Na Lupigi smo objavili seriju tekstova o prizivu savjesti, posljednji od njih s najavama ministra zdravstva Vilija Beroša o bitnim odredbama novog tzv. Zakona o abortusu. Tekstovi su dio istraživačkog projekta „Razgovori sa savješću“, provedenog s ciljem da se utvrdi raširenost priziva savjesti na odjelima ginekologije u hrvatskom zdravstvu te stavovi liječnika i zdravstvene administracije o problemu kolizije liječničkog prava na savjest i prava žena na pobačaj na zahtjev. Potvrđeno je da rašireni priziv savjesti ozbiljno ugrožava dostupnost pobačaja na zahtjev žene i da Vlada, unatoč tome, planira zakonodavna rješenja koja će dramatično pogoršati situaciju. Kad i ako do toga zaista dođe, od Ustavnog bi se suda moglo tražiti ocjenu ustavnosti odredbi novog zakona, koje je sam USUD svojim Rješenjem iz 2017. godine predložio zakonodavcu.

INTERVJU - MINISTAR BEROŠ O TZV. ZAKONU O ABORTUSU: „Pobačaj neće biti besplatan, obavezno savjetovanje“

HORVAT VUKOVIĆ S KATEDRE ZA USTAVNO PRAVO: „Pravo na priziv savjesti ne može biti 'jače' od prava na pobačaj“

INTERVJU - VIŠNJA LJUBIČIĆ: "Bolnice imaju pravo zapošljavati ginekologe koji se neće pozvati na savjest"

POBAČAJ U HRVATSKOJ: Privid savjesti

U SJENI COVIDA: Rasprave o pobačaju

Istraživanju se pristupilo krajnje benevolentno i s namjerom uspostavljanja dijaloga s prizivačima savjesti i voditeljima bolnica, iako gorepotpisana autorica smatra da je institut priziva savjesti izraz političkog oportunizma i statusne dominacije liječnika nad pacijenticama u javnom sektoru. Međutim, da bismo to potvrdili i ustanovili razmjere zloupotrebe prava na savjest, bilo je važno ispitati transparentnost prakse pozivanja na priziv savjesti i je li zdravstvo spremno na veću transparentnost (npr. formiranje registra prizivača savjesti). Od tuda i naslov projekta „Razgovori sa savješću“.

Rezultati su poražavajući i pokazuju da je savjest samo još jedno sredstvo privatne uzurpacije javnog sektora.

U lipnju smo svim bolnicama poslali upitnik koji je sadržavao pitanja o broju prizivača savjesti u ustanovi, o stavovima ravnateljstva prema zakonodavnom okviru, pravima žena i obavezama javnog sektora u odnosu na pobačaj. Upitniku je priložena molba da nas se poveže s prizivačima savjesti, uz garanciju anonimnosti, ukoliko je liječnici zatraže. Pored toga, i sami smo zvali prizivače savjesti koji inače redovito daju intervjue katoličkim novinskim medijima.

Upitnik su ispunile samo dvije bolnice, OB Pula i OB Gospić, a ostale su odgovorile samo na pitanja o broju prizivača i proceduri pozivanja na priziv savjesti, i to tek nakon što smo se pozvali na Zakon o pravu na pristup informacijama (ZPPI), dva mjeseca nakon prvog pokušaja uspostavljanja kontakta.

Nijedan ginekolog koji konzumira pravo na priziv savjesti nije htio govoriti o svojim uvjerenjima, pa čak ni istaknuti članovi Hrvatskog katoličkog liječničkog društva. Jedan ginekolog koji tvrdi da ne radi pobačaje iako nije vjernik, najavio je da će razgovarati pod uvjetom anonimnosti i da će nas to „sigurno natjerati da promijenimo stav“, ali se nakon toga više nije javio. Članica HKLD-a dr. Mirjana Radan, ginekologinja u ŽBO Čakovec i autorica bioetičke knjige o surogat majčinstvu, u telefonskom je razgovoru najavila da će „nam sve objasniti“, nakon čega je poslala poruku da ipak ne bi službeno razgovarala. Predstojnica Klinike za ginekologiju i opstetriciju KBC-a Osijek, dr. Andrijana Muller, komentirala je naše pozivanje na Zakon o pravu na pristup informacijama kao „primjenu sile, tipičnu za neka prošla vremena“.

