Ako se pogleda ruska vanjska politika proteklih nekoliko godina, kampanja u Siriji i spašavanje civilnog nuklearnog programa Irana su najveći izazov Moskve, jer o njima ovisi trajni mir na Bliskom istoku. Kremlj ima dva aduta. Naime, uživa povjerenje većeg dijela islamskog svijeta i može računati na 1,4 milijun ruskih i sovjetskih Židova koji su od ’90-ih emigrirali u Izrael, iako su se neki od njih priklonili radikalnoj struji u Knessetu, poput ministra obrane Avigdora Liebermana koji je 1958. rođen u Kišinjevu, tadašnjoj Moldavskoj Sovjetskoj Socijalističkoj Republici.
Iako su odnosi tadašnjeg Sovjetskog Saveza s muslimanskim zemljama bili složeni, uglavnom su bili dobri zbog pomoći koju je SSSR pružao zemljama u procesu dekolonizacije. Tako je uspio steći važne prijatelje i uporišta u muslimanskom svijetu, a jedna od najvažnijih suradnji je bila ona s Egiptom, najmnogoljudnijom arapskom zemljom u svijetu.
Međutim, 1972. godine tadašnji egipatski predsjednik Anwar El-Sadat je pozvao 20 000 vojnih savjetnika iz Sovjetskog Saveza da napuste Egipat i odlučio se za nimalo popularno savezništvo sa Sjedinjenim Državama, čime je, kako se kasnije pokazalo , učinio povijesnu pogrešku. Savez s Washingtonom, koji je u Camp Davidu proslavljen u društvu Izraela, većina Egipćana je smatrala za povijesnu izdaju i Sadata su zbog toga 6. listopada 1981, tijekom vojne parade u Kairu, ubili njegovi vojnici. Kasnije se suradnja s Washingtonom i Izraelom nastavila, ali tek danas se vide posljedice tog neprirodnog savezništva.
Pozivajući Sadata da promijeni politiku, tadašnja premijerka Izraela Golda Meir je u svom govoru u Knessetu izjavila: “Apeliram na predsjednika Egipta, kao vođu velikog naroda s drevnom civilizacijom koji ima budućnost pred sobom, da donese odluke s osjećajem odgovornosti koji će pobijediti u njegovom srcu. Jesmo li se danas sastali ovdje kako bi se odlučili za novi put i da nikada više ne idemo onim koji vodi u smrt, uništenje i frustracije, bez nade za mir?”
Iako je tada Washingtonu sve izgledalo idilično, a 1978. godine su Sadatu i izraelskom premijeru Beginu dodijeljene i Nobelove nagrade za mir, za koju svu slavu sebi pripisao State Department, pogledamo li samo par godina unatrag, možemo zaključiti da su takozvane “revolucije” u arapskom svijetu u vrlo kratkom vremenu doslovno pomele zapadnu hegemoniju na Bliskom istoku.
Ona se počela raspadati prvo zbog diplomatske, medijske i svake druge vrste podrške Muslimanskom bratstvu u Egiptu, čak i nakon što je svima bilo jasno da bivši general i aktualni predsjednik Abdel Fattah Al-Sisi neće popustiti. Vojnim udarom je svrgnuo Muhammeda Mursija i njegovu islamističku svitu i okrenuo se bliskoj suradnji s Moskvom i drugim akterima, a američki prijateljima je obostrano prihvatljivu suradnju bez ikakvih preduvjeta. Naravno da bivša i nova administracija ne pristaju na takav odnos s Kairom i Egipat je nastavio jačati suradnju s Rusijom i drugim silama u usponu.
Veliki udarac američkoj politici je vojni i politički poraz u Siriji, dok šizofrena politika u Iraku, zemlji u kojoj SAD očajnički pokušavaju očuvati bilo kakav status, čak i simboličan, naprosto nameće zaključak da Sjedinjene Države više nemaju snage da zadrže utjecaj u tom dijelu svijeta.
Sve ove pogreške, uz porast unutarnje proizvodnje energenata u Sjevernoj Americi, prirodno umanjuju strateški interes Washingtona za Bliski istok. Trenutno je jedini “američki” interes u tom dijelu svijeta onaj izraelski. Tu je i sve moćnija Kina, koja je pozornost američke vanjske politike i Pentagona preusmjerila u azijsko-pacifičku regiju.
