Sveučilište u Zagrebu potresaju brojne afere, a među istaknutijima je dugogodišnji sukob ljevice i desnice koji je, pod teretom krimena aktualnog rektora, eksplodirao u kaosu kakvog ni HDZ više ne može braniti. Dolazi li umirovljenjem te generacije, koja već 30 godina pokušava ukinuti svako drugačije mišljenje, napokon i kraj višedecenijskoj torturi?
Posljednje vijesti s bojišnice u višegodišnjem ratu koji se vodi između zagrebačkog Sveučilišta i jedne njegove sastavnice – Filozofskog fakulteta – govore da se rektor Damir Boras i njegovi povlače. Dobro, nije sad to neko bezglavo bježanje s fronte, već više jedan, reklo bi se, taktički uzmak. U svakom slučaju, stvari više ne stoje onako stabilno kao ranije.
Tako je aktualni rektor Boras, kojemu drugi mandat ističe u školskoj godini 2021/2022, najprije naletio na minu zvanu pokret Me Too. Naime, prijateljski je, a kasnije će se ispostaviti, i nesmotreno, prije koju godinu potpisao ukaz za emerituru Dragi Roksandiću, a spomenuti se profesor povijesti sad obreo u neviđenoj aferi zbog sumnjičenja vezana uz seksualna uznemiravanja na radnom mjestu.
Nakon toga, Borasu ne prolazi ni pokušaj da svom prorektoru Anti Čoviću još jednom produlji radni odnos na Hrvatskim studijima, gdje se ovaj preselio nakon što mu je na Filozofskom fakultetu progorilo mjesto. Borasovu odluku opoziva i ruši sam resorni ministar Radovan Fuchs pozivajući se na odredbu o umirovljenju nakon navršene 70. godine života. Izgleda da ni hadezeovci Borasovo rektorovanje više ne mirišu. Također, njegov v.d. za Filozofski fakultet, Miljenko Šimpraga, morao je abdicirati uslijed otpora nastavničkog osoblja i studenata na tom fakultetu. Dobro, tu se Boras snašao i na brzinu oktroirao opet svog čovjeka, Miljenka Jurkovića, a po običaju je zanemario kandidatkinju samog Filozofskog fakulteta.
Počelo mu se osipati i najuže tijelo. Ostavku na svoje mjesto tako je dala prorektorica Mirjana Hruškar. Uz rektorovo ime veže se i čitav nizu drugih afera i aferica poput neracionalne potrošnje, cijepljenja preko reda, tužbi protiv medija, dodjela počasnih doktorata i dr. Hoće li, dakle, Borasu glave doći Luka Burilović, predsjednik Sveučilišnog savjeta, i sam opterećen aferama u svojoj Hrvatskoj gospodarskoj komori, koji je krenuo nešto raditi u Savjetu tek nakon što je za to bio brifiran u Vladi, ili bi rektoru pak sve nemirniji Senat mogao konačno otkazati poslušnost, vidjet ćemo. A možda će, tko zna, i dočekati kraj mandata.
Vezana trgovina
Međutim, nama se pak čini da je u cijeloj ovoj stvari zapravo važnije nešto posve drugo. Naime, to što rektor nije učinio ono što su javni i manje javni nosioci vlasti u ovoj zemlji od njega očekivali kad su ga na to mjesto instalirali. A to je da proces klero-nacionalističke okupacije humanistike i društvenih znanosti na hrvatskim sveučilištima, prije svega na onom zagrebačkom, privede kraju ili da barem napravi značajan korak u tom pravcu.
Nije da se aktualni rektor u tom smislu nije trudio. U čak je dva navrata pokušao Katolički bogoslovni fakultet približiti, da ne kažemo pripojiti zagrebačkom Filozofskom fakultetu, dakako, na štetu ovog potonjeg, da bi oba puta na tom zadatku pao. Prvi puta na kraju svog dekanskog mandata na Filozofskom fakultetu prije desetak godina, kad onako en passant na kraju jedne sjednice uvodi točku širenja suradnje dva fakulteta. Sav taj njegov tihi rad katoliciziranja Filozofskog nije primijetila čak ni njegova tadašnja prodekanica Branka Galić, koja se, kako je i sama rekla, najprije neugodno iznenadila, a onda se uz ostale kolege i studente svemu tome otvoreno suprotstavila.
Da je posrijedi vezana trgovina između vrha Katoličke crkve u Hrvata i rukovodstva Sveučilišta u Zagrebu vidljivo je iz opisa koji nam predočava Branka Galić u svom tekstu u časopisu “Sociologija”. Ona tako kaže: “Najprije je dekan 1 (tu se misli na D. Borasa) potajno i bez znanja članova Fakultetskog vijeća potpisao posebnu vrstu ugovora s Katoličkim bogoslovnim fakultetom… Zatražio je od Fakultetskog vijeća FF-a tek vrlo općenitu potporu za ‘suradnju’ s Katoličkim bogoslovnim fakultetom, a da pri tome taj ugovor nije ni predstavio članovima Vijeća FF-a, niti su naše kolege s fakulteta o tome išta znale. Sve se to zbivalo neposredno prije negoli je, uz pomoć Crkve, prošao na glasanju za Rektorat. Stoga je bio red ‘vratiti’ uslugu Crkvi sklapajući za nju dobar dil – potpisivanje ugovora s… važnim fakultetom (Filozofski fakultet) koji u Hrvatskoj obrazuje polovicu potrebnog nastavnog osoblja u javnim školama.”
