Pouka ove priče je jednostavna. Prijelazom iz jednostranačkog u višestranački sistem preuzete su i neke mane nekadašnje Partije, preslikane u sve nove stranke i tako multiplicirane.
Pluralistička demokracija nije postala natjecanje programa i ideja, već je ostala nadmetanje organizacija.
Političke stranke su organizacije i u tome su izložene rizicima birokratizacije, promiču negativnu selekciju (prema lojalnosti i privilegijama članova) i umjesto stvarne akcije više vole i proslave, govore i obljetnice.
Političke stranke povezuje želja za vlast. One nisu zajednice istomišljenika. Ponekad ih zajedno drži mržnja prema nekome i nečemu, pa su naizgled jedinstvene i monolitne, ali u meandrima političkih promjena otpadaju aktivisti i nestaju obećanja.
Otpadnici rijetko prolaze dobro. Redovito kažu da se radi o neslaganju oko ciljeva, ideologije ili programa, a preostala većina ih optužuje za izdaju, želju da dobiju ulogu u vlasti, osobne frustracije. Zapravo mnogi se, kad nekoga maknu, raduju osobnoj šansi za napredovanje.
No politika je vražja profesija. Ni jedni ni drugi, ni većina ni disidenti, obično ne kažu punu istinu, a to je da sukobi postoje, da su postojali dugo, samo nisu više prikriveni obračuni, već javna stvar.
Ponavljaju se fraze o kršenju ”demokratskih tradicija stranke i potrebi da se unutar institucija nađe rješenje”, govori da su odbačeni pozivi da se sjedne za stol, zapravo da se sve zataška i svi podvrgnu lojalnom priznanju neupitnog vođe.
To nije prepričavanje sadržaja današnjih novina, to je stvarnost raznih stranaka, svih stranaka, svake stranke.
Stranke vole militaristički princip poslušnosti, moraju djelovati zbijeno, jedinstveno, jer inače njihov izborni nastup ne privlači, ne obećava.
Konkurencija eliminira slabije organizirane. Naravno, nije uvijek tako. Ponekad se u bijesu građana, kad stranka izgleda gubitnička, sve raspada, centar ne drži, periferija ne zna. Pogledajte posljednji govor i skup Nicolae Ceaușescukog ako mislite da se to ne može dogoditi brzo i preko noći. Kad se naruši autoritet i prestane strah, a toga se boje vođe stranaka, ne pomaže ni povećanje plaća i mirovina, obećanje privilegija, još manje stegovni postupci i disciplinske komisije, isključenja i suspenzije. Kao da u jednom trenutku sve pođe krivo.
Čak i dobre ideje i razumne mjere ne dobiju podršku, sitne pogreške stvaraju plimu emocija, članstvo stranaka se osipa, nitko ne plaća članarinu i ne želi skupljati potpise.
Birokratizacija stranaka se mnogima činila neizbježna i prirodna (”kako pobijediti na izborima ako se ne organiziramo”).
Mora se znati što je čiji zadatak, tko zapovijeda, a tko sluša, tko je odakle i kakvog porijekla, što može dati stranci, a što dobiti. Hijerarhija se temelji na osobnoj lojalnosti, vođi ili njemu odanima. Hijerarhija je osobna, pravila nema jer programa, osim formalno, nema. Birokratizacija je prvi znak propasti stranke.
Lojalnost vođi znači da se članovi privlače ne prema ideji i predanosti vrijednostima (ili ideologiji, političkoj boji i programu). Birokratskoj političkoj stranci pristupaju ljudi jer im se u izgled stavlja zaposlenja, napredovanje, plaća, abolicija i zaštita od kazni.
Birokratizacija guši individualnost, invenciju, fleksibilnost. Dostatna je sama sebi. Svoj posebni interes prikazuje kao zajednički i opći.
Ljudi ne vjeruju strankama, ne žele biti članovi, još manje plaćati članarinu. Nesposobni bi to lako pretrpjeli, ali čak i sposobni ponekad vide šansu napretka upisom u stranku.
Selekcija je negativna, a dojam da se bez stranačke iskaznice vladajuće stranke ne može uspjeti, dobiti posao ili privilegiju, praktički dijele svi.
Zato se lako mijenjaju stranke, preslaguju koalicije, skupljaju donacije i obožavanje. Klijentelizam i tržište ne idu zajedno. Nepotizam sa strančarstvom i moderna država ne idu zajedno. Razbojnici ne stvaraju kapitalizam, ali rado ulaze u tajna društva i stranke.