To govori da liječnici ne prihvaćaju rizik razgovora sa sugovornicima za koje pretpostavljaju da nisu u njihovom moralnom registru i da im je mnogo komfornije da svoja uvjerenja dijele isključivo s pacijenticama koje žele prekid trudnoće.

Prema članku 20. Zakona o liječništvu, naime, ginekologu koji se poziva na priziv savjesti prepušteno je da pacijenticu uputi drugom liječniku, jer tako kaže Zakon o liječništvu i liječnički kodeksi, pa bolnice u praksi pacijenticama ne organiziraju sigurnosni kordon koji ih štiti od konfrontacije s prizivačima i moralne osude pobačaja. Žena koja sumnja da je trudna i zna da želi pobačaj dolazi XY liječniku na pregled, on konstatira trudnoću, obavještava je da ne radi pobačaje i upućuje je da se snađe.

Riječ je o neformalnom izgonu pobačaja iz nekih bolnica, što se u etičkom smislu mnogo ne razlikuje od vremena kada su se liječnici tražili po podrumima, stanovima i tajnim ambulantama. Takav sistem ne štiti ni liječnike koji možda čvrsto vjeruju da je abortus ubojstvo, a koji bi po zakonu pacijentice trebali uputiti nekome tko će to ubojstvo izvršiti.

Da javni sektor nema nikakvu odgovornost prema ženama koje traže svoje zakonsko pravo, potvrđuju i riječi dr. Slavka Oreškovića, novoizabranog predstojnika Klinike za ženske bolesti i porode u sklopu KBC-a Zagreb.

„Kada pacijenticama objasnimo stanje u Petrovoj, one nađu načina da to obave u nekoj drugoj bolnici. Ne bi bilo fer da opteretimo onih pet liječnika koji rade pobačaje i da tražimo od njih da prihvate svaku pacijenticu. Nijedna administrativna mjera neće poboljšati situaciju, štoviše, dovela bi i preostale liječnike u situaciju da odbiju raditi pobačaj“, kazao je.

U uređenim je zdravstvima to riješeno tako što se točno zna koje ustanove pružaju uslugu pobačaja na zahtjev (pogledati primjer Nizozemske, Austrije, Njemačke, itd.) – u klinikama se zahvat izvodi iznimno rijetko – pa žene nisu izložene iskustvu odbijanja i potrage za ginekologom koji se ne poziva na savjest.

Ni o jednoj od tih tema nismo mogli razgovarati s prizivačima savjesti, ni s ravnateljima bolnica. Odgovori Dražena Jurčevića, direktora Udruge poslodavaca u zdravstvu Hrvatske, koja okuplja sve ravnatelje u javnom zdravstvu, svode se na uvjerenje da pozivanje na priziv savjesti funkcionira u skladu sa zakonima i optimizam da će se novim tzv. Zakonom o abortusu riješiti sva sporna pitanja.