Iako su na Zapadu nakon pada Sovjetskog Saveza mnogi govorili o “kraju povijesti” i “Novom američkom stoljeću”, za samo dva desetljeća se geopolitička slika svijeta potpuno promijenila. Primjetan je zalazak jedne supersile, te nezaustavljivi rast nove ili uskrsnuće stare, ovisno kako ćemo definirati Rusku Federaciju. Pružajući podršku Siriji, Rusija u studenom 2013. u istočni Mediteran šalje svoja dva najmoćnija broda, raketnu krstaricu “Varjag” i nuklearnu krstaricu Petar Veliki, “ubojicu nosača zrakoplova”. Tjedan dana kasnije Sjedinjene Države iz Perzijskog zaljeva povlače nosač zrakoplova “USS Nimitz”, a iz Mediterana razarač “USS Graveley”.
Nakon ove nimalo beznačajne epizode slijedi diplomatska ofenziva Moskve u formatu 2+2 , tijekom koje ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov i ministar obrane Sergej Šojgu posjećuju Kairo kojem nude najnovije oružje i tehnologiju. Nedugo potom mediji javljaju kako je dogovoren posao u vrijednosti 2 milijarde dolara i da je do potpisivanja sporazuma došlo nakon što je Obama demonstrirao silu i egipatskoj vojsci uskratio dogovorenu vojnu pomoć. Na američke prijetnje su Egipćani poručili “kako taj novac slobodno zadrže za sebe”.
“Danas se Rusija se vraća u brojne regije izgubljene tijekom ’90-ih. To su afrički kontinent i Bliski istok. Čak i prije nego što je izbilo takozvano “Arapsko proljeće”, Rusija nije skrivala svoje interese u tim regijama i započeli smo jačanje vojno-tehničke, ekonomske i trgovinske suradnje s tim zemljama”, krajem 2013. je izjavio Mihail Margelov, predsjednik Ruskog odbora za vanjsku politiku i dodao “kako se Moskva prvenstveno fokusirala na Siriju, Egipat, Jordan i ranije Libiju”.
Rusija je, dakle, po drugi put odlučila doći na Bliski istok, a nakon vojne intervencije u Siriji je postalo jasno da iz te regije ne misli skoro otići. Tada arapski svijet počinje shvaćati kako ravnoteža snaga ovog puta ide u prilog Rusije i da je utjecaj Sjedinjenih Država sve slabiji.
Egipatski dnevni list Al-Watan opisuje Rusiju kao “veliku vojnu silu koja ima izuzetno kvalitetno oružje”. Ove pohvale na račun Moskve su sasvim razumljive. Većina Egipćana se osjećala izdanima od strane Washingtona, nakon što su shvatili da poslije Mubaraka ne dolazi ništa dobro i da su vlast uzurpirali islamisti Muslimanskog bratstva, opskurne islamističke organizacije utemeljene u islamskom svijetu od strane britanskih kolonijalnih vlasti. SAD ne samo da su se riješile svog dugogodišnjeg saveznika Hosnija Mubaraka, nego su Egipćane gurnuli u tešku ekonomsku krizu i tiraniju islamskih fundamentalista i fanatika. No, kao što smo ranije naveli, egipatska vojska je prvo testirala podršku koju ima u narodu i vojnim udarom s vlasti pomela Muslimansko bratstvo i Mursija.
Zaljevske monarhije i Katar to nisu oprostili Washingtonu, kao ni “kukavičko” povlačenje Obame iz sirijske krize. Turska je također bila nezadovoljna “neodlučnom” Obaminom administracijom, jer je u svemu sudjelovala zato što je vidjela povijesnu priliku vraćanja utjecaja Ankare u bivšim zemljama Osmanskog Carstva.
Američke desnica u svom časopisu The American Interest u opširnoj analizi objavljenoj čak i prije kampanje u Siriji priznaje pobjedničku strategiju Vladimira Putina u Siriji i ruski povratak na Bliski istok.
“Vladimir Putin je od Moskve napravio novi centar geopolitičke moći koja je posebno vidljiva u široj regiji. Tamo hodočaste prvi čovjek Egipta Abdel Fattah Al-Sisi, ali i čelnik saudijske obavještajne službe, izraelski premijer, čak i prozapadna sirijska oporba. Svi tamo žele riješiti barem dio regionalnih problema”, sredinom prosinca 2013. piše Michael Weiss.
Benjamin Netanyahu, koji bi ranije za bilo kakav problem jednostavno nazvao Washington, sada zove ili hitno leti u Moskvu kako bi o svemu raspravljao s Vladimirom Putinom.