Gubitak legitimiteta posljedica je birokratizacije. Legitimitet se ostvarivao u podržavanju karizme vođe više nego u izbornim rezultatima.
Izborni sustav sistematski je davao više mandata strankama koje su dobile manje glasova. Izborni sustav je uništio ulogu građana, svu politiku prepustio strankama, uzeo mogućnosti predstavljanja građana i dao ga strankama.
Ceremonijama i simbolima stranke pridaju veću važnost nego sadržaju. Staviti ruku na srce kad svira himna važnije je od diplome. To nije znak identiteta i političke orijentacije, već znak konformizma i podložnosti većini, zapravo vođi.
Na proslavama se pjeva MPT, ali kasnije i Miroslav Ilić (donedavno nisam znao da je naš glavni nogometni mag obožavatelj njegove pjesme – jači smo od sudbine).
Stranke nemaju programe, ideološke knjige i orijentire. Vođe stranaka ne pišu knjige. Volio bih vidjeti knjige o politici (pa makar memoare) Bernardića, Plenkovića, Vrdoljaka, Milinovića, Esih ili Đapića. Rijetka iznimka bio je Stier, ali on je zagonetno nestao nakon aplauza i ovacija (možda baš zbog toga), ali ni oni koji su mu pljeskali nisu ga čitali.
Članstvo nema tematske sastanke. Partijske škole su ispostave zaklada i akademije za buduće lidere. Volio bih da neka stranka preporuči članovima da pročitaju Papine knjige, Varoufakisa, Sesardića ili Dworkina. Ljevičari ili desničari ne čitaju ni svoje manifeste, a oni u centru čitaju samo internet. Nema stranačkih novina. Ni portala.
U crkvama bar postoji propovijed, poruka; u strankama okupljanja nemaju poruku ni poantu. Ljudi se skupe da se vidi da ih ima. Ne drže se govori, radije se pišu priopćenja. Obljetnice su smotre, postrojavanja vojnika, srednjovjekovnih pukovnija, publika uživa u popratnim sadržajima, ali ne slavi ništa doli sebe.
Stranke aktivnošću vole zvati slavljenje obljetnica. To nije intelektualno zahtjevno. Tamo se dobro jede makar vrijedi i poslovica da stranke (”revolucije”) jedu svoju djecu (”stoku sitnog zuba, janje”).
Stranke su u demokraciji korisne i neizbježne. Ali ne ovakve, birokratizirane, prepuštene slučajnim pobjednicima stranačkih intriga, ispražnjene od ciljeva, sadržaja i programa.
Možda vas je tekst zamorio. Ponavlja se ono što svi znamo i većina misli.
Prva pomisao je da se to događa u svim strankama. U HDZ-u, u SDP-u, u HSP-u ili Živom zidu najaktivnija tijela su statutarni odbori, izbacuju se disidenti, saborski klubovi se množe… Oprostite, ja volim dramatizacije.
Ovaj tekst je u cjelini, a dijelom i doslovno, govor koji sam 9. studenog 1988. održao političkom aktivu općine Zagreb Centar pred 300 tadašnjih dužnosnika. Napisano, rečeno i objavljeno. Svima dostupno. Uz aplauz i odobravanje. Bez sankcija i izbacivanja.
Strašno je to da danas gotovo ništa ne trebam mijenjati. Jedino jedninu u množinu – nije singular: stranka, već plural: stranke.
Osjećam se slično, bio sam bijesan zbog loše vlasti i sljepila prema stvarnosti, pretvaranja svega u pitanje ideologije ili lojalnosti. Točnije, osjećaj predstojećeg raspada je isti, no sad sam stariji i gađenje je veće.
Nakon toliko uspona i padova opet u krugu, opet na istoj točci, no s manje očekivanja i ambicije. Trideset godina je prošlo. Moj život. A malo je razlika. Fuj.
Pluralistička demokracija nije postala natjecanje programa i ideja, već je ostala nadmetanje organizacija.
Političke stranke su organizacije i u tome su izložene rizicima birokratizacije, promiču negativnu selekciju (prema lojalnosti i privilegijama članova) i umjesto stvarne akcije više vole i proslave, govore i obljetnice.
