Reprezentacija, tužna slika Hrvatske

Istraživanja javnog mnijenja u Hrvatskoj redovito pokazuju kako je dominantno raspoloženje ono apsolutnog razočaranja državnim institucijama, ali i cijelim projektom nacionalne izgradnje od 1990-ih naovamo. Ponekad se čini kao da je nogometna reprezentacija jedina nacionalna institucija koja – barem u smislu rezultata – nije katastrofalno podbacila. No jedan je incident pokazao da, unatoč najboljoj volji, reprezentativni “navijači” neće na ovom prvenstvu moći ignorirati kako je i reprezentacija neizostavni dio naše svakodnevne močvare.

Da nas Libcom, web-stranica o povijesti radničkog pokreta, nije ovih dana podsjetila na događaje vezane uz štrajk francuske nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Južnoafričkoj Republici otprije osam godina, recentni događaji oko naglog odlaska Nikole Kalinića iz hrvatskog reprezentativnog kampa na ovogodišnjem Svjetskom prvenstvu u Rusiji vrlo vjerojatno bi ostali reflektirani isključivo u okviru ispada jednog nezadovoljnog nogometaša koji je tako – nepromišljen kakav već jest, barem prema većini medija – pokušao poremetiti idilu nacionalne reprezentacije.

Podsjetimo, Milanov napadač, prema napisima u medijima, u dva je navrata odbio ući u igru u posljednjim trenucima utakmica (u pripremnoj protiv Brazila i protiv Nigerije u prvom kolu prvenstva, tvrdeći u oba slučaja da je to zbog bolova u leđima, a navodno je bojkotirao i jedan trening), držeći da ne zaslužuje da prvenstvo provede uglavnom na klupi. Kasnije su se pojavile i informacije da mu je selektor Zlatko Dalić obećao bitno veću minutažu na mundijalu, zbog čega je Kalinić naposljetku i pristao krenuti na put.

Međutim, ono što nam se čini indikativnim jest informacija da je svoju odluku o prisilnom povratku Kalinića izbornik Dalić prisnažio razgovorom s dvojicom najiskusnijih igrača reprezentacije – kapetanom Lukom Modrićem i veteranom Vedranom Ćorlukom – i da su se obojica složila da se Kalinić zbog povrede discipline vrati u Hrvatsku. Neki od ambicioznijih sportskih portala zaključili su da Daliću i nije bilo tako teško Kaliniću dati šup kartu jer je on, kao jedan od rijetkih reprezentativaca, lobistički neumrežen i ne pripada klikama, te da bi selektoru bilo puno kompliciranije to isto napraviti recimo jednom Mariju Mandžukiću ili, ne daj bože, Modriću, koji uživaju zaštitu svojih patrona.

Nastanak čudovišta

Ne iznenađuje ni retorika koja prati cijeli slučaj. Tako se opetovano u patriotskom zanosu tvrdilo da se svatko bespogovorno ima povinovati reprezentativnom imperativu, da je potrebno zatomiti svoj ego, žrtvovati se za nogometni kolektiv, disati kao jedan, staviti se u službu momčadi itd. Jedan je televizijski stručni komentator, htijući ispasti duhovit, čak uvredljivo ustvrdio da ako je Kalinić mogao tokom sezone biti zamjena “nekom igraču koji se zove Kurton, pardon Cutrone”, onda može i Andreju Kramariću.

Inače, medijsko prepariranje nogometne nacije u slučaju Kalinić dostojno je onog slavnog medijskog pelivanstva francuskih novina koje su pratile Napoleonov povratak u Pariz 1815. godine. U samo tri tjedna imperator je u pariškom Le Moniteur Universelu od “čudovišta”, “ljudoždera”, “tiranina”, “korzikanskog Ogra” i “uzurpatora” prerastao u “imperatora” i “njegovo carsko veličanstvo”, dok je u vezi Kalinića proces tekao obrnutim smjerom: omanja afera najprije je narasla u “najveći skandal u povijesti hrvatske nogometne reprezentacije”, da bi na kraju poprimila dimenzije nacionalne drame, a sam Kalinić bio proglašen izdajicom, dezerterom, ultimativnim negativcem i negativnim uzorom za mlade, dakle svojevrsnim “čudovištem”. U tom smislu, instruktivno je pročitati jednu poučnu moralku pod naslovom “Kako nas je jedan Argentinac naučio što znači igrati za svoju zemlju” o jednom argentinskom “Kaliniću”, koji je vojnički pokorno primio zapovijed da u šampionsku argentinsku repku iz 1986. uđe tek kao dobri duh tima i da ne očekuje nastupe. On je to, za razliku od Kalinića, disciplinirano primio i dužnost obavio bez greške.

Prema medijima, koji su u ovom slučaju svi beziznimno djelovali prema načelu gregarizma i tako se svi odreda posvetili apologetskoj propagandi nacionalne vrste, Kalinić ne samo da je na cjedilu ostavio svoje suigrače, nego je zakinuo i buduću nogometnu mladost jer je i ponekom obećavajućem kandidatu onemogućio da dođe u Rusiju, za što je znakovit sljedeći naslov: “Kalinić je najveću štetu napravio dečkima koji su živjeli da budu dio nacionalne momčadi!” A u natjecanju tko će ga ocrniti više najdalje je otišao riječki Novi list, koji je ustvrdio da je “trebao odletjeti iz momčadi još u Liverpoolu”.

