Govoreći ranije ovog mjeseca je o velikim promjenama koje se događaju svijetu, ali i kaosu ili redu koji bi mogli pratiti taj proces, bivši američki državni tajnik blizak utjecajnoj skupini bliskoj obitelji Rockefeller, čiji utjecaj na američku politiku ima nezamislive razmjere, za CapX je napisao kako bi uništenje takozvane ”Islamske države” moglo dovesti do uspona ”radikalnog iranskog carstva”.
Ova ideja je potpuno i skladu s onom koju zagovara izraelski režim, koji je na prve naznake poraza ISIL-a otvoreno rekao kako ”kalifat” treba oslabiti, ali ga održavati u životu, jer će privlačiti islamističke ekstremiste iz cijelog svijeta, koji će se na ograničenom prostoru potom uništavati. Naravno, Izraelu nije cilj uništenje islamističkih ekstremista, budući da Al-Qaeda i ISIL nikada nisu napali Izrael i više smrti su uzrokovali među muslimanskim stanovništvom nego bilo koji drugi osvajači.
“Većina sila koje se protiv Islamske države, uključujući šiitski Iran i vodeće sunitske države, slažu se oko potrebe da je unište. Ali koji bi entitet trebao naslijediti taj teritorij?”, pita Henry Kissinger i upozorava kako bi uništavanje ”kalifata” moglo dovesti do uspona “iranskog radikalnog carstva”.
Bivši američki diplomat i strateg je ukazao kako bi, kada ISIL jednom bude poražen, a Iran zauzme slobodni teritorij, rezultat mogao biti pojava ”novog carstva”.
Henry Kissinger (94), bivši državni tajnik pod predsjednikom Richardom Nixonom, također je govorio o komplikacijama u zauzimanju strana u sukobima u Bliskom istoku.
“U takvim okolnostima, tradicionalna tvrdnja da se neprijatelj vašeg neprijatelja može smatrati vašim prijateljem više ne vrijedi. Danas na Bliskom istoku neprijatelj vašeg neprijatelja može biti i vaš neprijatelj. Bliski istok utječe na svijet volatilnošću svojih ideologija, ali i sa svojim specifičnim akcijama”, napisao je Kissinger u članku za CapX.
“Odnos vanjskog svijeta prema ISIL-u može poslužiti kao ilustracija. Većina sila koje su protiv ISIL-a, uključujući šiitski Iran i vodeće sunitske države, slažu se da ”kalifat” treba uništi. No, koji bi entitet trebao naslijediti njegov teritorij? Koalicija sunita? Ili bi to bila sfera utjecaja kojim će dominirati Iran? Odgovor je nepoznat, jer Rusija i zemlje NATO pakta podržavaju suprotstavljene frakcije. Ako je teritorij ISIL-a bude zauzet od strane Iranske revolucionarne garde ili šiitskih snaga koje su osposobljene i usmjerene ostvariti tu zadaću, rezultat bi mogao biti teritorijalni pojas koji bi se protezao od Teherana do Bejruta, što bi moglo značiti pojavu iranskog radikalnog carstva”, dodao je Kissinger.
Ovo nije prvi put da Henry Kissinger daje ovakve izjave takve primjedbe. Prošle je godine izjavio kako je najveći izazov s kojim se susreo Bliski Istok “potencijalna dominacija od strane Irana”.
Inače Kissingera smatraju ”prijateljem” Rusije i predsjednika Vladimira Putina, iako je upitno o kakvom se točno odnosu radi?
Kissinger u svom članku tvrdi ”kako je u Euroaziji i duž granica Rusije svjetski poredak uzrokovao konsolidaciju, ali periferiji Bliskog istoka prijeti potres raspadanja”.
”Sustav poretka koji se na Bliskom istoku pojavio na kraju Prvog svjetskog rata je sada pri kraju. Četiri zemlje u regiji su prestale funkcionirati kao suverene države. Sirija, Irak, Libija i Jemen su postale bojno polje za frakcije koje nastoje preuzeti vlast. Na velikim područjima Iraka i Sirije vlada ideološki radikalna vjerska vojska, ISIL, koja se proglasila nemilosrdnim neprijateljem moderne civilizacije, tražeći nasilno pretvaranje država u međunarodni sustav s jednim islamskim carstvom u kojem će se upravljati šerijatskim zakonom”’, rekao je Kissinger.