Iako Moskva s Izraelom nije usuglasila stavove o Iranu, stoga je teško govoriti o nekakvom savezništvu, ali ostaje činjenica da je Moskva za Izrael postala nezaobilazni čimbenik u rješavanju regionalnih problema.
Katarska Al-Jazeera je navela “kako je Rusija uspjela popuniti politički vakuum koji su svojim odustajanjem od Bliskog istoka stvorile Sjedinjene Države”.
Možda će se neki zapitati zbog čega je Bliski istok toliko važan Moskvi? Naravno da je prvi razlog taj što bi Washington bliskoistočnu regiju mogao koristiti kao odskočnu dasku za jačanje svog utjecaja u Središnjoj Aziji. Tu su i zaljevski šeici koji s petrodolarima izvoze radikalne klerike u nekada mirna područja bez islamskog radikalizma, kao što su Kirgistan i Uzbekistan, samo kako bi posijali sjeme saudijskog vehabijskog fundamentalizma. Stav Moskve je da “bilo što da se dogodi na Bliskom istoku mora ostati na lokalnoj razini”.
Međutim, kada se u ISIL sjatilo na tisuće ruskih državljana, a ako uračunamo one iz muslimanskih zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza čak oko desetak tisuća, to više nije bio problem Sirije ili Iraka i Moskva se odlučila na vojnu intervenciju.
U vojnom smislu na Bliskom istoku imamo koaliciju Sjedinjenih Država, Izraela, Saudijske Arabije i UAE, a na drugoj strani “Osovinu otpora”, termin koji se koristi za savez Sirije, Irana, Hezbollaha, nekada i Hamasa, sve dok bivši vođa ovog pokreta Khaled Meshaal nije zaigrao na kartu savezništva s bivšim katarskim emirom i napustio Damask. Ovo m se savezu zbog borbe protiv terorizma pridružio i Irak, iako se vlada želi držati po strani od sukoba sa sunitskim arapskim zemljama i Sjedinjenim Državama.
S odlaskom glavnine američkih snaga iz Iraka je Iran pojačao naoružavanje šiitskih milicija u susjednoj zemlji, koje su kasnije odigrale presudnu ulogu u borbama protiv terorista takozvane “Islamske države”. Bez obzira na stavu odlazeće vlade u Bagdadu, ova je armija odana Iranu i njeno političko krilo je na nedavnim izborima bilo druga stranka po broju dobivenih glasova.
Jačanje Irana i povezanost Teherana s Bagdadom, Damaskom i Bejrutom, čak i Pojasom Gaze, jedan je od glavnih razloga zbog kojega Saudijska Arabija uz pomoć monarhija u Perzijskom zaljevu pokušava presjeći izravnu komunikaciju Irana sa Sirijom i Libanonom.
Tvrdnja da je ovo šiitsko-sunitski sukob i da Iran želi širiti svoje učenje u islamskom svijetu je besmislica koja nije vrijedna komentira, ali se toliko puta ponavlja da je dovoljno reći kako među muslimanima danas ima jedva 15% šiita i da Iran sve svoje resurse, financijske i ljudske, potroši na takvu ludost, ne bi uspio “obratiti” jedva nekoliko promila sunitskih vjernika. Za Teheran bi to bilo ravno samoubojstvu, ali je zato odličan izgovor za rasplamsavanje sektaških sukoba.
Rusija je danas jedina zemlja koja ima izravan utjecaja na odluke Teherana. Moskva ne želi da se situacija otme kontroli i da Iran napravi nuklearno oružje, jer se onda više ništa ne bi moglo predvidjeti. Stoga se Moskva odlučila na drugačiji pristup od američkog, koji se pokazalo uspješnijim.
Bila je najveći promotor nuklearnog sporazuma s Iranom i uspjela je uvjeriti Assada da mu je kemijski arsenal apsolutno nepotreban, jer samo može štetiti imidžu zemlje i NATO paktu dati izgovor za agresiju. To se pokazala kao dobra odluka, a sirijska vojska ionako nije imala gdje i protiv koga koristiti sarin, kojeg je kasnije uništila.
Odnosi između ove dvije zemlje su vijek tema raznih teorija zavjere, posebice među onima koji u povijesti bilo kojeg političara traže trunku židovske krvi, što uglavnom ne znači ništa, osim ako isti nije deklarirani cionist i zagovornik izraelskog ekspanzionizma.
