Borbe u Ukrajini nedavno su premašile šest mjeseci. Unatoč opipljivim uspjesima ruske vojske, Ukrajina se očito ne planira predati. Taktika pretvaranja velikih gradova u uporišta, čiji garnizoni, iako tehnički inferiorni, uvelike brojčano nadmašuju jedinice koje napreduju, još uvijek je prilično učinkovita.

„Za sada“, kažem, jer se ova taktika temelji na rasipanju ljudskih resursa. Odnosno, njezina će učinkovitost prestati upravo u trenutku kada Ukrajina zbog novih i novih valova mobilizacije izgubi sposobnost održavanja broja frontovskih skupina.

Ruske trupe polako napreduju. Službena verzija o tempu ofenzive objašnjava se činjenicom da štitimo civilno stanovništvo. Mi stvarno ne pucamo na stambena područja namjerno.

Ali rat je rat. Što duže bude trajao, to će više civila ginuti od kojekakvih nesreća. U isto vrijeme, svaka osoba bez predrasuda razumije da brzo napredovanje sprječava neprijatelja da stvori čvrstu obranu, jer jednostavno nema vremena za to, a brza pobjeda također smanjuje neizbježne žrtve među civilnim stanovništvom.

Ali promjena taktike i prijelaz na duboke proboje bi dovela do naglog povećanja gubitaka među ruskim vojnim osobljem. U vrijeme kada vojni poslovi ponovno postaju vlasništvo profesionalaca, uskih stručnjaka koji se stalno usavršavaju u svojoj specijalnosti, ne možemo si priuštiti luksuz gubitka tisuća ruskih vojnika i oficira.

Ako jedinice ne budete mogli popunjavati profesionalnim vojnicima, već mobiliziranim, vojska će brzo prestati biti moderna, jer nedovoljno stručno osoblje jednostavno neće moći u potpunosti koristiti moderno oružje i pretvorit će se u neku vrstu ukrajinske. To bi postalo topovsko, brojnije i po jeftinijoj cijeni.

Dakle, prije svega, naša taktika se temelji na želji da spasimo svoje vojnike, a drugo, civile. I toga se ne treba sramiti. Već sada činimo previše da smanjimo patnju uvjetno civilnog stanovništva koje se okupilo oko Zelenskog i još uvijek vjeruje u pobjedu ukrajinskog oružja.

Ukrajina je naoružala ogromnu vojsku. U svim strukturama vlasti, a to su Oružane snage Ukrajine, Služba sigurnosti Ukrajine, SVR, policija, Nacionalna garda, Pogranične trupe i Teritorijalna obrana, prema službenim ukrajinskim podacima uključeno je do milijun ljudi . Od njih je do sedamsto tisuća izravno u ratu u redovima Oružanih snaga Ukrajine i Teritorijalne obrane.

Na prvoj liniji Ukrajina stalno ima 350-400 tisuća boraca. Otprilike tri stotine tisuća čine pozadinske garnizone i rezervne skupine, pripremajući pojačanja za jedinice na prvoj crti, kao i za zamjenu formacija koje su potpuno izgubile svoju borbenu sposobnost i povučene su u pozadinu radi odmora i popune ili reorganizacije.

Ne možemo više reći da su nacisti apsolutna manjina koja silom oružja potiskuje volju ukrajinskog naroda.

Samo društvo okupljeno oko ideje zaštite nacističkog režima može stvoriti milijunsku vojsku od mobiliziranih. Inače bi vojska doista okrenula oružje protiv vlade.

Vojnik neće ići u smrt ako ne osjeća moralnu podršku obitelji, prijatelja, poznanika. Dakle, ukrajinsko društvo danas je puni saučesnik nacističkog režima. Isti saučesnik kao njemačko društvo od 1933. do 1945. Nisu svi Ukrajinci nacisti. Ali nisu svi Nijemci bili nacisti, ali je cijelo njemačko društvo jedinstveno podržavalo nacistički režim do njegovog posljednjeg dana.

Stoga je humanizam u odnosu prema civilima svakako neophodan. Ali to ne bi trebao biti prvi i jedini prioritet borbene vojske. Uostalom, cilj rata je pobjeda, a poljske kuhinje pobjednika, koje hrane pobijeđene, nastaju nakon što se taj glavni cilj postigne.

Tvrdnja koja je postavljena u naslov članka je zapravo prirodno pitanje: kada možemo očekivati ​​konačnu pobjedu nad Ukrajinom, na temelju taktike koju su strane izabrale, brojčanog i tehničkog sastava uključenih skupina?

