/SBPeriskop

Rusija, Sirija i anglo-američki egzistencijalni rat za energente na Bliskom istoku

Svijet, Gospodarstvo, Međunarodni odnosi
Objavio: sbperiskop



U našoj tjednoj radio emisiji prošle nedjelje, komentirao sam da je odgovor SAD-a i njegovih zapadnih saveznika na rusko lansiranje stvarnog rata protiv terorizma u Siriji većinom bila tišina, zaglušujuća tišina, nešto slično nedavnom Netanyahuovom 'spektaklu tišine' u UN-u, ali još više zaglušujuća. Zapravo, toliko zaglušujuća da je napravila puni krug prije nego što sam išta čuo.

Na početku se čulo samo blijedoliko, s američkim naglaskom - "Rusija samo pogoršava stvari". Međutim, to je ubrzo poraslo u snazi kako bi najavilo na kraljičinom engleskom naglasku - "I mi također bombardiramo ISIS, znate!" Nedugo zatim se pretvorilo u kakofonijsko mnoštvo prljavih besmislica o Rusiji - "ubijaju nevine civile u Siriji", a poslije toga - "opasno upadaju u zračni prostor" našeg NATO saveznika Turske.

Ipak, to je bilo, i još jeste, samo "buka i bijes" jer zapravo se radi o tome da je američki blef "rata protiv terorizma" prozvan na spektakularan način od strane Rusije. I nema ništa, i zaista mislim ništa, što bi kreatori terora u Washingtonu i Langleyu mogli učiniti oko toga, osim proglasiti rat Rusiji.

Jedine više-manje poštene izjave sa Zapada o ulasku Rusije u Siriju su došle od iste osobe, generala zračnih snaga SAD-a Philipa Breedlovea, vrhovnog zapovjednika NATO-a u Europi. U govoru u Berlinu 28. rujna na sastanku "njemačkog Marshall fonda" - američke grupe stručnjaka koja obilježava obljetnicu "Marshallovog plana", inicijative kroz koju je SAD stekao kontrolu nad većinom Zapadne Europe poslije II. svjetskog rata - Breedlove je rekao da je Rusija instalirala "vrlo sofisticirane sposobnosti zračne obrane/antipristupnog zabranjenog područja" koje nisu okrenute prema Islamskoj državi nego "u nešto drugo". Naravno, "nešto drugo" ovdje znači "NATO-ve bombe".


Slika
General Strangelove, ups, Breedlove: "Moć ne čini stvari ispravnim, osim kad mi to radimo".


Na istom sastanku, Breedlove je također rekao da zrakoplov SAD-a pristiže u zračnu bazu Diyarbakir u jugoistočnoj Turskoj kako bi "bolje oporavili naše koalicijske partnere ako im bude potrebna pomoć u Siriji ili Iraku". Ovo je bio informiran i dobro savjetovan potez, jer nekih 36 sati kasnije ruski general je ušetao u ambasadu SAD-a u Bagdadu i rekao članu osoblja konzulata - "bombardiranje počinje za sat vremena". Nikad nećemo saznati jesu li neki vojni operativci CIA-e/SAD-a mahnito zatražili 'evakuaciju' područja u blizini ISIL-ovih ili FSA-inih kampova za uvježbavanje u Siriji upravo prije nego što su ih ruski projektili pretvorili u rupe u zemlji, ali pomisao da se to tako dogodilo je vrlo inspirirajuća.

Većina ljudi koji ovo čitaju nesumnjivo su već usvojili objektivnu istinu o SAD-ovom ratu protiv terorizma, da je on ništa više od ciničnog paravana za američku imperijalnu ekspanziju, specifično usmjeren na "ograničavanje" Rusije kao jedine stvarne prijetnje globalnoj hegemoniji SAD-a. U otprilike zadnjih 70 godina, ta hegemoniju je većim dijelom osiguravalaa američka kontrola nad naftom Bliskog istoka, kroz ponavljano miješanje u poslove bliskoistočnih naroda, uključujući i provođenje državnih udara i drugih prljavih trikova kako bi se destabilizirala regija. U isto vrijeme, Washington je potrošio nevjerojatne količine novca i vojne moći kako bi kontrolirao druge narode širom svijeta i nametnuo "Pax Americanu" kojom se osiguralo da SAD ostane na vrhu.

Hegemonija po nacrtu

SAD je danas najveći svjetski proizvođač nafte, ali je također i najveći potrošač nafte. U vrijeme oko II. svjetskog rata potrošnja nafte u SAD-u je počela premašivati proizvodnju. Taj trend se samo nastavio od tada, što znači da SAD potroši svu naftu koju proizvede, te onda dodatno potroši otprilike još istu količinu. Osigurati i održati obilan izvor ugljikovodika za Carstvo je, prema tome, uvijek bio glavni i prvi prioritet State Departmenta.