”Zapadna se računica zakomplicirala pretvaranjem Turske iz sekularne države u ideološki islamsku tvorevinu. Turska odjednom utječe i na Europu, sa svojim nadzorom nad tijekom migranata s Bliskog istoka i frustrira Washington krijumčarenjem nafte i druge robe preko njezine južne granice. Potpora Turske sunitima se događa paralelno s njezinim nastojanjima da oslabi autonomiju Kurda, čije je frakcije Zapad do sada većinom podržavao. Na vrstu poretka koji će se pojaviti utjecati će nova uloga Rusije. Je li njezin cilj pomoći u porazu ISIL-a i sprečavanju nastanka usporedivih entiteta? Ili je potaknuta povijesnom nostalgijom za strateškom dominacijom? Ako je odgovor prvo, politika suradnje Zapada s Rusijom može biti konstruktivna. Ako je drugi, vjerojatno će se pojaviti oblici Hladnog rata. Stav Rusije prema kontroli aktualnog teritorija ISIL-a, kao što sam gore opisao, bit će ključni test”, nastavlja bivši američki državni tajnik i diplomat.
”Isti izbor čeka i Zapad. On mora odlučiti koji je ishod kompatibilan s novim svjetskim poretkom i kako ga definirati. Ne može se obvezati na izbor koji će se temeljiti na vjerskim skupinama , jer su one same po sebi podijeljene. Podrška Zapada mora težiti stabilnosti, bez obzira na skupinu koja najviše prijeti stabilnosti. Izračun bi se trebao praviti dugoročno, a ne se voditi taktikom trenutka. Ako Zapad ostane angažiran bez jasnog geostrateškog plana, kaos će rasti. Ako se odabere koncept povlačenja, kao što je bilo iskušenja tijekom proteklog desetljeća, velike sile poput Kine i Indije, koje si ne mogu priuštiti kaos duž njihovih granica ili previranja unutar njih, postupno će zauzeti mjesto Zapada, zajedno s Rusijom. To znači da će model svjetske politike posljednjih stoljeća biti uništen”, zaključio je Henry Kissinger.
Razmišljanje koje bivši američki državni tajnik iznosi u svom članku je vrlo zanimljivo. Henry Kissinger, što je logično, prije svega gleda interese ne toliko ”Zapada”, koliko Sjedinjenih Američkih Država. No, ostarjelom geniju geopolitike je promaklo nekoliko važnih detalja. Iskrena suradnja Washingtona i Moskve je nemoguća sve dok traju sankcije, a one će trajati, kako tvrde američki zakonodavci, ”sve dok se Rusija ne povuče s Krima”. Dakle, najblaže rečeno desetljećima, ako ne i duže.
Drugo, ISIL više gotovo da i ne postoji. Drži još nekoliko pustinjskih područja u Iraku i Siriji, ali svakodnevno gubi desetine, stotine kvadratnih kilometara teritorija. Rusija i Iran već podižu suradnju na razinu strateškog saveza, jer ni Moskva ni Teheran sebi ne mogu dozvoliti eskalaciju terorizma na svom teritoriju i poslat će sve što treba sirijskoj vojsci, uključujući pojačanja u ljudstvu, za poraz ”kalifata”. Teheran već sad intenzivno radi na uspostavi kopnenog koridora do Bejruta, i to s prilično uspješno.
Kissinger strahuje od dominacije Irana na Bliskom istoku, ali to je jedina zemlja koja ima snage okupiti šiite i sunite, barem kada su Palestinci u pitanju, u jedinstveni front koji će se suprotstaviti teritorijalnoj ekspanziji Izraela, od čega bivši državni tajnik najviše strahuje.
Rusija u ovim okolnostima ne reagira i čak je rasporedila trupe blizu sirijske granice s Izraelom i Jordanom. Bagdadu šalje vojnu pomoć i kreće isporuke tenkova T-90 iračkoj vojsci, dok Iran naoružava Hashd Al-Shaabi snage, koje su trenutno poslale 20 000 boraca u kampanju protiv ISIL-a u Tal Afar, a dio snaga se bori u zapadnom Anbaru uz sirijsku granicu.
