Kategorijalnim aparatom pomodne ekonomije nije moguće objasniti najnovija zbivanja oko Argokora. Naime, ideal-tipski liberalizam u kojemu pobjeđuje poslovno inteligentniji, pustolovniji i poduzetniji akter, ako je ikada postojao, odavno je preobražen u povlasticu dobre, stare političke ekonomije koja operira unaprijed zajamčenim monopolima. Činjenica da godinama progresivno gomila dugove ne čini Agrokor nimalo drukčijim od povećega broja europskih korporacija i koncerna, uključujući samu hrvatsku državu koja novim zaduživanjima vraća prethodne kredite. Otkako bogatstvo ovisi o novcu, samo kreditne banke odlučuju hoće li nešto potrajati, koliko dugo i kada će odumrijeti.
U slučaju Agrokora nevažno je koliki su iznosi; u financijskoj dužničko-vjerovničkoj igri mogla je biti jedna-jedina kuna. Zato je logično da se njegove zatečene gotovinske obveze svode samo na procjene od 3,4 milijarde eura bankarskoga duga. Ključno je da su crtu podvukle Sberbank i VBT banka, ne bilo koje bjelosvjetske instance, nego u većinskom vlasništvu ruske države – iste one koju je aktualna hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, od prvoga dana svoga mandata, oglasila najcrnjim neprijateljem Hrvatske, gorljivo angažirana na gradnji anti-ruskoga sanitarnoga koridora od Baltika do Jadrana.
Iz toga je na vrhuncu aktualne Agrokorove krize proisteklo nekoliko anegdotalnih bedastoća koje služe samo zabavi nacionalnoga auditorija. Prva je groteska autorsko djelo nekakvoga Nenada Bakića, afirmiranoga u avangardu lokalnoga kapitalizma, koja otprilike kaže da su zbog financijskih nedaća Agrokora u histeriju zapali isključivo zagovornici socijalizma, odnosno protivnici privatnoga poduzetništva. Ništa manje duhovito oglasio se jedan od, navodno, pet najvećih mudraca novije generacije u Petom Danu na HTV-u, neki Luka Popov koji je kritičare Ivice Todorića optužio za psihološki problem zavisti: Ivica Todorić je uspješan i bogat, dok su kritičari uzaludna sirotinja. Slijede MOST-ovci na čelu s Božom Petrovom koji smrtno-ozbiljnih lica zahtjevaju najodlučniju istragu, koliko je moguće shvatiti, o zločinu oko Agrokora i u Agrokoru.
U slučaju Agrokora nevažno je koliki su iznosi; u financijskoj dužničko-vjerovničkoj igri mogla je biti jedna-jedina kuna (FOTO: Lupiga.Com)
Posljednju pošalicu čuli smo ovih dana iz usta uobičajeno neupućene Kolinde Grabar Kitarović. Kaže ona kako nije moralno od Ivice Todorića da živi u dvorcu, dok ga hrvatska država spašava od vjerovnika. Premda je gospodarstvo u Hrvatskoj krajnje jednostrana računica državnoga budžeta, čini se, da je moraliziranje jedino u čemu se snalazi naša lijepa predsjednica koju je doživotno obilježila ona godina dana školovanja u Los Alamosu među FBI-jevcima.
Sve u svemu, lex Agrokor premijera Andreja Plenkovića najmanje je zabavna gesta, bilo da je zakon ustavan, bilo da je neustavan. Premda rješenje teme odlaže za neku budućnost u kojoj Agrokor jednostavno nestaje s lica zemlje, za sada, barem do kostiju, otkriva rodno mjesto navodno neponovljivoga Koncerna: sirova politička samovolja saborske većine koja se artikulira u obvezujuće zakone, potom u pravno-vlasnički status Ivice Todorića, u konačnici - u beskonačno natezanje oko prioriteta kod naplate potraživanja.
