Zlatar Violić nalazi se u situaciji u kojoj bi mogla izgubiti veliki dio svog integriteta, piše Jerko Bakotin za Kulturpunkt.
"Ono što mi je posebno teško čuti u diskusijama koje se pojavljuju, i od strane uprave, to je uvođenje pritajenih podsmijeha i prijetnji. Podsmijeha u smislu - 'nije ovo više smiješno'. Misli se na blokadu. Blokada nije bila smiješna od prvoga dana". Tri i pol godine nakon što je profesorica Andrea Zlatar Violić pred prepunom dvoranom D-VII zagrebačkog Filozofskog fakulteta potresnim glasom reagirala na cinično omalovažavanje studentskog plenuma i blokade od strane tadašnjeg dekana Miljenka Jurkovića te nakon što su njen istup stotine studenata dočekale s burnim oduševljenjem i dugotrajnim pljeskanjem, ministrica Zlatar Violić nalazi se u situaciji u kojoj bi, ukoliko nije posve sigurna da zna što radi, mogla izgubiti veliki dio svog integriteta koji je principijelnošću i stručnošću gradila desetljećima. O čemu je riječ? Studenti su se tjednima borili za javno financirano obrazovanje, suočeni s prijetnjama, neprijateljstvom i niskim podvalama politike i velikog dijela tzv. javnosti - konstruirane u prvom redu od strane određenih medija, a u Zlatar Violić opravdano su prepoznali osobu koja ih je čvrsto i principijelno poduprla u borbi za opće dobro. Isti je spomenuti simbolički kapital bio razlog da je na Facebooku nakon izbora osnovana grupa Andreu Zlatar za ministricu kulture. No sada se, na prvi pogled, čini da bi jedini moralan - i politički ispravan - potez ministrice bio taj, da nakon afere sa (još uvijek službeno ne smijenjenim) savjetnikom Milanom F. Živkovićem podnese ostavku.
Naime, podsmjesi aktualnoj ministrici kulture sada dolaze od njene stranačke šefice. Vesna Pusić bahatlukom izrečenim u intervjuu Novoj TV - "Njen slučaj je samo da
nije na vrijeme tog malog izbacila van, koji je s tim istrčao (...) samo je trebalo čovjeka izbacit van. Sve ostalo je u redu (...) Ona je jedna previše fina osoba za jedan dosta grubi posao" - nije samo krajnje neukusno i arogantno govorila o Živkoviću, nego se, s obzirom da je on bio osoba od ministričina povjerenja, u prvom redu patronizirajuće i s omalovažavanjem referirala na Andreu Zlatar Violić. O samoj Vesni Pusić više nitko, bojimo se, nema nikakvih iluzija što se tiče moralnosti u političkom djelovanju. Nije ni potrebno prisjetiti se da je umirovljenicima gotovo prijetila glađu ukoliko na referendumu o EU ne glasaju onako kako je zamislila veleuvažena ministrica vanjska i prvakinja liberalne misli u Hrvata. Pusić je sebe uvijek doživljavala mnogo važnijom nego li zaista jest, a činjenica da je konačno postala šefica diplomacije evidentno je poprilično potkrijepila tu napuhanu iluziju. Premda upravo traje ponovljeno suđenje Srećku Ferenčaku, glavnom tajniku HNS-a, a zbog nezakonite prodaje zemljišta u vlasništvu Grada Zagreba, ino-ministricu ta činjenica nije spriječila da u istom intervjuu ne spomene kako se "jedino živi od vjerodostojnosti i držanja vlastite riječi". HNS već dugo vremena nastoji postati iznimno degutantna pojava u javnom životu, a Vesna Pusić, čiji je moto, evidentno, "I nakon Čačića - Čačić", nažalost ispunjava udarničke kvote na dostizanju tog cilja.