Drugi puta isti zadatak pokušava se napraviti 2016. godine, dakle u vrijeme vladanja Karamarko-Hasanbegovićeve vlade, što će reći u doba koje je bilo politički puno izglednije da jedan ovakav manevar uspije. Međutim, ideja da bogoslovi dobiju povlašteni pristup studiranju na Filozofskom fakultetu, te da se bogoslovija programski i na svaki drugi način ispreplete sa sekularnim fakultetom, ni ovog puta ne prolazi. Otpor dolazi, kao i dotad, iz profesorskog kora, studenata i dijela javnosti i medija.
Protiv komunista, soroševaca i neoliberala
Ovdje valja reći da pokušaj klerikalizacije nije nikakav usamljeni, a još manje prvi takav pokušaj vlasti da na domaću humanistiku stavi svoju šapu, da je konačno privede svrsi, da iz nje jednom za svagda otjera “crvene vragove” i da se na domaćim fakultetima i sveučilištima konačno prodiše punim plućima na čistom hrvatskom i katoličkom zraku. Možda je najbolji dokaz da Filozofski zapravo nikada nije “prodisao” na odgovarajući način pobuna studenata FF-a 2009. godine. Tu je epizodu don Ivan Miklenić, ondašnji redoviti komentator glavni urednik “Glasa koncila” i neformalni glasnogovornik Kaptola ovako komentirao: “Više je nego porazna činjenica da je moguće da se u Hrvatskoj u 19. godini od pada komunističkog režima pojavi tako zagriženi ljevičarsko ideološki i sektaški stav, i to na Zagrebačkom sveučilištu.”
Paralelno s uspostavom neovisne hrvatske države krenulo se odmah u demontažu jugoslavenske, marksističke i socijalističke komponente na institucijama visokog obrazovanja u Hrvatskoj, što će reći da domaća inačica rekonkviste protiv “kulturnog marksizma” traje već trideset godina. Najprije je 1991. u okrilje Zagrebačkog sveučilišta vraćen Katolički bogoslovni fakultet kojeg su komunisti s univerziteta ekspedirali četrdesetak godina ranije. Odmah potom ustanovljena je neugodna činjenica da je Filozofski fakultet ostao uglavnom nedotaknut konzervativnom revolucijom, pa su Tuđman i njegovi savjetnici odlučili da podignu konkurentsku instituciju u obliku Hrvatskih studija. Tih se godina s nježnošću prisjeća Miroslav Dorešić, nekadašnji doministar u vladi Zlatka Mateše s kraja devedesetih godina, kad u svom intervjuu otprije godinu dana navodi razloge za osnivanje Hrvatskih studija. “Razlog osnivanja Hrvatskih studija je, dakle, bio pružanje mogućnosti izbora studija koji bi bio izvan tvrdih ideoloških matrica koje su uspostavile komunističke elite na Filozofskom fakultetu i na Fakultetu političkih nauka… na duži rok željelo se dati prilika novim naraštajima da u novinarstvu i publicistici grade svoje karijere, ali na dobrobit zajednice kojoj pripadaju, i da na svoj način mijenjaju komunistički, neoliberalni, odnosno soroševski obrazac djelovanja na društvo i svijet.”
Komunističko-soroševski obrazac tih se godina uspješno runio. O tome, recimo, govore podaci o broju upisanih brucoša na studij filozofije na Hrvatskim studijima i na Filozofskom fakultetu u vrijeme ideološko-političke konverzije. U svom instruktivnom tekstu pod naslovom “Plus ça change. Mapiranje promjena u hrvatskom akademskom polju ranih devedesetih”, na temu promjena na univerzitetu u RH nakon 1990. godine, s naglaskom na studij filozofije, Karin Doolan, Mislav Žitko i Danijela Dolenec kažu da se do kraja devedesetih godina broj upisanih studenata na filozofski odsjek na FF-u smanjio sa 100 na deset studenata, dok je istovremeno upisna kvota na isti studij na Hrvatskim studijima nabujala na preko 100 studenata.
Devedesete su nove tridesete
Naravno, ironično je da je demarksizaciju sveučilišta kao jedan od inicijatora osnivanja konkurentskih “Hrvatskih studija”, provodio Ante Čović, inače nekadašnji asistent Milana Kangrge, praksisovca koji se kasnije “lupao po glavi” pitajući se kome je on to bio mentor i koga je svojedobno promovirao u docenta, ali za sve je bilo kasno. Uostalom, čemu čuđenje. U ovim krajevima oportunizmu i konverzijama ionako nikad kraja. Troje autora naglašava da u mijenjanju ideološke matrice na sveučilištu u Hrvatskoj nakon demokratskih promjena 1990. godine nije korišten revolucionarni model, nego više jedan mekši, “konkurentski model” i model “institucionalnog paralelizma”. Međutim, to ne mijenja na stvari do te mjere da se ipak ne bi moglo zaključiti da je u Hrvatskoj početkom devedesetih godina u akademskom polju napravljeno nasilje. “… nema sumnje da je politički preokret iz ranih 1990-ih podrazumijevao trajno preoblikovanje akademskog područja, iako se to, kao što smo pokazali, nije dogodilo u obliku radikalnih lomova, već prilagodbi koje pripadaju području simboličkih oblika nasilja”, kažu naši autori.