Sovjetskom Savezu su arapske zemlje bile prijateljske i Izrael je slijedom toga bio neprijatelj Moskve. Srećom, danas se u Kremlju više ne razmišlja na takav način. Razlog je jednostavan. Naime, kroz program Aliyah, planirano doseljenje Židova iz svih krajeva svijeta u Izrael, između 1990 i 2004. je oko 1,4 milijuna Židova iz Rusije i bivših sovjetskih republika trajno odselilo u Izrael. Ruski jezik je u svakodnevnom govoru u Izraelu na trećem mjestu, odmah nakon hebrejskog i arapskog. Ruski Vjesnik priznaje kako to u neku ruku komplicira rusku ulogu na Bliskom istoku, ali i da Židovi iz bivših sovjetskih republika, najvećim dijelom iz Ruske Federacije, još uvijek imaju čvrste veze s bivšom domovinom i neprestano putuju na relaciji Izrael-Rusija i natrag. Tvrtke koje su u Izraelu osnovali bivši ruski državljani su vrlo važan izvor visoke tehnologije za rusku industriju.
U ovom slučaju treba naglasiti kako Moskva sigurno ima jasan stav o tom pitanju i nezamislivo je da u Rusiji zaživi nešto slično Američko-židovskom povjerenstvu (AIPAC), koje gotovo uvijek u Kongresu i Bijeloj kući donosi odluke koje se tiču Izraela. Reći kako židovski lobi nalaže Državnoj Dumi i Kremlju koje odluke mora donositi je tvrdnja koju najbolje “dokazuju” isporuke ruskog oružja Iranu, ruska pomoć iranskoj ekonomiji da se održi usprkos sankcijama i suradnja koju Moskva i Teheran ostvaruju na svim razinama. Dovoljno je pogledati opseg te suradnje i sve tvrdnje o “Židovima koji hodaju hodnicima Kremlja govore kakve se odluke moraju donijeti” padaju u vodu.
Poznat je plan Washingtona o prekrajanju mape na Bliskom istoku i tvrdnje kako su to “ionako kolonijalne granice koje ne predstavljaju pravo stanje na terenu i da Sirijci i mnogi dugi narodi ionako nikada nisu postali nacija u pravom smislu riječi”. Američko-izraelski projekt “Novi Bliski istok” je u lipnju 2006. službeno objavila tadašnja državna tajnica u Bushevoj administraciji, Condoleezza Rice.
Danas je svima jasno da je taj plan propao, jer nisu ostvareni ciljevi strategije, a to je prekrajanje mape Bliskog istoka u skladu s geostrateškim ciljevima Sjedinjenih Država i Izraela.
Istina je da se nešto pokušava napraviti koristeći Kurde kao topovsko meso, ali je nakon propalog referenduma o neovisnosti u Iraku upitna i sudbina sjeverne Sirije i tamošnje “autonomije”.
Dan nakon 23. listopada 1983. godine, kada je na periferiji Bejruta odjeknula eksplozija i ubila 243 američka vojnika, tadašnji američki predsjednik Ronald Reagan je zagrmio “kako se SAD nikada, ali nikada neće povući iz Libanona”. Međutim, to se ipak dogodilo i danas Libanonom vlada najčvršći i nimalo prozapadni savez između Hezbollaha i kršćana generala Michela Aouna, kojem su se pridružile i neke sunitske frakcije koje su se odvojile od Saada Haririja.
Irak i Libija su živi primjer da Washington nije izvukao nikakvu pouku i da u islamskom svijetu mnogi uopće ne žele njihovu “pomoć”. S druge strane je Rusija, za koju su Arapi sigurni da ih neće prevariti i ne namjerava im otimati resurse, kojih i sama ima više nego dovoljno.
Prijateljski odnosi Rusije sa zemljama “Osovine otpora” i veliki broj bivših ruskih državljana koji žive u Izraelu mogu izgledati paradoks, ali je to karta na koju se može igrati da se smire napetosti između Arapa i Izraelaca i nađe prihvatljivo rješenje i za Palestinu i Izrael. To s trenutnim sastavom Knesseta izgleda nemoguće, ali se u politici odluke ne donose za jedan dan. Stoga one najvažnije mogu i pričekati, ako ih je nemoguće riješiti danas. Vladimir Putin je u regiji povukao ključne poteze koji sugeriraju da moramo računati na novi Bliski istok, ali ne onakav kakvog su zamislili neokonzervativci i židovski lobi u Sjedinjenim Državama. Potezi Kremlja govore da je Rusija spremna preuzeti odgovornost za regiju i zbog Rusije same, ali prije svega zbog mira na Bliskom istoku, za kojeg generacije ne znaju što uopće znači, i zbog toga se treba nadati pozitivnom ishodu ovog najvećeg izazova ruske vanjske politike.
