Amerikanci kažu da nema besplatnog ručka, pa se tako i ponašaju kad je posrijedi ručak za njihovim stolom. Ali kad se izmaknu ispod vlastitog krova, drže da je svaki ručak - besplatan. I također, tako se ponašaju. Dozlaboga je kontroverzni Donald Trump to vrlo grubo i negostoljubivo u Ovalnom uredu upravo sasuo u lice njemačkoj kancelarki Angeli Merkel i "prečuo" njezin prijedlog da se rukuju, s ciljem da odjekne u cijelom svijetu. Amerika First.
U manje od pola godine, "partnerska" se Hrvatska grubo sudarila sa spoznajom da tako mala, siromašna i gladna nije i neće profitirati besplatnim ručkom na euroatlantskom stolu i da je lakomisleno propustila - možda ne besplatan, ali jamačno jeftiniji, ako ne i kaloričniji - objed s ruskog menija koji je iz milijun i jednog razloga kompatibilniji slavenskom ukusu žitelja balkanskog kiflića. Da nije tako, vlada ne bi sada toliku muku mučila s polit-ekonomskom migrenom tipa Ina-MOL, rafinerija Bosanski Brod, pa sada Agrokor, a sutra HEP...
Koga je moliti, nije mu se zamjerati, tvrdi pučka mudrost koju nikako ne razumiju hrvatski dužnosnici malog kalibra od Franje Tuđmana i Ive Sanadera do Kolinde Grabar-Kitarović i Andreja Plenkovića. Nije da Ruse u bilo čemu ili za bilo što treba moliti, ali glumatati opasnog lava u mišjem obličju - čime RH supstitucionira korektnu diplomaciju i tradicionalno dobre, makar i klirinške, gospodarske veze i trgovinsku razmjenu iz Titovog razdoblja - graniči sa upitnim razumom. Na Zapadu se malo ili ništa nije dobilo, pa zemlja nosi gaće na štapu i nije nikakav igrač u međunarodnoj politici, a na Istoku se izgubilo na svaki način. Osobito ekonomski i sigurnosno.
Hrvatska je politika ignorirala Rusku Federaciju kao svjetsku velesilu s kojom je korisno imati pristojne diplomatske i ekonomske odnose, a nekritičkim uvlačenjem SAD/EU/NATO-u, u čemu je možda samo Ivo Sanader bio ravan predsjednici RH Grabar-Kitarović i premijeru Plenkoviću, državnim je interesima nanesena dugoročna šteta.
Rusi imaju itekakvog upliva u mađarskom MOL-u koji je dobio arbitražni spor u slučaju Ina/RH, a službeni Zagreb želi renacionalizirati tu naftnu industriju i osigurati energetsku sigurnost. Prethodno je - zbog zapadnoeuropske vrbe na svirali zvane Nabucco kao europske energetske kajle Moskvi unatoč trećinskoj ovisnosti o ruskom plinu - odbio sudjelovati u ruskom projektu Južni tok te odbio dugoročno unosan projekt Družba Adria, s LNG terminalom za ukapljeni prirodni plin. Moskva pamti.
Rafinerija nafte u Bosanskom Brodu, koja godinama truje zrak Slavonskom Brodu i okolice na lijevoj obali Save, u vlasništvu je velike ruske tvrtke Zarubežnjeft. Taj se ekološki problem ne može riješiti ni s vođama Republike Srpske (RS) u Banjoj Luci niti u Sarajevu, gdje ionako ne funkcionira državna vlast BiH. Predsjednik RS-a Milorad Dodik tvrdi da "RH bezrazložno širi medijsku paniku i izmišlja da rafinerija u Bosanskom Brodu zagađuje zrak". Srpskom entitetu ne pada na pamet poduzeti bilo što u tom smislu, kamoli na zahtjev iz RH, stalne banjolučke mete zbog toleriranja protusrpske mržnje, galopirajućeg ustašluka i povijesnog revizionizma.
U Sarajevu, pak, srpski predstavnici vlasti BiH misle Dodikovom glavom, a bošnjački su nabrušeni na RH zbog političkog/logističkog soliranja predsjednice RH Grabar-Kitarović, premijera Plenkovića i vanjskopolitičkog ministra Davora Ive Stiera među hercegovačkim Hrvatima, posredstvom dvoglavog HDZ-a u Mostaru i pod egidom "BiH je prioritet hrvatske vanjske politike".
Je li to miješanje u unutarnje stvari druge zemlje? Jest, i to bošnjačka strana jako dobro razumije. Da i nije sve tako nategnuto u odnosima RH s Banjom Lukom i Sarajevom, opet je svaka opcija bez Rusije račun bez krčmara. Ni BiH kao cjelina niti entitet RS nemaju nikakvu energetsku strategiju, uključivo plinofikaciju zemlje, čemu bi bilo kompatibilno hrvatsko obećanje da će dovesti do Save plin za bosanskobrodsku rafineriju. Cjevovod do rafinerije, priključak i opskrbu bi, po hrvatskoj zamisli, imala platiti tamošnja strana: vlasnik, RS, BiH...