Tijekom Prvog svjetskog rata kada su se sile Antante borile protiv Središnjih sila Europe, Britanci su ušli u sporazum koji je učinio područja kuće Saud u modernoj Saudijskoj Arabiji britanskim protektoratom. Poslije rata i pada Otomanskog carstva, Zapadne sile, a posebice Velika Britanija i Francuska, nacrtale su kartu modernog Bliskog istoka i tražile način na koji će kontrolirati nove nacionalne države i njihove resurse. Država Saudijska Arabija je raznim manipulacijama stavljena pod kontrolu Ibn Sauda, plemenskog vođe 'kuće Saud'.

Kao što se i očekivalo, nafta je otkrivena u Saudijskoj Arabiji 1938. godine od strane američkih geologa koji su radili za Standard Oil of New York u partnerstvu sa saudijskim vlastima. Saud, koji se do tada već proglasio 'kraljem', odobrio je značajnu nadležnost nad naftnim poljima Aramcu (Arabian American Oil Company) kojeg kontrolira SAD, što je zaprepastilo Britance koji su financirali uspon kuće Saud na vlast u nadi da će imati otvoren pristup svim naftnim rezervama koje bi bile istraživane.


Slika
Američki predsjednik Roosevelt zaključuje tajni dogovor sa saudijskim kraljem Abdulom Azizom na američkom ratnom brodu u Crvenom moru 20. veljače 1945., samo jedan dan nakon što je konferencija na Jalti na Krimu postavila temelje budućih institucija upravljanja svijetom kojima dominira SAD.


Nakon II. svjetskog rata, većina Europe, Rusija i glavne pacifičke zemlje su bile različitim stanjima ekonomskog rasula i u muci s ratnim dugom. SAD, s druge strane, budući da je odigrao relativno manju ulogu u ratu, te pružio ogromne zajmove (u gotovini i naoružanju) mnogim zaraćenim stranama, bio je u ekonomski nadređenoj poziciji.1 Kao "oaza sigurnosti", također je pribavio oko 80% svjetskog zlata od svojih saveznika tijekom rata, te pokrao zalihe svojih pokorenih neprijatelja, ponajviše Japana.2 Zbog njegove ekonomske snage, 44 države su se okupile 1944. godine na konferenciji Bretton Woods i prihvatile američki plan za postavljanje dolara kao svjetske rezervne valute, potpomognute zlatom. Drugim riječima, svaki dolar je bio direktno konvertibilan u zlato po fiksnom tečaju. To je masovno povećalo globalnu potražnju za dolarima i inspiriralo povjerenje u američku ekonomiju, pružajući "slobodnu vožnju" SAD-u, ekonomski govoreći. Međutim, u isto vrijeme, SAD-ova "država blagostanja i ratovanja" je bila ograničena količinom dolara koju je mogla tiskati u odnosu na količinu fizičkog zlata kojeg je posjedovala.

Do 1960-ih, kao rezultat neopreznog trošenja i ratohuškarenja širom svijeta, SAD je nakupio hrpu dolarskog duga koja je nadmašila količinu fizičkog zlata kojeg je imao kao oslonac dolaru. Povjerenje u dolar i američku ekonomiju se umanjilo i mnoge nacije su počele razmjenjivati svoja dolarska ulaganja za fizičko zlato. Elita iz Washingtona je uvidjela da ne može nastaviti živjeti "na visokoj nozi" i održati 'dolar-za-zlato' shemu. Međutim, umjesto da zategnu svoje pojaseve i počnu se ponašati financijski odgovorno, predsjednik Nixon i Kissinger su se pojavili s planom da podrže dolar ne sa zlatom, već s "crnim zlatom".

Ulazak petrodolara na scenu


Slika
Henry Kissinger usklađuje shemu petrodolara s kućom Sauda 1973.


1973. godine, u zamjenu za dostavu velikih količina vojne opreme, zaštite i obećanja da će ostati kraljevi pustinje zauvijek, vlada SAD-a je ostvarila pogodbu sa Saudijcima po kojoj se za svu saudijsku naftu moralo plaćati u dolarima. U zamjenu za ista obećanja, uskoro su uslijedile pogodbe i sa svim ostalim bliskoistočnim članicama OPEC-a. Ta nova 'nafta-za-dolare' shema, poznata još i kao 'petrodolar', je bila čak i bolja nego shema 'dolari-za-zlato' jer ne samo da je ojačala neprekidnu međunarodnu potražnju za dolarima, nego je i sam SAD mogao kupiti svu svoju naftu od Saudijaca i drugih za cijenu tiskanja određene količine papira. K tome, zemlje Zaljeva su se složile da investiraju svoje viškove profita od prodaje nafte u ekonomiju SAD-a.

