Foto: znaci.net


Iako se polako približavamo već četvrtom desetljeću tzv. demokratskih promjena, čini se kako se potreba obračuna s nasljeđem socijalizma intenzivira umjesto da jenjava. Kao vidljivi simptom teške krize legitimiteta aktualnih režima, paralelno se odvijaju procesi “rehabilitacije” kvislinškog zločinca Milana Nedića i damnatio memoriae Josipa Broza Tita u Hrvatskoj.

“Ne može danas više da se govori: ‘Ma šta me briga za Milana Nedića, on je bilo zločinac’. Mene mnogo više zanima kako je onako debeo čovek iskočio kroz prozor.” Ove riječi izgovorio je odnedavno pokojni srbijanski redatelj Lazar Stojanović 2011. godine prilikom promocije magistarskog rada Srđana Cvetkovića “Između srpa i čekića 2. Politička represija u Srbiji 1953-1985”, povjesničara Instituta za savremenu istoriju Srbije poznatog po notornim revizionističkim i falsifikatorskim interpretacijama. Podsjetimo, Milan Nedić je bio šef kvislinške “Vlade narodnog spasa” postavljene na čelo Srbije u periodu nacističke okupacije. Kao jedini general netom uništene vojske Kraljevine Jugoslavije koji po okupaciji nije završio u zarobljeništvu predstavljao je opciju na koju se okupator u svakom pogledu mogao bez puno zabrinutosti osloniti.

Čovjek koji je rukovodio represivnim aparatom srpske kvislinške države, prvenstveno zloglasnom vojnom formacijom “Srpskom državnom stražom”, bio je u prvom redu odgovoran za zločine počinjene u neospornoj koordinaciji s nacistima – teror nad antifašistički opredijeljenim stanovništvom, uspostavu logorskog sustava, genocidne pogrome Roma i Židova itd. Nakon oslobođenja zemlje, Nedić je uhapšen s namjerom da za svoja nedjela odgovara pred sudom. Međutim 4. veljače 1946. izvršio je samoubojstvo skokom kroz prozor zgrade UDB-e u centru Beograda te tako preduhitrio pravdu. Bez obzira na ove odavno utvrđene povijesne činjenice, Milan Nedić se kroz proteklih nekoliko godina našao na veoma dugom spisku ljudi koje očekuje odluka o njihovoj pravnoj rehabilitaciji.

Zakon o rehabilitaciji do sada je omogućio poništavanje sudskih presuda izrečenih raznim suradnicima okupatora nakon oslobođenja zemlje. Najpoznatiji slučaj svakako predstavlja rehabilitacija vođe “ravnogorskog” pokreta Draže Mihailovića koji je 1946. osuđen na smrt, a pažnju javnosti nakon uspješnog poništavanja presude njemu zaokuplja slučaj Nedića (koji uopće nije osuđen), a za čiju je rehabilitaciju zahtjev podnio Srpski liberalni savet, Udruženje političkih zatvorenika i žrtava komunizma te njegova obitelj. Ako je suditi po medijima, dobar dio političke javnosti prema ovim slučajevima se odnosio u skladu s prethodno citiranim komentarom Lazara Stojanovića – “nije bitno je li netko zločinac ili nije, već da li je postao žrtva represije nakon oslobođenja” – pri čemu se sama činjenica nečijeg poslijeratnog pogubljenja uzima za dovoljnu da se tu osobu proglasi žrtvom, iako je kao u Nedićevom slučaju ista osoba snosila odgovornost na najstrašnija razaranja i ljudske gubitke u povijesti zemlje.

Mučenici antikomunizma

Postavljajući pitanje “kako je onako debeo čovek iskočio kroz prozor?” Stojanović je aludirao na dobro poznati mit kojeg njeguju najrazličitiji profili antikomunista na suvremenom srbijanskom političkom spektru, od marginalnih grupica modernih neonacističkih “nedićevaca” do relevantnijih subjekata bližih ideološkom “centru”, prema kojem Nedić 1946. nije izvršio samoubojstvo, već je gurnut kroz prozor od strane agenata komunističkih vlasti. Za “ubojstvo” Nedića naravno ne postoje nikakvi dokazi, ali još važnije, priču o njegovom samoubojstvu demantira elementarna logika. Novim bi vlastima itekako odgovaralo da jedan od glavnih narodnih neprijatelja živ i zdrav dočekao suđenje odnosno javno podastiranje dokaza o svojim zločinima, kao što je bio slučaj s npr. Dražom Mihailovićem. Svjestan te mogućnosti Nedić je samoubojstvom uspio da se spasi optuženičke klupe.