Sve u svemu, predviđanja Henrya Kissingera su se u velikoj mjeri već ostvarila.
logično
Ova ideja je potpuno i skladu s onom koju zagovara izraelski režim, koji je na prve naznake poraza ISIL-a otvoreno rekao kako ”kalifat” treba oslabiti, ali ga održavati u životu, jer će privlačiti islamističke ekstremiste iz cijelog svijeta, koji će se na ograničenom prostoru potom uništavati. Naravno, Izraelu nije cilj uništenje islamističkih ekstremista, budući da Al-Qaeda i ISIL nikada nisu napali Izrael i više smrti su uzrokovali među muslimanskim stanovništvom nego bilo koji drugi osvajači.
“Većina sila koje se protiv Islamske države, uključujući šiitski Iran i vodeće sunitske države, slažu se oko potrebe da je unište. Ali koji bi entitet trebao naslijediti taj teritorij?”, pita Henry Kissinger i upozorava kako bi uništavanje ”kalifata” moglo dovesti do uspona “iranskog radikalnog carstva”.
Bivši američki diplomat i strateg je ukazao kako bi, kada ISIL jednom bude poražen, a Iran zauzme slobodni teritorij, rezultat mogao biti pojava ”novog carstva”.
Henry Kissinger (94), bivši državni tajnik pod predsjednikom Richardom Nixonom, također je govorio o komplikacijama u zauzimanju strana u sukobima u Bliskom istoku.
“U takvim okolnostima, tradicionalna tvrdnja da se neprijatelj vašeg neprijatelja može smatrati vašim prijateljem više ne vrijedi. Danas na Bliskom istoku neprijatelj vašeg neprijatelja može biti i vaš neprijatelj. Bliski istok utječe na svijet volatilnošću svojih ideologija, ali i sa svojim specifičnim akcijama”, napisao je Kissinger u članku za CapX.
“Odnos vanjskog svijeta prema ISIL-u može poslužiti kao ilustracija. Većina sila koje su protiv ISIL-a, uključujući šiitski Iran i vodeće sunitske države, slažu se da ”kalifat” treba uništi. No, koji bi entitet trebao naslijediti njegov teritorij? Koalicija sunita? Ili bi to bila sfera utjecaja kojim će dominirati Iran? Odgovor je nepoznat, jer Rusija i zemlje NATO pakta podržavaju suprotstavljene frakcije. Ako je teritorij ISIL-a bude zauzet od strane Iranske revolucionarne garde ili šiitskih snaga koje su osposobljene i usmjerene ostvariti tu zadaću, rezultat bi mogao biti teritorijalni pojas koji bi se protezao od Teherana do Bejruta, što bi moglo značiti pojavu iranskog radikalnog carstva”, dodao je Kissinger.
Ovo nije prvi put da Henry Kissinger daje ovakve izjave takve primjedbe. Prošle je godine izjavio kako je najveći izazov s kojim se susreo Bliski Istok “potencijalna dominacija od strane Irana”.
Rusija i Bliski istok
Inače Kissingera smatraju ”prijateljem” Rusije i predsjednika Vladimira Putina, iako je upitno o kakvom se točno odnosu radi?
Kissinger u svom članku tvrdi ”kako je u Euroaziji i duž granica Rusije svjetski poredak uzrokovao konsolidaciju, ali periferiji Bliskog istoka prijeti potres raspadanja”.
”Sustav poretka koji se na Bliskom istoku pojavio na kraju Prvog svjetskog rata je sada pri kraju. Četiri zemlje u regiji su prestale funkcionirati kao suverene države. Sirija, Irak, Libija i Jemen su postale bojno polje za frakcije koje nastoje preuzeti vlast. Na velikim područjima Iraka i Sirije vlada ideološki radikalna vjerska vojska, ISIL, koja se proglasila nemilosrdnim neprijateljem moderne civilizacije, tražeći nasilno pretvaranje država u međunarodni sustav s jednim islamskim carstvom u kojem će se upravljati šerijatskim zakonom”’, rekao je Kissinger.