U pravilu, vrijednost nacionalne ekonomije i valute je određena po njenom BDP-u, ili po vrijednosti stvari koje proizvede i koje je sposobna prodati. Međutim, od pojave petrodolara, vrijednost ekonomije SAD-a se u velikoj mjeri bazirala na količini novca koju može tiskati. To je prilično slatka pogodba po svim standardima.

Dr. Bulent Gukay sa Sveučilišta Keele je to opisao na ovaj način:
"Taj sustav djelovanja američkog dolara kao globalne rezervne valute u trgovini naftom održava potražnju za dolarom 'umjetno' visokom. To omogućava SAD-u da nastavi s tiskanjem dolara po gotovo nikakvoj cijeni kako bi financirali povećanu vojnu potrošnju i potrošnju potrošača na uvozna dobra. Ne postoji teoretska granica za količinu dolara koja se može tiskati. Sve dok SAD nema ozbiljnih izazivača, a druge države imaju povjerenja u američki dolar, sustav funkcionira."

Ako bi petrodolar ikad bio zamijenjen drugom valutom preko masivne rasprodaje dolara, vrijednost dolara bi se strmoglavila jer ne bi više bio toliko koristan skoro pa nijednoj državi na planetu pri kupovanju nafte. Neizrecive milijarde u američkim dolarima bi se tada slijevale nazad u SAD, što bi vodilo do hiperinflacije, povećanja kamatnih stopa, masivnog gubitka radnih mjesta, te općeg ekonomskog i društvenog kaosa. To bi, u biti, ispisalo kraj Sjedinjenih Američkih Država kakve poznajemo. Ako i kada bi se ekonomija SAD-a oporavila, više ne bi bilo sustava Federalnih rezervi koji bi tiskao dolare kako bi se riješili ekonomski problemi, u sigurnosti znanja da bi ih svi jako brzo razmijenili za stvarna dobra. Količina novca u sustavu bi morala biti srezana, što bi vodilo do drastičnog smanjenja u veličini američke ekonomije i SAD bi konačno zauzeo svoje zasluženo mjesto daaaaleko niže na listi najmoćnijih svjetskih nacija.

Prema tome, trebalo bi biti dovoljno očito zašto su bliskoistočna nafta i korumpirani bliskoistočni režimi koji je kontroliraju toliko egzistencijalno važni SAD-u kao 'broju 1'. No, što bi uopće moglo uzrokovati smjenu petrodolara?

Rušenje prirodnog poretka

Pogledajte na kartu svijeta i primijetite da je SAD odvojen od kopnene mase Euroazije dvama velikim oceanima. U Euroaziji se nalazi više od 60% svjetske populacije i otprilike isti postotak resursa. Prepuštena svojim sposobnostima, glavnina svjetske trgovine bi se odvijala između naroda na Euroazijskom kopnu, a to kopno bi bilo ekonomski 'centar' svijeta. Međutim, danas svijet ne funkcionira na taj način. Umjesto toga, SAD je i 'najveća ekonomija' svijeta i njegova 'jedina supersila'.

Dva svjetska rata i mnogo drugih sukoba "manjeg opsega" su vođeni od SAD-a kako bi se kreiralo ovo neuravnoteženo stanje stvari gdje je Euroazija podijeljena i okrenuta protiv same sebe. Zapadna Europa je danas usklađena s SAD-om protiv Rusije (donekle i Kine), a Bliski istok je uvelike kontroliran od SAD-a i Velike Britanije, ili "anglo-Amerike" kako volim nazivati ova dva savršeno usklađena ortaka. Većina afričkog kontinenta je iskorištavana zbog svojih resursa i održavana osiromašenim od te dvije iste države (zajedno s Francuzima), a Južna Amerika je, sve do relativno nedavno, bila podvrgnuta istom tretmanu.

U ovom članku, objasnio sam kako je kroz većinu moderne povijesti, a zasigurno cijelo 20. stoljeće, glavni cilj anglo-Amerike bio spriječiti širenje utjecaja Rusije. Dok su napori za postizanje toga bili umotani u ideološke pojmove kako bi se privukla podrška javnosti, stvarna motivacija je bilo vrlo realistično shvaćanje među američkim i britanskim brokerima moći da ako bi se Rusija razvila do mjere koju bi joj njeni resursi i geografska pozicija prirodno dopustili, tada bi Rusija, ne anglo-Amerika, vladala svijetom u savezu s ostatkom Euroazije i vjerojatno Afrikom.


Slika
Novo euroazijsko stoljeće
(Žalim, Amerika, ali ti nisi uključena)


11. rujna i otimačina Bliskog istoka

Kad je 'hladni rat' završio, anglo-Amerika je ostala bez "racionalnog" opravdanja za nastavak svoje samoproglašene uloge podržavatelja globalnog "mira" i darivatelja "slobode i demokracije" svima. Inteligentni ljudi neće propustiti uvidjeti popriličnu podudarnost toga da je unutar 3 godine od pada Berlinskog zida i nestanka "komunističke prijetnje", "bliskoistočni muslimanski terorizam" već bio "ozbiljan problem za Ameriku".