Stavovi Lazara Stojanovića o kolaboracionistima, kao i oni dobrog dijela drugih “građanskih intelektualaca”, često prolaze “ispod radara”, pa se tako primjerice nakon njegove smrti ranije ove godine o njemu moglo slušati kao o uglednom umjetniku, a nigdje kao o pojedincu koji je svoj javni ugled (između ostalog) stavio i u službu Milana Nedića. Čitava javna slika o Lazaru Stojanoviću temelji se u jednoj točki – njegovom disidentskom statusu u SFRJ. Ovaj crnotalasni redatelj daleko je najpoznatiji po svom filmu “Plastični Isus” iz 1971. godine kojeg je snimio još kao član SKJ. Ovaj film kasnije će postati poznat kao “jedini film kojeg veliki filmofil Josip Broz nije htio pogledati do kraja” te “jedini film zbog kojeg se u Jugoslaviji robijalo”. Zaista, Lazar Stojanović je zbog spomenutog filma čiju političku osnovnicu čini plitko izjednačavanje fašizma i realsocijalizma odrobijao godinu dana.

Upravo je ova činjenica u narednim desetljećima postala jedina relevantna točka njegove biografije. Parafrazirajući njega samoga, uobičajeni narativ o Lazaru Stojanoviću mogao bi se svesti u rečenicu: “Ne može danas da se govori: ‘Ma šta me briga za Lazara Stojanovića, on decenijama ulaže napore u relativizaciju fašizma.’ Mene mnogo više zanima što su ga komunisti strpali u zatvor”. Bilo koji oblik disidentstva iz vremena jugoslavenskog socijalizma danas je noseća točka biografije mnogim “intelektualcima”, kulturnjacima i osobama čijem se mišljenju pri svjetonazorskim javnim raspravama daje posebna pažnja. Bez ulaženja u ikakvu apologiju SFRJ, sasvim bi legitimno bilo upitati da li je moguće da kritika trulog režima bude trulija od njega? Uvid u stavove mnogih domaćih disidenata na ovo pitanje daje potvrdan odgovor te otkriva njihove krajnje antidemokratske stavove. Ono što ovu disidentsku farsu dodatno pogoršava jest što se mišljenje nekih osoba takvog backgrounda uzima kao relevantno prilikom traženja javnog mišljenja koje bi zauzimalo antifašističku poziciju.

Dva lica hrvatskog građanskog revizionizma

Dok u Srbiji povod raspravama o prošlosti predstavljaju sudske rehabilitacije, u Hrvatskoj su one u zadnje vrijeme uglavnom pokretane kao reakcija na najavu preimenovanja zagrebačkog Trga maršala Tita. Prošlog tjedna u prostorijama srpskog manjinskog društva “Privrednik” održana je tribina o ovoj temi na kojoj su sudjelovali povjesničar Tvrtko Jakovina, bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović te Žarko Puhovski, najavljen kao “jedan od najuglednijih članova naše intelektualne zajednice”. Tijekom tribine Puhovski nije propustio spomenuti vlastiti disidentski status i pritvaranje zbog prenošenja vica o Josipu Brozu Titu u svojim novinama, a iznesene su i veoma paušalne ocjene raznih povijesnih razdoblja. Antifašizam je Puhovski tako sveo na “klanje iz dobrih razloga” odnosno nasilni odgovor na fašističko nasilje. Iako je neosporno da antifašizam predstavlja oružanu borbu u raznim povijesnim razdobljima, nikako ga se ne može svesti na nasilje kojim se poništava neko veće i razornije.

Antifašizam je politička platforma komunista nastala s jasnim zahtjevom za proširivanjem demokracije – upliva što većeg broja do tada obespravljenih ljudi u političku borbu, konkretno onu protiv fašističkih režima, represivnih aparata, organizacija itd. Dobro je poznato da se fašizam u europskim državama javio kao odgovor na predrevolucionarna stanja (prvenstveno u Italiji i Njemačkoj) te rezultirao učvršćivanjem poretka i uništavanjem nada narodnih masa za uplivom u politiku (slamanjem radničkog pokreta, progonom radničkih partija, zabranjivanjem sindikata itd). Antifašizam stoga nastaje ne samo kao “nasilno poništenje” fašističkih ostvarenja, već i platforma koja nudi političku alternativu, u prvom redu onu sažetu u pojmu veoma centralnom i za jugoslavenske komuniste u razdoblju antifašističke borbe – narodna vlast. U tumačenjima Žarka Puhovskog u definicijama antifašizma nema mjesta za one bez kojih on definitivno ne bi postojao – masa radnog naroda.

