Crnilo oko nas i u nama nužno vodi u ”teške boje”. Pandemija. Svakodnevne smrti. Siromaštvo. Tridesetogodišnja izloženost povijesnoj regresiji u kojoj je poželjno prihvaćati i ljubiti samo sebi slične, a odbacivati i mrziti tuđe (Srbe, Bošnjake, Rome, migrante… sami nastavite niz), urodilo je posvemašnjom apatijom i depresijom.
Potpuno smo se pogubili. Mi i oni koji nas vode.
Samo u takvome crnilu može jedan od vodećih ljudi u zemlji javno izreći kako ima respekt prema samoubojstvu ratnoga zločinca. Kakav respekt? Nad čime? Nad krajnje kukavičkim ispijanjem otrova da ne bi podnosio konzekvence za odluke koje veze nemaju s vojničkome čašću, jer da ju je imao ovaj general performer ne bi dopuštao nepotrebnu okrutnost i zločine.
Pravi generali, poput, primjerice, Tusa, koji je zbog takvih poput Slobodana Praljka i podnio ostavku, i u ratu poštuje zakone i vodi se humanošću.
Jedan sračunat, za buduću slavu kod nacionalista izrežiran provincijalno patetičan čin ne čini od Praljka Sokrata!
Za Boga miloga, samoubojstvo su u nedostatku hrabrosti da se suoče s posljedicama užasa koji su proizveli, počinili i Hermann Göring i Adolf Hitler, pa kod većine normalnih ljudi proizvode tek zgražanje i gađenje zbog ratnih strahota, okrutnosti i masakra čitavih naroda po logorima…
Vječni respekt zaslužuju samo nevine žrtve ratnih zločinaca i obitelji žrtava bez obzira na to jesu li zločini činjeni u Vukovaru, Škabrnji ili u Srebrenici, Ahmićima ili Varivodama.
Stoga su u moru tog crnila, tih teških i mučnih boja u kojima su nipodaštavanje, uvreda i mržnja mainstream – jer se njima k’o cijanidom truju duše naroda od devedesetih na ovamo, od neprocjenjivog značenja pozitivne priče. Znate one koje politika svjesno zatomljuje preko svojih medija, u strahu da od iznimaka ne postanu pravilo.
Priča poput one splitskoga policajca koji je iz Mrežnice izvukao migrantsku djecu spasivši ih od utapanja, pa sav ozaren novinarima u kamere kazao: ”Nekako se osjećaš sretan, sprijateljiš se s tim ljudima!”
Sreću i zadovoljstvo zasigurno su osjećali i specijalci iz Topuskog kad su osigurali medicinsku pomoć za malog migranta nakon uboda stršljena ili kad su svoje lunch pakete dobivene za objed na terenu podijelili s njegovim roditeljima.
Eto, to kod mene izaziva ponos, suze i respekt za razliku od kukavičkoga performansa ispijanja cijanida u sudnici, pred kamerama – jamcima za besmrtnost od kojega imaš samo mučninu. Murale po školama i zagrebačkim zidovima daleko više zaslužuju ovakvi dečki u policiji, od kvazi generala koji nakon počinjenih zločina glumi grčkog heroja.
Zaslužuju ih liječnici i sestre što u onim ”svemirskim” odorama već skoro dvije godine vode iscrpljujuću borbu za svaki život po COVID odjelima širom Hrvatske i još usput ratuju s našim ignorantstvom, predrasudama i neznanjem kad je cjepivo u pitanju.
Gdje je respekt za njih i njihovu višegodišnju žrtvu?
Jedna priča u hrvatskim medijima donesena šturo, a u sarajevskima nešto podrobnije (pogotovo na sarajevskome Face TV-u), u meni je probudila poštovanje i vjeru u dobro. Ono dobro u svima nama. Dobro u sva tri naroda što i u miru ratuju i nadmudruju se.
Život trudnice iz Sarajeva s uznapredovalom bolesti COVID-19 spašen je nedavno u Zagrebu svesrdnim, zajedničkim angažmanom liječnika Bošnjaka i Hrvata te pilota Srba. Potencijalna opasnost da COVID odnese dva života ujedinila je države i kantone. Okončala se happy endom, kao u kakvoj melodrami, usprkos činjenici da je tridesetjednogodišnja trudnica bila priključena na ECMO aparat u Zagrebu, jer su joj pluća usred bolesti zatajila.