Prvi "muslimanski teroristički napad" u SAD-u se dogodio na Svjetski trgovinski centar (WTC) 1993. godine. Pet godina kasnije, Osama bin Laden je navodno bombama napadao američke ambasade u Africi, a washingtonski kreatori vanjske politike su pisali o potrebi za postavljanjem "isturenih snaga na Bliskom istoku" i o potrebi za "katastrofalnim i katalizirajućim efektom, poput novog Pearl Harbora", kako bi opravdali stvaranje vojnih utvrda u regiji.

U studenom 2000., Saddam Hussein je objavio da će Irak uskoro prihvaćati plaćanja za iračku naftu samo u eurima. Manje od 1 godine kasnije dogodili su se napadi 11. rujna, a 18 mjeseci nakon toga, SAD je napao i okupirao Irak. Do 5. lipnja 2003. godine, nafta Iraka je opet bila na prodaju u američkim dolarima. Slučajnost, siguran sam.


Slika
"Rat protiv terorizma" - aplikacija
- temelji se na kultnoj popularnoj igri -


2002. godine, Los Angeles Times je izvijestio da je u travnju 2000., više od jedne godine prije napada 11. rujna, SAD počeo s izgradnjom Al Adida, milijardu dolara vrijedne vojne baze u Kataru sa sletno-uzletnom stazom duljine veće od 4500 metara. Opravdanje Washingtona za tu novu bazu je bilo, prema njihovoj izjavi, "priprema za obnovljeno djelovanje protiv Iraka".

Dokument Pentagona koji datira 5. ožujka 2001., a pod nazivom Strane ponude za ugovore o naftnim poljima Iraka, detaljno govori kako će iračka naftna polja biti podijeljena i predana na korištenje zapadnjačkim naftnim kompanijama. To je bilo dvije godine prije invazije. Članak iz ožujka 2003., koji je objavljen u listu Baltimore Sun, citirao je bivšeg pomoćnika državnog tajnika za poslove Bliskog istoka, Edwarda Walkera, koji je rekao da je invazija na Irak bila na vrhu dnevnog reda Bushove administracije već već 10 dana nakon njegove inauguracije, punih osam mjeseci prije 11. rujna. Naravno, sve su to samo čudne slučajnosti.

Napadi 11. rujna nisu, naravno, bili osmišljeni samo kako bi se opravdala okupacija Iraka. Irak je bio tek prvi na američkoj listi zemalja "koje treba riješiti". Afganistan je također bio napadnut i okupiran (i još jeste!). Ako pogledate na kartu (karte su korisne!) svijeta i pogledate na Bliski istok i Afganistan, te uzmete u obzir geopolitiku nafte i plina, i shvatite da su Rusija i Kina najveći protivnici američkom Carstvu, i ako dodate tome "ratovanje 4. generacije" u obliku saudijski kontroliranih vojski neredovnih džihadističkih plaćenika koje mogu poslati bilo kuda i bilo gdje, dolazite blizu razumijevanja razloga za većinu američke vanjske politike tijekom proteklih 15 godina.


Slika
Vidite?


Usputno rečeno, druge zemlje koje su se maknule ili pokušale odmaknuti se od korištenja petrodolara uključuju Rusiju, Iran, Siriju, Libiju, Venezuelu, te Sjevernu Koreju.

Američka prisutnost na Bliskom istoku od događaja 11. rujna, koja uključuje invaziju i okupaciju Iraka i Afganistana, bombardiranje Pakistana, rušenje Gaddafija i proizvedeni "civilni rat" u Siriji, sveukupno je imala jedan cilj, a to je isti cilj kao i uvijek: spriječiti ekonomsko širenje Rusije (i u manjoj mjeri Kine i Irana) izvan njihovih granica i zaštititi hegemonijski status petrodolara. Ukratko, ako bi Rusiji, Kini i Iranu bilo dopušteno da se povežu slobodnom trgovinom međusobno i s drugim državama južno i zapadno od njih, dani petrodolara, a prema tome i anglo-Amerike, su odbrojani.
Slika

Ograničavanje Rusije kroz Ukrajinu

Usko povezana s očajnim pokušajima anglo-Amerike da zaštiti petrodolar je i njena histerična težnja ne samo za blokiranjem bližih ekonomskih veza između Rusije i Europe, već također za unazađivanjem postojećih. SAD posebice vidi europsku ovisnost o ruskom plinu (ili bilo kojem drugom velikom naftnom proizvođaču kojeg ne 'posjeduje' ili koji ne dopušta utjecaj SAD-a) kao glavnu prijetnju stalnoj privrženosti Europe anglo-američkim "vrijednostima" održavanja Amerike na vrhu.

