Za raspravu o pobjedi Rusije na Velikoj šahovskoj ploči i načinu postizanja pobjede nad Zapadom u Ukrajini treba poći od sljedećih premisa:
1. Ukrajina nije suverena.
2. Ono što se događa u Ukrajini ide na ruku većini sudionika u onome što se događa u Ukrajini.
3. Ukrajina je oružje Zapada protiv Rusije.
Ove teze određuju metode djelovanja Ruske Federacije za rješavanje "ukrajinskog pitanja".
Na temelju rezultata devetomjesečnog tijeka Specijalne vojne operacije (SVO), čini se da je vrijeme da se rodi ideja o slici ruske pobjede, ali prijepori i nesuglasice se nastavljaju, pa je potrebno opisati i sistematizirati opcije za djelovanje unutar postojećih preduvjeta.
Dakle, bez ograničavanja bilo kakvog rezoniranja, pretpostavit ćemo da je postizanje navedenih ciljeva pobjeda Rusije, a ona se mora očitovati u:
- Uklanjanju vojne prijetnje s ukrajinskih teritorija ili demilitarizaciji;
- Zabrano na državnoj razini i marginalizacija nacifašističke ideologije ili denacifikacija;
- Uklanjanje terorističke prijetnje kao posljedice ostvarenja prva dva cilja, odnosno da nema vanjskog financiranja terorizma na neodređeno vrijeme.
Ne treba razmišljati apstraktno o "da Ukrajinci vole Ruse", ni kao cilj ili uvjet za pobjedu.
Prvo, pragmatično biti "voljen" je nešto preopćenito, nije mjerljivo i nije specifično. Ukrajinci su objavili da su za Ruse "nebraća", pa bi bilo čudno pokušavati ih u to uvjeriti. Drugo, pragmatično nije važno što osjećaju "nebraća", važnije je što rade. Treće, pragmatično ne skačite na grablje, pogotovo ako iz prethodnog bolnog iskustva znate gdje leže.
Pristup “ukrajinskom pitanju” trebao bi biti što pragmatičniji, konkretniji i usmjeren na interese Rusije.
Sada se pozabavimo navedenim preduvjetima.
1. Ukrajina nije suverena
Kao rezultat raspada Sovjetskog Saveza Ukrajina je dobila gotovu industrijsku infrastrukturu i tranzitni sustav. Ukrajina je dobila razvijen energetski sektor, uključujući četiri nuklearne elektrane. Ukrajina je stekla neovisnost.
U sljedećih 30 godina Ukrajina je učinila sve kako bi se riješila "sovjetskog naslijeđa" i pronašla novog gazdu.
Može li se s robom nešto dogovoriti? Možete li se pouzdati u njegovu riječ li obećanja? Rob je onaj koji živi po volji gazde, a ne po vlastitoj, pa treba pregovarati s njegovim gazdom.
Ali ako se gospodar bori s vama rukama roba s kojim ste vezani bratskim i geografskim vezama, tada ćete prije ili kasnije morati riješiti pitanje ovog trokuta.
Istodobno, rob se može uzeti na silu, otkupiti ili ukrasti kada vlasniku gori kuća.
Roba ne možeš uvjeriti u nešto. Kada rob počne misliti na sebe i živjeti po svojoj volji, a ne slijediti naredbe vlasnika, on prestaje biti rob.
Također je malo vjerojatno da će sada biti moguće pregovarati sa samim vlasnikom robova, jer tu dolazimo do druge točke.
2. Ono što se događa u Ukrajini ide na ruku većini sudionika u onome što se događa u Ukrajini
Kumulativni učinak je za Zapad očito koristan. Barem za sada, jer uz sve nedaće, još uvijek nema naznaka opće propasti. Osim toga, godinama se pripremala ova situacija, ulagane su milijarde i sada ovu situaciju treba podržati na sve moguće načine, ne dopuštajući da se situacija ohladi.
SAD najviše profitiraju uništenjem Europe i uzimajući najviše od financija i tehnologije.
Europskim elitama, koje su donijele stratešku odluku o selidbi, pogoduje napraviti predstavu za plebs i tiho zatvoriti poduzeća i presjeći kapital "na kolosijeku". Dijelu elita koji su odlučili ostati u Europi dobro bi došlo snižavanje životnog standarda naroda kako bi se lakše uspostavio stari dobri feudalni poredak. A kako vidimo europski narodi su potpuno eutanazirani i male iskre pobune protiv osiromašenja za elitu nisu prijetnja.
Rusija također ima koristi od sporog tijeka SVO, jer tako štiti i čuva ljude i daje Kremlju vremena i priliku da odradi svoj posao.
