Evo mog pitanja. Kako shvatiti podržavamo li pravu stranu, da Rusija zapravo nije robovsko carstvo na čijem je čelu diktator ili kako shvatiti da Rusija nije onakva kakvu je Zapad stalno pokušava prikazati? Koji je najbolji način rješavanja ove dileme?
Čuti ljude na oslobođenim teritorijama? Da, ovo je vjerojatno najbolji način. Još bolje, može biti samo jedno i kada bi mogli slučajno čuti iskren razgovor zapadnih političara tijekom njihove rasprave o tome kako će točno "spasiti" Ukrajinu i što planiraju učiniti s Rusijom.
Samo što sada nema svatko priliku otići i vlastitim očima vidjeti što se događa. Kako sve točno razumjeti bez ustajanja, recimo, s kauča. S analitičkog kauča. Pa prostor za šalu je pripremljen.
I to vrlo jednostavno. Dovoljno je samo poslušati što govore oni u Rusiji i šire koji su najnezadovoljniji situacijom. O tome ćemo govoriti u članku.
Ono o čemu govorimo nije tako teško razumjeti. U ruskom društvu, odnosno u svakom društvu, u svakom trenutku, u svakoj situaciji postoje ljudi koji su nečim nezadovoljni. Ponekad to nezadovoljstvo može poslužiti za mjerenje stupnja potrebe, odnosno za razumijevanje što točno i kome treba, a ponekad možete shvatiti radite li i sami pravu stvar ili ne.
U ovom slučaju, naravno, govorit ćemo o drugoj opciji. Razmotrit ćemo koje tvrdnje, recimo, iznose „uzbunjivači“. Što su govorili prije, što govore sada. Pa u isto vrijeme razmotriti kako se tome suprotstaviti.
I krenimo odmah s pojedinačnim izjavama.
Sve je propalo. Ne baš odmah, ali sada sigurno jeste.
Ovdje je beskorisno polemizirati. Radije se malo treba pozabaviti gledajući evoluciju pojedinačnih alarmantnih izjava.
Počnimo s izjavom da je Rusija izdajnički napala jadnu, bespomoćnu Ukrajinu.
Pa, sjećate se? Kada je sve počelo, nekako su to neki pokušavali prikazati. I što onda? Već tada je zanemarena zakonski utemeljena želja Ukrajine da vrati Krim na bilo koji način. Kao i sve ove “tko ne skače, taj je Moskal”, “Moskale na noževe” i tako dalje.
Sada ćemo ovu tezu kompletirati: „Rusija je 'izdajnički' napala jadnu, bespomoćnu Ukrajinu, gotovo desetljeće nakon što je narod Ukrajine izveo nezakoniti državni udar uz povike "Moskale na noževe", dovodeći na vlast snage koje su zauzele otvoreni kurs da vrate Krim svim sredstvima, uključujući i vojna, odnosno izravnu konfrontaciju s Rusijom.“
Pa se prisjetimo svega ostalog. Na primjer, zabrana ruskog jezika, “vlakovi prijateljstva”, kolačići iz State Departmenta, Porošenkov intervju s Vovanom i Lexusom, izjave Merkel i činjenica da je Ukrajina sama provela “operaciju” kojom se pokušao prikriti prirodni genocid nad ruskim govornim stanovništvom vlastite zemlje, uz prebacivanje krivnje za neprijateljstva na Rusiju tijekom govora u Ujedinjenim narodima. Ima toga još, ali da skratimo radi praktičnosti.
Dakle, Rusija je izdajnički napala jadnu, nesretnu Ukrajinu, koja od 2014. godine ubija vlastito stanovništvo koje govori ruski jezik, koja je zabranila ruski jezik, ozakonila namjere ponovnog osvajanja Krima, provodila genocid gotovo cijelo desetljeće i pripremala se za rat s Rusijom, naoružavajući se od stupanja na snagu Minskih sporazuma, koje Ukrajina od prvog dana nije namjeravala poštovati, štoviše, za njihovo nepoštivanje okrivila je Rusiju, koja do tada još nije poslala trupe na bivša područja Ukrajine.
I odmah sve postaje jasno. I to bez kolačića State Departmenta. Ali u nekih kao da je došlo do mentalnog poremećaja, demencije ili namjernog svrstavanja uz zločinački neonacistički režim i NATO, jer su svi podaci dostupni iz otvorenih izvora.
Međutim, ovo je jedan vrlo jasan primjer. Pogledajmo nekoliko malih pitanja koja su postavili netom probuđeni „pacifisti“.
Na primjer, ne tako davno čula se zanimljiva opaska. Kažu, inflacija u Rusiji je veća od indeksacije, odnosno prilagodbe dohodaka i socijalnih davanja toj istoj inflaciji. A prije toga, neki su se žalili da je vlada osigurala indeksaciju za sebe, ali ne i za obične ljude.