Iako su odnosi tadašnjeg Sovjetskog Saveza s muslimanskim zemljama bili složeni, uglavnom su bili dobri zbog pomoći koju je SSSR pružao zemljama u procesu dekolonizacije. Tako je uspio steći važne prijatelje i uporišta u muslimanskom svijetu, a jedna od najvažnijih suradnji je bila ona s Egiptom, najmnogoljudnijom arapskom zemljom u svijetu.
Međutim, 1972. godine tadašnji egipatski predsjednik Anwar El-Sadat je pozvao 20 000 vojnih savjetnika iz Sovjetskog Saveza da napuste Egipat i odlučio se za nimalo popularno savezništvo sa Sjedinjenim Državama, čime je, kako se kasnije pokazalo , učinio povijesnu pogrešku. Savez s Washingtonom, koji je u Camp Davidu proslavljen u društvu Izraela, većina Egipćana je smatrala za povijesnu izdaju i Sadata su zbog toga 6. listopada 1981, tijekom vojne parade u Kairu, ubili njegovi vojnici. Kasnije se suradnja s Washingtonom i Izraelom nastavila, ali tek danas se vide posljedice tog neprirodnog savezništva.
Pozivajući Sadata da promijeni politiku, tadašnja premijerka Izraela Golda Meir je u svom govoru u Knessetu izjavila: “Apeliram na predsjednika Egipta, kao vođu velikog naroda s drevnom civilizacijom koji ima budućnost pred sobom, da donese odluke s osjećajem odgovornosti koji će pobijediti u njegovom srcu. Jesmo li se danas sastali ovdje kako bi se odlučili za novi put i da nikada više ne idemo onim koji vodi u smrt, uništenje i frustracije, bez nade za mir?”
Iako je tada Washingtonu sve izgledalo idilično, a 1978. godine su Sadatu i izraelskom premijeru Beginu dodijeljene i Nobelove nagrade za mir, za koju svu slavu sebi pripisao State Department, pogledamo li samo par godina unatrag, možemo zaključiti da su takozvane “revolucije” u arapskom svijetu u vrlo kratkom vremenu doslovno pomele zapadnu hegemoniju na Bliskom istoku.
Ona se počela raspadati prvo zbog diplomatske, medijske i svake druge vrste podrške Muslimanskom bratstvu u Egiptu, čak i nakon što je svima bilo jasno da bivši general i aktualni predsjednik Abdel Fattah Al-Sisi neće popustiti. Vojnim udarom je svrgnuo Muhammeda Mursija i njegovu islamističku svitu i okrenuo se bliskoj suradnji s Moskvom i drugim akterima, a američki prijateljima je obostrano prihvatljivu suradnju bez ikakvih preduvjeta. Naravno da bivša i nova administracija ne pristaju na takav odnos s Kairom i Egipat je nastavio jačati suradnju s Rusijom i drugim silama u usponu.
FOTO: Abdel Fattah Al-Sisi
Veliki udarac američkoj politici je vojni i politički poraz u Siriji, dok šizofrena politika u Iraku, zemlji u kojoj SAD očajnički pokušavaju očuvati bilo kakav status, čak i simboličan, naprosto nameće zaključak da Sjedinjene Države više nemaju snage da zadrže utjecaj u tom dijelu svijeta.
Sve ove pogreške, uz porast unutarnje proizvodnje energenata u Sjevernoj Americi, prirodno umanjuju strateški interes Washingtona za Bliski istok. Trenutno je jedini “američki” interes u tom dijelu svijeta onaj izraelski. Tu je i sve moćnija Kina, koja je pozornost američke vanjske politike i Pentagona preusmjerila u azijsko-pacifičku regiju.
Iako su na Zapadu nakon pada Sovjetskog Saveza mnogi govorili o “kraju povijesti” i “Novom američkom stoljeću”, za samo dva desetljeća se geopolitička slika svijeta potpuno promijenila. Primjetan je zalazak jedne supersile, te nezaustavljivi rast nove ili uskrsnuće stare, ovisno kako ćemo definirati Rusku Federaciju. Pružajući podršku Siriji, Rusija u studenom 2013. u istočni Mediteran šalje svoja dva najmoćnija broda, raketnu krstaricu “Varjag” i nuklearnu krstaricu Petar Veliki, “ubojicu nosača zrakoplova”. Tjedan dana kasnije Sjedinjene Države iz Perzijskog zaljeva povlače nosač zrakoplova “USS Nimitz”, a iz Mediterana razarač “USS Graveley”.
