora o tome zbog kojih stručnih razloga i zbog kojih programskih propusta, ravnatelji više nemaju njihovu formalnu podršku. Ako su i postojale greške u ravnateljskim koracima, one nisu bile presudne da ih se ne reizabere za novu tekmu. Naime, javnost za te greške ne zna, niti je ikada čula da su ravnatelji opomenuti za nemar, odsustvo organiziranosti, da su aljkavi, da štete ugledu svojih ustanova, da su rastrošni i netransparentni u poslovanju. Ravnatelji jednostavno više nisu u milosti šerifa grada i njegovih pomoćnika. Tu se ne radi o stručnosti, njihovom maru, kreativnim potencijalima, dosadašnjim referencama, riječ je o tome da svojevrsnu potjeru za poželjnim turističko-kulturnim statusom Grada, kako ga zamišlja gradonačelnik, statusom koji je u neprestanom bijegu iz uske brodske varoši, treba osvježiti s novim, podobnim, bespogovorno poslušnim članovima, sklonih olakim obećanjima i drugim trikovima.
Zašto javnost nije obaviještena niti o jednom jedinom detalju kadroviranja u brodskoj kulturi? Zašto je javnost iznenađena personalnim rokadama i žrtvovanjima figura? Zašto javnost nikako da shvati da je i kultura polje političke borbe, u čijim se koordinatama odvijaju bitke za kontrolu političke moći? Zašto javnost nije informirana o tome da članovi rečenih vijeća nemaju ni stida ni srama dok jednoglasno, bez ijednog jedinog glasa izuzeća, kao lutke na koncu kojima upravljaju kulturno neobrazovani političari, deklasiraju nečiji rad? Je li javnosti svanulo da je u Brodu veoma popularan sport brojanje istrošenih i mrtvih suradnika? Zato što se u Brodu ne sprovode ispitivanja javnog mijenja, zato što nema relevantnih, stručnih istraživanja o kulturnim potrebama građana? Zato što nema okruglih stolova na temu kulture. Zato što su prosvjetni radnici, a naročito nastavnici i profesori Hrvatskog jezika i književnosti bez ikakve kulturne, društvene i političke inicijative. Zato što nitko, ama baš nitko od profesionalnih lokalnih novinara, sustavno ne prati brodsku kulturu. Pisanje o kulturi u Slavonskom Brodu, na radiju, televiziji, na portalima i drugim medijima svodi se na vijesti, prepisivanje pozivnica za kulturne događaje i poneki invalidni intervju. Nedoraslost medija u svakom smislu, a koji su istovremeno pod kontrolom političkih faktora, stoga za posljedicu ima katastrofalan pristup i skandaloznoj smjeni ravnatelja kulturnih ustanova. Nitko da od novinara stavi gradonačelniku krušku po njušku i upita ga o razlozima sječe ravnatelja. Njega će to možda upitati neki naručeni slušatelj u plaćenoj emisiji na Radio Soundsetu, gdje on odgovara na pitanja o komunalnom redu, psima lutalicama i asfaltiranju pojedinih pješačkih staza, skupljajući populističke poene na temelju svog očinskog odnosa prema građanima-maloj djeci.
Je li itko neutralan, a stručan, netko izvan institucija i klike gradskih vlastodržaca koje kontroliraju famozna vijeća, netko tko ne pripada krugu gradskih birokrata, lažnih profesionalaca u kojih je i nož i pogača, usporedio molbe i materijale za ravnatelja Ustanove Galerije umjetnina? Može li se na temelju floskula o „vizijama“ jednoglasno dati prednost jednom kandidatu? Što je s referencama? Što je to zapravo pogriješio Branimir Pešut? Čime se zamjerio gradonačelniku? I kome još? Tko mu je performerski nasapunao dasku? Gdje su obrazloženja?
SBPeriskop, iako nema neke naročite odnose s Galerijom, niti ima namjeru braniti Branimira Pešuta, kojemu, nakon Dusparine presude, više ne bi pomogla ni preporuka britanske nacionalne galerije Tate Modern, stoji na stanovištu da ga je glave došla samosvojnost, samouvjerenost, duhovitost, (kontra)stav, upotreba vlastite glave… Evo male ilustracije za ovu tvrdnju; vrijedi ju pogledati OVDJE.
