Sve je ovo tuga, jad i čemer, rat je za SAD i Kijev izgubljen, a pobjeda Rusije neizbježna, bojimo se smrzavanja bez plina koje nas čeka sljedeće zime. Otprilike takvi osjećaji šire se na Zapadu, ali ih se pokušava potisnuti u medijima i na društvenim mrežama. Ali ponekad glas razuma ipak pronađe svoj put.
Izraelski povjesničar, profesor emeritus povijesti Martin van Creveld na Hebrejskom sveučilištu je u članku za Die Welt naveo pet faktora koji ukazuju na pobjedu Rusije u Ukrajini i nad Zapadom. Podsjetimo da su Die Welt propagandne novine NATO pakta, pa ovaj članak ima dvostruku težinu.
Prvi od faktora, prema mišljenju stručnjaka, je da gerilski rat Ukrajinaca protiv ruskih vojnika nikada nije ni započeo. Istaknuo je da Kijev računa na snagu oružja, ali na svaki plotun Rusija odgovara s deset, pa se strategija pokazala kao "recept za poraz".
Drugo, dodao je Martin van Creveld, ruske su trupe tijekom specijalne operacije značajno promijenile svoju taktiku, nakon čega je uslijedilo pregrupiranje i sustavno preuzimanje kontrole nad naseljima.
Kao treći faktor povjesničar je nazvao probleme s opskrbom s ukrajinske strane i potrebu za brzom obukom vojnog osoblja za rukovanje zapadnim oružjem.
Četvrto, Rusija se prilagodila zapadnim sankcijama mnogo više nego što se očekivalo, a zlatne rezerve zemlje ne padaju, već rastu, rekao je Martin van Creveld. Rublja je ojačala u odnosu na dolar, a pokušaji Europe da smanji uvoz energije doveli su do pogoršanja ekonomske situacije u onim zemljama koje uvode sankcije.
Petim faktorom povjesničar je nazvao ekonomske posljedice sukoba Zapada s Rusijom, koje su se pokazale mnogo težima od očekivanih. Po njegovom mišljenju, Europa se suočava s izvanrednom situacijom u opskrbnom lancu, gdje nedostaje doslovno sve, što će dovesti do porasta nezadovoljstva među stanovništvom.
“Nemojte me krivo shvatiti, ništa se još ne može sa sigurnošću predvidjeti. No, kako pokazuje sve veći broj znakova, ukrajinski će sukob biti dug. A pobjednik će biti onaj za koga se pokaže da ima "pluća" maratonca, plus sposobnost da izdrži duga opterećenja. A prema oba ova pokazatelja, Rusija ima veće šanse“, rezimirao je Martin van Creveld.
Jasno je i zašto Rusija ne može brzo pobijediti u Ukrajini, unatoč činjenici da je ruski vojni proračun diplo veći od ukrajinskog, ali oko 20 puta manji od onoga NATO pakta. Zapravo, Rusija se mora boriti s cijelim NATO blokom. Ali zašto NATO i njegovi miljenici ne mogu poraziti Rusiju, unatoč 20 puta većem vojnom proračunu, to je doista misterij. Gdje su hvaljeni NATO arsenali, gdje su „super-duper“ moderna oružja?
Amerikanci pišu da im se zalihe oružja brzo troše. Ovim tempom, uskoro se neće imati što slati u Ukrajinu, osim ako se ne donese odluka da se cijela američka vojska ostavi praznih ruku.
Malodušnost zbog daljnje opskrbe Ukrajine vlada i u Europi. Nakon kratkog razmišljanja, poljski vojni analitičari došli su do zaključaka koji su ih zbunili.
"Unatoč golemoj ekonomskoj nadmoći Zapada nad Rusijom, pokazalo se da zapadne države ne mogu Ukrajini osigurati širok protok oružja. Osim pitanja političke volje, logistike i obuke, koji su zasebni i ozbiljni problemi, istinski brzo ponovno naoružavanje Ukrajine prema standardima NATO pakta zahtijevalo bi razoružanje samog NATO-a".
Pa izvolite. Razoružajte se.