Postavlja se logično pitanje: kakva je uloga Zlatar-Violić u njenom vlastitom resoru? Nakon što se podigla medijska hajka, navodno izazvana Živkovićevom najavom prijedloga novog modela financiranja HRT-a, ministrica je svog savjetnika prvo pokušala zaštititi. Međutim, nakon orkestriranog pritiska medija (Jutarnji list u petak, 7. prosinca, s naslovnice vrišti o novom porezu) te - očigledno - stranačkog vrha, povila je kičmu, ispričala se zbog "uznemiravanja naroda" i najavila Živkovićevu smjenu. Nameće se zaključak: ukoliko je pozicija ministrice Zlatar Violić takva da potpisuje "bacanje van" njenih ljudi - o čemu je odlučeno negdje drugdje - te ukoliko može progutati izjave poput one Vesne Pusić, logično je zaključiti da ona svojim ugledom služi isključivo kao smokvin list, ukras vladajuće garniture, a bez ikakve realne moći. Što će za posljedicu imati činjenicu da će teško kompromitirati ugled stečen u akademskom i kulturnom polju, a u političkom neće napraviti baš ništa. Jer, bez obzira na to što to nije bila njena odluka, odgovornost za smjenu Milana Živkovića svakako nosi i ona - ili prvenstveno ona. Opravdano je zapitati se, zbog čega Zlatar-Violić na to pristaje? Prije nego što je, možebitno, proglasimo političkim promašajem, pogledajmo zbog čega bi zapravo Živković trebao biti smijenjen.
Prvo, 30. studenog prošle su izmjene Zakona o PDV-u, u kojima nema smanjenja PDV-a tiskanim medijima na pet posto, a za što su se zalagale najmoćnije novinske kuće. Živković je, sasvim ispravno - nakon sugestija od strane novinara - bio protiv takvog rješenja, i to zato jer bi smanjenje PDV-a značilo samo još jedno prelijevanje para u džepove izdavača. Novinari i novinarstvo u cjelini od toga ne bi dobili ni crno ispod nokta, baš kao što se dogodilo kada je Sanader, u očitom činu političke korupcije smanjio PDV na sadašnjih deset posto neposredno prije parlamentarnih izbora 2007. godine. Direktor Styrie u Hrvatskoj, Boris Trupčević, prema izjavama sudionika, otprilike ovim je riječima na jednoj tribini objasnio što bi to smanjenje značilo: "Nema šanse da poslodavci ne bi taj novac odmah uplatili u proizvodnju", da bi u narednoj rečenici prispodobio kako on osobno shvaća taj pojam: "Sav bi novac odmah bio uplaćen bankama na ime neplaćenih rata kredita". Žestoka proizvodnja, nema što!
Drugo, dobrim dijelom zahvaljujući Živkoviću, Ministarstvo kulture pokrenulo je suradnju s četrdesetak novinara, koji su - nezavisno od vlasnika - počeli raditi na izmjenama Zakona o elektroničkim medijima te drugim problemima, kao što su rad Agencije za elektroničke medije, pitanje statuta medija te, ključno, problemu tzv. RPO-a, odnosno lažnog honorarnog statusa pomoću kojeg se medijske radnike drži u pokornosti. Sama činjenica aktivnog okupljanja novinara koji su, pritom, nešto zaista i započeli, i to u zemlji u kojoj su gazde medija skoro pa robovlasnici, a novinari, što svojim izborom, što zbog egzistencijalne ugrožnosti uglavnom poslušnici, ravna je mini-revoluciji, dok bi rješavanje RPO-a izbilo medijskom oligopolu - oličenom u Styrii i EPH te odgovornom za dugogodišnje dezinformiranje, manipuliranje i uništavanje kako javnih dobara tako i same javnosti - goleme količine novca iz džepova i uvelike osnažilo novinare naspram vlasnika.
Treće, čitavo djelovanje Milana Frenštackog Živkovića značilo je da u Ministarstvu kulture po prvi put sjedi osoba iskreno zainteresirana za kvalitetno informiranje javnosti, pronalazak dodatnih načina financiranja neprofitnih i nezavisnih medija te dugoročno osnaživanje javnog medijskog sektora, štoviše, osoba koja se nije bojala govoriti ni o ponovnom pokretanju dnevnog lista u javnom vlasništvu.
