Rektor-i STEM-ovi i studnt-i

Danas kad je moralni i profesionalni ugled Sveučilišta u Zagrebu pod aktualnim rektorom i njegovom upravom u najširoj javnosti pao na najniže i gotovo nezamislive razine, s novim izborima za rektorat Zagrebačkog sveučilišta zaokružuje se desetogodišnjica previranja koja je počela slomom svjetskih burzâ 2008. godine i nastavila se studentskom blokadom Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Iako je počela 20. travnja 2009. godine, blokada je sustavno pripremana teorijski i logistički tokom 2008. godine i bila je dio svjetskog trenda protiv komercijalizacije sveučilišnog obrazovanja.

Ako se netko više ne sjeća, blokada Filozofskog fakulteta odvijala se pod vodstvom “Inicijative za besplatno školstvo”, kroz plenumsko upravljanje i uz organizaciju alternativnih akademskih aktivnosti, u formi radionica, predavanja, okruglih stolova i javnih diskusija, uz sudjelovanje nastavnika samog fakulteta i stručnjaka iz šire javnosti. Iako taj događaj na globalnoj razini sigurno nije uzdrmao svijet, blokada je naišla na odjek na drugim fakultetima sveučilišta u Zagrebu, Zadru, Poli, Osijeku i Splitu, na nekim zapadnoevropskim sveučilištima, poput bečkog i frankfurtskog, i simbolički obilježila pokret na svim razinama, i globalno i lokalno.

Iz današnje perspektive, i osobito s obzirom na novije trendove da se burzovni krah 2008. godine analizira na matrici “ontološkog jedinstva” robe i znanja u formi novca, koncepcija i provedba inicijative za besplatno školstvo doima se poput kontra-kontrarevolucije koja je pod geslom “Znanje nije roba” pokušala opozvati učinke neoliberalnih politikâ obrazovanja u zadnjih četiri desetljeća. One su se u Evropi intenzivirale 90-ih nakon pada “Berlinskog zida” kroz ubrzanje komercijalizacije sveučilišta i znanosti, u ime pseudoracionalnog prilagođavanja tržišnim potrebama. Inicijativa za besplatno školstvo pokušala je retro-revolucijski, kombinirajući elemente Oktobra i Baršunaste revolucije, oživjeti one politike javnog obrazovanja koje su suvremene neoliberalne države i njihove političke nomenklature ili posve napustile već 80-ih ili ih još uvijek pokušavaju napustiti, favorizirajući procese razgradnje političkog, socijalnog, intelektualnog i moralnog nasljeđa u društvima blagostanja zapadnjačkog tipa, kao i u tzv. tranzicijskim zemljama bivšeg socijalizma.

Učincima ovih studentskih gibanja iz 2008/09. godine nije doduše potpuno ostvaren željeni cilj: školarine na javnim sveučilištima u Hrvatskoj nisu ukinute, ali nisu ni univerzalno uvedene; reducirane su na više faze studija s argumentom o poticanju “izvrsnosti”. Studentska inicijativa je tako prisilila vlade nekih evropskih država, poput Hrvatske, na usporavanje nekontrolirane tržišne orijentacije u politici obrazovanja i znanstvenih istraživanja u humanistici. Ujedno s time, politički i intelektualni učinci studentske inicijative preselili su se, barem u Hrvatskoj, u druga kulturna područja, poput rasprava o odnosu reprezentativne i direktne demokracije, te jačanja studentskih inicijativa prema upravljanju sveučilištem, obrazovnim politikama i kritici znanosti općenito. O tome svjedoče nedavna previranja oko fuzioniranja studijskih programa Katoličkog bogoslovnog fakulteta s programima Filozofskog fakulteta iz 2015. ili noviji studentski prosvjedi zbog promjene statusa Hrvatskih studija i studijskog programa filozofije ili pak posve aktualni kritički angažman studenata oko aktualnih izbora za rektora Zagrebačkog sveučilišta preko platforme “Sveučilište mora bolje”.