Početkom prošle godine, dok je proizvedeni "civilni rat" bjesnio u Siriji, američki State Department je organizirao državni udar u Ukrajini koji je zbacio prorusku vladu i instalirao kvislinšku garnituru koja je postavila nove standarde ulizivačke pokornosti Zapadu. Ukrajina je povijesno bila glavno tranzitno čvorište za ruski plin na putu do Europe. SAD se nadao da će nekako moći zaustaviti protok, prisiljavajući Europu da negdje dalje potraži svoj plin.


Slika
Državni udar u Kijevu: SAD potpaljuje vatru na ruskom pragu.


Pri pokretanju državnog udara, SAD se također (ili prvenstveno) nadao da će istjerati rusku crnomorsku flotu s Krima, što bi zadalo udarac planiranoj ruskoj vojnoj intervenciji u Siriji. Rusija je, očito, bila vrlo svjesna prave namjere iza udara u Ukrajini i odgovorila je izražavanjem dobrodošlice Krimu u njegovom povratku u Rusku Federaciju. Potez Rusije s Krimom je zatim bio iskorišten od Zapadnih medija za provociranje histeričnih reakcija vlada država EU-a o ruskoj namjeri da izvrši invaziju na cijelu Europu i da se uvjeri Europljane da se moraju "diverzificirati" dalje od ruskog plina. Međutim, 18 mjeseci kasnije, plin iz Rusije još uvijek teče kroz Ukrajinu prema EU-u. Jedna je stvar očekivati da će europske vlade širiti propagandu o "zloj Rusiji", ali sasvim je druga stvar očekivati da će ostaviti svoje građane u hladnoći i zatvorenih tvornica u interesu američke vanjske politike koja se svodi na "ako te ja ne mogu imati, neće nitko".

Sirija na raskrižju

Sirija je već dugo vremena saveznik i Irana i Rusije te, uz Hezbollah i Palestince, zadnji postojeći zagovornik sekularnog, naprednog, od arapskih nacionalista vođenog Bliskog istoka. Kao takva, sirijska vlada se protivi svemu iza čega stoje izdajničke vehabijske glavosjekačke ideologije zaljevskih monarhija, a posebice njihovo desetljećima dugo olakšavanje anglo-američke politike krađe i ratohuškarenja na Bliskom istoku, koja je značajno unaprijeđena od tih istih vehabijskih glavosjekačkih ideologija promoviranih od glavosijeka i washingtonske elite još od 1970-ih kao potpora njihovoj petrodolarskoj shemi. Sirija, dom milijuna palestinskih izbjeglica od 1948., također nikada nije bila previše naklonjena Izraelu.

Kao što je već navedeno, anglo-Amerika je očajna u pronalaženju drugog izvora opskrbe plinom za Europu. Malo toga se može učiniti u kratkom roku oko plinovoda Sjeverni tok koji bi vodio izravno prema Njemačkoj, te oko protoka kroz Ukrajinu, dok je planirani Južni tok koji bi dostavljao ruski plin južnoj Europi bio predaleki most za anglo-Američko Carstvo.


Slika
Ruski plinovod 'Južni tok' kojeg je EU otkazala prema naredbama iz Washingtona.


Najavljen 2007. godine, Južni tok je izgledao kao sigurna stvar, sve do travnja 2014. kada se Krim ponovno ujedinio s Rusijom i svi počeli histerizirati o ruskoj babarogi. Pružajući "obrazloženja" omogućena preko državnog udara koji je prisilio Rusiju da zaštiti svoju flotu na Crnom moru, Washington je zahtijevao od svojih europskih sluga da odustanu od projekta. Parlament EU-a je uredno to i učinio, usvajajući neobvezujuću rezoluciju protiv plinovoda i predlažući traženje alternativnih izvora. Srećom po EU i njene gospodare u Washingtonu, alternativni izvor je već bio u izgradnji u obliku plinovoda Katar-Turska koji je predložen još 2002. godine i koji bi prenosio katarski plin u Tursku i EU. Međutim, morao bi proći kroz Siriju. Kad ih se upitalo za dopuštenje, Assadova vlada je odbila jer je htjela "zaštititi interese [svojeg] saveznika Rusije, koja je glavni opskrbljivač Europe prirodnim plinom".


Slika
Planirana ruta plinovoda Katar-Turska koji je jedan od uzroka "građanskog rata" u Siriji.


Ono što je sirijska vlada mislila sa "zaštititi interese svojeg saveznika Rusije" nije bilo to da nikad ne bi dopustila prolazak bliskoistočnog plinovoda preko svog teritorija do Europe, nego bi dozvolila samo određenim plinovodima, koje kontroliraju određene država, da to učine. Idealno, Rusija bi voljela spriječiti da bliskoistočni plin zamijeni ruski plin na tržištu EU-a, ali ne uspijevajući u tom, mogla bi živjeti s još jednim prijateljskim bliskoistočnim (ili iranskim) dobavljačem koji bi pozvao Rusiju na razvijanje rezervi.