Poslušni muk suigrača

Naravno, ubrzo su pomno pobrojani i svi ostali “Kalinićevi ispadi: bacio je Hajdukovu traku, suigrača odgurao od penala, odbio mladu reprezentaciju, Gattuso ga izbacio iz momčadi”. Vox populi se u ovom slučaju posve podudara sa službenim stavom nogometnog saveza, a jedini se disonantni tonovi, ali i oni rijetko, mogu čuti u komentarima na društvenim mrežama od navijača Hajduka, koji u tjeranju Kalinića vide samo još jedan dokaz mamićizma koji u reprezentaciji i u krovnoj nogometnoj organizaciji obitava čak i onda kad je rodonačelnik lopovluka izmješten u drugu državu.

Budući da sport općenito, a nogomet posebno, uz boks vjerojatno ponajviše, zbog svojeg krajnje meritokratskog karaktera, pojedincima dozvoljava izrazitu socijalnu mobilnost, razumljiva je fiksiranost najširih slojeva društva na sport, jer opće je mišljenje da je baš on taj koji omogućuje da do vrha dođu i osobe skromnijeg socijalnog porijekla, kao što je to ovdje slučaj ne samo s Kalinićem nego i s većinom njegovih reprezentativnih kolega. Stoga se na nogomet, pa i na sport općenito, barem u idealističkom smislu, gleda kao na nešto što bi trebalo pripadati politički neutralnom području, kao na nešto inherentno demokratsko i nediskriminatorno, u kojem do izražaja mogu doći i poniženi i degradirani. Nažalost, sportska stvarnost danas nikad nije bila udaljenija od tog ideala.

Kalinićevi reprezentativni kolege su umjesto klasne/socijalne solidarnosti – a svi manje-više dolaze iz sličnih socijalno deprivirajućih situacija – odstrel svoga sudruga odlučili prešutjeti i ostati vjerni “višim” nacionalnim ciljevima i harmonizirati reprezentaciju. U tom smislu, njihova je reakcija jasan politički čin. Tim više što su na Kalinićevu poruku, koju im je uputio preko WhatsAppa i u kojoj im je zaželio sreću, odgovorila tek dvojica. Odnosno, između dviju lojalnosti, one kolegijalne i one nacionalne, oportunistički su se priklonili potonjoj, s time da nisu ni prvi ni posljednji koji su naciju pretpostavili klasi.

Ostanak u stadu

Međutim, u takvim se situacijama može i drukčije reagirati. U uvodu smo već naveli da su francuski reprezentativci na sličnu situaciju s Nicolasom Anelkom u glavnoj ulozi odgovorili drčnije. Naime, na Svjetskom prvenstvu u Južnoj Africi 2010. godine Anelka je svoj izlazak s terena u utakmici s Meksikom popratio psovkom upućenom tadašnjem izborniku Raymondu Domenechu. Za psovku se kasnije nije htio ispričati, pa ga je francuski savez odlučio poslati doma, da bi ga kasnije kaznio s 18 utakmica neigranja, što je zapravo značilo kraj njegove reprezentativne karijere. Suigrači, koje su predvodili kapetan Patrice Evra i jedan od najboljih francuskih nogometaša svih vremena Thierry Henry, svi odreda stupili su u štrajk, odbili otići na trening i posljednju utakmicu u skupini s domaćinom odradili reda radi, prosvjedujući na taj način protiv takve odluke saveza i nedvosmisleno stajući uz svoga kolegu.

Kasnije se, naravno, spekuliralo da tada tridesettrogodišnji Henry zapravo nije ništa bitno riskirao jer mu je to očito bilo posljednje prvenstvo, a i da su neki drugi bili pod utjecajem Zinedinea Zidana, tadašnjeg aspiratora na mjesto u francuskom savezu i Domenechovog antagonista. Međutim, nepobitno je da su francuski reprezentativci između rebelskog i konformističkog ponašanja odabrali ono prvo, unatoč tome što je i sam predsjednik Nicolas Sarkozy ne samo aktivno intervenirao u razmirice u svlačionici nacionalne selekcije, nego i ustvrdio da je “nogomet protuotrov za krizu”. Naši su pak reprezentativci propustili šansu da se oko slučaja Kalinić barem pokušaju odmaknuti od ideologije krda, korupcije i posvemašnjeg privatluka koji vladaju i domaćom nogometnom ligom i reprezentativnim selekcijama.

No pritisak javnosti na izabranu nogometnu ekipu toliko je masivan i prevladavajući, nogometni nacionalizam u tolikoj mjeri pritišće aktere sa svih strana, a nacionalni se sentimenti uzdižu na najvišu razinu, da je u tom kontekstu zapravo iluzorno očekivati pobunu. Osjeća se, ne prvi put, da bi nogometni uspjeh barem nakratko mogao anulirati neuspjeh domaćeg nacionalno-državnog projekta – to što je već u ovom trenutku, bez obzira na daljnje rezultate, hrvatska nogometna reprezentacija po svojim uspjesima bolja od hrvatskog državnog projekta, nije zanemariva stvar. Još samo da to prepoznaju i dečki iz svlačionice.

 

bilten