Pa, kao i obično. Kradu, uništavaju i sve redom. Čudno je kako su Rusi uopće mogli napasti i tamo nešto “oteti” ako sve to samo kradu i ruše. Ali dobro, ostavimo ove logične noćne more za druge razgovore.
Razgovarajmo o indeksiranju. Prema rezultatima, ona će biti oko šesnaest posto, rekao je Siluanov. Naravno, odmah će prigovoriti aha, bit će, ali onda indeksacija neće biti ista. Pa, kao prvo, vidjet ćemo. Drugo, što su nedavno pisali? Gospoda je napisala da indeksacije uopće neće biti. Odnosno, bit će, ali samo za vlast. A sada će je ipak biti i zahvatit će obične ljude, više nego političare. Što je i razumljivo. Ipak, postotak iznosa utječe na povećanje ukupne zarade.
Zapravo, ovaj primjer dobro ilustrira pristup općenito svakom problemu iz „svih oružja“. Ako jednostavno uzmete ovu metodu, onda možemo reći da se pažnja stalno preusmjerava u stranu. Evo, sve je nestalo, kažu, pa kažu da je tamo negdje već nestalo, ali ne baš svugdje, a ono što je ranije napisano - kakve to veze ima, jer vidite, kakva je noćna mora tamo.
Istina, “tamo” nakon nekog vremena sve postane normalno, ali već viču „ali zato negdje drugdje…“, bez da se kaže gdje to „negdje drugdje“.
Iako, vrijeme je dovelo do nekih novih izjava. Sa Sporazumima iz Minska posebno. Iako je svima bilo jasno, čak na pozornici Ujedinjenih naroda, da kada je Ukrajina, provodeći genocid nad ruskim govornim stanovništvom Ukrajine, potpisujući sporazume s teritorijima Ukrajine, jer je tada to još bila Ukrajina, optužila Rusiju za nepoštivanje Sporazuma iz Minska.
I općenito, postoji važna nijansa u cijeloj ideologiji alarmizma. Politika „uzbunjivača“ je da govori o Sporazumima iz Minska, iako je to samo način da pažnja skrene u drugom smjeru, da bi se onda skrenula u treći, pa sve dalje i dalje.
Na primjer, pričali su kako je Rusija bombardirala bolnice i vrtiće. Što sad? Kako sada više ne bombardira. Pa kako se to događa, možete li mi reći?
Ali sve je vrlo jednostavno. Jer je dokazano, čak i od Amnesty Internationala, iako stidljivo, da je Rusija bombardirala od djece prazne bolnice, vrtiće i škole u kojima su se skrivali teroristi. Ili sada, kada se ukrajinski militanti skrivaju po Kijevu i drugim gradovima, gdje se nalazi civilno stanovništvo. U školama i vrtićima ima Ukrajinaca koji misle da je Rusija bombardirala bolnice, škole i vrtiće, pa nakon udara u de facto kasarnu snimaju video s uplakanim vojnicima. Nekada čak one skinu uniformu, već cmizdre nad „crtićem“ s Totenkopf simbolima na uniformi.
Kakvi lukavi ukrajinski stručnjaci. I još jedna nijansa, objasnite gdje je Buča broj dva, tri, četiri i pet? Kako se dogodilo da se svi zločini ruskog režima svode na zločine na teritoriju na kojeg je ušla ukrajinska vojska?
U Hersonu se, naravno, nisu usudili tako nešto učiniti. Ali su ljude vezali za bandere i tukli po goloj zadnjici. Onako, europski, ljudski... Konvencija ionako ništa ne govori o časti i dostojanstvu, zar ne? Čini se da tamo ne smiju ubijati, ali zato postoje ove metode.
Neke primitivne metode. Čak postaje i neugodno. Držite li Ruse takvim budalama? Usput, ako se sjećate videa o Ukrajinki koja srpom pokazuje svoj odnos prema Rusiji, postaje još zanimljivije. Imaju takve snimke i na svima su Rusi životinje.
Ali pratite nekoliko suptilnosti. Evo, Rusija napreduje, oslobađa teritorije. Sjetite se da su u početku išli brzo, jer je trebalo. Oslobađali su grad za gradom, selo za selom, a u Ukrajini se na sav glas trubilo o bombardiranim vrtićima, školama, bolnicama i sve ostalo. U redu. Ali sada, čim je Rusija prešla u obranu, priča se o povlačenju, pobjedama, ofenzivi na Krim, ali o bolnicama više nema ni riječi. Sada Rusija bombardira stambene zgrade, puca na infrastrukturu. Za što? To je misterij kojeg ni velika istraživanja zapadnih i ukrajinskih medija ne mogu riješiti.