Poslije odbijanja saudijske ponude, Sirija se priključila plinovodu Iran-Irak-Sirija koji bi prenosio plin iz istog polja u Perzijskom zaljevu kojeg dijele Iran i Katar (ali s iranske strane), kroz Iran, Irak, Siriju i Libanon, a zatim preko dna Mediteranskog mora, vjerojatno do Grčke. Od tada pa nadalje, i Katar i Turska (zajedno sa Saudijcima) su potpuno priključili grupi "Assad mora otići!", te počeli dostavljati džihadiste i oružje kako bi potaknuli i omogućili gorivo za "građanski rat" u Siriji. Međutim, kao rezultat sukoba u Siriji, plinovod Iran-Irak-Sirija je odgođen, a Turska prijeti Rusiji s otkazivanjem predloženog plinovoda "Turski tok" i dogovora o ruskoj izgradnji turskih nuklearnih reaktora.


Slika
Erdogan: U redu je, sve dok nastavljaju ubijati Kurde!


Turska je također i veliki potrošač ruskog plina, te je turski predsjednik Erdogan tvrdio da bi zalihe mogao potražiti negdje dalje, ali, zar to nije već ono što pokušava učiniti preko podržavanja uklanjanja Assada kako bi pravac Katar-Turska mogao biti izgrađen? Rusiju se ne može tako lako prevariti.

Možda se pitate što Afganistan ima sa svim ovim, s obzirom da je geografski zaklonjen s druge strane Irana do Pakistana. Vjerojatno nećete biti iznenađeni saznanjem da Afganistan također ima ogromne rezerve plina i nafte, te da su 2010. godine američki geolozi otkrili ogromne žile željeza, kobalta, zlata, te ključnih industrijskih metala poput litija. No, prije nego išta od toga može uopće biti izvađeno, Afganistan i dalje ima ključnu ulogu u transportu nafte i plina iz Kaspijskog jezera do Kine, Pakistana i Indije, tri gusto naseljene države koje trebaju mnogo energije. Afganistan, koji dijeli malu granicu s Kinom, potpisao je ugovor o istraživanju nafte s Kineskom nacionalnom naftnom korporacijom u prosincu 2011. No, vratimo se natrag na Siriju.

Sredinom 2013. godine, dok su SAD, Velika Britanija, zaljevske monarhije i Turska zajedničkim snagama nastojale ukloniti Assada, princ Bandar je odletio u Moskvu sastati se s Putinom. Bandar je došao noseći obećanja i slabo prikrivene prijetnje Rusiji zbog Sirije:
"Dopustite da sagledamo kako sastaviti ujedinjenu rusko-saudijsku strategiju na temu nafte. Cilj je složiti se o cijeni nafte i proizvodnim količinama koje održavaju cijenu stabilnom na svjetskim tržištima nafte. Razumijemo veliki interes Rusije za naftom i plinom na Mediteranu od Izraela do Cipra. Također razumijemo važnost ruskog plinovoda do Europe. Nismo zainteresirani za natjecanje s tim. Možemo surađivati u tom području", rekao je Bandar, tvrdeći da govori s punom potporom SAD-a.

Bandar se potom obvezao da će štititi pomorsku bazu Rusije u Siriji ako Assadov režim bude svrgnut, ali je također natuknuo o napadima čečenskih terorista na ruske Zimske olimpijske igre u Sočiju ako ne bude sporazuma. "Mogu vam zajamčiti da ću zaštititi Zimske olimpijske igre sljedeće godine. Mi kontroliramo čečenske grupe koje prijete sigurnosti igara. Te grupe nas ne plaše. Koristimo ih pred licem sirijskog režima, ali oni neće imati ulogu u političkoj budućnosti Sirije." Bandar kaže.

Ovo su bile isprazne prijetnje i obećanja ludog glavosječe koji ima grandiozne iluzije. Saudijci nemaju moć nad Katarom (samo anglo-Amerika ima) i dok je Rusija mogla imati koristi od saudijske pomoći u održavanju visokih cijena nafte, Putin nije imao povjerenja u ovog fanatičnog pseudo-muslimanskog "princa". Njegov odgovor je bio prilično prikladan:
"Naš stav o Assadu se nikada neće promijeniti. Vjerujemo da je sirijski režim najbolji glasnogovornik sirijskog naroda, a ne ovi jedači jetara."

Godinu dana kasnije, nesumnjivo na naredbe SAD-a, Saudijci su povećali proizvodnju nafte kako bi potisnuli cijene na svjetskom tržištu, time umanjujući Rusiji prihode od nafte. Taj manevar se odvio u tandemu s organiziranim zapadnim financijskim napadom na ruska rubalj. Rusija je preživjela, a godinu kasnije je započela s bombardiranjem jedača jetri princa Bandara u Siriji.