Sve to, naravno, podiglo je kosu na glavama medijskih gazda koji su dočekali prvu priliku da ga sasijeku, napuhavši preko svake mjere njegove - potpuno benigne i razumne - izjave u Novom listu o novom načinu financiranja HRT-a, izmislivši rat između SDP-a i HNS-a kao i nepostojeći sukob Zlatar-Violić - Živković (iz istupa se moglo zaključiti da je Živkovićeva medijska strategija ujedno i njena) te iskonstruiravši čitavu aferu ne bi li se riješili čovjeka koji im je zasmetao. U nastaloj kakofoniji mogli smo pročitati gluposti poput one da je Živkovićev prijedlog "zapravo politički interes jer bi se viškom novca (prikupljenim od reformirane TV pristojbe, op.a.) financirali (zamislite! op.a.) neprofitabilni mediji i internetski portali" (Jutarnji). Zatim kolekciju idiotarija koju su - s njihovim nepogrešivim smislom da ispadnu budale i ujedno se svide pučanstvu - izrekli razni političari nećemo ni spominjati, a u opće bljezgaranje uključio se i Denis Kuljiš, koji nam, prikladno garniran leptir-mašnom te ispod skromnog natpisa "novinar 21. stoljeća", velepametno poručuje da je ideja još jednog državnog medija "koji objavljuje oglase" - "nepodnošljiva". Kako to biva u zemlji šarenih laži, javnosti je na kraju, dakle, prezentirana posve drugačija slika događaja i razloga od one koja se stvarno odigrala. Po običaju, domobranski je briljiralo i Hrvatsko novinarsko društvo koje je, doduše, izdalo redovno priopćenje - potez koji je zasigurno ozbiljno uznemirio medijske tajkune. Ali da bi HND, recimo, ustupio prostor za konferenciju grupe novinara alarmirane ovakvim razvojem događaja - jok. To bi, ipak, bilo malo preradikalno. Doduše, u usporedbi s HND-om se i Hašekova "Partija umjerenog progresa u granicama zakona" doima barem kao Rote Armee Fraktion (RAF), njemačka militantna organizacija koja se u rušenje sistema neuspješno upustila prokušanim metodama - ubojstvima, otmicama i podmetanjima bombi.
Primijetimo, usput, da se SDP nije polomio da sačuva predsjednika svog stranačkog Odbora za kulturu i medije, štoviše, dok sve nije bilo gotovo nisu ni zucnuli. Što se navodnih socijaldemokrata, dakle, tiče, Živković šaptom padne. Nije ni čudno, naime, čovjek o aktualnoj gospodarskoj krizi, ulozi države, javnom dobru i interesu javnosti ima stavove uvelike različite od temeljito beskrvne, floskulaste te navodno deideologizirane, a zapravo papagajski neoliberalno priučene SDP-ove gomile. Osim toga, vlasnici medija njeguju izuzetno dobre odnose s nizom viđenijih SDP-ovaca, pa se tu vjerojatno krije još jedan razlog zbog kojeg za njim nisu pustili suzu. Ipak, da ne bi ovo bio panegirik Živkoviću, spomenimo da je on u utorak, 12. prosinca, odustao od najavljenog gostovanja u Temi dana na HRT-u. Uzmak je bolja polovica hrabrosti!
Ministrica kulture, vjerojatno, igra na to da je u borbi s takvim protivnicima moguće žrtvovati glavnog savjetnika za medije te za sada zadovoljiti razbješnjene lobije žedne krvi, a u isto vrijeme ipak nastaviti s prijeko potrebnim sveobuhvatnim reformama medijskog sektora posve devastiranog vlasničkim politikama s pogubnim posljedicama za cjelokupno društvo. Te će reforme nužno uključivati državnu intervenciju. Međutim, osim što je posve apsurdno i jednoj javnoj ličnosti od formata neprilično preuzeti odgovornost te potom skinuti glavu savjetnika (pri tom se predomislivši u roku od 24 sata!), ključno je pitanje - na čemu ona temelji uvjerenje da ima potrebnu političku težinu da ih i provede?