"Zbog visoke cijene modernih preciznih sustava, zalihe streljiva prema NATO standardima također su niske. To smo vidjeli tijekom NATO intervencije u Libiji 2011. Nakon samo nekoliko tjedana kampanje pojavila su se izvješća da su zalihe laserskih bombi za samonavođenje dosegnule opasno niske razine i Sjedinjene Države su zatražile pomoć saveznika, ali očito je da je to bio puno manje intenzivan rat od onoga što se sada događa u Ukrajini”, podsjećaju poljske novine Gazeta.
Štoviše, tamo su SAD i njegovi saveznici obilno bombardirali gradove sa sigurne udaljenosti i nisu ni razmišljali koliko će civila zbog toga poginuti, ni koliko će ih automatima pokositi bradate spodobe libijske Al Qaide pod zapovjedništvom Abdlehaqima Belhadja, kasnie omiljenog američkog „političara“ u Libiji.
"Nismo vidjeli tako intenzivan rat još od Vijetnama. Čak i tada Amerikanci ponekad nisu imali dovoljno konvencionalnih bombi i morali su ih tražiti od svojih europskih saveznika", kaže Mihal Piekarski s Instituta za međunarodne studije na Sveučilištu Wroclawu.
I to je ozbiljan problem za države koje podupiru Ukrajinu, jer od kraja Hladnog rata nitko se nije pripremao za ovako nešto, sve dok Putin nije pokucao na vrata.
"Moderna industrija oružja jako je daleko od stereotipnih vizija filmova o Drugom svjetskom ratu ili barem o Hladnom ratu. Nijedna država ne proizvodi tenkove, avione i rakete takvim tempom da ih desetak dnevno napusti tvornicu. Nešto slično zahtijeva vojnu mobilizaciju gospodarstva i velike izdatke, a svijet funkcionira u mirnodopskim uvjetima. Čak i da želimo Ukrajince masovno pretvoriti u modernu zapadnu vojsku, jednostavno ne bismo imali odakle nabaviti toliko oružja", kaže dr. Piekarski razmišlja.
“Primjerice, Francuzi trenutačno pokušavaju povećati proizvodnju svojih lovaca Rafale s dva na tri mjesečno, no očekuje se da će se to dogoditi tek do 2026. godine, a ukrajinsko zrakoplovstvo je od početka rata izgubilo najmanje 29 zrakoplova", dodao je.
Ovdje ćemo malo korigirati izračune Poljaka, Ukrajina je od početka operacije izgubila 230 zrakoplova od 175. Odnosno, radi se i o 55 zrakoplova iz „rashoda“ Poljske, Češke i Bugarske. Da bi izgubili toliko Rafala, Francuzi će ih morati praviti 10 godina.
Samohodni topovi „Crab“, koje u Ukrajinu isporučuje Poljska, proizvode se jedan komad mjesečno. I ovdje ćemo još jednom ispraviti poljske analitičare. Naime, ruske trupe su uništile ne 40, što je smiješna brojka, već oko 4 tisuće tenkova i oklopnih vozila, prema generalu Konašenkovu. Uzmimo čak i da je „pretjerao“, da su Ukrajinci negdje koristili makete, jer ih i oni sigurno imaju, sigurno je brojka velika i Rusi je nisu uvećali dvostruko ili trostruko, već najviše od desetak do dvadeset posto.
"NATO nije spreman za rat ovakvih razmjera. Nakon završetka Hladnog rata prestala je masovna proizvodnja oružja. Njemačka je imala 2100 pješadijskih borbenih vozila, a sada samo 300. Do 2011. Nizozemska je prodala 445 tenkova Leopard 2 i sada dijeli 18 vozila s njemačkim bataljunom. Danas se proizvode složeni tipovi oružja za koje je potrebna posebna obuka za rad na njima. Primjetan je nedostatak sredstava za vođenje rata takvih razmjera, jer su svi programi naoružanja planirani su za godine proizvodnje, pa je potrebno više od jedne godine samo da se mobilizira gospodarstvo", za kraj dodaje gospodin Piekarski.
“A ostaje za vidjeti hoće li ovakva mobilizacija dobiti podršku stanovništva, jer će ona dodatno pogoršati standard građana”, zaključuje poljski stručnjak.
Za usporedbu, ruska vojna industrija je mobilizirana, i to već duže vrijeme, a nedavnim ukazom Vladimira Putina vojno-industrijski kompleks prelazi na „ratni režim“, koji služi zato da se mobilizira radna snaga i izvan okvira propisanih kolektivnim ugovorom o radu ili prebaci iz jednog sektora u drugi, ovisno o potrebi.
