Sasvim je jasno da će javni sektor morati proći kroz dolinu suza ako HDZ doista smanji stopu PDV-a: rupu u proračunu neće moći popuniti bez radikalnih rezova, ma koliko šutjeli o tome
SDP je u službenu izbornu kampanju ušao ziheraški: biračima je ponudio ekonomskog vrapca u ruci kontra HDZ-ova goluba na grani. Stranka Tomislava Karamarka je dulje od godine obećavala da će uz pomoć njemačkih stručnjaka ponuditi čudo od gospodarskog programa, a onda izašla s rutinskim popisom ciljeva koje tek čudom može ostvariti u zadanim rokovima, pa se i Zoran Milanović nije morao kockati, nego samo ponuditi kontinuitet u vođenju gospodarske politike sitnih koraka, kojom je i dosad postupno mijenjao ekonomsku sliku zemlje.
Premda stručnjaci i analitičari jednoglasno ocjenjuju da su ekonomski programi glavnih izbornih takmaca isti ili barem jako slični i da su ponajprije popisi lijepih želja za koje ni same stranke ne znaju kako će ih ostvariti, stranački su lideri spremni ruku u vatru staviti za dokazivanje različitosti, odnosno da upravo njihov program vodi u raj, a suparnički u pakao. HDZ-ov glavni adut pritom su tvrdnje da je u četverogodišnjem SDP-ovu mandatu zemlja nastavila propadati i urušavati se, a SDP-ov da su unatoč kaosu i polumrtvom gospodarstvu naslijeđenom od HDZ-a uspjeli zemlju dovesti u red i u posljednjoj godini mandata negativne gospodarske trendove preokrenuti u pozitivne, koji će se, naravno, nastaviti ako im birači još jednom poklone povjerenje.
Sve je to samo borba za dojam koji će ostaviti na birače: sadržaji i činjenice kojima su potkrijepljeni programi sve su manje važni, kako strankama i njihovim liderima tako i golemoj većini birača, koji će uglavnom glasati protiv onih koji im ne idu pod kapu. Stoga su i Karamarko i Milanović sve sličniji marvenim trgovcima koji na stočnim pijacama svoju robu hvale do neba, a tuđu pljuju i blate najpogrdnijim riječima. Izborna utrka već se pretvorila u natjecanje u tome čiji će jezik biti poganiji i uvredljiviji.
Nije utješno ni to što Milanović svoju kampanju pravda HDZ-ovim višemjesečnim pokušajima nasilnog rušenja i osvajanja vlasti, a Karamarko uzvraća još žešćim i sve otvorenijim prijetnjama pojedincima i skupinama koje ne hodaju njegovom stranom ulice. Strah opet postaje glavni razlog za izbor jedne ili druge stranačke liste, a to ni u ratnim uvjetima nije dobra osnova za odlučivanje, a kamoli u mirnodopskim. Naravno, sve mahnitijim političkim elitama spremno su se pridružili medijski i drugi navodno neovisni i neutralni izborni akteri, koji dodatno raspiruju strah i mržnju najavama kataklizmičkih scenarija u slučaju pobjede jedne ili druge političke opcije. Hrvatska se ubrzano vraća u Tuđmanova vremena, kad se suština politike svodila na izmišljanje i proganjanje raznobojnih vragova, samo što bi se danas, osim HDZ-a, i mnogi drugi bavili egzorcizmom.
Sve je još tragičnije otkako se unutarnji politički sukobi prenose i u međunarodnu politiku, čime glavni akteri izborne utrke pokušavaju uvjeriti birače u dominantnost svojih politika, pa i kad nude rješenja za najakutnije globalne krize. Ratovi u Siriji, Iraku i Afganistanu tek se usput spominju, o njihovim uzrocima i uzročnicima se ne govori, a svađa oko izbjegličke krize svodi se na sporenja oko toga na čijim granicama treba zaustaviti izbjeglice, odnosno u kojim ih zemljama ugurati u kampove. HDZ bi vojskom i sličnim rigidnim preprekama od izbjeglica štitio i hrvatske granice, SDP ne bi, ali bi i jedni i drugi da taj prljavi posao obavi netko drugi, na tursko-grčkoj granici ili zadržavanjem u svojim kampovima kad i ako ih prestanu primati Njemačka i druge europske zemlje. Oko ukrajinske krize uglavnom se šutke slijedi politika euroatlantskih moćnika, ali se na domaćoj sceni ne propušta prilika komparirati rješenje koje je EU ponudila, a koje zagovara uspostavljanje ruske manjinske autonomije na istoku Ukrajine kao uvjeta za trajni mir: taj se prijedlog posprdno uspoređuje s planom Z-4 koji je Hrvatska izbjegla nakon što su ga odbili krajinski Srbi, pa je dobila priliku ‘Olujom’ uspostaviti suverenitet na čitavom svom teritoriju. Iz ovdašnje se perspektive zapravo zagovara ukrajinska ‘oluja’ kao rješenje za tamošnju krizu i u sklopu prevladavajućeg ovdašnjeg uvjerenja da smo se i mi usrećili sa svojom vojno-redarstvenom akcijom, premda smo pritom izgubili dobar dio stanovništva.
