Petak je, 15. ožujka, večer, sedam je sati i dvadeset minuta. U 11 sati i 59 minuta na službenoj elektronskoj stranici Predsjednika Republike objavljena je odluka o sazivanju parlamentarnih izbora za srijedu, 17. travnja. Oko 15 i 40 Peđa Grbin je na konferenciji za novinstvo SDP-a najavio predsjednika Republike Zorana Milanovića kao kandidata za premijera i nositelja stranačke liste u prvoj (dakle, Plenkovićevoj) izbornoj jedinici. Nakon toga Predsjednik je održao govor u kojem je rekao: “…Trebaš izaći iz nekakve zone komfora, drugačije ne može. Prestaje uobičajeno, prestaje normalno, prestaje banalno. (…) Čas je kucnuo na moja vrata, nametom stanovitog Turudića. Ta kap nije prelila čašu nego septičku jamu koja guši našu zemlju već godinama.” Govorio je dobro, služeći se snažnim, preciznim i nadasve razumljivim metaforama. Rekao je: “Rijeke pravde dolaze, izlit će se na proljeće i živjet ćemo u jednoj boljoj, pravednijoj Hrvatskoj”, parafrazirajući stihove pjesme grupe Film, s albuma iz 1985. “Signali u noći”, za koji bismo, možda, mogli reći da je posljednja ploča hrvatskoga (i/ili jugoslavenskoga Novog vala).
Prvo što sam pomislio kada me je A. prekinula u pisanju i rekla mi što se dogodilo bilo je da se sigurno radi o nekoj greški. O nekoj glupavoj sabotaži s društvenih mreža. Drugo što sam pomislio bilo je da se zbio jedan malecki smak svijeta. Onoliko koliko je Hrvatska svijet, toliki je to smak. I tek tada sam pomislio da je Zoran Milanović s nekim sigurno razgovarao o tehnikama i procedurama, upisanim u Ustav i zakone, i da pred sobom ima scenarij igre koju je zaigrao. On sasvim sigurno nije pučist, niti raspolaže logistikom koja je potrebna za puč – kakav smo, uostalom, već jednom gledali, godine 2016., kada su šatoraši uz pomoć širokih ne-političkih struktura, u rasponu od Crvenog križa do Crkve, i od umirovljenih do aktivnih vojnih osoba, naoružanih i nenaoružanih, mjesecima stvarali pretpostavke za dvostruki državni udar. Tada zakon i Ustav, kao ni procedure bilo kakve vrste, nisu značili ništa, što je, uostalom, i tehnički potvrđeno, kada je oko ponoći upravo izabrana predsjednica Kolinda Grabar Kitarović otišla do Šatora, da se pokloni, uz prateće izraze vrelih simpatija, izvođačima višemjesečnih protudemokratskih radova.
Dakle, ovo što se sad zbiva u svakom je pogledu različito od onoga što se zbivalo 2016. godine. Ali svejedno čovjeka ulovi nekakva neobična zebnja. Kao da je kuća ostala iznutra zaključana, a u kući najednom nekim čudom nikoga više nema. Ili nam se samo čini da nikoga nema?
Osim pitanja što se dogodilo, pitanje je, međutim, i kad se nešto dogodilo? Je li se ono zbog čega ja, evo sad, već oko osam, ovoga ranoproljetnog petka osjećam zebnju, dogodilo danas u 15 i 40, ili se dogodilo prije nekoliko dana kada je donesen Lex AP, čime je odlukom zakonodavca dramatično osnažena prethodna odluka o postavljenju novoga državnog tužitelja ili, kako to oni ljubaznije kažu, državnog odvjetnika? Je li se, dakle, dramski vrhunac dogodio kada je znanac, prijatelj, ili će najprije biti ispovjednik svih uglednijih hrvatskih kriminalaca, formalno postao glavni njihov ozloglasitelj i progonitelj, pa je Milanovićevo sazivanje izbora, na kojima kani sudjelovati kao protukandidat Plenkoviću, početak konačnog raspleta Drame Turudić? Ili je dramski vrhunac u Milanovićevoj namjeri da od danas nastupa u dvostrukoj ulozi – kakvu, ruku na srce, nismo gledali još od vremena kada je predsjednik Tito odlučio više ne biti jugoslavenski premijer, pa je premijer postao drug Petar Stambolić? Ali kakva je onda u drami uloga Ivana Turudića, povjerljivog ispovjednika svih viđenijih hrvatskih kriminalaca? Andrej Plenković prije dva-tri sata izjavio je da Milanović sve ovo čini u smrtnome strahu i panici. Zašto bi se Milanović uplašio Turudića? Zato što je Milanović kriminalac? Ako on jest kriminalac, onda je, po svom položaju i po političkoj biografiji, nesumnjivo najugledniji i najviđeniji kriminalac u državi. Zašto bi povjerljivi ispovjednik svih viđenijih hrvatskih kriminalaca progonio Milanovića? Umjesto da ga lijepo ispovjedi i da ispovjednu tajnu ponese sa sobom u grob? (Nakon dugog i sretnog života, da ne pomislite što krivo.)