Nakon ove nimalo beznačajne epizode slijedi diplomatska ofenziva Moskve u formatu 2+2 , tijekom koje ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov i ministar obrane Sergej Šojgu posjećuju Kairo kojem nude najnovije oružje i tehnologiju. Nedugo potom mediji javljaju kako je dogovoren posao u vrijednosti 2 milijarde dolara i da je do potpisivanja sporazuma došlo nakon što je Obama demonstrirao silu i egipatskoj vojsci uskratio dogovorenu vojnu pomoć. Na američke prijetnje su Egipćani poručili “kako taj novac slobodno zadrže za sebe”.
“Danas se Rusija se vraća u brojne regije izgubljene tijekom ’90-ih. To su afrički kontinent i Bliski istok. Čak i prije nego što je izbilo takozvano “Arapsko proljeće”, Rusija nije skrivala svoje interese u tim regijama i započeli smo jačanje vojno-tehničke, ekonomske i trgovinske suradnje s tim zemljama”, krajem 2013. je izjavio Mihail Margelov, predsjednik Ruskog odbora za vanjsku politiku i dodao “kako se Moskva prvenstveno fokusirala na Siriju, Egipat, Jordan i ranije Libiju”.
Rusija je, dakle, po drugi put odlučila doći na Bliski istok, a nakon vojne intervencije u Siriji je postalo jasno da iz te regije ne misli skoro otići. Tada arapski svijet počinje shvaćati kako ravnoteža snaga ovog puta ide u prilog Rusije i da je utjecaj Sjedinjenih Država sve slabiji.
Egipatski dnevni list Al-Watan opisuje Rusiju kao “veliku vojnu silu koja ima izuzetno kvalitetno oružje”. Ove pohvale na račun Moskve su sasvim razumljive. Većina Egipćana se osjećala izdanima od strane Washingtona, nakon što su shvatili da poslije Mubaraka ne dolazi ništa dobro i da su vlast uzurpirali islamisti Muslimanskog bratstva, opskurne islamističke organizacije utemeljene u islamskom svijetu od strane britanskih kolonijalnih vlasti. SAD ne samo da su se riješile svog dugogodišnjeg saveznika Hosnija Mubaraka, nego su Egipćane gurnuli u tešku ekonomsku krizu i tiraniju islamskih fundamentalista i fanatika. No, kao što smo ranije naveli, egipatska vojska je prvo testirala podršku koju ima u narodu i vojnim udarom s vlasti pomela Muslimansko bratstvo i Mursija.
FOTO: Ilustracija, Muslimansko bratstvo
Zaljevske monarhije i Katar to nisu oprostili Washingtonu, kao ni “kukavičko” povlačenje Obame iz sirijske krize. Turska je također bila nezadovoljna “neodlučnom” Obaminom administracijom, jer je u svemu sudjelovala zato što je vidjela povijesnu priliku vraćanja utjecaja Ankare u bivšim zemljama Osmanskog Carstva.
Američke desnica u svom časopisu The American Interest u opširnoj analizi objavljenoj čak i prije kampanje u Siriji priznaje pobjedničku strategiju Vladimira Putina u Siriji i ruski povratak na Bliski istok.
“Vladimir Putin je od Moskve napravio novi centar geopolitičke moći koja je posebno vidljiva u široj regiji. Tamo hodočaste prvi čovjek Egipta Abdel Fattah Al-Sisi, ali i čelnik saudijske obavještajne službe, izraelski premijer, čak i prozapadna sirijska oporba. Svi tamo žele riješiti barem dio regionalnih problema”, sredinom prosinca 2013. piše Michael Weiss.
Benjamin Netanyahu, koji bi ranije za bilo kakav problem jednostavno nazvao Washington, sada zove ili hitno leti u Moskvu kako bi o svemu raspravljao s Vladimirom Putinom.
Iako Moskva s Izraelom nije usuglasila stavove o Iranu, stoga je teško govoriti o nekakvom savezništvu, ali ostaje činjenica da je Moskva za Izrael postala nezaobilazni čimbenik u rješavanju regionalnih problema.
Katarska Al-Jazeera je navela “kako je Rusija uspjela popuniti politički vakuum koji su svojim odustajanjem od Bliskog istoka stvorile Sjedinjene Države”.
