Pisati danas bilo što čime bi se pravdala ili hvalila politika Kremlja se naziva "odvratnom Putinofilijom", pa čak i "fašizmom najgore vrste". Ovih su se dana slični napisi pojavili u zapadnim medijima, koji ksenofobne, konzervativne i euroskeptične stranke povezuju s ruskim predsjednikom, ponovno se redaju naslovi o ruskoj agresiji i što sve ne. Propaganda Zapada je u ovom trenutku dosegla takve razmjere da su konačno reagirali brojni ugledni novinari i politolozi, koji se čak i ne slažu s ruskom politkom, ili ne u potpunosti, ali tvrde da ovakvo medijsko izvještavanje prelazi mjeru dobrog ukusa i nema veze s profesionalnim izvještavanje.
U tom kontekstu bi trebalo citirati talijanskog novinara, konzervativca i demokršćanina, Fulvia Scaglionea, od 2000. do danas zamjenika glavnog urednika talijanskog tjednika "Kršćanska obitelj", bivšeg dopisnika iz Moskve u vrijeme tranzicije u Rusiji i bivšim sovjetskim republikama, potom iz Afganistana, Iraka i s Bliskog istoka.
"Rusofobi čitavog svijeta,... ma prekinite već jednom!"
Ovako je Fulvio Scaglione naslovio svoju kolumnu koju je objavio prije tri dana.
Prođe li dan u kojem ljudima ne govore koliko je barbarska, necivilizirana, agresivna, opasna i štetna Rusija? Naravno da ne!
Prije nekoliko dana je domaćin ozbiljnog i prestižnog radio programa ugostio Roberta Kaplana, koji je rekao puno razumnih stvari o Bliskom istoku, a zatim krenuo s uobičajenim ispadima o "ruskoj agresiji u Europi". Kaplan, osim što je stručnjak, bio je savjetnik američkog ministra obrane Roberta Gatesa, pa vrlo dobro zna da su vojne instalacije stigle i prije krize u Ukrajini, na samo 120 kilometara od St. Petersburga. On zna da je 2008. godini bio za američku inicijativu i projekt "proturaketnog štita" u Poljskoj i Rumunjskoj. No, bez obzira na to, za njega je Rusija ta koja napada i to trebamo imati na umu, piše ugledni talijanski novinar, vrlo blizak Rimskoj kuriji.
Drugi slučaj je onaj Andersa Fogha Rasmussena, bivšeg danskog premijera i glavnog tajnika NATO-a od 2009. do 2014. godine, koji je zaslužan za ostvarenje projekta "proturaketnog štita", a koji tvrdi da on nije usmjeren protiv Rusije, nego protiv nuklearnih prijetnji koje dolaze s juga, što bi trebao biti Iran. Isti onaj Iran s kojom se svijet prije nekoliko mjeseci dogovorio i postigao sporazum usmjeren upravo kako bi se izbjegle takve prijetnje. Prije nekoliko dana, međutim, Rasmussen je postao privatni savjetnik ukrajinskog predsjednika Porošenka i njegova prva izjava na novom položaju je bila da će Europa nastojati ne samo zadržati, već proširiti sankcije protiv Rusije, koja je, naravno, agresivna i barbarska zemlja, itd., itd...
Dobro, ova dva primjera su uvod za dvije knjige. Jednu je objavio Guy Mettan i zove se "Rusofobija - tisuću godina nepovjerenja", a drugu Giulietto Chiesa, jednostavnog imena "Putinofobija".
Guy Mettan, švicarski novinar, povjesničar i politolog, povijesnih izvora i analiza prati povijesno "nepovjerenje" Zapada prema Rusiji, počevši od vremena Karla Velikog do danas. Naravno, najveći dio je posvećen aktualnim događanjima, dok se povijesni primjeri spominju kroz anegdote i kratke ulomke od nekoliko redaka. Stranice i stranice su posvećene "Slučaju Hodorkovski" i navodnoj "invaziji" na Gruziju 2008, te krizi u Ukrajini 2014.
"Putinofobija" Giulietta Chiese, stručnjaka međunarodna pitanja i dugogodišnjeg dopisnika iz Moskve, ratobornijim tonom govori o političkim kontroverzama najnovije verzije "rusofobije", one koja cilja upravo na Vladimira Putina. Za Chiesu je eklatantni napad na Rusiju utjelovljenje projekta američke elite, koji je pripremljen kao primjer kako se ponašati nakon raspada Sovjetskog Saveza. Američka elita nastoji održati u životu perverzni sustav, koji se bliži svom kolapsu, a kojem su temelji iskorištavanje prirodnih resursa i špekulativne financije.
