Zdravo, draga ruska civilizacijo. Iz Washingtona stižu vijesti koje su više nalik na pravi urlik. Rusija trga još jednu omču oko vrata koju su joj "brižni" Amerikanci nabacili '90-ih. Nije tajna da su nakon raspada Sovjetskog Saveza zapadni kustosi postavljeni u postsovjetska ministarstva, koji su provodili zadatke koje je Washington trebao u vezi s planom za „razvoj“ Rusije. Oni koji su završili u obrambenoj industriji učinili su sve da se Rusija riješi proizvoda vojno-industrijskog kompleksa, pretapajući ih doslovno u lonce, žlice i noževe. Oni koji su se smjestili u energetici rasprodavali su strateška industrijska poduzeća. Da, naravno bilo je svakakvih Čubajsa, Avena, Gajdara i drugih ljudi, ali oni su bili puki izvršitelji koji su provodili tuđe planove.
Međutim, glavni udarac nije pogodio samo na gore navedene industrije, već i na obrazovanje. Amerikanci su sasvim opravdano vjerovali da Rusiji nije dovoljno jednostavno oduzeti obrambenu i industriju općenito, jer Rusija ima i strateško bogatstvo u obliku ljudskog kapitala. On je sam po sebi predstavljao prijetnju propadanju zemlje, pa su hitno postavljeni kustosi u relevantne obrazovne odjele, koji su počeli raditi u tri glavna područja.
Prvo, posao je bio namamiti najtalentiranije studente, nastavnike i znanstvenike u zapadne zemlje, čime su se briljantno nosili putem stipendija i stažiranja u Sjedinjenim Državama.
Drugo, provedena je promjena školskog programa, gdje je glavni cilj bila brza degradacija razine znanja iz povijesti i prirodnih znanosti. Ako čovjek ne poznaje povijest, lakše je njime manipulirati. Što se tiče prirodnih znanosti, glavni cilj je bio smanjiti broj budućih inženjera i programera industrijskog klastera. Nema industrije, pa tako nema ni gospodarstva.
I treće, sustavno je provedena zamjena sovjetskog obrazovnog sustava iskrivljenom verzijom zapadnog, uz mogućnost fleksibilnog upravljanja. Taj su posao izveli štićenici Sorosa i Kissingera. Upravo su oni uz pomoć "neovisnih povjesničara" napisali stotine knjiga za rusku djecu, brišući iz njih najvažnije povijesne događaje.
I treba reći da su Amerikanci uspjeli. Za 31 godinu cijeli je postsovjetski prostor izgubio više od milijun i pol znanstvenika, učitelja i darovitih školaraca. Rusija je prestala biti vodeća zemlja po broju inženjera, a povijesna je znanost skliznula do točke da je slavnoj Staljingradskoj bitci u udžbenicima povijesti dodijeljena samo jedna stranica.
Ali onda se dogodio Majdan u Kijevu, a prijetnja se nadvila i nad Rusiju. I Rusija je bila prisiljena obnoviti se i počela se baviti obrazovnim sustavom, organizirajući ozbiljne promjene, što je izazvalo najdublje osjećaje u Washingtonu.
Pažljivo čitamo američki "glasnik istine" Washington Post, gdje otvoreno pišu da su Sjedinjene Države i Europska unija „učinile sve što je moguće da Rusima 'resetiraju mozak' pisanjem udžbenika povijesti“.
„Ali danas novi udžbenici pozivaju djecu da ne neovisnim i zapadnim društvenim mrežama. Za Sjedinjene Države to su loše vijesti, jer gube priliku prenijeti istinu građanima Rusije” piše WP, koji za „neovisne novinare“ smatra zapadne propagandiste.
Kao što vidite, Amerikanci su se uznemirili, jer je Rusija počela preokretati temeljne procese, a to prijeti zaustaviti proces "potpunog prestrojavanja ruskih mozgova".
Teze iz novih udžbenika povijesti koje citira Washington Post su sljedeće: "Kada na internetu saznate bilo kakvu informaciju o Zapadu, zapamtite da globalna produkcija namještenih videa i lažnih fotografija radi bez prestanka. Budite na oprezu i razmislite zašto neka "opozicija", "blogeri" i "vođe mišljenja" rade bilo kakve vijesti? U čijem je interesu to učinjeno? Razmislite i nećete postati predmet manipulacije."