Krajnja i radikalna rješenja mnogima su ovdje prirasla srcu, pa ih i na predstojećim izborima najčešće nude biračima kao dobitne postizborne kombinacije. Zbog toga se Zoranu Milanoviću i čelnicima SDP-a ekonomska politika malih koraka učinila poput kamilice, pa su se odlučili potući s HDZ-om na imaginarnom domoljubnom nacionalističkom polju, na kojemu se od vike i galame ne vidi i ne čuje tko i što zagovara i namjerava raditi, a mrtvi i ranjeni će se ionako zbrajati tek kad utihne izborno oružje. I premda u HDZ-ovom i SDP-ovom izbornom programu ima značajnih razlika, uslijed sveukupnog dojma o strankama o tim se razlikama ne govori, unatoč tome što se već sada mogu prepoznati postizborni učinci budu li se programi dosljedno provodili. Primjerice, već sada je jasno da će javni sektor morati proći kroz dolinu suza ako HDZ doista smanji stopu PDV-a za dva, a potom i za pet posto, jer rupu u proračunu koju će to smanjenje prouzročiti neće moći popuniti bez radikalnih rezova, odnosno smanjivanja plaća i broja zaposlenih u državnom i javnom sektoru. Koliko god uvjeravali birače da će je popuniti na druge načine, u tu čaroliju samo naivni mogu povjerovati, pa bi bilo pošteno da to biračima otvoreno kažu. Uostalom, u prošlosti su stopu PDV-a podizali tvrdeći da to čine kako ne bi rezali plaće i masovnije otpuštali zaposlene u državnom i javnom sektoru. Umjesto toga, sada tvrde da će značajnim smanjenjem PDV-a povećati konkurentnost domaćih tvrtki, iako je i laiku jasno da bi to podjednako snizilo cijene i domaće i uvozne robe.
Konkurentnost domaćega gospodarstva mogla bi porasti tek ako zbog značajno manjeg PDV-a eventualna HDZ-ova vlada bude primorana radikalno smanjiti proračunsku potrošnju rezanjem plaća i broja zaposlenih u državnom i javnom sektoru, pa onda trajnije smanji porezno opterećenje stanovništva i poduzeća. A to je onda sasvim druga priča od ove o kojoj se sada priča u izbornoj kampanji, kad se biračima nude med i mlijeko, a izbornim konkurentima izgovaraju kletve i prijetnje.
portalnovosti
SDP je u službenu izbornu kampanju ušao ziheraški: biračima je ponudio ekonomskog vrapca u ruci kontra HDZ-ova goluba na grani. Stranka Tomislava Karamarka je dulje od godine obećavala da će uz pomoć njemačkih stručnjaka ponuditi čudo od gospodarskog programa, a onda izašla s rutinskim popisom ciljeva koje tek čudom može ostvariti u zadanim rokovima, pa se i Zoran Milanović nije morao kockati, nego samo ponuditi kontinuitet u vođenju gospodarske politike sitnih koraka, kojom je i dosad postupno mijenjao ekonomsku sliku zemlje.
Premda stručnjaci i analitičari jednoglasno ocjenjuju da su ekonomski programi glavnih izbornih takmaca isti ili barem jako slični i da su ponajprije popisi lijepih želja za koje ni same stranke ne znaju kako će ih ostvariti, stranački su lideri spremni ruku u vatru staviti za dokazivanje različitosti, odnosno da upravo njihov program vodi u raj, a suparnički u pakao. HDZ-ov glavni adut pritom su tvrdnje da je u četverogodišnjem SDP-ovu mandatu zemlja nastavila propadati i urušavati se, a SDP-ov da su unatoč kaosu i polumrtvom gospodarstvu naslijeđenom od HDZ-a uspjeli zemlju dovesti u red i u posljednjoj godini mandata negativne gospodarske trendove preokrenuti u pozitivne, koji će se, naravno, nastaviti ako im birači još jednom poklone povjerenje.
Sve je to samo borba za dojam koji će ostaviti na birače: sadržaji i činjenice kojima su potkrijepljeni programi sve su manje važni, kako strankama i njihovim liderima tako i golemoj većini birača, koji će uglavnom glasati protiv onih koji im ne idu pod kapu. Stoga su i Karamarko i Milanović sve sličniji marvenim trgovcima koji na stočnim pijacama svoju robu hvale do neba, a tuđu pljuju i blate najpogrdnijim riječima. Izborna utrka već se pretvorila u natjecanje u tome čiji će jezik biti poganiji i uvredljiviji.