Dvije knjige, iako različite u namjeri, imaju puno dodirnih točaka. Prije svega, ukazuju na jednosmjernu instrumentalizaciju i manipulaciju informacijama, što potiče dugo razdoblje "rusofobija", što Mettan uspoređuje sa stoljetnim antisemitizmom, dok Chiesa tvrdi da je riječ o načinu vođenja rata.
Guy Mettan nas poziva da razmislimo o tome da Kina i Japan, koji je također imali vojne sukoba s Rusijom, nikada nisu razvili "rusofobiju" usporedivu s onom u Sjedinjenim Državama, koje su Rusiju imale kao saveznika u dva svjetska rata u prošlom stoljeću. To valjda nešto znači.
Švicarski pisac analizira određene slučajeve u poznatim slučajevima izvještavanja masakru u Beslanu i zrakoplovnoj nesreći u Überlingenu, te ih analizira, rečenicu po rečenicu, otkrivajući propagandni stroj spreman za planiranje svakog nezgodno detalja da bi se na kraju u potpunosti iskrivila stvarnost i prikrile činjenice.
Svi analizirani slučajevi, politički ili obične vijesti, rezultirat će nevjerojatnim zaključkom i sve epizode se mogu usporediti sa sadašnjim klišejima. Mettan kao i Chiesa se ne ustručavaju prepoznati ovo izobličenje stvarnosti i to nazivaju riskantnim procesom, kojem je cilj političkim špekulacijama ugroziti stabilnost cijelih kontinenata.
Naravno, ni Giulietto Chiesa, niti Guy Mettan ne žele Rusiju oslikati kao raj na zemlji ili bezgrešnog i neustrašivog viteza.
To dobro objašnjava Vincenzo Trani, izvršni direktor talijanskog holdinga General Invest, koji ulaže u mala i srednja poduzeća u Rusiji i Zajednici Nezavisnih Država, a potpredsjednik je Gospodarske komore u Moskvi. Trani je sponzorirao talijanski prijevod "Rusofobije" i kaže "kako cilj Guya Mettana nije na optuženičku klupu staviti Zapad, nego dati Rusiji priliku da kaže što misli, što zapadni informacijski sustav uporno odbija, a sve u pokušaju rekonstrukcije složenih odnosa između Rusije i Zapada".
Chiesa istovremeno upozorava Moskvu da ne pokušava "oživjeti ideju Trećeg Rima ili za njega vezanu neku mesijansku misiju koju treba ispuniti".
Problem je u tome što živimo uronjeni u upravo suprotnu vizijiu, gdje mesijansko poslanje smatramo za naše pravo i širimo lažni način života, dok smo njegovo ime spremni opravdati doslovno sve. Koliko smo samo ratova vodili i vodimo za "dobrobit" drugih? U tom okviru Rusija služi kao krivac za sve i svuda, a Zapad je uvijek i u svakom slučaju nevin. Stvarnost je, međutim, malo složenija, a to zaboraviti može biti vrlo opasno, zaključuje Fulvio Scaglione.
Dakle, Scaglione je pročitao dva uratka koju otkrivaju da "rusofobija" i "putinofobija" nisu počeli jučer ili, kako se vjeruje s Gruzijom 2008. i Ukrajinom 2014. godine, dva slučaja koja će tek s povijesnom distancom možda, ali možda biti pravilno interpretirana. Osim toga, oba autora ne žele na optuženičku klupu dovući Zapad, koliko dati riječ i Rusiji, da i Moskva ima priliku obrazložiti svoje stavove. No, Scaglione primjećuje da Chiesa s pravom upozorava Rusiju da ne pokušava biti Treći Rim i na sebe preuzeti mesijansku ulogu spašavanja svijeta, ali to već čini Zapad, ratovima, vojnim udarima, obojenim revolucijama i institucionalnim državnim udarima nameće američki stil života cijelom svijetu. Prirodno je da se negdje morao pojaviti otpor, a to je ono što američki stratezi ne mogu podnijeti.
Povijesti "rusofobije", kako objašnjava povjesničar i politolog Guy Mettan, seže stoljećima unatrag, ali nikada nije poprimila ovakve razmjere.
Tko su aktualni stratezi ovog propagandnog rata koji, kao što vidimo, nije počeo danas, niti proteklih nekoliko godina?
Ono što slijedi nije nikakav proruski manifest, kao što to nije ni ova stranica, iako mnogi drže da jest, jednako kao što "rusofili" i "putinofili" nisu ni Scaglione, ni Mettan, niti Chesa.