Autori hrvatsku situaciju u promjenama u akademskom polju u devedesetima na neki način prispodobljuju sa sličnom njemačkom situacijom iz tridesetih godina prošlog stoljeća. Tako kažu: “Analogno Bourdieuovim konzervativnim revolucionarima iz 1930-ih godina u Njemačkoj, identificirali smo dvije teme koje su diskurzivno opravdavale institucionalne promjene tog razdoblja; da bi sveučilišta trebala djelovati u interesu države i da je akademsko područje bilo ideološki distorzirano tokom jugoslavenskog razdoblja.”
I tamo i ovdje na djelu je, dakle, bila svojevrsna konzervativna revolucija, i tamo i ovdje su promjene na univerzitetu pratile političke promjene u stopu, i tamo i ovdje imamo kultur-boljševičku matricu koju je trebalo razmontirati. Mi, istina, u devedesetima nemamo svoju inačicu “slavnog” Heideggerovog “rektorskog govora” koji kao inauguralni uvodi tamošnji akademski svijet u “bivstvo njemačkog univerziteta”, ali zato ustanovljujemo bivstvo hrvatskog univerziteta sukladno domaćoj situaciji, bivstvo kojim ćemo se suprotstaviti dotadašnjoj humanistici distorziranoj jugoslavenstvom, “Korčulanskom školom i Kangrginim nasljednicima” (Dorešić).
Bartolomejska noć
Nije da su u to vrijeme Tuđmanovi državotvorni intelektualci i filozofi napali samo Filozofski fakultet. Da je napad bio frontalnog karaktera, te da je u njemu bilo više od samo simboličkog nasilja, govori nam i tužna priča o Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu. Riječ je o vodećem sociološkom institutu u nas, koji je hadezeovsku nacionalnu revoluciju početkom devedesetih godina jedva preživio. Dakako, i on je po ustaljenoj recepturi dobio svoj paralelni institut, onaj nazvan po Ivi Pilaru, međuratnom publicistu frankovačkog usmjerenja.
U Spomenici povodom 50 godina Instituta, autori o tim nemilim vremenima kažu: “Godine 1990. stubokom se promijenio društveni i politički okvir. Novi nositelji vlasti u znanstvenom sustavu su prema IDIS-u prakticirali politiku destabilizacije čiji je konačni cilj bio njegovo odumiranje bez zabrane, koja bi izazvala reakciju znanstvene zajednice, ne samo u Hrvatskoj. Ubrzo je obustavljeno doznačivanje materijalnih troškova za sva istraživanja, uskraćena potpora za prijam znanstvenih novaka i zapriječeno popunjavanje upražnjenih radnih mjesta, a potom i odbijeno financiranje triju projekata… S obzirom da je tada (1992) u IDIS-u bio zaposlen 31 istraživač, bila je to svojevrsna Bartolomejska noć: bez istraživačke potpore ostalo je šest desetina zaposlenih istraživača… gašenjem projekata ugrozili su se i one sociološke subdiscipline kojih je IDIS jedino ili najznačajnije središte u RH: sociologija sela, sociologija omladine, sociologija obrazovanja, istraživanje socijalne stratifikacije… Plaćena je najskuplja cijena iracionalne znanstvene politike: straćen najkvalitetniji ljudski resurs i prekinuta longitudinalna istraživanja društvene strukture i pokretljivosti, kvalitete života, sociopatološka i sociokulturna istraživanja…”
E sad, što je nova danas na tom polju? Pa to, što novim nosiocima vlasti kao i njihovim pomoćnicima, cijeloj toj hadezeovsko-kaptolskoj kabali, nije više ni do kakvog “paralelizma”, do mekog preuzimanja institucija, do “zdrave konkurencije” među fakultetima, do ovakvih ili onakvih prilagodbi i adaptacija. Sad je na djelu pokušaj totalnog preuzimanja institucija i glajhšaltovanje bez ostatka, i tu je aktualni rektor kiksao. Previše se zapleo u vlastitu klijentelističko-koruptivnu mrežu koju je sam stvarao posljednjih desetak godina i pri tome izgubio iz vida krajnji cilj. Dok je Tuđman bio živ, on je, onakav kakvim ga je bog dao, uglavnom agnostičan prema religiji i Kaptolu, njihove aspiracije i ambicije držao koliko-toliko pod kontrolom. Nakon njegove smrti više nije bilo nikakve potrebe za prenavljanjem, moglo se ući u otvoreni okršaj. I ušlo se, samo se odabrao krivi vođa navale. Preostaje samo da vidimo koji ćemo to rektorski govor slušati dogodine.
bilten