Potpuna netransparentnost je sasvim dovoljan razlog da se priziv savjesti hitno regulira. Na uzbunu zovu i podaci koje smo dobili pozivajući se na ZPPI. Prema informacijama iz bolnica, Nacionalna memorijalna bolnica Vukovar ima sedam zaposlenih ginekologa i nijedan se ne poziva na priziv savjesti, u OB Šibenik se šest od osam ginekologa i dva anesteziologa pozivaju na priziv savjesti, u OŽB Požegi se uopće ne rade pobačaji, OB Knin nema nijednog ginekologa koji odbija raditi pobačaje, u KBC-u Osijek su zaposlena 24 liječnika i tri specijalizanta ginekologije, a na priziv savjesti poziva se 21 liječnik, dok u Klinici za anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivno liječenje sedam od 58 liječnika koristi priziv savjesti. U KB Merkur šestoro od 20 zaposlenih ginekologa izjavljuje priziv savjesti i još troje liječnika druge specijalnosti, u tzv. Petrovoj bolnici u sklopu KBC-a Zagreb čak 40 od 45 liječnika ne radi pobačaje, u OB Virovitica četvoro od pet liječnika izjavljuje priziv savjesti, u OB Dubrovnik četvoro od šest ginekologa ne radi pobačaje, a na priziv savjesti poziva se još osam liječnika drugih specijalnosti, u OB Zadar devet od 12 ginekologa ne radi pobačaje, u KBC-u Split 32 od 34 zaposlena ginekologa, OŽB Našice uopće ne radi pobačaje, KBC Rijeka ima 19 zaposlenih ginekologa i nijedan se ne poziva na priziv savjesti, u OB Ogulin dvoje zaposlenih ginekologa rade pobačaje, OŽB Pakrac ima dvoje ginekologa i nijednog prizivača savjesti, u OB Slavonski Brod zaposleno je 11 ginekologa, od toga pet s prizivom savjesti i pet specijalizanata koji su se unaprijed izjasnili da neće raditi pobačaje, OB Pula ima 16 ginekologa i nijedan ne izjavljuje priziv savjesti, dok u OB Gospić sva tri ginekologa rade pobačaje.

U svim bolnicama je dovoljno da liječnik u bilo kojem trenutku na komadu papira napiše da se poziva na priziv savjesti, čime se automatski oslobađa obaveze pružanja usluge pobačaja, čak i ako ih je prethodno desetljećima radio.

Riječju, pravo na priziv savjesti pretvorilo je hrvatsku ginekologiju u katoličku klauzuru koju će nakon skoro pet desetljeća formalizirati ministar zdravstva Vili Beroš. Ministar je za Lupigu prvi put javno prezentirao svoje stavove i bitne odredbe budućeg tzv. Zakona o abortusu i tom prilikom izjavio da ne vidi problem u normama koje reguliraju priziv savjesti, niti u njihovim posljedicama po reproduktivna prava žena, kao ni u praksi pozivanja na priziv savjesti u hrvatskoj ginekologiji.

„Smatram kako u Hrvatskoj nije riječ o postojanju problema zbog priziva savjesti, kako to vrlo često možemo u javnosti čuti, jer pacijentici ne može biti uskraćeno pravo na prekid trudnoće“, rekao je Beroš za Lupigu.

Ministar je to izjavio unatoč činjenici da se ogroman broj ginekologa poziva na priziv savjesti i da je skoro sasvim opožario dvije najvažnije ginekološke ustanove u zemlji – tzv. Petrovu u sklopu KBC-a Zagreb, iz koje dolazi najveći broj sveučilišnih profesora ginekologije i opstetricije i KBC Split, ključnu dalmatinsku bolnicu, povezanu s Medicinskim fakultetom u Splitu. Beroš na potpunim deluzijama gradi i najave ključnih izmjena postojećeg Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, u kojima nema regulacije priziva savjesti, ni prava na pobačaj na teret Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, ali se zato uvodi obavezno razdoblje razmišljanja i savjetovanja pacijentice prije konačne odluke o pobačaju.

„Obvezno zdravstveno osiguranje ne pokriva troškove nijedne zdravstvene usluge tražene na zahtjev osigurane osobe, odnosno zdravstvene usluge koja nije medicinski indicirana od strane za to nadležnog zdravstvenog radnika, te s tim u vezi ne pokriva niti treba pokrivati prekid trudnoće koji nije medicinski indiciran već je rezultat osobne odluke osigurane osobe“, objasnio je ministar.