Već od njegovih početaka pozicija Agrokora, pak, dobro je poznata, ne samo HNB-u, svim HDZ-ovim i SDP-ovim vladama, domaćim radno-aktivnim plebejcima koji su iz žablje perspektive motrili kako Ivica Todorić uništava malo poduzetništvo u začetku. Dakako bila je poznata i Rusima. U protivnom, nikada se ruska država ne bi pojavila kao kreditor već prezaduženoga trgovačkoga poduzeća od kojega se očekuje ekonomski imperijalizam po zemljama bivše Jugoslavije. No, kako je Hrvatska odavno svoju ekonomsku sudbinu oženila sa Agrokorom – evo nama, geopolitičkim crvima, odgovora na bedastoću anti-ruskoga koridora…
Josip Broz Tito može biti prenapuhani idol ili zločinac, ali su anti-komunisti posljednjih generacija od njega nešto mogli naučiti (makar koliko Austrija ili Njemačka). A to je kako se balansira u tjesnacu između dva moćna svijeta.
Naime, Agrokor nije eksces hrvatske varijante kapitalizma. Koncern (ne zvuči li veličanstveno prijeteći taj naziv?) je izgrađen kao poslovni uzor ovdašnjega maloga univerzuma na rubu Europe. Štoviše, početkom devedesetih, kada je HDZ bio rascijepljen na zavičajne frakcije, Ivica Todorić uživao je status uzdanice sjeverozapadne Hrvatske u odnosu na Miroslava Kutlu, kao eksponenta hercegovačkoga lobija. Gomila tadašnjih političkih sukoba dogodila se zato što su se tzv. tehnomenadžeri nacional-komunističke Partije tukli oko ostatka ostataka uskladištene robe i nekretninskoga fundusa prijašnje epohe. Ništa čudno da je osvajanje robnih zaliha Hrvatske jedan od prijelomnih trenutaka u stvaranju Agrokorovoga merkantilističkoga kapitala.
Franjo Tuđman je bio uvjeren da je Ante Todorić savršeno nevina osoba (FOTO: "Gazda")
U korist Ivice Todorića presudio je Franjo Tuđman osobno, ne zbog njega samoga, nego zbog tate Ante Todorića. Genezu te fascinacije moguće je pratiti u Tuđmanovim „Osobnim dnevnicima“. Godine 1973. kada je Ante Todorić završio u zatvoru, u skladu sa tadašnjim Kaznenim zakonom, Tuđman je bio uvjeren da je riječ o savršeno nevinoj osobi kojemu optužne dokaze pakira unitaristički i hegemonistički Beograd kako bi eliminirao Agrokombinat s Antom Todorićem na čelu, osovinski za hrvatsko-republičku privredu. Paradoks koji Tuđman nije bio u stanju detektirati je taj da je isti Ante Todorić sjedio u Saboru SR Hrvatske i Skupštini SFRJ koja je donijela iste regule o kontra-revolucionarnim nepodopštinama u privredi.
Premda se danas tvrdi da je Agrokombinat preteča tržišne orijentacije na ovdašnjim terenima nakon privredne reforme 1965. godine, istina je djelomična, zapravo vrlo ograničena: imao je misiju da nadjača srbijanska poduzeća sa agro-osnovicom u Vojvodini. Na unutarnjem hrvatskom planu konkurencija nije dolazila u obzir. U to ime, ponajprije su pojedeni mali seljački posjedi uokolo Zagreba, neki dobrovoljno, neki tako što su bili prisiljeni da za sitne novce prodaju svoju zemlju, a neki pod prijetnjom kaznenoga progona. Žrtve nikada nisu ni spomenute…
Utoliko je početak bio na rubu staljinističke kolektivizacije. Istina, Agrokombinatom nije upravljala jednopartijska država, nego još gore – hrvatska Partija na svojim nejavnim forumima – zaogrnuta u fine pravne derivate „društvenoga vlasništva“. Kako su neki od radnika društveno vlasništvo shvatili doslovce, hrvatska radničke klasa - a ne SR Srbija - sročila je prijave da Todorić njihovu mukotrpnu zaradu troši izvan poduzeća. Danas se zna i gdje: na crne rupe u Dinamu (gdje je sjedio kao utjecajni funkcionar), na Maticu Hrvatsku, na podmićivanje članova Skupštine Zagrebačke banke i Poljoprivredne banke Jugoslavije, pa neke zagonetne račune u inozemstvu. Po činjenici da nikada nisu istraženi, reklo bi se da su služili za podzemne operacije jednako podzemnih tajnih službi.
Pod tolikom količinom neproizvodnih izdataka Agrokombinat je bio predodređen na propast, jedva drukčije od INA-e. Uzgred, gdje nestade priča o INA-i bez koje, navodno, Hrvatskoj nema energetskog opstanka?