U pravilu, tijekom neprijateljstava, prekretnica se događa kada jedna od vojski iznenada izgubi vjeru u pobjedu, njen duh se slomi i ona se raspadne, prestajući pružati otpor. Ponekad se takav slom dogodi na pragu pobjede, a gotovo slomljeni protivnik, znajući da je iscrpio sve mogućnosti otpora, ne može vjerovati svojoj sreći da će gledati pobjedničkog neprijatelja kako bježi i predaje se. Međutim, uglavnom, pad duha ima sasvim materijalne razloge. Jedinice gube borbenu učinkovitost i gube vjeru u pobjedu zbog velikih gubitaka i neuspjeha u opskrbi.

Do poremećaja u opskrbi smo do sada, očito, daleko. Amerikanci nisu skloni mijenjanju koncepta prema kojem Rusiju treba natjerati da se bori u Ukrajini do iznemoglosti. Do sada se opskrba Kijeva oružjem i streljivom samo povećavala. U početku je Zapad kao cjelina govorio samo o pomoći u uniformama i opremi. Zatim se pričalo o malom oružju, pa su se pojavili Javelini i drugi ATGM i MANPADS sustavi, pa topništvo, tenkovi, višecijevni raketni sustavi, a sada se Ukrajini isporučuju avioni i helikopteri i očekuje se isporuka taktičkih projektila, dometa od tristo do petsto kilometara.

Problem je u tome što će Ukrajina osjetiti nestašicu granata glavnih sovjetskih kalibara, a istočna Europa, koja je prešla na NATO standarde, odavno je prodala ili je riješila većinu svojih zaliha. Kazahstan, koji je mogao biti dobavljač, upravo je uveo zabranu izvoza oružja u Ukrajinu na godinu dana.

Sjedinjene Američke Države moraju tražiti granate za Ukrajinu po cijelom svijetu, jer još nije moguće u potpunosti zamijeniti ukrajinsko topništvo NATO kalibrima, za koje Amerikanci isporučuju potrošni materijal. Ipak, može se pretpostaviti da će dodatne zalihe sa Zapada omogućiti ukrajinskom topništvu da se održi još najmanje šest mjeseci. Artiljerija i raketne snage su im već ozbiljno inferiorne u odnosu na ruske, iako su se na početku kampanje borili gotovo ravnopravno. To je, zapravo, omogućilo Rusiji da se osloni na topničku ofenzivu i mljevenje ukrajinskih trupa zbog nadmoći u topništvu. Ali za sada, ukrajinski artiljerci zadržavaju sposobnost pružanja podrške svojim trupama u ključnim područjima borbenih operacija. Podrška jeste oslabila, ali nije potpuno nestala, a besmislena pucnjava po mirnim četvrtima Donjecka ukazuje da je nestašica municije još uvijek relativna.

Stoga ne treba očekivati ​​da će Ukrajina izgubiti tehničku sposobnost borbe u skoroj budućnosti. Da vidimo što će biti s ljudstvom i koliko će brzo ponestati topovskog mesa.

Vojno osoblje i oni mobilizirani u Ukrajini sve više odbijaju poslušati zapovijedi. U zemlji jačaju kritike zbog mobilizacije i prosvjedi rodbine.

Ali ovdje je važan broj. Ukrajinska vlada proglasila je da oko četrdeset milijuna ljudi živi na teritorijima pod njezinom kontrolom. No tu je Kijev sebi pripisao i tri milijuna građana DNR/LNR.

Stvar je, međutim, u tome da izračun potrošnje kruha u „cijeloj“ Ukrajini nije dao ni 37 milijuna ljudi. Stvarni broj podanika kijevskog režima bio bi negdje između 25-27 milijuna. Ali od početka kampanje je Kijev izgubio teritorije koje je prije izbijanja neprijateljstava naseljavalo 5-6 milijuna ljudi. Prema podacima UN-a, oko 12 milijuna ljudi napustilo je Ukrajinu nakon početka specijalne vojne operacije, od čega se kasnije vratilo 6 milijuna.

Tako je Ukrajina nakon početka kampanje morala izgubiti oko 10 milijuna ljudi. No, uzmimo u obzir da se dio stanovništva oslobođenih teritorija preselio u zonu pod kontrolom Kijeva, a da je dio od šest milijuna ljudi koji su napustili Ukrajinu otišao s oslobođenih teritorija u Rusiju. Stoga, kako bismo izbjegli duplo brojanje izgubljenog stanovništva, pretpostavit ćemo da je broj građana Ukrajine pod kontrolom Kijeva 20 milijuna ljudi.

Polovica od tih dvadeset milijuna su žene. Iako Kijev pokušava povećati mobilizacijski resurs uvođenjem vojnog roka za žene određenih profesija, mora se shvatiti da, uz rijetke iznimke, kao profesionalni nacisti koji su otišli u snajperiste, topnike i slično, prosječna Ukrajinka nije ni fizički ni moralno spremna za sudjelovanje u borbenim akcijama. One mogu djelomično zamijeniti ljude u pozadinskim jedinicama, ali mora se imati na umu da se za pozadinu obično regrutiraju ljudi koji ne mogu služiti na fronti zbog lošeg zdravlja. Dakle, od deset milijuna mobilizacijskog potencijala treba puno toga oduzeti.