Iako zvuči apsurdno, Ukrajina također ima koristi od ovoga što se događa. Dobiva točno ono što je željela. To su priznanje i odobravanje Zapada, osjećaj nadmoći nad Rusima i, naravno, novac.
U isto vrijeme, na početku SVO su se ruske trupe probile do velikih gradova: Kijeva, Harkova, Nikolajeva. Došle su, ostale malo, potom su se uredno povukle.
Osim izravnih vojnih zadaća rastezanja Oružanih snaga Ukrajine, ovo se može promatrati i kao pokušaj ispružene ruke pomoći. Rusija nije imala točne obavještajne podatke o sentimentu među Ukrajincima, pa je pokušala vidjeti ima li u tim gradovima dovoljno ljudi kojima se gade nacistički režim i ideologija. Da ih je bilo, oni bi ustali protiv neonacističke hunte i počeli bi se boriti za svoju budućnost. Da su ti ljudi sami pokušali preuzeti vlast, ruske snage bi im pomogle da očiste gradove od nacista. „Da ih je bilo“ i „da su“, ali nije ih bilo i nisu ustali i potvrdili su svoje simpatije prema hunti.
Ukrajinci uglavnom prihvaćaju i odobravaju postupke svojih elita. Propaganda se hrani svim mogućim "svjetovima" i "kako će pobijediti", ali možete se hraniti samo onim što već postoji. Većina "malih Ukrajinaca" također smatra da je ono što se događa korisno za njih.
„Zapad je ljubazan. Evo nas, pobijedit ćemo. A onda slijede reparacije, aneksije, odštete, ruski teritorij i resursi. Zato izdržimo i borimo se protiv Moskala“, prevladavajuće je razmišljanje u tih običnih Ukrajinaca.
Oni kao narod podržavaju svoje elite i spremni su služiti Zapadu kao alat za napad na Rusiju.
Na temelju navedenih preduvjeta i potrebe uklanjanja prijetnje s ukrajinskih teritorija, vide se sljedeće opcije za postizanje prethodno navedenih ciljeva.
1. Potpuno zauzimanje Ukrajine i izravna vojna kontrola.
Time se rješava pitanje demilitarizacije i, dijelom, denacifikacije, ali je ova opcija vrlo skupa u smislu resursa, uključujući ljudske živote. Očito je da bi se moralo nositi s dugom logistikom opskrbe vojne kontrolne skupine, a time i s diverzantskim napadima na opskrbne lance. Štoviše, ni sada rusko društvo nije spremno na takve gubitke, niti je ukrajinsko društvo spremno na denacifikaciju.
Zaključak je da je ekstremna opcija, vrlo skupa, nema spremnosti na nju, nema smisla i nema izgleda da se oslobodi cijela Ukrajina.
2. Zauzimanje Kijeva i/ili predsjednika.
Obično zauzimanje prijestolnice ili vladara znači kapitulaciju i prekid rata, ali to je slučaj samo s više ili manje suverenim državama. Ali Rusija ne ratuje s Ukrajinom, već sa Zapadom, a ukrajinska vojska i nije baš ukrajinska vojska.
Glavni zapovjednik ne zapovijeda iz Kijeva. Visoki vojni kadar Oružanih snaga Ukrajine čvrsto je na udici Sjedinjenih Država i Britanaca, a čak ni predaja koju je potpisao predsjednik vjerojatno neće biti prihvaćena. Rat će se nastaviti.
Zaključak je da je ovo skupa i besmislena opcija.
3. Kupiti Ukrajinu.
Otkupiti roba od Zapada kojem bi na nekih 300 milijardi zakucalo srce od sreće? Sumnjiva opcija, jer Zapad sam tiska novac.
Otkup mitom ukrajinskih elita i vojske je dvojbena opcija, jer bi oni pristali uzeti novac, ali Zapad ima više novca, jer ga štampa, pa je i izbor "pravog" gazde za Ukrajince očit.
Zaključak je da je ovo vrlo upitna opcija za realizirati.
Sve tri opcije izgledaju nepouzdano i skupo u smislu resursa. One Rusiji neće osigurati ostvarenje ciljeva, ni sada ni kratkoročno i, kako se često govori, teško da bi dovele do zajamčenog ostvarenja ciljeva na samom početku SVO.
4. Zgromiti gazdu.
Gledajući kako Zapad Rusiji postavlja svoje robove i marionete, možda bi trebalo direktno polomiti ruke onima koji vuku konce.
Primamljivo, ali neperspektivno.