Političke stranke povezuje želja za vlast. One nisu zajednice istomišljenika. Ponekad ih zajedno drži mržnja prema nekome i nečemu, pa su naizgled jedinstvene i monolitne, ali u meandrima političkih promjena otpadaju aktivisti i nestaju obećanja.
Otpadnici rijetko prolaze dobro. Redovito kažu da se radi o neslaganju oko ciljeva, ideologije ili programa, a preostala većina ih optužuje za izdaju, želju da dobiju ulogu u vlasti, osobne frustracije. Zapravo mnogi se, kad nekoga maknu, raduju osobnoj šansi za napredovanje
Otpadnici rijetko prolaze dobro. Redovito kažu da se radi o neslaganju oko ciljeva, ideologije ili programa, a preostala većina ih optužuje za izdaju, želju da dobiju ulogu u vlasti, osobne frustracije. Zapravo mnogi se, kad nekoga maknu, raduju osobnoj šansi za napredovanje.
No politika je vražja profesija. Ni jedni ni drugi, ni većina ni disidenti, obično ne kažu punu istinu, a to je da sukobi postoje, da su postojali dugo, samo nisu više prikriveni obračuni, već javna stvar.
Ponavljaju se fraze o kršenju ”demokratskih tradicija stranke i potrebi da se unutar institucija nađe rješenje”, govori da su odbačeni pozivi da se sjedne za stol, zapravo da se sve zataška i svi podvrgnu lojalnom priznanju neupitnog vođe.
To nije prepričavanje sadržaja današnjih novina, to je stvarnost raznih stranaka, svih stranaka, svake stranke.
Stranke vole militaristički princip poslušnosti, moraju djelovati zbijeno, jedinstveno, jer inače njihov izborni nastup ne privlači, ne obećava.
Konkurencija eliminira slabije organizirane. Naravno, nije uvijek tako. Ponekad se u bijesu građana, kad stranka izgleda gubitnička, sve raspada, centar ne drži, periferija ne zna. Pogledajte posljednji govor i skup Nicolae Ceaușescukog ako mislite da se to ne može dogoditi brzo i preko noći. Kad se naruši autoritet i prestane strah, a toga se boje vođe stranaka, ne pomaže ni povećanje plaća i mirovina, obećanje privilegija, još manje stegovni postupci i disciplinske komisije, isključenja i suspenzije. Kao da u jednom trenutku sve pođe krivo.
Čak i dobre ideje i razumne mjere ne dobiju podršku, sitne pogreške stvaraju plimu emocija, članstvo stranaka se osipa, nitko ne plaća članarinu i ne želi skupljati potpise.
Birokratizacija stranaka se mnogima činila neizbježna i prirodna (”kako pobijediti na izborima ako se ne organiziramo”).
Prijelazom iz jednostranačkog u višestranački sistem preuzete su i neke mane nekadašnje Partije, preslikane u sve nove stranke i tako multiplicirane. Pluralistička demokracija nije postala natjecanje programa i ideja, već je ostala nadmetanje organizacija
Mora se znati što je čiji zadatak, tko zapovijeda, a tko sluša, tko je odakle i kakvog porijekla, što može dati stranci, a što dobiti. Hijerarhija se temelji na osobnoj lojalnosti, vođi ili njemu odanima. Hijerarhija je osobna, pravila nema jer programa, osim formalno, nema. Birokratizacija je prvi znak propasti stranke.
Lojalnost vođi znači da se članovi privlače ne prema ideji i predanosti vrijednostima (ili ideologiji, političkoj boji i programu). Birokratskoj političkoj stranci pristupaju ljudi jer im se u izgled stavlja zaposlenja, napredovanje, plaća, abolicija i zaštita od kazni.
Birokratizacija guši individualnost, invenciju, fleksibilnost. Dostatna je sama sebi. Svoj posebni interes prikazuje kao zajednički i opći.
Ljudi ne vjeruju strankama, ne žele biti članovi, još manje plaćati članarinu. Nesposobni bi to lako pretrpjeli, ali čak i sposobni ponekad vide šansu napretka upisom u stranku.
Selekcija je negativna, a dojam da se bez stranačke iskaznice vladajuće stranke ne može uspjeti, dobiti posao ili privilegiju, praktički dijele svi.
Zato se lako mijenjaju stranke, preslaguju koalicije, skupljaju donacije i obožavanje. Klijentelizam i tržište ne idu zajedno. Nepotizam sa strančarstvom i moderna država ne idu zajedno. Razbojnici ne stvaraju kapitalizam, ali rado ulaze u tajna društva i stranke.
