rosa na paukovoj mreži


zaustavila se rosa između grana;
nisu pali biseri od vode na travu,
nahvatali se na paukovu mrežu kao
utezi, blistavi od nezastrtog sunca.
tvorac mreže koji vreba zabludjele
iz prikrajka, ustrajno čeka da biseri
ispare. ljepota mu nije od koristi.

 

Kao da sam to ja napisao


Obavještava me da se prije tjedan dana
ubio sin jednog njenog prijatelja s godine, kirurga.
Šalje mi pjesmu koju je ostavio na Instagramu:
Želiš li usrećiti nekoga
Kome želiš mnogo dobra...
Učini to danas
Za života, brate, za života...
Želiš li darovati cvijet?
Daruj ga danas s ljubavlju...
Za života, brate, za života...

...
Kao da sam ju ja pisala, piše mi,
i nastavlja: a na kraju, svi smo prolazni,
beznačajni, svi ćemo biti zaboravljeni
i kao da nas nikad nije bilo.
Stalno se njišem između krajnosti –
realnog besmisla svih nas
i uronjenosti u život, važan, lijep i drag.
Kao da sam to ja napisao, odgovaram joj.



Gnjev


Kada izletiš sa ceste predodređenosti
uslijed svoje nesmotrenosti, zanesenosti
pejsažima koji posvjedočuju tvoje težnje,
ili zbog neopreznosti u svijetu brzine,
ili te izguraju vozači otporni na pravila,
sebični, prijeteći jurišnici za svoj cilj,
i zaustaviš se u glibu, nabijen prsima
na upravljač, tada u tebi rastu strah
iznenađenje, uzaludnost, osujećenost,
osjetiš da ti se slomilo strpljenje, kako
te preplavljuje nezadovoljstvo, gubitak
samokontrole i ne prestaješ vrištati
kao pritisnuta sirena luđački trubiti.



rastapanje leda


nedavnog jutra slomio mi se
strugač za led na vjetrobranu.
tjeskobna nemoć nije potrajala.
nisam čak ni opsovao ni bijesno dizao
pogled prema visinama iznad sebe.
dovinuo sam se i led uklonio iznutra.
napuhao sam topli zrak u kola.
motor je radio, toplina se povećavala,
led se rastopio i skliznuo sa stakla kao voda.
dok sam vozio ulicama hladnog grada
raspoložen sam pomislio kako je
način rastapanja vanjskih ledenih briga –
ležernost – grijanje iznutra.


________________________