Mlada žena u 21. tjednu trudnoće iz sarajevske Opće bolnice ”Prim. dr. Abdulah Nakaš”, helikopterom Servisne službe Republike Srpske, prebačena je u Kliniku za infektivne bolesti ”Dr. Fran Mihaljević” u Zagrebu gdje i priključena na ECMO, kojega bolnica iz koje je transportirana nažalost nema. Kad joj se stanje popravilo i stabiliziralo kolima bosanskohercegovačke Prve pomoći vraćena je u Sarajevo na daljnje liječenje…
Sve je učinjeno bez naknade, iz puke humanosti i liječničke solidarnosti.
I sad bi čovjek, zar ne, očekivao da netko iz vrha politike dviju susjednih zemalja izrazi zadovoljstvo postupanjem liječnika obiju država i brzom reakcijom pilota. Eto da bude ponosan na njihov brz dogovor, suradnju, humanost i odgovornost u spašavanju naših života ne dogodi se ništa.
Nema respekta za doktore i pilote, usprkos tome što će jedna mlada žena i nadamo se njezina beba moći nastaviti normalan život kad, i ako, jednom ova strašna pošast bude iza nas. Nema zadovoljstva, političkih izjava, nema respekta – potrošili ga bit će na ratne zločince.
Nema poruka kako je dobro u nevolji činiti dobro bez obzira na naša imena i prezimena, vjeru, geografiju, državne granice i rijeke što nas dijele, nema je barem do okončanja ovog teksta.
Ostaje tek nada da će u vremenima što dolaze život, zasad nerođene bebe, biti pošteđen teških boja i respektiranja zločina. Bilo bi lijepo da to dijete, jednom kad odraste, heroje vidi u zagrebačkim i sarajevskim liječnicima, banjalučkim pilotima ili hrvatskim specijalcima koji hrane migrante, jer samo takvi živote boje vedrim tonovima.
Zločinci nas truju crnilom od kojeg ne vidimo dobre ljude posvuda.
autograf
Potpuno smo se pogubili. Mi i oni koji nas vode.
Samo u takvome crnilu može jedan od vodećih ljudi u zemlji javno izreći kako ima respekt prema samoubojstvu ratnoga zločinca. Kakav respekt? Nad čime? Nad krajnje kukavičkim ispijanjem otrova da ne bi podnosio konzekvence za odluke koje veze nemaju s vojničkome čašću, jer da ju je imao ovaj general performer ne bi dopuštao nepotrebnu okrutnost i zločine.
Pravi generali, poput, primjerice, Tusa, koji je zbog takvih poput Slobodana Praljka i podnio ostavku, i u ratu poštuje zakone i vodi se humanošću.
Jedan sračunat, za buduću slavu kod nacionalista izrežiran provincijalno patetičan čin ne čini od Praljka Sokrata!
Za Boga miloga, samoubojstvo su u nedostatku hrabrosti da se suoče s posljedicama užasa koji su proizveli, počinili i Hermann Göring i Adolf Hitler, pa kod većine normalnih ljudi proizvode tek zgražanje i gađenje zbog ratnih strahota, okrutnosti i masakra čitavih naroda po logorima…
Vječni respekt zaslužuju samo nevine žrtve ratnih zločinaca i obitelji žrtava bez obzira na to jesu li zločini činjeni u Vukovaru, Škabrnji ili u Srebrenici, Ahmićima ili Varivodama.
Samo u takvome crnilu može jedan od vodećih ljudi u zemlji javno izreći kako ima respekt prema samoubojstvu ratnoga zločinca. Kakav respekt? Nad čime?
Stoga su u moru tog crnila, tih teških i mučnih boja u kojima su nipodaštavanje, uvreda i mržnja mainstream – jer se njima k’o cijanidom truju duše naroda od devedesetih na ovamo, od neprocjenjivog značenja pozitivne priče. Znate one koje politika svjesno zatomljuje preko svojih medija, u strahu da od iznimaka ne postanu pravilo.
Priča poput one splitskoga policajca koji je iz Mrežnice izvukao migrantsku djecu spasivši ih od utapanja, pa sav ozaren novinarima u kamere kazao: ”Nekako se osjećaš sretan, sprijateljiš se s tim ljudima!”