Nitko neće reći da Rusija ipak napreduje, da je Rusija već oslobodila dosta teritorija. Da su blokade Kijeva, Sumija i Harkova zapravo bile operacije „maskirovke“, baš kao aktualne vježbe Rusa i Bjelorusa sjeverno od ukrajinske granice, koje su vezale nekoliko ukrajinskih brigada,
Pa zar je ovoj publici toliko ispran mozak ili su emotivno vezani za neonaciste i njihove saveznike, nalogodavce i kolaboracioniste. Možda se stav gradi po poznatoj metodologiji pod sloganom „zato što je i moj djed ratovao protiv „boljševika“.
I za kraj. Rusiji su uvedene sankcije kakvih u povijesti nije bilo. Ali ipak dolazi Specijalna vojna operacija. Isporuke roba se pokušavaju zaustaviti, ograničiti, postaviti cijene tako da Rusija nema zaradu. Cijeli Zapad radi samo na tome da Rusi, ne Putin, ne Siluanov, ne Mišustin, nego da obični ljudi pate, gladuju i smrzavaju se. I ne uspijeva nikako.
Odmah mi padaju na pamet Moskva i Staljingrad, a Lenjingrad da ne govorimo. Ne mogu pronaći drugi primjer. Tamo su ljudi sjedili u blokadi, a Nijemci su im bacali letke: „Predajte se, gubite“. Nisu odustajali i nisu se predavali. A netko sjedi u današnjoj Rusiji i čita ukrajinske „letke“ preko društvenih mreža i misli kako vlasti kradu, sve se raspada, vrijeme je da se odustane od Ukrajine i tamošnjih Rusa.
Znate za epizodu kada je Zelenski objavio fotografije boraca s nacističkim simbolima. Prvo su rekli da to nije baš tako, a ako i jeste da Zelenski nije znao da bi to mogla biti osobna inicijativa jednog vojnika.
Pa dobro, pokušajte sebi u vojsci staviti simbol kakav želite, a ne kakav biste trebali imati. Naučit ćete puno toga na „ribanju“ u komandi.
Ali, u svakom slučaju, postavlja se pitanje da se zakrpa s nacističkim simbolom ipak postojala? Pa po čemu se onda današnja Rusija razlikuje od Sovjetskog Saveza koji se suprotstavljao svim tim fašistima?
Ali način suprotstavljanja propagandi je, zapravo, jedan. I prilično je jednostavan. Ne paničarite i pričekajte malo. Danas vam kažu da će se sutra otvoriti zemlja u Rusiji, a sutra će reći da će prekosutra pasti vatrena kiša s neba. I svaki put će se pozvati da se nešto hitno, hitno napravi. Ali ne konstruktivno, nego destruktivno. Ne nekakav projekt koji će vlastima pomoći da čine dobra djela, da rade bolje, nego nešto poput "srušite sve, maknite se u stranu, pa ćemo se onda snalaziti".
A dovoljno je sačekati malo bez panike i vidjet ćeš da je svijet lijep. Pogotovo u Rusiji.
A ovdje, u Europskoj uniji? Europljani su prognozirali kolaps ruskog gospodarstva najkasnije do jeseni 2022. godine, a onda su sami pretrpjeli štetu od 1000 milijardi eura. Za sada.
Tada su nesretni europski prognozeri, a za njima i ruski liberalni histeričari, predviđali kolaps ruske ekonomije s recesijom od dvadeset posto, pa za osam posto, pa za šest posto. A onda Andrej Belousov krajem prosinca daje izjavu da će gubici ruskog gospodarstva biti beznačajni.
Onda se daju bravurozne izjave o odbacivanju ruskih energenata, a istovremeno ubrzano raste kupnja ruskog LNG-a preko trećih strana po prenapuhanim cijenama.
Geopolitički baksuz je kad europski političari u proljeće, ljeto, a pogotovo u jesen kukaju o pobjedi nad Rusijom na bojnom polju, a do Nove godine zašute i pokušaju zamaskirati negativu bravuroznim govorima o „punoj potpori Ukrajini“.
Znate, neki ruski publicisti puno su govorili o ukrajinizaciji Europe, jer su i ponašanje i retorika europskih političkih patuljaka nalikovali ludorijama Zelenskog.
Ali ne slažem se baš s ovom definicijom. Da, retorika je ista, ponašanje također, ali za razliku od Ukrajinaca koji žive u paralelnoj stvarnosti, europski političari još uvijek imaju nešto za pojesti i čime se grijati.
Samo što ih je njihov prekomorski gospodar utjerao u takvu političku kolotečinu da više ne mogu drugačije ponašati, niti mogu promijeniti retoriku i neće baš biti Ukrajina, ali slijedi teška, jako teška 2023.