Nije utješno ni to što Milanović svoju kampanju pravda HDZ-ovim višemjesečnim pokušajima nasilnog rušenja i osvajanja vlasti, a Karamarko uzvraća još žešćim i sve otvorenijim prijetnjama pojedincima i skupinama koje ne hodaju njegovom stranom ulice. Strah opet postaje glavni razlog za izbor jedne ili druge stranačke liste, a to ni u ratnim uvjetima nije dobra osnova za odlučivanje, a kamoli u mirnodopskim. Naravno, sve mahnitijim političkim elitama spremno su se pridružili medijski i drugi navodno neovisni i neutralni izborni akteri, koji dodatno raspiruju strah i mržnju najavama kataklizmičkih scenarija u slučaju pobjede jedne ili druge političke opcije. Hrvatska se ubrzano vraća u Tuđmanova vremena, kad se suština politike svodila na izmišljanje i proganjanje raznobojnih vragova, samo što bi se danas, osim HDZ-a, i mnogi drugi bavili egzorcizmom.
Sve je još tragičnije otkako se unutarnji politički sukobi prenose i u međunarodnu politiku, čime glavni akteri izborne utrke pokušavaju uvjeriti birače u dominantnost svojih politika, pa i kad nude rješenja za najakutnije globalne krize. Ratovi u Siriji, Iraku i Afganistanu tek se usput spominju, o njihovim uzrocima i uzročnicima se ne govori, a svađa oko izbjegličke krize svodi se na sporenja oko toga na čijim granicama treba zaustaviti izbjeglice, odnosno u kojim ih zemljama ugurati u kampove. HDZ bi vojskom i sličnim rigidnim preprekama od izbjeglica štitio i hrvatske granice, SDP ne bi, ali bi i jedni i drugi da taj prljavi posao obavi netko drugi, na tursko-grčkoj granici ili zadržavanjem u svojim kampovima kad i ako ih prestanu primati Njemačka i druge europske zemlje. Oko ukrajinske krize uglavnom se šutke slijedi politika euroatlantskih moćnika, ali se na domaćoj sceni ne propušta prilika komparirati rješenje koje je EU ponudila, a koje zagovara uspostavljanje ruske manjinske autonomije na istoku Ukrajine kao uvjeta za trajni mir: taj se prijedlog posprdno uspoređuje s planom Z-4 koji je Hrvatska izbjegla nakon što su ga odbili krajinski Srbi, pa je dobila priliku ‘Olujom’ uspostaviti suverenitet na čitavom svom teritoriju. Iz ovdašnje se perspektive zapravo zagovara ukrajinska ‘oluja’ kao rješenje za tamošnju krizu i u sklopu prevladavajućeg ovdašnjeg uvjerenja da smo se i mi usrećili sa svojom vojno-redarstvenom akcijom, premda smo pritom izgubili dobar dio stanovništva.
Krajnja i radikalna rješenja mnogima su ovdje prirasla srcu, pa ih i na predstojećim izborima najčešće nude biračima kao dobitne postizborne kombinacije. Zbog toga se Zoranu Milanoviću i čelnicima SDP-a ekonomska politika malih koraka učinila poput kamilice, pa su se odlučili potući s HDZ-om na imaginarnom domoljubnom nacionalističkom polju, na kojemu se od vike i galame ne vidi i ne čuje tko i što zagovara i namjerava raditi, a mrtvi i ranjeni će se ionako zbrajati tek kad utihne izborno oružje. I premda u HDZ-ovom i SDP-ovom izbornom programu ima značajnih razlika, uslijed sveukupnog dojma o strankama o tim se razlikama ne govori, unatoč tome što se već sada mogu prepoznati postizborni učinci budu li se programi dosljedno provodili. Primjerice, već sada je jasno da će javni sektor morati proći kroz dolinu suza ako HDZ doista smanji stopu PDV-a za dva, a potom i za pet posto, jer rupu u proračunu koju će to smanjenje prouzročiti neće moći popuniti bez radikalnih rezova, odnosno smanjivanja plaća i broja zaposlenih u državnom i javnom sektoru. Koliko god uvjeravali birače da će je popuniti na druge načine, u tu čaroliju samo naivni mogu povjerovati, pa bi bilo pošteno da to biračima otvoreno kažu. Uostalom, u prošlosti su stopu PDV-a podizali tvrdeći da to čine kako ne bi rezali plaće i masovnije otpuštali zaposlene u državnom i javnom sektoru. Umjesto toga, sada tvrde da će značajnim smanjenjem PDV-a povećati konkurentnost domaćih tvrtki, iako je i laiku jasno da bi to podjednako snizilo cijene i domaće i uvozne robe.
Konkurentnost domaćega gospodarstva mogla bi porasti tek ako zbog značajno manjeg PDV-a eventualna HDZ-ova vlada bude primorana radikalno smanjiti proračunsku potrošnju rezanjem plaća i broja zaposlenih u državnom i javnom sektoru, pa onda trajnije smanji porezno opterećenje stanovništva i poduzeća. A to je onda sasvim druga priča od ove o kojoj se sada priča u izbornoj kampanji, kad se biračima nude med i mlijeko, a izbornim konkurentima izgovaraju kletve i prijetnje.
portalnovosti