Gubitak legitimiteta posljedica je birokratizacije. Legitimitet se ostvarivao u podržavanju karizme vođe više nego u izbornim rezultatima.
Izborni sustav sistematski je davao više mandata strankama koje su dobile manje glasova. Izborni sustav je uništio ulogu građana, svu politiku prepustio strankama, uzeo mogućnosti predstavljanja građana i dao ga strankama.
Ponavljaju se fraze o kršenju ”demokratskih tradicija stranke i potrebi da se unutar institucija nađe rješenje”, govori da su odbačeni pozivi da se sjedne za stol, zapravo da se sve zataška i svi podvrgnu lojalnom priznanju neupitnog vođe
Ceremonijama i simbolima stranke pridaju veću važnost nego sadržaju. Staviti ruku na srce kad svira himna važnije je od diplome. To nije znak identiteta i političke orijentacije, već znak konformizma i podložnosti većini, zapravo vođi.
Na proslavama se pjeva MPT, ali kasnije i Miroslav Ilić (donedavno nisam znao da je naš glavni nogometni mag obožavatelj njegove pjesme – jači smo od sudbine).
Stranke nemaju programe, ideološke knjige i orijentire. Vođe stranaka ne pišu knjige. Volio bih vidjeti knjige o politici (pa makar memoare) Bernardića, Plenkovića, Vrdoljaka, Milinovića, Esih ili Đapića. Rijetka iznimka bio je Stier, ali on je zagonetno nestao nakon aplauza i ovacija (možda baš zbog toga), ali ni oni koji su mu pljeskali nisu ga čitali.
Članstvo nema tematske sastanke. Partijske škole su ispostave zaklada i akademije za buduće lidere. Volio bih da neka stranka preporuči članovima da pročitaju Papine knjige, Varoufakisa, Sesardića ili Dworkina. Ljevičari ili desničari ne čitaju ni svoje manifeste, a oni u centru čitaju samo internet. Nema stranačkih novina. Ni portala.
U crkvama bar postoji propovijed, poruka; u strankama okupljanja nemaju poruku ni poantu. Ljudi se skupe da se vidi da ih ima. Ne drže se govori, radije se pišu priopćenja. Obljetnice su smotre, postrojavanja vojnika, srednjovjekovnih pukovnija, publika uživa u popratnim sadržajima, ali ne slavi ništa doli sebe.
Stranke aktivnošću vole zvati slavljenje obljetnica. To nije intelektualno zahtjevno. Tamo se dobro jede makar vrijedi i poslovica da stranke (”revolucije”) jedu svoju djecu (”stoku sitnog zuba, janje”).
Stranke su u demokraciji korisne i neizbježne. Ali ne ovakve, birokratizirane, prepuštene slučajnim pobjednicima stranačkih intriga, ispražnjene od ciljeva, sadržaja i programa.
Možda vas je tekst zamorio. Ponavlja se ono što svi znamo i većina misli.
Prva pomisao je da se to događa u svim strankama. U HDZ-u, u SDP-u, u HSP-u ili Živom zidu najaktivnija tijela su statutarni odbori, izbacuju se disidenti, saborski klubovi se množe… Oprostite, ja volim dramatizacije.
Hijerarhija se temelji na osobnoj lojalnosti, vođi ili njemu odanima. Hijerarhija je osobna, pravila nema jer programa, osim formalno, nema. Birokratizacija je prvi znak propasti stranke
Ovaj tekst je u cjelini, a dijelom i doslovno, govor koji sam 9. studenog 1988. održao političkom aktivu općine Zagreb Centar pred 300 tadašnjih dužnosnika. Napisano, rečeno i objavljeno. Svima dostupno. Uz aplauz i odobravanje. Bez sankcija i izbacivanja.
Strašno je to da danas gotovo ništa ne trebam mijenjati. Jedino jedninu u množinu – nije singular: stranka, već plural: stranke.
Osjećam se slično, bio sam bijesan zbog loše vlasti i sljepila prema stvarnosti, pretvaranja svega u pitanje ideologije ili lojalnosti. Točnije, osjećaj predstojećeg raspada je isti, no sad sam stariji i gađenje je veće.
Nakon toliko uspona i padova opet u krugu, opet na istoj točci, no s manje očekivanja i ambicije. Trideset godina je prošlo. Moj život. A malo je razlika. Fuj.