Sreću i zadovoljstvo zasigurno su osjećali i specijalci iz Topuskog kad su osigurali medicinsku pomoć za malog migranta nakon uboda stršljena ili kad su svoje lunch pakete dobivene za objed na terenu podijelili s njegovim roditeljima.
Eto, to kod mene izaziva ponos, suze i respekt za razliku od kukavičkoga performansa ispijanja cijanida u sudnici, pred kamerama – jamcima za besmrtnost od kojega imaš samo mučninu. Murale po školama i zagrebačkim zidovima daleko više zaslužuju ovakvi dečki u policiji, od kvazi generala koji nakon počinjenih zločina glumi grčkog heroja.
Zaslužuju ih liječnici i sestre što u onim ”svemirskim” odorama već skoro dvije godine vode iscrpljujuću borbu za svaki život po COVID odjelima širom Hrvatske i još usput ratuju s našim ignorantstvom, predrasudama i neznanjem kad je cjepivo u pitanju.
Gdje je respekt za njih i njihovu višegodišnju žrtvu?
Jedna priča u hrvatskim medijima donesena šturo, a u sarajevskima nešto podrobnije (pogotovo na sarajevskome Face TV-u), u meni je probudila poštovanje i vjeru u dobro. Ono dobro u svima nama. Dobro u sva tri naroda što i u miru ratuju i nadmudruju se.
Život trudnice iz Sarajeva s uznapredovalom bolesti COVID-19 spašen je nedavno u Zagrebu svesrdnim, zajedničkim angažmanom liječnika Bošnjaka i Hrvata te pilota Srba. Potencijalna opasnost da COVID odnese dva života ujedinila je države i kantone. Okončala se happy endom, kao u kakvoj melodrami, usprkos činjenici da je tridesetjednogodišnja trudnica bila priključena na ECMO aparat u Zagrebu, jer su joj pluća usred bolesti zatajila.
Za Boga miloga, samoubojstvo su u nedostatku hrabrosti da se suoče s posljedicama užasa koji su proizveli, počinili i Hermann Göring i Adolf Hitler, pa kod većine normalnih ljudi proizvode tek zgražanje i gađenje zbog ratnih strahota, okrutnosti i masakra čitavih naroda po logorima
Mlada žena u 21. tjednu trudnoće iz sarajevske Opće bolnice ”Prim. dr. Abdulah Nakaš”, helikopterom Servisne službe Republike Srpske, prebačena je u Kliniku za infektivne bolesti ”Dr. Fran Mihaljević” u Zagrebu gdje i priključena na ECMO, kojega bolnica iz koje je transportirana nažalost nema. Kad joj se stanje popravilo i stabiliziralo kolima bosanskohercegovačke Prve pomoći vraćena je u Sarajevo na daljnje liječenje…
Sve je učinjeno bez naknade, iz puke humanosti i liječničke solidarnosti.
I sad bi čovjek, zar ne, očekivao da netko iz vrha politike dviju susjednih zemalja izrazi zadovoljstvo postupanjem liječnika obiju država i brzom reakcijom pilota. Eto da bude ponosan na njihov brz dogovor, suradnju, humanost i odgovornost u spašavanju naših života ne dogodi se ništa.
Nema respekta za doktore i pilote, usprkos tome što će jedna mlada žena i nadamo se njezina beba moći nastaviti normalan život kad, i ako, jednom ova strašna pošast bude iza nas. Nema zadovoljstva, političkih izjava, nema respekta – potrošili ga bit će na ratne zločince.
Nema poruka kako je dobro u nevolji činiti dobro bez obzira na naša imena i prezimena, vjeru, geografiju, državne granice i rijeke što nas dijele, nema je barem do okončanja ovog teksta.
Ostaje tek nada da će u vremenima što dolaze život, zasad nerođene bebe, biti pošteđen teških boja i respektiranja zločina. Bilo bi lijepo da to dijete, jednom kad odraste, heroje vidi u zagrebačkim i sarajevskim liječnicima, banjalučkim pilotima ili hrvatskim specijalcima koji hrane migrante, jer samo takvi živote boje vedrim tonovima.
Zločinci nas truju crnilom od kojeg ne vidimo dobre ljude posvuda.
autograf