To da se bez ruske dobre volje ne može presjeći bosanskobrodski otrovni/smrdljivi čvor, shvatila je napokon i sama predsjednica RH, pa se u veljači sastala na margini sigurnosne konferencije u Münchenu s ruskim ministrom vanjskih poslova Sergejom Lavrovom. Potom se u svom japaja stilu pohvalila novinarima da će RH omogućiti rafineriji spoj na plinsku mrežu, a ruski će vlasnik ubrzati modernizaciju postrojenja. Budući da nikakvi rokovi nisu dogovoreni, ostaje visjeti sav njezin optimizam: "Rekli su da su svjesni tog problema, da ga žele riješiti što prije i molili pomoć hrvatske vlade. Ministar Lavrov me uvjeravao da vlasnici rafinerije rade na tome da se unaprijede katalizatori i napravi sve da bi se spriječilo zagađivanje zraka".
Bez obzira na stajališta vlasti u Banjoj Luci i Sarajevu, ruska politika može udovoljiti službenom Zagrebu, ali - neće. Iz čisto pedagoških razloga i recipročne prakse ne-prijateljskih postupaka što ih je u korist svoje štete inaugurirala hrvatska strana. Sitan je dokaz i to da RH gotovo dvije godine ne smatra potrebnim imati veleposlanika u Moskvi. Predsjednica Grabar-Kitarović preferira put u Gdanjsk u društvo zapadnih vođa koji su na američki zahtjev priotisnuli Rusiju ekonomskim i inim sankcijama, a inatljivo ne želi sudjelovati u Moskvi na velikoj proslavi 70. obljetnice savezničke pobjede nad naci-fašizmom u Drugom svjetskom ratu. Svaka druga od 60 milijuna žrtava u toj globalnoj klaonici bila je - ruska žrtva. Moskva pamti.
Premijer Plenković je, usred ukrajinsko-ruske krize, agresivnog NATO-ovog stiskanja obruča oko granica Ruske Federacije, ratnoprijetećeg zaoštravanja između Moskve i Washingtona, sirijskog rata i krajnjeg pogoršanja globalnog stanja zbog izbjegličkog egzodusa i terorizma u srcu Zapada, otišao prijateljima Petru Porošenku i Vladimiru Grojsmanu u Kijev, predsjedniku i premijeru Ukrajine, nuditi "hrvatska iskustva" u mirnoj reintegraciji "Narodne Republike Donjeck" i Krima. A sporazum iz Minska? To je Plenkovićevo nepotrebno soliranje izazvalo oštro reagiranje ruskog Ministarstva vanjskih poslova. Plenković ga je ignorirao, kao glas niske administrativne razine.
Hrvatska se vrlo negativno legitimira u odnosu na Rusiju, militantno trbuhozbori SAD/NATO-ove i floskule pribaltičkih zemalja EU-a o - samo što nije - "vojnoj agresiji Rusije na Zapad", hvali se slanjem HV-a na rusko-litvansku granicu, većim vojnim izdvajanjima, kupnjom u SAD-u eskadrile bombardera-lovaca i modernog oružja, odmrzavanjem obaveznog vojnog roka...
I onda bi zaguljeni Vladimir Vladimirovič, uvijek korak-dva ispred zapadnih jastrebova i, prirodno, usredotočen na ekonomske, političke i vojne prioritete vlastite zemlje, imao motiva podržati hrvatske interese ne samo u slučajevima Ina-MOL, zagađenje zraka u Slavonskom Brodu i Agrokor? Ne bi išlo. Kolinda Grabar-Kitarović ne zna što joj je prepredeni diplomatski lisac Sergej Lavrov zapravo rekao.
A sada bomba čija je eksplozija izazvala tektonski poremećaj u vladi RH. Koncern AgrokorIvice Todorića je na rubu provalije. Dužan kao Grčka, doveo u pitanje radna mjesta 60.000 radnika (puta tri člana obitelji): 40.000 u RH te 20.000 u Sloveniji, BiH, Srbiji i Crnoj Gori. Domaći korporativni kralj Ivica Todorić razobličen je kao alter ego već zaboravljenog Željka Peveca. Vjerovnički ključ prehrambenog carstva i "gazdine" sudbine drži ruski državni Sberbank. Unatoč enormnom dugu, Sberbank je navodno odobrio Agrokoru interventnih 300 milijuna eura zajma prve pomoći dok se traži način odmaka s ruba provalije.
Navodno su Rusi u tajnosti, mimo Konzumovog računa, već isplatili i sve ili barem najvažnije Todorićeve dobavljače i osigurali si uvjete za uvesti svoje ljude u upravnu strukturu najveće hrvatske prehrambene korporacije. Po nekim procjenama, Rusima nije stalo do Agrokora, nego pucaju na Inu i HEP. Budući da, kako Ameri kažu, nema besplatnog ručka, a RH je svjesno ili iz politikantske gluposti državnih vođa jamačno propustio jeftiniji obrok s ruskog stola - makar i samo boršč - Plenkovićeva se vlada našla u gadnoj gabuli.
Je li premijer, ne samo svojom krivnjom, naletio sada Putinu na volej, a arbitar "obitelji kojoj Hrvatska oduvijek pripada" ne kani svirati prekršaj? Što će sada biti cijena ruskog ručka ne samo u slučajevima renacionalizacije Ine, otrovnog zraka nad Slavonskim Brodom i reanimacije Agrokora kad RH nema keša, a sve su mu debitne kartice prerezane. Rusi su osvjedočeno nezgodan igrač, kojem hrvatski "domoljubi" nisu dorasli ni kad pošteno igraju.
h-alter