”Zapadna se računica zakomplicirala pretvaranjem Turske iz sekularne države u ideološki islamsku tvorevinu. Turska odjednom utječe i na Europu, sa svojim nadzorom nad tijekom migranata s Bliskog istoka i frustrira Washington krijumčarenjem nafte i druge robe preko njezine južne granice. Potpora Turske sunitima se događa paralelno s njezinim nastojanjima da oslabi autonomiju Kurda, čije je frakcije Zapad do sada većinom podržavao. Na vrstu poretka koji će se pojaviti utjecati će nova uloga Rusije. Je li njezin cilj pomoći u porazu ISIL-a i sprečavanju nastanka usporedivih entiteta? Ili je potaknuta povijesnom nostalgijom za strateškom dominacijom? Ako je odgovor prvo, politika suradnje Zapada s Rusijom može biti konstruktivna. Ako je drugi, vjerojatno će se pojaviti oblici Hladnog rata. Stav Rusije prema kontroli aktualnog teritorija ISIL-a, kao što sam gore opisao, bit će ključni test”, nastavlja bivši američki državni tajnik i diplomat.
”Isti izbor čeka i Zapad. On mora odlučiti koji je ishod kompatibilan s novim svjetskim poretkom i kako ga definirati. Ne može se obvezati na izbor koji će se temeljiti na vjerskim skupinama , jer su one same po sebi podijeljene. Podrška Zapada mora težiti stabilnosti, bez obzira na skupinu koja najviše prijeti stabilnosti. Izračun bi se trebao praviti dugoročno, a ne se voditi taktikom trenutka. Ako Zapad ostane angažiran bez jasnog geostrateškog plana, kaos će rasti. Ako se odabere koncept povlačenja, kao što je bilo iskušenja tijekom proteklog desetljeća, velike sile poput Kine i Indije, koje si ne mogu priuštiti kaos duž njihovih granica ili previranja unutar njih, postupno će zauzeti mjesto Zapada, zajedno s Rusijom. To znači da će model svjetske politike posljednjih stoljeća biti uništen”, zaključio je Henry Kissinger.
Razmišljanje koje bivši američki državni tajnik iznosi u svom članku je vrlo zanimljivo. Henry Kissinger, što je logično, prije svega gleda interese ne toliko ”Zapada”, koliko Sjedinjenih Američkih Država. No, ostarjelom geniju geopolitike je promaklo nekoliko važnih detalja. Iskrena suradnja Washingtona i Moskve je nemoguća sve dok traju sankcije, a one će trajati, kako tvrde američki zakonodavci, ”sve dok se Rusija ne povuče s Krima”. Dakle, najblaže rečeno desetljećima, ako ne i duže.
Drugo, ISIL više gotovo da i ne postoji. Drži još nekoliko pustinjskih područja u Iraku i Siriji, ali svakodnevno gubi desetine, stotine kvadratnih kilometara teritorija. Rusija i Iran već podižu suradnju na razinu strateškog saveza, jer ni Moskva ni Teheran sebi ne mogu dozvoliti eskalaciju terorizma na svom teritoriju i poslat će sve što treba sirijskoj vojsci, uključujući pojačanja u ljudstvu, za poraz ”kalifata”. Teheran već sad intenzivno radi na uspostavi kopnenog koridora do Bejruta, i to s prilično uspješno.
Kissinger strahuje od dominacije Irana na Bliskom istoku, ali to je jedina zemlja koja ima snage okupiti šiite i sunite, barem kada su Palestinci u pitanju, u jedinstveni front koji će se suprotstaviti teritorijalnoj ekspanziji Izraela, od čega bivši državni tajnik najviše strahuje.
Rusija u ovim okolnostima ne reagira i čak je rasporedila trupe blizu sirijske granice s Izraelom i Jordanom. Bagdadu šalje vojnu pomoć i kreće isporuke tenkova T-90 iračkoj vojsci, dok Iran naoružava Hashd Al-Shaabi snage, koje su trenutno poslale 20 000 boraca u kampanju protiv ISIL-a u Tal Afar, a dio snaga se bori u zapadnom Anbaru uz sirijsku granicu.
Sve u svemu, predviđanja Henrya Kissingera su se u velikoj mjeri već ostvarila.
logično