Ono što je najupečatljivije oko nekoliko bliskoistočnih projekata distribucije plina koji se nude kako bi zamijenili ruski plin u Europi jest da bi svi oni bili puno skuplji za izgraditi nego ruski Južni tok - za kojeg su cijevi gotovo završene - ili alternativni 'Turski tok' kojeg je predložila Rusija krajem prošle godine. Pravci katarskog plina bi morali biti povučeni 5000 km kroz 4 države kako bi dospjeli do EU-a, u usporedbi s 1000 km izravne linije pod Crnim morem za Južni tok ili 'Turski tok'. No opet, ne trebamo očekivati puno razuma od poremećenog i pobješnjelog anglo-američkog Carstva ili njegovih glavosjekačkih luđaka na Bliskom istoku dok očajnički pokušavaju zaustaviti Rusiju pod svaku cijenu.


Slika
RUSIJA ŽELI RAT ... pogledajte kako blizu su postavili svoju državu našim vojnim bazama


Interesi Izraela

Možda ste primijetili da je Izrael pokazao neobičnu pasivnost (po izraelskim standardima) pred licem onoga o čemu bismo mogli razmišljati kao o najboljoj prilici za ubrzati smrt svog dugotrajnog neprijatelja Sirije. Postoji nekoliko razloga zašto Izrael nije bio potpuno uključen u kampanju za svrgavanje Assada i njegove vlade:

1.) Saudijci, Katari, Turci i anglo-Amerikanci rade prilično dobar posao (ili su barem radili sve do sada)

2.) Dok Izrael ima novac u igri plinom u obliku polja Leviathan uz svoju obalu, nije mu potrebna Sirija za transportirati plin bilo kome.

3.) Izrael i Rusija nisu neprijatelji. Gazprom je 2013. godine potpisao 20-godišnji ugovor s izraelskom tvrtkom Levant LNG Marketing Corp. kako bi ekskluzivno kupovao ukapljeni prirodni plin iz izraelskog polja plina Tamar koje se nalazi u blizini obale.

4.) Izrael je već ukrao komad Sirije 1967. - Golansku visoravan - i nema ga namjere vratiti. Kao bonus, veliko ležište nafte je nedavno otkriveno tamo.

5.) Izrael nije nikada sretniji nego kad se njegovi bliskoistočni susjedi međusobno bore. Ako Izrael poduzme bilo koju mjeru pri trenutnom stanju stvari, to će učiniti kako bi iskoristio "maglu rata" i pokrenuo 'konačno rješenje' za svoj najhitniji 'palestinski problem'.

Što možemo očekivati dalje

Ne vidim u budućnost, ali mislim da možemo očekivati od SAD-a da odgovori na uplitanje Rusije na Bliskom istoku na jedini stvarni način na koji može - 'asimetrično'. Neprekidno klevetanje, ogovaranje i potpune laži o onome što Rusija čini u Siriji, Ukrajini, Europi i bilo gdje dalje gdje se Rusija i Putin pojave. U istom pravcu, očekujte da će se neprekidni pritisak vršiti na europske države koje su potencijalne tranzitne točke za buduće plinovode Rusije, poput Grčke i Makedonije. Predsjednik EU-a je već javno izjavio da su 'strani političari' (pogodite tko) namjerno izazvali 'izbjegličku krizu' kako bi "oslabili Europu". Primijetite koje su se države našle na liniji vatre: Grčka, Makedonija, Mađarska. 'ISIL' bi se, naravno, uvijek mogao upotrijebiti da izvrši terorističke napade i destabilizira balkanske države (na primjer Albaniju). Opet, jednim dijelom iz tog razloga, Rusija i bombardira saudijske plaćenike upravo u ovom trenutku.

Ostaje činjenica da je Europa 'saveznik' SAD-a samo toliko dugo koliko se nastavi pokoravati američkim političkim odlukama, čak i onim koje su jasno na štetu država članica EU-a. Međutim, to je opasna igra za SAD. Kao i školski nasilnik koji pogrešno zamijeni šutnju druge djece za prihvaćanje svog ponašanja, Washington bi se mogao probuditi jednog jutra i otkriti da su se neki od njegovih najbližih saveznika urotili protiv njega, u suradnji sa 'zajedničkim neprijateljima'.

Upravitelji anglo-američkog Carstva još uvijek mogu učiniti sve kako bi osigurali svoje pozicije. No, njihova budućnost sa svakim novim danom izgleda sve manje svijetla. Zapravo, manje od dva tjedna nakon što je Rusija počela bombardirati jedače jetara, izgleda da se zupčanici kotača cijelog njihovog pothvata počinju lomiti.