Rusija ima i ogromne zalihe oružja sovjetske proizvodnje. U malim stvarima mogu joj pomoći Bjelorusija i Kazahstan, a u velikim, ako treba, Kina i druge prijateljske zemlje koje imaju puno sovjetske i ruske vojne opreme. Ili pak, Iran, koji, kako javlja CNN, pa to uzmite s rezervom, ruskoj vojsci treba osigurati flotu svih vrsta dronova, od malih, koji služe artiljeriji, do napadačkih. S druge strane Iran treba obnovu ratne avijacije, da se konačno riješi zastarjelih F-4 iz vremena režima šaha Reze Pahlavija, pa nije isključeno da se 19. 07. na sastanku u Teheranu Vladimir Putin i Raisi, uz blagoslov ajatolaha Hamneija, dogovore o sličnom sporazumu „vojne razmjene“. U svakom slučaju, Iran je tu, pa ako baš zatreba, na njegovu se pomoć može računati.
Ali zasad Rusija radije demonstrira snagu tako što sama „kalibrira“ opremu NATO pakta. A to može trajati godinama. Sada prihvaća vojnu pomoć samo od Bjelorusije, jer još uvijek s Bjelorusima imaju Državnu Uniju, a od malih zemalja se prihvaća pomoć, prije svega u dobrovoljcima, od zemalja poput Južne Osetije. Assadovu ponudu da pošalje 16 000 boraca u Donbas su Rusi za sada ljubazno „stavili na čekanje“. Ali Sirijci i Palestinci iz Quds brigade iz područja Aleppa, njih 16 000, već su službeno potpisali zahtjev za odlazak u Donbas i spisak su predali Rusima u bazu u Hmeymim. Kako će se stvari razvijati, tek treba vidjeti.
Na Zapadu se i dalje množe publikacije da su SAD i NATO napravili glupu i sramotnu pogrešku napadom na Rusiju. To je novost u narativu s početka Specijalne vojne operacije, kada su svi, bez iznimke, govorili o „ničim izazvanoj agresiji na Ukrajinu“.
The American Thinker piše da je Zapad kobno podcijenio volju i sposobnost Rusije da pobijedi u Ukrajini. Autor zapadne elite naziva "potpunim budalama" jer su godinama ignorirale sigurnosne interese Moskve i provocirale je.
„U Ukrajini nikada nismo imali takve strateške interese radi kojih bi bilo potrebno da izazovemo ovaj vojni sukob. I čim je počeo, ruska odlučnost da ga dovede do uspješnog završetka – neizbježnog i potpunog – postala je jasna svakome tko je mogao gledati događaje manje zamagljenim okom nego što to čine Sjedinjene Države i Zapad. Zapadne političke elite koje tvrde da nisu predvidjele dolazak ovog sukoba su potpune budale, jer to tvrde nakon što je Bidenova administracija gledala na Ukrajinu kao de facto članicu NATO pakta tijekom cijele 2021. i nakon što je Rusija gotovo cijelo desetljeće govorila da neće tolerirati Ukrajinu kao američku vojnu utvrdu na svojoj granici. Ako su stvarno bili toliko slijepi, onda su potpuno nekompetentni za svoj posao“, piše The American Thinker.
„Još u prosincu 2021., prije početka specijalne operacije, Rusi bi najvjerojatnije pristali na rješavanje ukrajinskog problema proglašenjem trajne neutralnosti Ukrajine, odnosno odustajanjem Ukrajine od NATO-a, davanjem razumne autonomije proruskom Donbasu unutar Ukrajine i priznanjem Krima kao ruskog. Takva odluka ni na koji način ne bi utjecala na legitimne interese Sjedinjenih Država i Zapada. Jedini američki bikovi koji bi se uzjogunili u ovoj nagodbi bili bi naši odvratni trijumfalistički neokonzervativci koji žele da Amerika uništi Rusiju i postane neprikosnoveni hegemon svijeta. Oni koji misle da će Rusija biti poražena u ovom sukobu, trebaju se pomiriti sa sudbinom da se to neće dogoditi“, piše American Thinker, dnevni online časopis koji se bavi američkom politikom s politički konzervativnog stajališta.