Štoviše, u mnogo prilika do sada Puhovski je istupio kao tek jedan u nizu “najuglednijih pripadnika intelektualne zajednice” koji su mase i njihov ulazak u politiku definirali kao osnovu fašizma. Dolazimo tako u situaciju da pojedinci koje se danas doživljava kao one koji artikuliraju “antifašističku” stranu spektra kao obilježja fašizma ističu ono što je ključno obilježje antifašizma. Uslijed nedostatka socijalističke opcije na političkoj sceni, interpretacije fašizma kao “radničkog pokreta” – iako jednako uvjerljive koliko i Hasanbegovićeve mladenačke intrpretacije ustaša kao neustrašivih šehida – ne nailaze ni na približno jednako snažnu reakciju. Na tribini u Privredniku Puhovski publiku nije poštedio ni interpretacija prema kojima je “Hitler neosporno zločinac, ali je napravio i neke dobre stvari kao što su autobahn, poštanski brojevi ispred imena gradova i Volkswagen”. Čak i ako ignoriramo činjenicu da je sustav autobahna osmislila Vajmarska Njemačka u razdoblju prije Hitlerovog uspona, postavlja se pitanje koliko prizemnih i tragikomičnih relativizacija fašizma trebamo čuti da bismo nekoga prestali smatrati uglednim intelektualcem.

Desničarski gnjev branitelja Maršalovog djela

O proturječnostima nekih reakcija na inicijativu gradske vlasti za preimenovanje Titovog trga već je pisano. Načini na koji su predstavnici hrvatske liberalne intelektualne elite nastojali obraniti lik Josipa Broza i antifašizam bili su najblaže rečeno problematični. Tako se (ponovno) mogla čuti argumentacija da je antifašizam prvenstveno stvar kućnog odgoja, što automatski navodi na pretpostavku da su glavne obilježje fašizma primitivizam i neodgojenost. Ono što se rijetko ima prilike ukazati zagovornicima “antifašističkog bontona” jest da su sami povijesni fašisti, naročito u našem lokalnom kontekstu, primitivizam i divljaštvo “šumskih bandita” vrlo sličnim riječima u pravilu isticali kao glavnu karakteristiku partizana. Bez raskrinkavanja ovakvog jalovog “otpora” desnici, antifašizam je osuđen na vječno koprcanje u stisku liberalnog elitizma.

Ovu situaciju jako je lako promatrati na temelju izjava Titove unuke Saše Broz, redateljske kolegice Lazara Stojanovića. Putem Facebook-statusa poručila je da bi “djed sam skinuo ploču sa svojim imenom da vidi današnju Rvatsku”. Ideologem “Rvatske” predstavlja staru i možda omiljenu metodu ovdašnje malograđanštine u lociranju odgovornih za propadanje hrvatskog društva u posljednjih nekoliko desetljeća. Ta metoda centrirana je oko stava da su negativne promjene u našem društvu izazvale rijeke neobrazovanih primitivaca koji u skladu sa svojim dinarskim dijalektom ime zemlje izgovaraju bez početnog slova “H”. Ono na što bi trebalo ukazati istomišljenicima Saše Broz jest činjenica da su u partizanskoj vojsci njenog djeda i izgradnji socijalističke Jugoslavije itekako sudjelovali i oni koji su svoju zemlju nazivali Rvatskom, kao naravno i oni koji su pričali drugim dijalektima.

Smije li antifašist/kinja govoriti kao u Drnišu ili Imotskom ili pak primat na tu poziciju imaju oni koji dolaze iz centra Zagreba? Smije li antifašist/kinja ne znati pravilno smjestiti slova “č” i “ć”? U stavovima koji preko buržoaskog bontona nastoje spojiti genetiku i politiku puno je lakše uočiti fašistoidne nego antifašističke temelje. Problem današnje Hrvatske svakako nije to što njeni građani različito izgovaraju njeno ime, ali jest – između ostalog – to što je uloga nositelja progresivnih (i antifašističkih) društvenih platforma s masa prebačena na društvene elite. U modernom antifašizmu svakako nema mjesta za elitizam Saše Broz, revizionizam Žarka Puhovskog ili upiranje prstom u radnike kao nositelje fašizacije. Potrebno je promisliti kakve su vrste političkih propusta ljevice dovele do toga da antifašizam u sedamdesetak godina stigne od masovnog demokratskog i radničko-seljačkog pokreta do moralističkih eskapada antidemokratski nastrojenih liberala.

Prvi korak prema produktivnom kraju tog promišljanja nedvojbeno je inzistiranje na antifašizmu kao metodi što šire mobilizacije i borbe za prava potlačenih, a ne sredstvu ceremonijalnog zadovoljavanja sentimenta male i privilegirane klike.

bilten