Je li Zoran Milanović prekršio zakone i Ustav kada je zaigrao (potencijalno) dvostruku ulogu Predsjednika Republike i kandidata na parlamentarnim izborima? Zacijelo, to je ozbiljno tehničko pitanje. Pravo se od pravde razlikuje upravo po tome što je pravo kompleksan, moćan i tisućama godina usavršavan tehnički sustav. Ali svakim se tehničkim sustavom, od traktora, preko ajfelovog tornja načinjenog od šibica, do državnog zakonika, upravljati može na različite, pa i sasvim suprotne načine. Ne postoji, niti je ikad postojao zakonik, koji bi sam po sebi jamčio ostvarenje minimuma pravde. Tumačenje zakona uvijek je značilo mnogo, mnogo više nego što je mogao značiti sam zakon. Jezikom školskog prvašića: ustav, pravo i zakoni pomoći će ljudima kojima je stalo do pravde da tu pravdu donekle i ostvare. Ali djeci treba reći i to da je apsolutna pravda neostvariva. A treba im reći i još nešto: ustav, pravo i zakoni još bolje će poslužiti ljudima kojima je stalo do provođenja nepravde, ako se, ne daj Bože, dogodi da postanu državni tužitelji, suci itd. Uostalom, Staljinov Sovjetski Savez i Hitlerova Njemačka zasnivali su se na dva tehnički briljantna pravna sustava. Ni jedan, ni drugi, istina, nisu nudili približavanje idealu pravde za društvo i za pojedinca, nego su garantirali trajnost i nepromjenjivost sustava i političke vlasti.
O postupcima Zorana Milanovića, najprije o srijedi kao izbornom danu, a onda, još dramatičnije, o njegovu kandidiranju na parlamentarnim izborima, na svom se Facebooku odredila voditeljica Katedre za ustavno pravo Sanja Barić: “Zoran Milanović se ne može kandidirati na izborima za Hrvatski sabor dok obnaša dužnost predsjednika Republike! Svatko tko tvrdi drugačije i radi drugačije, vrši udar na ustavnopravni poredak RH. To nije i ne može biti odgovor na sve druge zabrinutosti koje smo imali ranije. Ubojstvo ne rješava ranije ubojstvo.” Tehnički, možda je doista tako. Kada bismo do kraja mogli vjerovati da profesorica Barić nema političko- stranačku agendu, bili bismo sigurni u njezine riječi. Premda se u boljem društvu i na fejsbučnim profilima ljubaznijih osoba ne ispisuju riječi “svatko tko tvrdi drugačije (…) vrši udar na ustavno pravni poredak RH”, kao što se ni među čeljadi koja silom argumenata, a ne argumentima sile, iznosi svoje tvrdnje, ne koriste ovakve stilske figure: “Ubojstvo ne rješava ranije ubojstvo.” A ponajmanje se, pa još u prvom licu množine, izgovori: “To nije i ne može biti odgovor na sve druge zabrinutosti koje smo imali ranije.” Morala je profesorica Barić reći kakve je to “zabrinutosti” i s kime ona imala. Jer ako se tim riječima slučajno referirala na metaforu prelivene septičke jame i zaprisegnutog državnog odvjetnika Ivana Turudića, iz obraćanja predsjednika Milanovića, trebala je reći barem riječ-dvije o toj svojoj zabrinutosti, budući da je ne nalazimo u prethodnim njezinim fejsbučnim poslanicama. Ovako, nije riječ o zabrinutosti, nego o ulaganju u neko buduće moralno i moralno-političko čistunstvo. Upitaju li je kad za državnog tužitelja, ili uđe li svojim djelovanjem državni tužitelj u ustavnopravnu tematiku, profesorici Sanji će Barić ostati na raspolaganju ta njezina rečenica, kao naknadno ovjerena potvrda vlastite ispravnosti i gravitacijske težnje pravdi i pravednosti. Čuj: “To nije i ne može biti odgovor na sve druge zabrinutosti koje smo imali ranije.” To nisu riječi ustavne stručnjakinje, a ne pravnice, to su riječi poslijeponoćnih proročica po lokalnim televizijama, kada bi da vam proreknu nešto što se baš mora ostvariti.