Moguće je da će joj potpora više od dvije stotine novinara i ostalih građana zainteresiranih za isušivanje medijske močvare omogućiti da se čvršće postavi prema Vladi i stranci, premda se iz do sada viđenog čini da je to malo vjerojatno, barem što se Živkovićeva slučaja tiče. Unatoč tome što smanjenje PDV-a i poslijedično punjenje vlasničkih džepova nije prošlo, Andrea Zlatar Violić je osim ove sa Živkovićem izgubila barem još jednu vrlo važnu bitku, onu oko Vjesnika. Sudeći po tome kako se razvija situacija, ona riskira da se upravo pod njenim mandatom nastavi uništavanje medija u našoj zemlji, što bi, s obzirom na njen spomenuti habitus - i unatoč uvažavanju svih ograničenja političkog okruženja - bilo veće razočarenje no da je na njenom mjestu netko drugi.
Uspije li Zlatar-Violić u barem nekim od započetih stvari - tko zna, možda Slavko Linić i Zoran Milanović odluče da je utjerivanje prihoda opljačkanih od države zahvaljujući RPO-u vrijedno rata s Pavićem, Trupčevićem i kompanijom - podnesene žrtve i ponižavanja svakako će se isplatiti, pa i otrpljeno malograđansko pljuvanje licemjera Miljenka Jergovića u Jutarnjem (budući da tekst još uvijek nije objavljen na njihovim internetskim stranicama, link vodi na Jergovićevu osobnu stranicu, op.ur.), koji se, nanjušivši krv, spremno priključio gomili. Ne uspije li, pak, donošenje i provođenje nove medijske strategije, ministrica na osobnoj razini riskira nešto što je za društvo puno manje važno od uništavanja te podvrgavanja medija privatnim interesima, ali je ipak vrijedno zapažanja. Naime, ukoliko Zlatar Violić, ne zna što radi kada pristaje na pritisak stranke i medija, umjesto hrabre i principijelne intelektualke ostat će zapamćena kao pokorna i nemoćna ministrica koja je poslušno pristala na sabotažu vlastitog programa. Veliki je to rizik. Nadamo se da na njemu neće propasti, i da nije već kasno.
Tekst je objavljen na stranicama kulturpunkt.hr-a. (op. ur.)
Izvor: H-alter
"Ono što mi je posebno teško čuti u diskusijama koje se pojavljuju, i od strane uprave, to je uvođenje pritajenih podsmijeha i prijetnji. Podsmijeha u smislu - 'nije ovo više smiješno'. Misli se na blokadu. Blokada nije bila smiješna od prvoga dana". Tri i pol godine nakon što je profesorica Andrea Zlatar Violić pred prepunom dvoranom D-VII zagrebačkog Filozofskog fakulteta potresnim glasom reagirala na cinično omalovažavanje studentskog plenuma i blokade od strane tadašnjeg dekana Miljenka Jurkovića te nakon što su njen istup stotine studenata dočekale s burnim oduševljenjem i dugotrajnim pljeskanjem, ministrica Zlatar Violić nalazi se u situaciji u kojoj bi, ukoliko nije posve sigurna da zna što radi, mogla izgubiti veliki dio svog integriteta koji je principijelnošću i stručnošću gradila desetljećima. O čemu je riječ? Studenti su se tjednima borili za javno financirano obrazovanje, suočeni s prijetnjama, neprijateljstvom i niskim podvalama politike i velikog dijela tzv. javnosti - konstruirane u prvom redu od strane određenih medija, a u Zlatar Violić opravdano su prepoznali osobu koja ih je čvrsto i principijelno poduprla u borbi za opće dobro. Isti je spomenuti simbolički kapital bio razlog da je na Facebooku nakon izbora osnovana grupa Andreu Zlatar za ministricu kulture. No sada se, na prvi pogled, čini da bi jedini moralan - i politički ispravan - potez ministrice bio taj, da nakon afere sa (još uvijek službeno ne smijenjenim) savjetnikom Milanom F. Živkovićem podnese ostavku.