Rusi neće biti poraženi i točka. Iz jednostavnog razloga što njima Ukrajina znači mnogo više nego nama. Oni Ukrajinu, članicu NATO-a, naoružanu do zuba najnovijim američkim oružjem uperenim protiv njih, vide kao stvarnu prijetnju majci Rusiji. Oni za to čak imaju i riječ - "Pодина", koja personificira Majku Domovinu, puno više nego značenje domovine bilo kome na Zapadu. Oni postojanje Ukrajine kao anti-Rusije neće dopustiti i to govore godinama. Svima. Ali ih nitko nije slušao.
„Ako stvari izgledaju kao da sukob ide prema porazu Rusije, oni će učiniti sve što mogu da to spriječe. A mi ne želimo takav ishod. Na tom putu nas čeka katastrofa. Zapadni interes za Ukrajinu samo je neokonzervativno kockanje i manifestacija američke hegemonije u kojoj SAD nastoje potvrditi svoju dominaciju u istočnoj Europi, a potom i u cijelom svijetu. Ali ako se ovaj glupi i ambiciozni cilj ne postigne, a vrhunac mu je širenje NATO-a na istok pod pokroviteljstvom SAD-a, čemu se Rusija snažno protivi još od Jeljcinove ere, onda taj neuspjeh ni na koji način neće ugroziti stvarne interese SAD-a ili Zapada. Pod ostalim uvjetima, kao što je slučaj u ovom vojnom sukobu, pobjeda ide strani koja je spremnija i odlučnija da trpi. A Rusija ima više volje i ona zna trpjeti. Stoga pobjeđuje“, piše američki časopis.
Da, Rusija je spremna trpjeti za pravednu stvar, ali i zato što je za njih ovo pitanje opstanka, a ne zadržavanja vlasti nad kolonijom, kao za Sjedinjene Države. Međutim, obični Rusi, s izuzetkom vojske koja obavlja svoju dužnost, uopće ne pate puno. Život ide svojim tokom. Stanovnicima Ukrajine, oslobođenih teritorija i Luganska i Donjecka, Hersona i juga Zaporožja, njima je sada stvarno teško.
Europljani i Amerikanci također trpe nevjerojatno visoke inflacije i ekonomske krize. Zimi će vjerojatno trpjeti još više, a problemi za Zapad tek počinju. Kada se rasplamsa kriza, što će se dogoditi po povratku s godišnjih odmora. Prvo dolaze redovni godišnji troškovi opremanja djece za školsku godinu, što će isprazniti račune većine Europljana, a onda slijede prvi veliki računi za režije, posebno za grijanje. Tada počinje agonija, posebno za nacije koje su sve to uzimale zdravo za gotovo i nije im dovodilo u pitanje uobičajeni stil života. Pad desetina milijuna iz srednje i nižu srednju klasu, uz trend približavanja granici siromaštva, nije nešto što je EU obećavala svojim građanima. A upravo to će se dogoditi. I bez jasnog razloga zbog čega bi se uopće trebali žrtvovati, za te desetine milijuna osiromašenje zbog Ukrajine kao „predziđa civiliziranog svijeta“ neće biti prihvatljivo. Kod Rusa to nije slučaj i oni hoće pobjedu u ovom ratu i spremni u trpjeti, što pokazuju sve studije, pa i one koje provode liberalni instituti, kojima je apsolutno nepojmljivo kako je to moguće, ali priznaju da tako jeste. Nikada se nisu zapitali griješe li oni u procjeni situaciju. Ne, jer „liberali nikada ne griješe“. Oni su uvijek u pravu, a cijeli svijet je lud ili uplašen prijetnjama koje dolaze od režima.
U vojnom smislu, ipak vrijedi ponoviti da su stvarne združene snage neprijatelja vrlo velike. Zašto onda govore o nekakvom "kraju oružja"? Naime, donedavno se Ukrajina opskrbljivala ostacima stare vojne opreme, streljivom i oružjem, koji su bili pohranjeni u skladištima novih NATO zemalja još od vremena Varšavskog pakta.