Mnogi ne vide da je Todorićeva ambicija bio feudalizam jednoga grofa u Kulmerovim dvorima koji nelikvidnošću pokmećuje Hrvatsku (FOTO: Lupiga.Com)
No, po pravno-vlasničkom statusu Agrokombinat bio je društveno, socijalističko poduzeće, ali je tata imao sve ovlasti da njime upravlja kao apsolutni kapitalistički gazda. Nakon 1990. godine stvar je formalno-pravno izokrenuta: sinčić je u poslovne dokumente zaveden kao osnivač i privatni kapitalist, dok je Agrokor od prvoga dana egzistirao crpeći društvene resurse koji su pretvorbom pripali državi, dakle upravno-političkoj birokraciji.
U filmu Darija Juričana „Gazda“ djelomice su pobrojani: od neplaćenih koncesija na nacionalne vode, do tzv. pšenične afere u kojoj je otkrivena pljačka Državnih rezervi, ne samo pšenice, nego brašna, mesa, kukuruza... Ono što film nije uspio uzeti u tretman jeste paralelni kupoprodajni sustav, primjeren ratnim vremenima nestašice: uz znanje i toleranciju HNB-a, godinama je bonovima plaćao milijunski oglasni prostor u vodećim hrvatskim medijima sve bjednijih naklada, koji su ih potom mogli trošiti samo u njegovim dućanima. Potom, prvi je u Hrvatskoj dobio ovlasti u naplati kućanskih režija, dakako, uz primjerenu proviziju. Pod zadnje – država se u njegovu korist odrekla svoga monopola poštanskoga posredovanja. O porezima – ne treba ni govoriti.
Nakon svega, nije li najveća enigma što je, koliko i koga sve uzdržavao Agrokor uz svoje povlaštene financijske izvore, ostajući na kraju vrtoglavo dužan kojekakvim bankama? I što je, molim lijepo, u svemu tome kapitalističko, osim drčnoga Bakića koji umišlja da zna što je socijalizam, za razliku od privatno-vlasničke inicijative, ali ne vidi da je Todorićeva ambicija bio feudalizam jednoga grofa u Kulmerovim dvorima koji nelikvidnošću pokmećuje Hrvatsku? Što je to bogato kod Ivice Todorića, kako se pričinja mladome intelektualcu Popovu? A koga će MOST staviti na optuženičku klupu, kada se za to ukaže politička potreba? Za Kolindu Grabar Kitarović nema pitanja. Ionako ga ne bi razumjela, zaokupljena „hladnim ratom“ koji je odavno završio.
lupiga
U slučaju Agrokora nevažno je koliki su iznosi; u financijskoj dužničko-vjerovničkoj igri mogla je biti jedna-jedina kuna. Zato je logično da se njegove zatečene gotovinske obveze svode samo na procjene od 3,4 milijarde eura bankarskoga duga. Ključno je da su crtu podvukle Sberbank i VBT banka, ne bilo koje bjelosvjetske instance, nego u većinskom vlasništvu ruske države – iste one koju je aktualna hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, od prvoga dana svoga mandata, oglasila najcrnjim neprijateljem Hrvatske, gorljivo angažirana na gradnji anti-ruskoga sanitarnoga koridora od Baltika do Jadrana.
Iz toga je na vrhuncu aktualne Agrokorove krize proisteklo nekoliko anegdotalnih bedastoća koje služe samo zabavi nacionalnoga auditorija. Prva je groteska autorsko djelo nekakvoga Nenada Bakića, afirmiranoga u avangardu lokalnoga kapitalizma, koja otprilike kaže da su zbog financijskih nedaća Agrokora u histeriju zapali isključivo zagovornici socijalizma, odnosno protivnici privatnoga poduzetništva. Ništa manje duhovito oglasio se jedan od, navodno, pet najvećih mudraca novije generacije u Petom Danu na HTV-u, neki Luka Popov koji je kritičare Ivice Todorića optužio za psihološki problem zavisti: Ivica Todorić je uspješan i bogat, dok su kritičari uzaludna sirotinja. Slijede MOST-ovci na čelu s Božom Petrovom koji smrtno-ozbiljnih lica zahtjevaju najodlučniju istragu, koliko je moguće shvatiti, o zločinu oko Agrokora i u Agrokoru.