Osim toga, Vladimir Putin sigurno ima bolje odvjetnike, pisce i glasnogovornike, tako da mu ne treba "advokatura" jednog portala ili internetske stranice. Ovi su redovi upućeni svima onima koji misle da misle svojom glavom, dok su u stvari dio propagandne mašinerije koja će prije uništiti Europu i nas same, nego Rusiju i Putina. Osim toga, ruski predsjednik nije besmrtan i prije ili kasnije će morati otići, a za plaćenim piskaralima će ostati ispisane desetine, stotine tisuća tekstova kojih će se kasnije stidjeti.
Možda mnogi nisu čitali najnovije izvješće Europskog vijeća za vanjske poslove (ECFR), pod naslovom "Rusija u 2030. godini - Priča o snovima o velikoj moći i malim pobjedničkim ratovima", kojeg su napisali Fredrik Wesslau i Andrew Wilson. Čitajući ga, stječe se dojam kako je "ruska propaganda", kako se naziva pogrdno od strane zapadnog establišmenta, dobro izbalansirana, da ponekad čak i zasjenjuje sve snažniji i široko rašireni "rusofobni" sentiment, kako na diplomatskoj razini, tako i na novinarskoj razini. Časopisi, novine i think-tankovi se gotovo natječu tko će objaviti udarniju vijest i ispaliti jači hitac u pravcu Kremlja.
Za ovo izvješće koristi termin "rusofobno" se samo naizgled može činiti pretjeranim, ali nije. Osim mtoga, ono je rasno diskriminirajuće i ulijeva nam strah u kosti pri pomisli na bilo što to ima veze s Rusijom. Izvješće je po svemu nekonvencionalno u smislu europskog i američkog načina razmišljanja, koje je "otvoreno" za sve narode, religije, rase i manjine, ali ne za Ruse i Rusiju.
Europsko vijeće za vanjske poslove, paneuropski think-tank koji je u stvari ogranak ili podružnica Američkog vijeća za vanjske poslove ili onog u Londonu, dakle, po prirodi atlantistički, iznosi hrpu laži i "rusofoban" je gotovo u istoj mjeri koliko su "Protokoli Sionskih mudraca" bili antisemitski
Ovdje je deset rusofobnih laži, ili ako vam je draže da ih zovemo "netočnostima":
1. "Jasno je da Rusija u posljednjih nekoliko godina provodi samouvjerenu i militariziranu vanjsku politiku. Iza ove samouvjerenosti postoji želja za preispitivanje načela europskog sigurnosnog poretka i Rusija želi vratiti imidž sile koju ne treba podcjenjivati. U Gruziji i Ukrajini je Moskva je pokušala nametnuti sferu utjecaja na svoje susjede i sprječava ih da postanu članovi NATO saveza ili Europske unije".
Zapravo je mnogo vjerojatnije da je u Gruziji i Ukrajini Rusija pokušala zaustaviti NATO ekspanziju, tijelo koje je osnovano za vrijeme Hladnog rata za obuzdavanje "sovjetske prijetnje" i danas, dvadeset i pet godina nakon pada Sovjetskog Saveza, više nema razloga da postoji. O ulasku Gruzije i Ukrajine u NATO i Europsku uniju se mora reći da su obje institucije isključile da se to može dogoditi u kratkom roku. A za to sigurno nije kriva Rusija, koliko vojno i ekonomsko poravnanje, što je proces za kojeg treba vremena i kojeg trebaju provesti prozapadne vlade u Kijevu i Tbilisiju, a ne Moskva.
2. "Rusko gospodarstvo će se oporaviti od negativnog rasta u sljedeće dvije godine, ali će rast i dalje teći sporo do 2030. godine, kada će doseći stopu od 1 posto godišnje. Do 2030. godine će Rusija pasti za pet mjesta i bit će 15. po veličini gospodarstvo na svijetu. Uz bolesti će doći do pada populacije od oko pet milijuna i Ruska Federacije će imati 139 milijuna stanovnika."