Time je još jednom podsjetio na glavni defekt postojećeg, silno hvaljenog Zakona iz 1978. godine, koji uslugu pobačaja na zahtjev izuzima iz opsega prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja, što je ozbiljna zapreka da se pobačaj shvati i tretira kao zdravstveno pravo žene. Dok god je pobačaj u našem zdravstvu statusno izjednačen s face-liftingom, liposukcijom ili željom za eksperimentalnim liječenjem (Pogledati Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju) i dok god se neželjena trudnoća ne tretira kao zdravstveni problem, to će teže prolaziti zahtjevi za regulacijom priziva savjesti. Tu je mogućnost prvi osujetio Ustavni sud RH, koji je rješenjem iz 2017. godine potvrdio pravo na pobačaj na zahtjev preko prava na privatnost i zakonodavcu prepustio da regulira njegovu cijenu, uvjet dostupnosti i priziv savjesti. Da je USUD potvrdio pravo na pobačaj kao dio prava na jednakost, ministar Beroš bi danas morao razmišljati u sasvim drugom pravcu. O tome govori i dr. Ana Horvat Vuković, stručnjakinja za ustavno pravo s Pravnog fakulteta u Zagrebu.

„Šteta je da Sud svoju odluku nije zasnovao na supstancijalnom pravu na rodnu jednakost, jer u tom slučaju ne bi bilo moguće da Sud prepusti Saboru odluku o tome tko će snositi teret troškova prekida trudnoće, žena, ili zdravstveni proračun. Načelo po kojem niti jedna društvena skupina ne smije trpjeti subordinaciju i niži status zahtijevalo bi, naime, da u državi koja pati od kroničnog izostanka obaveznog/sekularnog spolnog odgoja troškove prekida neželjene trudnoće snosi proračun. Time bi se između ostalog i završila dodatna diskriminacija siromašnijih žena koje si pobačaj ne mogu priuštit, a jasno je da si stoga teško mogu priuštiti i troškove minimalno 18-godišnjeg podizanja djeteta“, tvrdi Horvat Vuković.

Neovisno o tome, USUD je najviše pogriješio predvidjevši mogućnost postavljanja obaveznog roka za razmišljanje i savjetovanja, jer je a) takva intervencija u izravnoj koliziji s pravom na privatnost; b) jer ništa slično nije propisano ni za jednu medicinsku proceduru, pa ona ne može biti u skladu s načelima pružanja zdravstvene zaštite u RH.

Pored toga, u praksi su se pokazali samo negativni efekti mandatornog savjetovanja prije pobačaja, u smislu psihološkog pritiska na žene, izbjegavanja paternalizirajuće procedure, odugovlačenja sa zahvatom i okretanja nesigurnim metodama pobačaja.

Pod devizom „stanje je nedovoljno loše, moramo ga pogoršati“, Beroš će iskoristiti i tu katastrofalnu zakonsku mogućnost koju je zakonodavcu ponudio sam Ustavni sud RH, i to rješenjem koje je 2017. godine mnoge razveselilo i zaustavilo moralnu paniku da će pobačaj biti zabranjen.

Gledajući sastav Hrvatskog sabora i brojčanu nemoć političkih snaga koje će glasati protiv ovakvih rješenja, takav zakon može zaustaviti jedino otpor velikog dijela javnosti. Ukoliko javnost bude nezainteresirana, a Vlada gluha za kritike predloženog zakona, potpuno je izvjesno da će se ponižavajuća procedura moralne propovijedi prije odluke o abortusu ponovno naći na stolu USUD-a.

Dr. Jasenka Grujić, pored dr. Dubravka Lepušića, jedina članica Inicijative za regulaciju priziva savjesti u medicini, šokirana je ministrovom najavom bitnih odredbi Zakona.

„Sve zajedno je tragikomično a ja ću i dalje pacijentice slati u Sloveniju. Nadam se da će kolege Slovenci izaći s brojevima. Odbijanje vršenja liječničke dužnosti je religijski određeno, a korijeni toga su još u enciklici Humanae Vitae koja brani kontracepciju određujući spolni odnos svrhovitim samo u smislu prokreacije. Ključ je u odnosu prema ženskoj seksualnosti“, zaključila je.

lupiga