Nakon pojave nuklearnog oružja, velike zemlje počele su se međusobno boriti na trećim teritorijima. Kad su se SAD davile u Vijetnamu, Sovjeti su im otežali situaciju u obliku pomoći i obuke za lokalno stanovništvo. Amerikanci su slično postupili kad su se Sovjeti uključili u afganistanski rat.
Ruski susjedi na planeti čekali su da Rusija oslabi i počne propadati i vući pogrešne poteze. Tako su negdje uzeli slasne komade, negdje potpalili tinjajuće sukobe, negdje su proruske elite zamijenili svojim marionetama. Tako je to u „Velikoj igri“. Gotovo tradicija.
Sada su Rusi prisiljeni ući u Ukrajinu do samog Dnjepra, a ako počnu bombardirati London i Washington zbog vojne pomoći i Hymarsa, to bi bilo asimetrično. I Rusija i Zapad imaju dovoljno bolnih točaka na koje mogu vršiti pritisak jedni na druge, ali to nećemo činiti bez prijeke potrebe. Bol se mora nanijeti pravovremeno i brzo.
Vjerojatno će linija uzvrata biti negdje drugdje, a ne na zapadne prijestolnice.
Zaključak je da izravni napadi na Zapad ne samo da neće riješiti "ukrajinsko pitanje", već mogu pogoršati probleme u drugim područjima. Eskalacija sukoba mogla bi izmaknuti kontroli i dovesti do planetarne katastrofe.
5. Srezati veze.
Umjesto da Rusija kao mete gađa zapadne zemlje, zapadne elite, ukrajinske elite, ukrajinski narod itd., može pogoditi veze između tih meta. Raskinuti saveze i podršku, zabiti klin i ojačati neprijatelje svog neprijatelja. To je odlična opcija, ali znači i da će ovaj sukob potrajati.
„Elite“ i narod Ukrajine
Suština društvenog ugovora između ukrajinske elite i ukrajinskog naroda bila je da narod zatvara oči pred pripremama za rat, daje ljude za vojsku, a nakon pobjede nad Ruskom Federacijom elita dijeli trofeje s narodom. Elite i Ukrajinci jednako računaju na reparacije, zemljište u moskovskoj regiji, priliku za osvetu nad „Moskalima“.
Ali kad je počelo bombardiranje infrastrukture ljudi su se odjednom izravno uključili u ono što se događalo i osjetili su negativne posljedice svojih suludih želja i nadanja. Otkrivena je i druga strana ugovora, da elita nikako ne nadoknađuje te gubitke. Dolazi zima i sve je manje vjere u pobjedu, a time i u trofeje u obliku reparacija i ruskih resursa i teritorija. A oni su to osam godina zaista vjerovali.
Također nema dogovora ni unutar elita, jer kolač kojeg se dijeli se smanjuje, a rizici povećavaju.
Možda upravo gledamo vidimo kako prolazi trenutak jedinstva između elita i naroda Ukrajine, a uskoro će početi uobičajeni sukobi i prijekori. Pogotovo od nedjelje kada dnevne temperature padnu ispod nule, a one noću se približe -10 stupnjeva. Ti sukobi mogu eskalirati do te mjere sve do samoodređenja dijelova društva ili cijelih područja i pokušaja izravnih pregovora s Ruskom Federacijom.
Zapadne elite
Da, ni one nisu monolitne i tamo se vide proturječnosti i neprijateljstva. A tu su i povijesna potraživanja, pritužbe i pitanja vlasništva. Sve kao i kod ljudi.
Mnogi ljudi primjećuju da su neka poduzeća i tranzitni objekti bombardirani, dok su drugi preživjeli unatoč bliskim borbama. U nekim pitanjima međunarodnih isporuka je Rusija principijelna, a u nekim slučajevima se principi su nešto „fleksibilniji“ i lako se gaze. U redovima EU/SAD neki postupci i izjave o "ruskom pitanju" potpuno su zamrznuti, dok su drugi mnogo umjereniji i konstruktivniji, sve do blokiranja inicijativa raznih "jastrebova".
Vjerojatno na Zapadu postoje elite koje su Rusiji, ako ne prijatelji, onda barem situacijski saveznici. Sada, vjerojatno, njihov glas nije presudan, ali Moskva im pokušava dati par aduta ispod stola. „C'est la vie“. Uvijek je tako bilo i bit će.
Zapad\Ukrajina
Ako niste spremni udariti ruke koje upravljaju marionetom, onda možete upotrijebiti same niti da povrijedite lutkara. Kao što se strujni udar prenosi preko žice, tako i teški neuspjesi Ukrajine mogu pogoditi njene gospodare.