Naime, podsmjesi aktualnoj ministrici kulture sada dolaze od njene stranačke šefice. Vesna Pusić bahatlukom izrečenim u intervjuu Novoj TV - "Njen slučaj je samo da
nije na vrijeme tog malog izbacila van, koji je s tim istrčao (...) samo je trebalo čovjeka izbacit van. Sve ostalo je u redu (...) Ona je jedna previše fina osoba za jedan dosta grubi posao" - nije samo krajnje neukusno i arogantno govorila o Živkoviću, nego se, s obzirom da je on bio osoba od ministričina povjerenja, u prvom redu patronizirajuće i s omalovažavanjem referirala na Andreu Zlatar Violić. O samoj Vesni Pusić više nitko, bojimo se, nema nikakvih iluzija što se tiče moralnosti u političkom djelovanju. Nije ni potrebno prisjetiti se da je umirovljenicima gotovo prijetila glađu ukoliko na referendumu o EU ne glasaju onako kako je zamislila veleuvažena ministrica vanjska i prvakinja liberalne misli u Hrvata. Pusić je sebe uvijek doživljavala mnogo važnijom nego li zaista jest, a činjenica da je konačno postala šefica diplomacije evidentno je poprilično potkrijepila tu napuhanu iluziju. Premda upravo traje ponovljeno suđenje Srećku Ferenčaku, glavnom tajniku HNS-a, a zbog nezakonite prodaje zemljišta u vlasništvu Grada Zagreba, ino-ministricu ta činjenica nije spriječila da u istom intervjuu ne spomene kako se "jedino živi od vjerodostojnosti i držanja vlastite riječi". HNS već dugo vremena nastoji postati iznimno degutantna pojava u javnom životu, a Vesna Pusić, čiji je moto, evidentno, "I nakon Čačića - Čačić", nažalost ispunjava udarničke kvote na dostizanju tog cilja.
Postavlja se logično pitanje: kakva je uloga Zlatar-Violić u njenom vlastitom resoru? Nakon što se podigla medijska hajka, navodno izazvana Živkovićevom najavom prijedloga novog modela financiranja HRT-a, ministrica je svog savjetnika prvo pokušala zaštititi. Međutim, nakon orkestriranog pritiska medija (Jutarnji list u petak, 7. prosinca, s naslovnice vrišti o novom porezu) te - očigledno - stranačkog vrha, povila je kičmu, ispričala se zbog "uznemiravanja naroda" i najavila Živkovićevu smjenu. Nameće se zaključak: ukoliko je pozicija ministrice Zlatar Violić takva da potpisuje "bacanje van" njenih ljudi - o čemu je odlučeno negdje drugdje - te ukoliko može progutati izjave poput one Vesne Pusić, logično je zaključiti da ona svojim ugledom služi isključivo kao smokvin list, ukras vladajuće garniture, a bez ikakve realne moći. Što će za posljedicu imati činjenicu da će teško kompromitirati ugled stečen u akademskom i kulturnom polju, a u političkom neće napraviti baš ništa. Jer, bez obzira na to što to nije bila njena odluka, odgovornost za smjenu Milana Živkovića svakako nosi i ona - ili prvenstveno ona. Opravdano je zapitati se, zbog čega Zlatar-Violić na to pristaje? Prije nego što je, možebitno, proglasimo političkim promašajem, pogledajmo zbog čega bi zapravo Živković trebao biti smijenjen.
Prvo, 30. studenog prošle su izmjene Zakona o PDV-u, u kojima nema smanjenja PDV-a tiskanim medijima na pet posto, a za što su se zalagale najmoćnije novinske kuće. Živković je, sasvim ispravno - nakon sugestija od strane novinara - bio protiv takvog rješenja, i to zato jer bi smanjenje PDV-a značilo samo još jedno prelijevanje para u džepove izdavača. Novinari i novinarstvo u cjelini od toga ne bi dobili ni crno ispod nokta, baš kao što se dogodilo kada je Sanader, u očitom činu političke korupcije smanjio PDV na sadašnjih deset posto neposredno prije parlamentarnih izbora 2007. godine. Direktor Styrie u Hrvatskoj, Boris Trupčević, prema izjavama sudionika, otprilike ovim je riječima na jednoj tribini objasnio što bi to smanjenje značilo: "Nema šanse da poslodavci ne bi taj novac odmah uplatili u proizvodnju", da bi u narednoj rečenici prispodobio kako on osobno shvaća taj pojam: "Sav bi novac odmah bio uplaćen bankama na ime neplaćenih rata kredita". Žestoka proizvodnja, nema što!