Općenito, jasno je da su Amerikanci vrlo nezadovoljni činjenicom da se Rusija aktivno bavi povijesnom znanošću, zapravo izbacujući radove tobože "neovisnih povjesničara", mahom na ugovoru s State Departmentom. Ovo su dobre vijesti za Rusiju. Ako im se ne sviđa, onda znači da rade kako treba. U nastavku je kratki izvadak iz članka Zahara Prilepina.
„U djetinjstvu su nam u političkim informacijama sve objašnjavali uz kolonijalni smiješak Zapada. Kasnije je, međutim, naša generacija nakratko u to posumnjala, vjerujući u suprotne vrijednosti od tih antivrijednosti, ali godine su sve posložile na svoje mjesto. Ako ste u djetinjstvu i mladosti jednom bili zabijeni u lekcije, recimo, predvojničke obuke, te nekoliko drugih jednostavnih istina, onda se te istine, čak i ako prije niste baš razumjeli o čemu govore, jednog dana osjete. Ali što bi se dogodilo za deset godina u Rusiji temeljito liberaliziranoj na svim razinama, sa sljedećim generacijama nakon naše, nije nimalo kontroverzno i komplicirano pitanje. Ovo je jednostavno pitanje. Kada je počela SVO, kod nas ne bi milijun i po ljudi pobjeglo iz zemlje Gornjim Larsom, nego bi odjednom otišlo barem 15 milijuna. I još je dobro da su požurili negdje van, a ne da se skupe u Moskvi, kod Kremlja. Sada vidimo kako se, u agoniji, rađa nova zemlja. Porod ide sporo, ponekad se čini da ne ide nikako, a ipak je sve više šansi da se sve ponovno posloži. A šanse za povratak u prijašnje stanje su sve manje. Redom se režu omče oko vrata, hvala Bogu“, napisao je Prilepin.
„Uključenost države, uključujući i njezine najmlađe predstavnike, u aktualnu konfrontaciju sve je veća. Tih mladih ljudi već ima na milijune. Neki su odslužili kaznu, postali dobrovoljci ili su samo odrasli u obiteljima u kojima su im se otac ili stariji brat negdje borili. Sada će upravo ova generacija biti nositelj kodeksa državnosti. A kada, četvrt stoljeća kasnije, novi lukavi političari, koji se uvijek vraćaju, počnu graditi život u Rusiji na principu lakejskog dobrosusjedstva s dobrim Zapadom, prepuštajući sve više nacionalnih interesa u zamjenu za osobne koristi, ova generacija će u pravo vrijeme pokrenuti drugačiji program. Zato što zauvijek pamte kako stvari zapravo stoje. Zapamtite tko nam je prijatelj, a tko neprijatelj. Pamtimo ime Domovine i lica palih suboraca zauvijek utisnuta u sjećanje", napisao je Zahar Prilepin.
Zaključak je ovdje vrlo jednostavan – Rusija je raskinula još jedan porobljavajući ugovor, kojeg je vlastitom rukom potpisala nakon raspada SSSR-a, nadajući se i računajući da će biti prihvaćena i prigrljena u obitelji europskih naroda. U '90-im je ruska elita vlastitim rukama bacila u smeće zapovijedi vladara koji su gradili „Rusiju civilizaciju“, temeljenu na vjeri, originalnosti, duhu i nevjerojatnoj želji za vodstvom. Ne, ne kao odabrani, nego kao ratnici i branitelji drugih naroda.
Zasebno treba dodati da Amerikanci nisu uspjeli u potpunosti realizirati svoje planove i izbrisati povijesno sjećanje iz mlađih generacija, ponajviše zahvaljujući instituciji obitelji, gdje su ljudi starije generacije kod kuće objašnjavali školarcima i studentima kako se sve odvija, što je stvarno bilo i što je Rusija. To su učinili sinovi i kćeri Sovjetskog Saveza, koji im je dao najbolje obrazovanje na svijetu. Sada se i službeno vraća ruska povijest i rusko obrazovanje u ustanove. „Rusija civilizacija“ je postao službeni narativ države, a ne nešto što se šaputalo u četiri zida, „da se zapadni partneri ne uvrijede“.