Praviti dugoročne prognoze u ekonomiji u nepredvidljivom okruženju je stvarno nerazborito. Pogotovo ako je prognoza do 2030. No, zanimljivo je da su izvori citira ECFR u izvješću iz prošle godine, kada se scenarij činio daleko crnji nego danas. Čak su i neke ruske ekonomske prognoze pokazale na neuspjeh i to nije tajna. No, već je 2014. godine, na primjer, Fitch potpuno pogriješio u procjeni, kao i druge rejting agencije, koje su predviđale brzi kolaps ruskog gospodarstva, što se, naravno, nije dogodilo. Dovoljno je reći da stratezi u kućama JP Morgan Chase, Julius Baer, Bank of America i Wells Fargo ocjenjuju kao pozitivno rusko gospodarstvo, dok je prije samo pet mjeseci Goldman Sachs predviđao smrt Putina i njegovih suradnika. Za potvrdu koliko je zbrke trenutno među ekonomistima, dovoljno je reći da su određene procjene uvijek diktirane političkim potrebama, a ne pravom potrebom za informacijama.
3. "Utjecaj sankcija će i dalje će ometati ruski gospodarski oporavak, u kombinaciji s učinkom niskih cijena nafte. Ako sankcije i dalje potraju, nedostatak investicija će imati dugoročne negativne posljedice i u srednjoročnom razdoblju može dovesti do gubitka 9 posto BDP-a".
Zapravo, cijelo izvješće, ne samo ovaj dio, daje prednost "rezultatima" zapadnih sankcija protiv Rusije, koje ometaju oporavak ruskog gospodarstva, ali je tu samo jedan faktor i to je cijena nafte. Ovo je potvrdio čak i američki Department of State, koji je 2015. U izvješću objasnio prave razloge za pad ruskog gospodarstva i da sankcije nisu imale apsolutno nikakvog učinka. Izvješće je izdano nakon istraživanja Bloomberga na kraju 2014. godine, gdje su prikupljeni stavovi 32 međunarodna ekonomista, a svi su tvrdili da je kolaps cijena nafte uzrok ruske recesije. Osim toga, nedostatak europskih investicija je Rusija nadoknadila novim tržištima u Aziji i Latinskoj Americi, regije u kojima je zadnjih 12 mjeseci primjetna intenzivna ruska diplomatska aktivnost, a cilj je sklopiti nove ugovore i olakšati ulazak Rusije na ta tržišta.
4. "Ruska propaganda stalno ponavlja da je Rusija bila isključen iz odlučivanja nakon Hladnog rata i da nikada nije bila tretirana kao ravnopravni partner, nego je ponižavana i maltretirana od strane Zapada, uključujući i intervencije 1999. NATO saveza na Kosovu i širenje NATO-a i EU u bivšem sovjetskom prostoru."
Više od propagande, ovo su činjenice. Od 1999. godine, odnosno u posljednjih 17 godina, NATO je uspio apsorbirati čak 12 zemalja. Dio je pripadao bivšem Sovjetskom Savezu. Češka, Poljska i Mađarska su se pridružile se Sjevernoatlantskom savezu na pragu novog milenija, a 2004. se to dogodilo s Estonijom, Latvijom, Litvom, Rumunjskom, Slovačkom, Slovenijom i Bugarskom, dok su 2009. godine ušle Albanija i Hrvatska. U Gruziji i Ukrajini je Zapad pokušao osvojiti "moskovsko dvorište", što je daleko od toga da to nazovemo proruskom propagandom.
5. "Tijekom sljedećih nekoliko godina će Rusija jačati svoje aktivnosti u podijeli i destabilizaciji Europe. Moskva uzgaja snage koje će unutar EU djelovati protiv sustava i koje vide privlačnost neliberalnoj Rusiji Rusije. Te snage su radikalna ljevica i desnica, separatisti, pa čak i islamski pokreti. Dakle, vidi se volja za suradnjom Rusije sa sljedećom generacijom populističkih stranaka, poput francuskog Nacionalnog fronta ili Alternative za Njemačku. Rusija će uvijek raditi na promicanju referenduma o osjetljivim pitanjima, kao što je bio nizozemski referendum o Sporazumu o pridruživanju s Ukrajinom."
Više od želje Rusije za zbližavanjem s europskim populističkih stranaka, europske populističke stranke se žele zbližiti s Rusijom. To je zato što su u Putinu prepoznali jak i odlučan autoritet. Vođu koji trenutno nedostaje Europi. Štoviše, nizozemski referendum o pridruživanju Ukrajine EU je bio savjetodavne prirode i stoga za vladu u Haagu nije obvezujući. Taj referendum niti je promicao, niti podržao ruski državni vrha, koji se uvijek daje odmjerene komentare kada su u pitanju suverene države. I prije i nakon rezultata referenduma je cijelu stvar opisao kao unutarnje pitanje Nizozemske. Razlozi za održavanje referenduma su bili jednostavan unutarnji politički pokušaj da se nizozemska vlada dovede u teškoće i da se ljudi upoznaju s realnom situacijom u Ukrajini.