Sve te isporuke iz Poljske, Slovačke, Rumunjske i drugih zemalja zapravo su se iscrpile, a to su bili stari višecijevni raketni sustavi, tenkovi, helikopteri i avioni sovjetske proizvodnje. Zauzvrat, zemlje donatori Ukrajine od čelnika NATO pakta traže najnovije oružje, ali njihove se želje ne ostvaruju uvijek. Kao što smo naveli, kapacitet vojno-industrijskog kompleksa i „vozni park“ svih vrsta oružja u starim članicama NATO pakta je mali. Za povećanje proizvodnje treba vremena, ali prije svega treba novca i sirovina. Rijetke metale ima Rusija i neće ih dati. Čelik opet ima Rusija, a drugi veliki dobavljač bi mogao biti Iran, ali ni oni ga ne daju i ne žele dati bez ukidanja svih sankcija i uspostave normalnih trgovačkih veza, uključujući kroz SWIFT. I tako dalje, možemo redom; što god da treba zapadnoj vojnoj industriji, europskoj prije svega, niti ima čim platiti, niti ima dovoljno pogona i radne snage, niti ima sirovina.
Sve što se „uspjelo“ do sada je da vodeće zemlje saveza zahtijevaju plaćanje svoje opreme po punoj cijeni. Stoga činjenica da zapadnim zemljama ponestaje starog sovjetskog oružja teško može i početi brinuti Rusiju.
Naime, ako je NATO spreman na borbu protiv Rusije "do posljednjeg Ukrajinca", za to mora ozbiljno naoružati Oružane snage Ukrajine. Ali onda NATO ostaje nebranjen. Možda u svim suludim procjenama vjeruju da će oružane snage Ruske Federacije pretrpjeti takve gubitke da se neće oporaviti? Ali Rusija za sada nje uopće provela ni mobilizaciju, niti je ovo za rusku vojsku rat u pravom smislu riječi. Rat u kojem sudjeluje manje vojnika nego na nekim od desetke manevara koje je ranije provodila ruska vojska, ako ćemo iskreno, zaista nije rat, već ograničena vojna operacija.
Pa i proračun NATO pakta od 1200 milijardi dolara, a ruski oko 67, iako višeg pariteta kupovne moći, možete beskrajno uspoređivati proračune i vojne potencijale, ali se na kraju sve odlučuje "ovdje i sada", na ukrajinskom ratištu.
Uvjeren sam da će zadaće koje je predsjednik Vladimir Putin postavio ruskoj vojsci biti u potpunosti ispunjene.
Pitanje je ili će se stvoriti normalni geopolitički uvjeti za razvoj i hoće li Rusija dobiti garancije za svoju sigurnost ili će se cijeli svijet završiti u paklu? Nema potrebe za bilo kakvim psihološkim "varanjem", sve je vrlo jasno. Zapravo, operacija je započela nakon što nam Zapad Rusiji otvoreno uskratio normalnu, sigurnu egzistenciju.
Stoga i ne čudi izostanak brzih, "konjičkih" uspjeha u specijalnoj operaciji, jer se to u suvremenim uvjetima ne događa. Ako se neprijatelj osam godina priprema za rat, nemoguće ga je poraziti s tri ili četiri brza napada. Da bi pobijedili, Rusi trebaju stvoriti takve oružane snage koje će kao po klizalištu ići širom Ukrajine.
Za sada ruska vojska djeluje više nego selektivno, a izravni dokaz za to je relativna očuvanost ukrajinske infrastrukture, preko koje se oružje isporučuje sa Zapada na frontu. To su mostovi, tuneli, željeznice, logistički terminali itd. Stoga je potencijal za isporuku oružja Ukrajini sa Zapada zapravo još uvijek vrlo visok. Ili, bolje rečeno, ostao je visok do posljednje posjete generala Šojgua borcima i generalima u Ukrajini, nakon čega je uslijedila provedba naredbe da se „pojačaju napadi na svim sektorima, posebno u dijelu odakle se ugrožavaju životi civila“. Dakle, stigli smo i do tog trenutka, a ostatak priče, koja se tek treba dogoditi, pratite dalje, ovdje ili na Telegramu ili gdje god, jer bilo gdje d pogledate vidjet ćete samo napredak ruske vojske do konačne pobjede. Možda trom, što je za neke iritirajuće, ali desant na zračnu bazu Gostomel na početku kampanje je dokaz da Rusi mogu i znaju brzo napadati, ali su donijeli odluku da ovo potraje, ali to ne dovodi u pitanje konačni cilj. Rusi su se pokrenuli i više ih nitko neće zaustaviti.