Slika
Uistinu! Dvoje mogu igrati ovu igru...


Bagdad je nedavno najavio da želi veću ulogu Rusije od SAD-a u Iraku. To je prava pljuska u lice nakon deset godina "isporučivanja besplatne slobode i demokracije". Afganistan se također počeo otvarati prema Rusima tražeći vojnu pomoć protiv Talibana. Slučajno (ili ne!), američki ministar obrane Ash Carter je jučer najavio da će NATO-va 'misija' u Afganistanu možda morati biti produljena za 5 godina više od planiranog povlačenja NATO-vih trupa 2016. godine. Istoga dana je visoki ruski diplomat izjavio da ne samo da 'ISIL' uvježbava džihadiste ruskog porijekla u Afganistanu, nego da ih uvježbavaju državljani SAD-a i Velike Britanije! Nagovještava li to rusko bombardiranje ISIL-a u Afganistanu?

Od životne je važnosti da što više ljudi vidi "iza paravana" geopolitičkih prljavih manipulacija koje trenutno dominiraju naslovnicama. Čitamo priče u zapadnjačkim medijima da Cameron, Obama ili bilo tko drugi neće podržavati ruske zračne napade protiv ISIL-a u Siriji sve dok Rusija ne stane s podržavanjem Assada, jer je Assad "krvožedni diktator". To je tolika fantastična i očigledna djetinjasta besmislica da je sramota i gledati kako ti televizijski politički izvjestitelji daju sve od sebe kako bi zvučali kao da to zaista i misle.

Ako je Assad tako "loš čovjek", zašto mu se dodvoravalo u Buckinghamskoj palači više od 2 godine tijekom njegovog prvog mandata? Ako je Gaddafi bio tako "okrutan diktator", zašto je bio pozvan da postavi šator i potom večera u Elizejskoj palači u prosincu 2007.? Svijet realpolitike je namjerno skriven od javnog pogleda zato što se zapadni političari boje da ako se njihove stvarne riječi i djela ikada razotkriju, "ljudi će nas goniti niz ulice i linčovati" kao što je George H. W. Bush jednom upozorio.

Zadnjih 100 godina svjetske povijesti je dominirano i oblikovano naftom i, nedavnije, naftnim ratovima, prvenstveno između velikih sila. Nije pretjerivanje reći da su milijuni nevinih ljudi bili ubijeni, većinom od strane zapadnih vlasti i njihovih vojski, kako bi osigurali pristup - i kontrolu nad naftom i plinom, te kako bi osigurali da se svi drugi zadrže u relativno osiromašenom, podređenom položaju. Ovo je važno za shvatiti: svijet sadrži više nego dovoljno prirodnih resursa za napredak svih zemalja, ali patologija graditelja carstava na Zapadu zahtijeva da oni, i samo oni, kontroliraju svijet na račun drugih.

Život, univerzum, ili kako god ga želite nazivati, ima tajanstvenu sposobnost da nam "govori" ako smo dovoljno pažljivi da čitamo 'znakove'. Analogija koja se često koristi kako bi se opisala ova univerzalna služba za prijenos poruka je ona o oglasnoj ploči, gdje se isprva poruka pojavi na ploči u malom, neopasnom tekstu. Kada se poruka ignorira, tekst naraste, a ako se i dalje ignorira, bljeskajuća svjetla se dodaju. Na kraju, oglasna ploča pada na naše glave. Zanimljivo mi je da dok svijet nastavlja sa svojim nepopustljivim padom u ratove i krize oko nafte i plina, učestalost anomalijskih naftnih i plinskih eksplozija, mnoge od kojih su prirodnog porijekla, se povećava uznemiravajuće brzo. Pokušava li nam to 'univerzum' nešto reći?

Bilješke

1 Vidi Super Imperialism: The Economic Strategy of American Empire, autora Michaela Hudsona
2 Vidi Gold Warriors: America's Secret Recovery of Yamashita's Gold, autora Sterlinga Seagravea




Avatar

Joe Quinn (Profile)


Etablirani spisatelj na internetu i tiskanih izdanja, Joe već 10 godina piše pronicljive članke za Sott.net, te je koautor knjiga Manufactured Terror: The Boston Marathon Bombings, Sandy Hook, Aurora Shooting and Other False Flag Terror Attacks i 9/11: The Ultimate Truth, kao i voditelj Sott.net-ovih The Sott Report i suvoditelj Sott Talk Radio show-a. Njegovi su se članci pojavili na mnogim portalima alternativnih vijesti i intervjuirali su ga na nekoliko internetskih radio emisija. Njegove članke možete također pronaći na njegovom osobnom blogu JoeQuinn.net.





 1 Komentara

Komentirati možete samo kao prijavljeni korisnik

Lara 20.10.2015 05:31

Za one koji hoće znati više i one koji ne robuju stereotipima iz Jutarnjeg lista.