Ti procesi kritički ukazuju na konvergenciju višestruko retrogradnih upravnih tendencija na sveučilištu, s jedne strane nacionalno-identitetskih i klerikalističkih, s druge strane, centralističkih i komercijalističkih tendencija obrazovnih politikâ općenito. U svim navedenim aspektima slažu se i konzervativci i liberali, oni prvi otvoreno, ovi drugi uz tipičnu ideološku hipokriziju: dok se javno izjašnjavaju za sekularizam na sveučilištu i u društvu, postignuti stupanj institucionalne i ideološke klerikalizacije društva i sveučilišta ostaje intaktan i još ga proglašavaju demokratskim postignućima. Umjesto jednog fakulteta pod crkvenom upravom na javnom sveučilištu, Katoličkog bogoslovnog, dobili smo još jedan, isusovački Fakultet filozofije i religijskih znanosti. Umjesto “dupliciranja” kapaciteta klerikalizma kroz humanističke studije dobivamo utrostručenje ideološkog aparata crkve s eksplicitnom tendencijom širenja kontrole nad humanistikom. Osnivanje posebnog Katoličkog sveučilišta na državni trošak, koje ne integrira u sebe navedene crkvene fakulteta nego ih ostavlja kao kukavičja jaja u javnom sveučilištu, predstavlja učetverostručenje koje čini suvišnim svako daljnje nabrajanje.

No, ne treba zanemariti sekularnu osnovu takve klerikalizacije. Ona se vidi iz onog dijela politike gdje hrvatske “liberalne” stranke poput HNS-a, a također i SDP-a, zastupaju nebo na zemlji: riječ je o politici legalizacije stare nelegalne gradnje, u obliku Fakulteta družbe Isusove, i rušenju Hrvatskih studija kroz temeljitu retro-konstrukciju. Njihova nelegalnost kroz desetljeća postala je upitna navodno tek s najnovijom promjenom statusa fakulteta u sveučilišni odjel pod aktualnim rektorom i njegovim prorektorom za organizaciju. Stvarno se radi samo o tome da su Hrvatski studiji nakon dva i pol desetljeća, s legalizacijom desetljećima neakreditiranog isusovačkog filozofskog fakulteta, izgubili ideološki i operativni razlog postojanja. Tako su konačno mogli biti izručeni svojim nekadašnjim, u međuvremenu ekspropriiranim gospodarima, čim su se ovi dograbili rektorata, a uz pomoć HDZ-a i stolice ministra. Ideološka emancipacija Hrvatskih studija nakon 90-ih i metamorfoza prema sekularnoj humanistici nije bila ništa drugo do devijacija, vraćena sada na izvorno stanje.

Na toj pozadini, sazdanoj od kohabitacije mutnog pojma političkog sekularizma, tvrdog institucionalnog klerikalizma i tržišne ideologije sveučilišta, studentski slogan “Znanje nije roba” može se formulirati još samo kroz svoju suprotnost: “Znanje jest roba, i to samo za neke”.

Znanje se na sveučilištu tretira poput proizvodnje robe, s izračunom ulaznih i izlaznih troškova, pa čak i s monopolom poput slučaja KBF-a ili crkvenog kadra u zdravstvu; studiji se stavljaju u izlog i na sajam kao roba koja se može dobiti za novac. I novac kao uvjet studiranja u obliku stipendija predmet je sajamske robne reklame. Smjer i sadržaji visokog obrazovanja podvrgavaju se uzoru tržišnih potreba za radnom snagom, uz privilegiranje stranački i crkveno podobnih kadrova u državnom sektoru, a njegova svrha ekonomskom načelu profita umjesto humanističkom načelu slobode znanstvenog istraživanja i obrazovanju za samoodgoj. Pojam društveno vrijednog znanja normira se pod vidom korisnosti, a njegov ekvivalent postaje adekvatno izraziv jedino u novcu.

Po svemu sudeći, i moralni pad Sveučilišta pod aktualnim rektorom i upravom zapravo je pitanje količine i tragova novca, a do jučer su nas uvjeravali da je novac samo uvjet napretka istraživanja i rang-lista izvrsnosti.

Zaustavimo bezočno uzurpiranje ovlasti, ruganje zakonima i nazadovanje Sveučilišta!

Manifest za “Sveučilište mora bolje”, 22. 2. 2018.