U slučaju Agrokora nevažno je koliki su iznosi; u financijskoj dužničko-vjerovničkoj igri mogla je biti jedna-jedina kuna (FOTO: Lupiga.Com)
Posljednju pošalicu čuli smo ovih dana iz usta uobičajeno neupućene Kolinde Grabar Kitarović. Kaže ona kako nije moralno od Ivice Todorića da živi u dvorcu, dok ga hrvatska država spašava od vjerovnika. Premda je gospodarstvo u Hrvatskoj krajnje jednostrana računica državnoga budžeta, čini se, da je moraliziranje jedino u čemu se snalazi naša lijepa predsjednica koju je doživotno obilježila ona godina dana školovanja u Los Alamosu među FBI-jevcima.
Sve u svemu, lex Agrokor premijera Andreja Plenkovića najmanje je zabavna gesta, bilo da je zakon ustavan, bilo da je neustavan. Premda rješenje teme odlaže za neku budućnost u kojoj Agrokor jednostavno nestaje s lica zemlje, za sada, barem do kostiju, otkriva rodno mjesto navodno neponovljivoga Koncerna: sirova politička samovolja saborske većine koja se artikulira u obvezujuće zakone, potom u pravno-vlasnički status Ivice Todorića, u konačnici - u beskonačno natezanje oko prioriteta kod naplate potraživanja.
Već od njegovih početaka pozicija Agrokora, pak, dobro je poznata, ne samo HNB-u, svim HDZ-ovim i SDP-ovim vladama, domaćim radno-aktivnim plebejcima koji su iz žablje perspektive motrili kako Ivica Todorić uništava malo poduzetništvo u začetku. Dakako bila je poznata i Rusima. U protivnom, nikada se ruska država ne bi pojavila kao kreditor već prezaduženoga trgovačkoga poduzeća od kojega se očekuje ekonomski imperijalizam po zemljama bivše Jugoslavije. No, kako je Hrvatska odavno svoju ekonomsku sudbinu oženila sa Agrokorom – evo nama, geopolitičkim crvima, odgovora na bedastoću anti-ruskoga koridora…
Josip Broz Tito može biti prenapuhani idol ili zločinac, ali su anti-komunisti posljednjih generacija od njega nešto mogli naučiti (makar koliko Austrija ili Njemačka). A to je kako se balansira u tjesnacu između dva moćna svijeta.
Naime, Agrokor nije eksces hrvatske varijante kapitalizma. Koncern (ne zvuči li veličanstveno prijeteći taj naziv?) je izgrađen kao poslovni uzor ovdašnjega maloga univerzuma na rubu Europe. Štoviše, početkom devedesetih, kada je HDZ bio rascijepljen na zavičajne frakcije, Ivica Todorić uživao je status uzdanice sjeverozapadne Hrvatske u odnosu na Miroslava Kutlu, kao eksponenta hercegovačkoga lobija. Gomila tadašnjih političkih sukoba dogodila se zato što su se tzv. tehnomenadžeri nacional-komunističke Partije tukli oko ostatka ostataka uskladištene robe i nekretninskoga fundusa prijašnje epohe. Ništa čudno da je osvajanje robnih zaliha Hrvatske jedan od prijelomnih trenutaka u stvaranju Agrokorovoga merkantilističkoga kapitala.
Franjo Tuđman je bio uvjeren da je Ante Todorić savršeno nevina osoba (FOTO: "Gazda")
U korist Ivice Todorića presudio je Franjo Tuđman osobno, ne zbog njega samoga, nego zbog tate Ante Todorića. Genezu te fascinacije moguće je pratiti u Tuđmanovim „Osobnim dnevnicima“. Godine 1973. kada je Ante Todorić završio u zatvoru, u skladu sa tadašnjim Kaznenim zakonom, Tuđman je bio uvjeren da je riječ o savršeno nevinoj osobi kojemu optužne dokaze pakira unitaristički i hegemonistički Beograd kako bi eliminirao Agrokombinat s Antom Todorićem na čelu, osovinski za hrvatsko-republičku privredu. Paradoks koji Tuđman nije bio u stanju detektirati je taj da je isti Ante Todorić sjedio u Saboru SR Hrvatske i Skupštini SFRJ koja je donijela iste regule o kontra-revolucionarnim nepodopštinama u privredi.