Drugo, dobrim dijelom zahvaljujući Živkoviću, Ministarstvo kulture pokrenulo je suradnju s četrdesetak novinara, koji su - nezavisno od vlasnika - počeli raditi na izmjenama Zakona o elektroničkim medijima te drugim problemima, kao što su rad Agencije za elektroničke medije, pitanje statuta medija te, ključno, problemu tzv. RPO-a, odnosno lažnog honorarnog statusa pomoću kojeg se medijske radnike drži u pokornosti. Sama činjenica aktivnog okupljanja novinara koji su, pritom, nešto zaista i započeli, i to u zemlji u kojoj su gazde medija skoro pa robovlasnici, a novinari, što svojim izborom, što zbog egzistencijalne ugrožnosti uglavnom poslušnici, ravna je mini-revoluciji, dok bi rješavanje RPO-a izbilo medijskom oligopolu - oličenom u Styrii i EPH te odgovornom za dugogodišnje dezinformiranje, manipuliranje i uništavanje kako javnih dobara tako i same javnosti - goleme količine novca iz džepova i uvelike osnažilo novinare naspram vlasnika.
Treće, čitavo djelovanje Milana Frenštackog Živkovića značilo je da u Ministarstvu kulture po prvi put sjedi osoba iskreno zainteresirana za kvalitetno informiranje javnosti, pronalazak dodatnih načina financiranja neprofitnih i nezavisnih medija te dugoročno osnaživanje javnog medijskog sektora, štoviše, osoba koja se nije bojala govoriti ni o ponovnom pokretanju dnevnog lista u javnom vlasništvu.
Sve to, naravno, podiglo je kosu na glavama medijskih gazda koji su dočekali prvu priliku da ga sasijeku, napuhavši preko svake mjere njegove - potpuno benigne i razumne - izjave u Novom listu o novom načinu financiranja HRT-a, izmislivši rat između SDP-a i HNS-a kao i nepostojeći sukob Zlatar-Violić - Živković (iz istupa se moglo zaključiti da je Živkovićeva medijska strategija ujedno i njena) te iskonstruiravši čitavu aferu ne bi li se riješili čovjeka koji im je zasmetao. U nastaloj kakofoniji mogli smo pročitati gluposti poput one da je Živkovićev prijedlog "zapravo politički interes jer bi se viškom novca (prikupljenim od reformirane TV pristojbe, op.a.) financirali (zamislite! op.a.) neprofitabilni mediji i internetski portali" (Jutarnji). Zatim kolekciju idiotarija koju su - s njihovim nepogrešivim smislom da ispadnu budale i ujedno se svide pučanstvu - izrekli razni političari nećemo ni spominjati, a u opće bljezgaranje uključio se i Denis Kuljiš, koji nam, prikladno garniran leptir-mašnom te ispod skromnog natpisa "novinar 21. stoljeća", velepametno poručuje da je ideja još jednog državnog medija "koji objavljuje oglase" - "nepodnošljiva". Kako to biva u zemlji šarenih laži, javnosti je na kraju, dakle, prezentirana posve drugačija slika događaja i razloga od one koja se stvarno odigrala. Po običaju, domobranski je briljiralo i Hrvatsko novinarsko društvo koje je, doduše, izdalo redovno priopćenje - potez koji je zasigurno ozbiljno uznemirio medijske tajkune. Ali da bi HND, recimo, ustupio prostor za konferenciju grupe novinara alarmirane ovakvim razvojem događaja - jok. To bi, ipak, bilo malo preradikalno. Doduše, u usporedbi s HND-om se i Hašekova "Partija umjerenog progresa u granicama zakona" doima barem kao Rote Armee Fraktion (RAF), njemačka militantna organizacija koja se u rušenje sistema neuspješno upustila prokušanim metodama - ubojstvima, otmicama i podmetanjima bombi.