Možda će se neki zapitati zbog čega je Bliski istok toliko važan Moskvi? Naravno da je prvi razlog taj što bi Washington bliskoistočnu regiju mogao koristiti kao odskočnu dasku za jačanje svog utjecaja u Središnjoj Aziji. Tu su i zaljevski šeici koji s petrodolarima izvoze radikalne klerike u nekada mirna područja bez islamskog radikalizma, kao što su Kirgistan i Uzbekistan, samo kako bi posijali sjeme saudijskog vehabijskog fundamentalizma. Stav Moskve je da “bilo što da se dogodi na Bliskom istoku mora ostati na lokalnoj razini”.
Međutim, kada se u ISIL sjatilo na tisuće ruskih državljana, a ako uračunamo one iz muslimanskih zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza čak oko desetak tisuća, to više nije bio problem Sirije ili Iraka i Moskva se odlučila na vojnu intervenciju.
FOTO: Čečeni kao borci ISIL-a
U vojnom smislu na Bliskom istoku imamo koaliciju Sjedinjenih Država, Izraela, Saudijske Arabije i UAE, a na drugoj strani “Osovinu otpora”, termin koji se koristi za savez Sirije, Irana, Hezbollaha, nekada i Hamasa, sve dok bivši vođa ovog pokreta Khaled Meshaal nije zaigrao na kartu savezništva s bivšim katarskim emirom i napustio Damask. Ovo m se savezu zbog borbe protiv terorizma pridružio i Irak, iako se vlada želi držati po strani od sukoba sa sunitskim arapskim zemljama i Sjedinjenim Državama.
S odlaskom glavnine američkih snaga iz Iraka je Iran pojačao naoružavanje šiitskih milicija u susjednoj zemlji, koje su kasnije odigrale presudnu ulogu u borbama protiv terorista takozvane “Islamske države”. Bez obzira na stavu odlazeće vlade u Bagdadu, ova je armija odana Iranu i njeno političko krilo je na nedavnim izborima bilo druga stranka po broju dobivenih glasova.
Jačanje Irana i povezanost Teherana s Bagdadom, Damaskom i Bejrutom, čak i Pojasom Gaze, jedan je od glavnih razloga zbog kojega Saudijska Arabija uz pomoć monarhija u Perzijskom zaljevu pokušava presjeći izravnu komunikaciju Irana sa Sirijom i Libanonom.
Tvrdnja da je ovo šiitsko-sunitski sukob i da Iran želi širiti svoje učenje u islamskom svijetu je besmislica koja nije vrijedna komentira, ali se toliko puta ponavlja da je dovoljno reći kako među muslimanima danas ima jedva 15% šiita i da Iran sve svoje resurse, financijske i ljudske, potroši na takvu ludost, ne bi uspio “obratiti” jedva nekoliko promila sunitskih vjernika. Za Teheran bi to bilo ravno samoubojstvu, ali je zato odličan izgovor za rasplamsavanje sektaških sukoba.
Rusija je danas jedina zemlja koja ima izravan utjecaja na odluke Teherana. Moskva ne želi da se situacija otme kontroli i da Iran napravi nuklearno oružje, jer se onda više ništa ne bi moglo predvidjeti. Stoga se Moskva odlučila na drugačiji pristup od američkog, koji se pokazalo uspješnijim.
Bila je najveći promotor nuklearnog sporazuma s Iranom i uspjela je uvjeriti Assada da mu je kemijski arsenal apsolutno nepotreban, jer samo može štetiti imidžu zemlje i NATO paktu dati izgovor za agresiju. To se pokazala kao dobra odluka, a sirijska vojska ionako nije imala gdje i protiv koga koristiti sarin, kojeg je kasnije uništila.
Ruska Federacija i Izrael
Odnosi između ove dvije zemlje su vijek tema raznih teorija zavjere, posebice među onima koji u povijesti bilo kojeg političara traže trunku židovske krvi, što uglavnom ne znači ništa, osim ako isti nije deklarirani cionist i zagovornik izraelskog ekspanzionizma.