Već je 21 sat i 15 minuta, predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović, bivši ministar pravosuđa u Vladi Zlatka Mateše, dugogodišnji član i dužnosnik Hrvatske demokratske zajednice, ravnatelj Hrvatske izvještajne službe (HIS-a) i zamjenik predstojnika ureda za nacionalnu sigurnost, sve u svemu, dakle, Miroslav Šeparović, nekadašnji HDZ-ov ministar, pa visokopozicionirani HDZ-ov obavještajac, transformiran u vrhovnog autoriteta za tumačenje Ustava, u 21 sat i sada već 25 minuta još uvijek nije izašao s jasnim stavom o onome što se događa. Samo je rekao da će se Ustavni sud “izjasniti u postupku nadzora ustavnosti i zakonitosti izbora sukladno Ustavnom zakonu o Ustavnom sudu”. Dakle, reći će smije li Milanović raditi ono što upravo radi.
Problem je u tome što nam Miroslav Šeparović svojim životom i radom ne pruža apsolutno nikakva jamstva oko vjerodostojnosti onoga što će on i njegovi suci odlučiti. Dakle, je li protuustavno ono što čini Zoran Milanović? Ako Šeparović i njegovi većinom glasova odluče da jest, tada nećemo sami pokušavati pročitati Ustav Republike Hrvatske – napisan, uostalom, jasnim i razumljivim jezikom – jer ćemo s priličnim pouzdanjem vjerovati u ono što piše u Šeparovićevoj biografiji. Ako Šeparović i njegovi, pak, većinom glasova odluče da Milanović ne postupa protivno Ustavu, tada opet nećemo pogledati u Ustav, nego ćemo se podsjetiti sukoba dvojice (bivših i/ili nestranačkih) hadezeovaca Šeparovića i Turudića, Turudićevih napada na Ustavni sud, kao i činjenice da mu nijedan ustavni sudac nije došao na prisegu. Kao da je, Bože mi prosti, zaprisegnuti budući državni odvjetnik kužan, pa se ustavni suci plaše zaraze, ili kao da i ustavni suci u Turudiću najednom vide samo ispovjednika najuglednijih hrvatskih kriminalaca, koji je na mjesto državnog odvjetnika postavljen da ispovjedne tajne odnese sa sobom u grob.
Što god, dakle, i kako god Ustavni sud odluči, teško im se može vjerovati da njihova odluka ima veze s Ustavom. Nego je to samo odgovor na “na sve druge zabrinutosti koje smo imali ranije.”
Ono što se ovom građaninu čini, sada već u 21 sat i 45 minuta, jest da se, ipak, ne zbiva ništa što se već nije dogodilo prethodnih dana, tjedana i mjeseci. Demokracija u Hrvatskoj nikada nije ni uznapredovala mnogo dalje od hladne i proste tehničke procedure. Iz različitih razloga, vjerojatno i ponajviše zbog načina rada Ureda europskog javnog tužitelja u Hrvatskoj, ali i slijedom nekoliko vrlo markantnih sudskih procesa – recimo procesom protiv Zdravka Mamića i drugova, neuvjerljivo hrvatsko pravosuđe, tužiteljstva i sudovi, u svom su se tehničkom funkcioniranju udaljili od ideala pravde. U Hrvatskoj, recimo, za ugledne i zaslužne fudbalere postoji sloboda krivokletništva, kao što postoji i sloboda primanja novca na ruke. Tehnički gledano, dobar će pravnik, još jednom bez obzira “na sve druge zabrinutosti koje smo imali ranije”, pronaći način da ozakoni takva kršenja zakona, da ih učini nevidljivima ili da ih, posve cinično, pravno legalizira u ime ideala pravde. U svemu tome Zoran Milanović pojavljuje se kao finalist igre. Krši li pritom Ustav? Jesmo li sigurni da je to nekome doista tema? Kada smo, nakon šatoraškog udara iz 2016., vratili povjerenje u tako fragilne, gotovo lirske forme kakva je Ustav Republike Hrvatske.
Posljednje dvije strofe pjesme Jure Stublića, koja će se ovih dana mnogo slušati, glase ovako: “Rijeke pravde dolaze,/ kakve nam darove donose?/ Rijeke pravde izlit će se/ cijelom zemljom u proljeće./// Neću gledati nazad, više se ne okrećem./ Ja gledam u sutra,/ i to priznajem.” Što bi to, skoro punih četrdeset godina od izlaska albuma grupe Film “Signali u noći”, moglo značiti u interpretaciji Zorana Milanovića i glavnoga njegova protimbenika, kancelara hrvatskog Andreja Plenkovića, saznat ćemo metodom vlastite kože. Kao i uvijek što biva. Da nije o tome riječ, da ovo nisu jedini naši životi i da Hrvatska nije jedina zemlja u kojoj živimo, mogli bismo sa zanimanjem promatrati dalje ovu dramu i ne slagati se oko trenutka njezina vrhunca, ili toga kada je započeo rasplet. Tako mi se to činilo u 22 sata i 10 minuta, u petak, onoga dana kada je Zoran Milanović postao samom sebi kandidat na izborima.