Primijetimo, usput, da se SDP nije polomio da sačuva predsjednika svog stranačkog Odbora za kulturu i medije, štoviše, dok sve nije bilo gotovo nisu ni zucnuli. Što se navodnih socijaldemokrata, dakle, tiče, Živković šaptom padne. Nije ni čudno, naime, čovjek o aktualnoj gospodarskoj krizi, ulozi države, javnom dobru i interesu javnosti ima stavove uvelike različite od temeljito beskrvne, floskulaste te navodno deideologizirane, a zapravo papagajski neoliberalno priučene SDP-ove gomile. Osim toga, vlasnici medija njeguju izuzetno dobre odnose s nizom viđenijih SDP-ovaca, pa se tu vjerojatno krije još jedan razlog zbog kojeg za njim nisu pustili suzu. Ipak, da ne bi ovo bio panegirik Živkoviću, spomenimo da je on u utorak, 12. prosinca, odustao od najavljenog gostovanja u Temi dana na HRT-u. Uzmak je bolja polovica hrabrosti!
Ministrica kulture, vjerojatno, igra na to da je u borbi s takvim protivnicima moguće žrtvovati glavnog savjetnika za medije te za sada zadovoljiti razbješnjene lobije žedne krvi, a u isto vrijeme ipak nastaviti s prijeko potrebnim sveobuhvatnim reformama medijskog sektora posve devastiranog vlasničkim politikama s pogubnim posljedicama za cjelokupno društvo. Te će reforme nužno uključivati državnu intervenciju. Međutim, osim što je posve apsurdno i jednoj javnoj ličnosti od formata neprilično preuzeti odgovornost te potom skinuti glavu savjetnika (pri tom se predomislivši u roku od 24 sata!), ključno je pitanje - na čemu ona temelji uvjerenje da ima potrebnu političku težinu da ih i provede?
Moguće je da će joj potpora više od dvije stotine novinara i ostalih građana zainteresiranih za isušivanje medijske močvare omogućiti da se čvršće postavi prema Vladi i stranci, premda se iz do sada viđenog čini da je to malo vjerojatno, barem što se Živkovićeva slučaja tiče. Unatoč tome što smanjenje PDV-a i poslijedično punjenje vlasničkih džepova nije prošlo, Andrea Zlatar Violić je osim ove sa Živkovićem izgubila barem još jednu vrlo važnu bitku, onu oko Vjesnika. Sudeći po tome kako se razvija situacija, ona riskira da se upravo pod njenim mandatom nastavi uništavanje medija u našoj zemlji, što bi, s obzirom na njen spomenuti habitus - i unatoč uvažavanju svih ograničenja političkog okruženja - bilo veće razočarenje no da je na njenom mjestu netko drugi.
Uspije li Zlatar-Violić u barem nekim od započetih stvari - tko zna, možda Slavko Linić i Zoran Milanović odluče da je utjerivanje prihoda opljačkanih od države zahvaljujući RPO-u vrijedno rata s Pavićem, Trupčevićem i kompanijom - podnesene žrtve i ponižavanja svakako će se isplatiti, pa i otrpljeno malograđansko pljuvanje licemjera Miljenka Jergovića u Jutarnjem (budući da tekst još uvijek nije objavljen na njihovim internetskim stranicama, link vodi na Jergovićevu osobnu stranicu, op.ur.), koji se, nanjušivši krv, spremno priključio gomili. Ne uspije li, pak, donošenje i provođenje nove medijske strategije, ministrica na osobnoj razini riskira nešto što je za društvo puno manje važno od uništavanja te podvrgavanja medija privatnim interesima, ali je ipak vrijedno zapažanja. Naime, ukoliko Zlatar Violić, ne zna što radi kada pristaje na pritisak stranke i medija, umjesto hrabre i principijelne intelektualke ostat će zapamćena kao pokorna i nemoćna ministrica koja je poslušno pristala na sabotažu vlastitog programa. Veliki je to rizik. Nadamo se da na njemu neće propasti, i da nije već kasno.
Tekst je objavljen na stranicama kulturpunkt.hr-a. (op. ur.)
Izvor: H-alter