Sovjetskom Savezu su arapske zemlje bile prijateljske i Izrael je slijedom toga bio neprijatelj Moskve. Srećom, danas se u Kremlju više ne razmišlja na takav način. Razlog je jednostavan. Naime, kroz program Aliyah, planirano doseljenje Židova iz svih krajeva svijeta u Izrael, između 1990 i 2004. je oko 1,4 milijuna Židova iz Rusije i bivših sovjetskih republika trajno odselilo u Izrael. Ruski jezik je u svakodnevnom govoru u Izraelu na trećem mjestu, odmah nakon hebrejskog i arapskog. Ruski Vjesnik priznaje kako to u neku ruku komplicira rusku ulogu na Bliskom istoku, ali i da Židovi iz bivših sovjetskih republika, najvećim dijelom iz Ruske Federacije, još uvijek imaju čvrste veze s bivšom domovinom i neprestano putuju na relaciji Izrael-Rusija i natrag. Tvrtke koje su u Izraelu osnovali bivši ruski državljani su vrlo važan izvor visoke tehnologije za rusku industriju.
U ovom slučaju treba naglasiti kako Moskva sigurno ima jasan stav o tom pitanju i nezamislivo je da u Rusiji zaživi nešto slično Američko-židovskom povjerenstvu (AIPAC), koje gotovo uvijek u Kongresu i Bijeloj kući donosi odluke koje se tiču Izraela. Reći kako židovski lobi nalaže Državnoj Dumi i Kremlju koje odluke mora donositi je tvrdnja koju najbolje “dokazuju” isporuke ruskog oružja Iranu, ruska pomoć iranskoj ekonomiji da se održi usprkos sankcijama i suradnja koju Moskva i Teheran ostvaruju na svim razinama. Dovoljno je pogledati opseg te suradnje i sve tvrdnje o “Židovima koji hodaju hodnicima Kremlja govore kakve se odluke moraju donijeti” padaju u vodu.
Nešto drugačiji “Novi Bliski istok”
Poznat je plan Washingtona o prekrajanju mape na Bliskom istoku i tvrdnje kako su to “ionako kolonijalne granice koje ne predstavljaju pravo stanje na terenu i da Sirijci i mnogi dugi narodi ionako nikada nisu postali nacija u pravom smislu riječi”. Američko-izraelski projekt “Novi Bliski istok” je u lipnju 2006. službeno objavila tadašnja državna tajnica u Bushevoj administraciji, Condoleezza Rice.
Danas je svima jasno da je taj plan propao, jer nisu ostvareni ciljevi strategije, a to je prekrajanje mape Bliskog istoka u skladu s geostrateškim ciljevima Sjedinjenih Država i Izraela.
Istina je da se nešto pokušava napraviti koristeći Kurde kao topovsko meso, ali je nakon propalog referenduma o neovisnosti u Iraku upitna i sudbina sjeverne Sirije i tamošnje “autonomije”.
Dan nakon 23. listopada 1983. godine, kada je na periferiji Bejruta odjeknula eksplozija i ubila 243 američka vojnika, tadašnji američki predsjednik Ronald Reagan je zagrmio “kako se SAD nikada, ali nikada neće povući iz Libanona”. Međutim, to se ipak dogodilo i danas Libanonom vlada najčvršći i nimalo prozapadni savez između Hezbollaha i kršćana generala Michela Aouna, kojem su se pridružile i neke sunitske frakcije koje su se odvojile od Saada Haririja.
Irak i Libija su živi primjer da Washington nije izvukao nikakvu pouku i da u islamskom svijetu mnogi uopće ne žele njihovu “pomoć”. S druge strane je Rusija, za koju su Arapi sigurni da ih neće prevariti i ne namjerava im otimati resurse, kojih i sama ima više nego dovoljno.
Prijateljski odnosi Rusije sa zemljama “Osovine otpora” i veliki broj bivših ruskih državljana koji žive u Izraelu mogu izgledati paradoks, ali je to karta na koju se može igrati da se smire napetosti između Arapa i Izraelaca i nađe prihvatljivo rješenje i za Palestinu i Izrael. To s trenutnim sastavom Knesseta izgleda nemoguće, ali se u politici odluke ne donose za jedan dan. Stoga one najvažnije mogu i pričekati, ako ih je nemoguće riješiti danas. Vladimir Putin je u regiji povukao ključne poteze koji sugeriraju da moramo računati na novi Bliski istok, ali ne onakav kakvog su zamislili neokonzervativci i židovski lobi u Sjedinjenim Državama. Potezi Kremlja govore da je Rusija spremna preuzeti odgovornost za regiju i zbog Rusije same, ali prije svega zbog mira na Bliskom istoku, za kojeg generacije ne znaju što uopće znači, i zbog toga se treba nadati pozitivnom ishodu ovog najvećeg izazova ruske vanjske politike.