Premda se danas tvrdi da je Agrokombinat preteča tržišne orijentacije na ovdašnjim terenima nakon privredne reforme 1965. godine, istina je djelomična, zapravo vrlo ograničena: imao je misiju da nadjača srbijanska poduzeća sa agro-osnovicom u Vojvodini. Na unutarnjem hrvatskom planu konkurencija nije dolazila u obzir. U to ime, ponajprije su pojedeni mali seljački posjedi uokolo Zagreba, neki dobrovoljno, neki tako što su bili prisiljeni da za sitne novce prodaju svoju zemlju, a neki pod prijetnjom kaznenoga progona. Žrtve nikada nisu ni spomenute…
Utoliko je početak bio na rubu staljinističke kolektivizacije. Istina, Agrokombinatom nije upravljala jednopartijska država, nego još gore – hrvatska Partija na svojim nejavnim forumima – zaogrnuta u fine pravne derivate „društvenoga vlasništva“. Kako su neki od radnika društveno vlasništvo shvatili doslovce, hrvatska radničke klasa - a ne SR Srbija - sročila je prijave da Todorić njihovu mukotrpnu zaradu troši izvan poduzeća. Danas se zna i gdje: na crne rupe u Dinamu (gdje je sjedio kao utjecajni funkcionar), na Maticu Hrvatsku, na podmićivanje članova Skupštine Zagrebačke banke i Poljoprivredne banke Jugoslavije, pa neke zagonetne račune u inozemstvu. Po činjenici da nikada nisu istraženi, reklo bi se da su služili za podzemne operacije jednako podzemnih tajnih službi.
Pod tolikom količinom neproizvodnih izdataka Agrokombinat je bio predodređen na propast, jedva drukčije od INA-e. Uzgred, gdje nestade priča o INA-i bez koje, navodno, Hrvatskoj nema energetskog opstanka?
Mnogi ne vide da je Todorićeva ambicija bio feudalizam jednoga grofa u Kulmerovim dvorima koji nelikvidnošću pokmećuje Hrvatsku (FOTO: Lupiga.Com)
No, po pravno-vlasničkom statusu Agrokombinat bio je društveno, socijalističko poduzeće, ali je tata imao sve ovlasti da njime upravlja kao apsolutni kapitalistički gazda. Nakon 1990. godine stvar je formalno-pravno izokrenuta: sinčić je u poslovne dokumente zaveden kao osnivač i privatni kapitalist, dok je Agrokor od prvoga dana egzistirao crpeći društvene resurse koji su pretvorbom pripali državi, dakle upravno-političkoj birokraciji.
U filmu Darija Juričana „Gazda“ djelomice su pobrojani: od neplaćenih koncesija na nacionalne vode, do tzv. pšenične afere u kojoj je otkrivena pljačka Državnih rezervi, ne samo pšenice, nego brašna, mesa, kukuruza... Ono što film nije uspio uzeti u tretman jeste paralelni kupoprodajni sustav, primjeren ratnim vremenima nestašice: uz znanje i toleranciju HNB-a, godinama je bonovima plaćao milijunski oglasni prostor u vodećim hrvatskim medijima sve bjednijih naklada, koji su ih potom mogli trošiti samo u njegovim dućanima. Potom, prvi je u Hrvatskoj dobio ovlasti u naplati kućanskih režija, dakako, uz primjerenu proviziju. Pod zadnje – država se u njegovu korist odrekla svoga monopola poštanskoga posredovanja. O porezima – ne treba ni govoriti.
Nakon svega, nije li najveća enigma što je, koliko i koga sve uzdržavao Agrokor uz svoje povlaštene financijske izvore, ostajući na kraju vrtoglavo dužan kojekakvim bankama? I što je, molim lijepo, u svemu tome kapitalističko, osim drčnoga Bakića koji umišlja da zna što je socijalizam, za razliku od privatno-vlasničke inicijative, ali ne vidi da je Todorićeva ambicija bio feudalizam jednoga grofa u Kulmerovim dvorima koji nelikvidnošću pokmećuje Hrvatsku? Što je to bogato kod Ivice Todorića, kako se pričinja mladome intelektualcu Popovu? A koga će MOST staviti na optuženičku klupu, kada se za to ukaže politička potreba? Za Kolindu Grabar Kitarović nema pitanja. Ionako ga ne bi razumjela, zaokupljena „hladnim ratom“ koji je odavno završio.
lupiga