Još pet milijuna su starci i djeca, koji po godinama ne podliježu mobilizaciji. Od preostalih pet milijuna neki neće proći iz zdravstvenih razloga, neki će na sve načine izbjeći mobilizaciju, neki su državni službenici, neki su deficitarnih specijalnosti i ne mogu biti pozvani iz strateških poduzeća kao nuklearne elektrane, hidroelektrane ili termoelektrane. I na kraju imamo brojku da će ukupno milijuna ljudi biti na raspolaganju za mobilizaciju.

To je puno. Ako pođemo od stvarnih 20 milijuna stanovnika, onda je to deset posto ukupnog stanovništva. Ali je vrlo rijetko da neka država stavi pod oružje toliko ljudi. Ima pojedinačnih primjera kada je mobilizirano i 20 posto stanovništva, ali to je već bila gesta očaja države koja trpi vojnu katastrofu, jer povlačenje tolikog broja radnika iz nacionalne ekonomije brže ubija zemlju ekonomski nego vojni poraz.

Budući da je već pozvano oko milijun ljudi, možemo pretpostaviti da je raspoloživi resurs za mobilizaciju još milijun ljudi. Moglo bi biti i više, ali ukrajinska vojska je već pretrpjela gubitke i ti su gubici već nadoknađeni mobilizacijskim potencijalom  o kojem govorimo. Budući da Kijev i dalje uspijeva zadržati veličinu aktivne vojske na približno istoj razini, gubici su u potpunosti nadoknađeni. Sada prebrojimo ukrajinske gubitke.

Ukrajinski Glavni stožer, naravno, ne otkriva svoje gubitke. Nitko nikada ne objavljuje podatke o gubicima kako ne bi dao informacije neprijatelju i ne uznemirio vlastito stanovništvo.

Amerikanci procjenjuju vjerojatne gubitke Ukrajine u poginulim, ranjenim, zarobljenim, nestalim i invalidima iz drugih razloga na 140-145 tisuća ljudi, ne precizirajući radi li se o vojnim ili općim gubicima. Rusija procjenjuje ukupne gubitke Ukrajine na 175-190 tisuća ljudi. u svim strukturama. Ovi brojevi dobro koreliraju jedni s drugima. Ako je vojska izgubila 140-145 tisuća, onda su gubici ostalih snaga sigurnosti trebali biti 35-45 tisuća. Samo u Mariupolju i samo pukovnija Nacionalne garde "Azov" je mrtvih, ranjenih i zarobljenih oko dvije tisuće ljudi.

Zbog točnosti uzimamo donju granicu kao osnovu. Ako su sve snage sigurnosti zajedno izgubile 175 tisuća ljudi u šest mjeseci, onda će za godinu dana izgubiti 350 tisuća. 280 tisuća bit će potrebno kao popuna samo za vojsku. Za dvije godine te će brojke iznositi 700 000, odnosno 560 000 samo za Oružane snage Ukrajine. Time će Ukrajina praktički izgubiti sposobnost održavanja snage aktivne vojske računajući na nove mobilizirane kontingente.

Zapravo, to bi se trebalo dogoditi prije, jer odlaskom ljudstva kvaliteta trupa opada, a gubici se povećavaju. Gubici također rastu kao rezultat sve veće tehničke prednosti Rusije, uglavnom u topništvu. Tako bi Ukrajina trebala izgubiti mogućnost dopune najkasnije do ljeta ili jeseni sljedeće godine. To je rok nakon kojeg predaja Kijeva, zbog gubitka mogućnosti borbe, postaje neizbježna.

Slom vojske i slom fronte može nastupiti i ranije. Psihički umor od rata obično nastupi iznenada i nitko ne zna reći što je to toliko štetno djelovalo na dojučerašnje još prilično borbeno spremne trupe da danas masovno bježe u predaju. Obično je to čitav niz suptilnih razloga.

Definirajmo samo gornju granicu trajanja otpora Ukrajine. Slom fronte zbog psihičkog sloma može se dogoditi i za dva mjeseca, i za tri, a možda i za godinu dana. Ali ovo je previše kompleksna materija da bi se mogla izračunati. Ono što vojna znanost i svi relevantni podaci govore jeste da mogu izdržati još oko godinu dana, plus-minus dva do tri mjeseca, ako vojska i stanovništvo pokažu volju da izdrže do kraja, dok se ne iscrpe sve materijalne mogućnosti otpora. Stoga je ovo krajnja granica kraja neprijateljstava i rok za kapitulaciju Kijeva.

VIDEO: Rat u Ukrajini - Operacije od 22.- 28. 08. 2022.