Rob se može uzeti silom, otkupiti ili ukrasti kada vlasnikova kuća gori. To su raširene „moguće opcije“. Ali prava vještina je natjerati vlasnika da se dobrovoljno odrekne roba.
Nedavni incident s padom projektila u Poljskoj i uporni pokušaji Ukrajinaca da u sukob uključe NATO, naravno, uplašili su Europljane.
Oni još nisu spremni boriti se protiv Rusije. Ekonomija za mobilizaciju nije pokrenuta, a i ne koriste se još uvijek svi Ukrajinci i Balti za njihovu pravu namjenu.
Uništavanje energetske infrastrukture pretvara Ukrajinu iz donatora električne energije za Europu u potrošača-parazita. O tome se nije raspravljalo, a trebalo bi.
Da se sve to događalo na proljeće, tada bi još bilo vremena za obnovu sustava, ali sada dolazi zima i nema vremena.
Zaključak je da opcija kidanja veza i jačanje unutarnjih proturječja najviše obećava, ali zahtijeva dosta vremena za provedbu.
Dakle, optimalan ishod sukoba u Ukrajini za Rusiju je:
- Odustajanje Zapada od pretenzija na ovaj teritorij i daljnjeg sponzoriranja sabotaže i borbe protiv Rusije;
- Posljedična kapitulacija oružanih snaga Ukrajine;
- Status ruskog protektorata za ostatak bivšeg teritorija Ukrajinske SSR koji nije uključen u Rusku Federaciju.
Ostvarenje ove opcije moguće je uz dovoljno velike unutarnje probleme na Zapadu, iscrpljenost konfliktnog potencijala ili dolazak na vlast ruskih situacijskih saveznika. Sve veća toksičnost Ukrajine za Zapad ubrzava ovaj proces.
Ako je nemoguće postići optimalan ishod, opcija kodnog naziva "Kameno doba" smatra se prihvatljivom, a ona podrazumijeva:
- Uništavanje energetske i prometne infrastrukture Ukrajine;
- Prekid veza između korisnih dijelova za Zapad;
- Uništavanje logistike za velike vojne operacije;
- Smanjenje razine opskrbljenosti resursima.
Zapravo, Rusija uzima potrebne komade Ukrajine za sebe, rješava vojna pitanja i prekidamo komunikacije i logistiku prema istoku i zapadu. Tako se zatvara kanta sa štakorima s poklopcem i ostavljaju se mirno nastave svoj posao, uz poznati ishod. Na bilo kakav povratak prijetnje ili terorističkih napada Rusija daje težak odgovor.
U okviru ove opcije vojna prijetnja s ukrajinskih teritorija smanjena je nekoliko puta i postiže se cilj demilitarizacije. Denacifikacija će se u ovom slučaju dogoditi izvan ruske kontrole, na spontan način. A možda i neće, ali su u Rusiji na nju već ravnodušni i to će biti problem tog ostatka Ukrajine u kojem će vladati zakon jačega.
U formulaciji "pobjede u Ukrajini" postoji samo pitanje kako Rusija može postići uspjeh, ali nema govora o gubitku Ukrajine.
Ova zemlja je već pretrpjela strateški poraz pristajući da postane oružje protiv Rusije. I potvrdila je ovaj izbor, kada nije ni pokušala svrgnuti nacističku vlast u ranim danima SVO. Sve ostalo je agonija koja će se razvući kroz vrijeme.
Dobivši dugo očekivanu civilizacijsku priliku nakon raspada Sovjetskog Saveza, ukrajinski narod je uspješno uništio svoju neovisnost, uključio se u rat s Rusijom i osudio svoju državnost na uništenje. To je siguran ishod u kojeg ne treba sumnjati, samo je pitanje vremena kada će biti proglašen kraj „Velike igre“ i Rusija za pobjednika. Zapad se neće puno brinuti, ako uspije zadržati trenutni status. No to će biti teško, jer je već mnogima jasno kako završavaju narodi koji pristanu biti alat u rukama Zapada u sukobu s ostalim velesilama. Arapi, Afrika, islamski svijet, Indija i Kina, Latinska Amerika,… svi traže način da se ne sukobe s Rusijom, a mnogi ulaze u savez s Moskvom. Isti trako treba reći da sudbina Zapada zapravo ovisi o tome hoće li prepoznati pravi trenutak kada se povući sa zapadnih ruskih granica. Ako bude insistirao do kraja, onda gubitnik neće biti samo Ukrajina. Europska unija je prva na listi za „otpis“, a onda slijede London i Washington. Samo oni su dovoljno inteligentni da su u stanju u tom trenutku dogovoriti mir s Rusijom, a Ukrajina…? Jednom je postojala zemlja koja se tako zvala, koga briga….