6. "Oružane snage Rusije će i dalje će biti usmjerene protiv NATO saveza i svojih susjeda. Rusija ne traži veliki rat sa Zapadom, jer Moskva zna da si ne može priuštiti ovakav sukob, jer bi rizik od nuklearne konfrontacije postao stvaran."
Ova izjava je djelomično točna. Trendovi u vojnoj potrošnji pojedinih zemalja govore sami za sebe. Dok Europljani i dalje smanjuju sredstva za obranu i pokušavaju spojiti kraj s krajem i spasiti se politikom štednje, koja je tako draga birokratima u Bruxellesu, Rusija je posljednjih pet godina znatno povećala proračun u vojnom sektoru. Samo u 2014. godini je zabilježen porast od 33% u odnosu na prethodnu godinu. Od 2010. do 2014. godine je proračun za oružane snage Rusije gotovo udvostručen. Oštar rast je zabilježen u stavkama rashoda u vezi nuklearnih djelatnosti i primijenjenih istraživanja.
7. "Rusija bi mogla pokrenuti zračne napade u središnjoj Aziji. Kriza u jednoj od država bi mogla izazvati etničke sukobe, što bi navelo Rusiju da intervenira. Alternativa je da se džihadisti koriste kao izgovor za ruske vojne intervencije, kao u Siriji. "
Borba protiv terorizma u Siriji uopće nije bila "izgovor" za intervenciju, nego stvarna prijetnja, ne samo ruskoj sigurnosti, već za cijeli Bliski istok. Osim toga, rizik od širenja islamskog fundamentalizma i ekstremizma u državama središnje Azije je ozbiljan rizik. Pristalice novog ekstremizma rade internetskim brzinama. Nije teško zamisliti kako u muslimanskim većinskim zemljama poput Uzbekistana (90% muslimana), Turkmenistana (89%), Tadžikistana (95%), Kirgistana (gdje je islam čak i službena državna religija) i Kazahstana (70%) vrlo brzo može proklijati sjeme ekstremizma.
8. "Rusija će i dalje zadržati separatističke regije i zamrznute sukobe kako bi ostvarila svoj minimalistički cilj. Abhazija, Južna Osetija i Pridnjestrovlje su strateški klinovi u Gruziji i Moldaviji koji uništavaju izglede za članstvo tih zemalja u NATO savezu, koji ne prihvaća nove članove koji imaju teritorijalne sporove s Rusijom".
Ovdje se spominju sukobi koji datiraju još od raspada Sovjetskog Saveza, te ih se naziva ruskom strategijom kako bi se Gruziji i Moldaviji omeo ulazak u NATO. Međutim, rat u Osetiji je počeo 1991. godine, a u Abhaziji 1992. Onaj u Pridnjestovlju je eskalirao čak 1990. i Pridnjestrovska Moldavska Republika je nastala nakon sukoba potaknutih etničkom mržnjom između kulturno različitih naroda, koji su se godinama podnosili zbog više sile, odnosno, samog ustroja Sovjetskog Saveza. Ti sukobi bi i dalje ostali zamrznuti, bez obzira na ruske geopolitičke potrebe. No, za kraj treba reći i da su im došli kao dar s neba, a početkom '90-ih je Jeljcin imao vrlo malo utjecaja i moći da bi ih nazvali dugoročnom ruskom strategijom.
9. "Nova ukrajinska vlada se trudi i ipak uspijeva ostvariti napredak u reformama. Možda bi neki nepredvidljivi crni događaj, poput onih iz 2014. godine i ruski potezi protiv gradova Harkov i Odesa, kada je Moskva htjela vratiti na vlast suradnike bivšeg predsjednika Viktora Janukoviča u Ukrajini, mogao gurnuti zemlju prema novoj promjeni. To bi stvorilo nacionalni otpor protiv Rusije, koja želi minirati vladu u Kijevu, te urušilo potporu proruskim stranakama".
Ukrajinska nova vlada nakon ostavke Jacenjuka traje tek nešto više od mjesec dana. Reći da vlada ostvaruje "napredak" u reformama tako brzo nakon njenog osnutka i nakon nekoliko mjeseci razdoblja političke slijepe ulice, čini se prilično nevjerojatnim. Jedina značajna mjera pod pokroviteljstvom novog premijera Groismana je novi memorandum s MMF-om, koji nameće dodatne i još strože mjere štednje u režiji Cristine Lagarde, samo kako bi Kijev dobio nove tranše pomoći. Osim toga, povratak na vlast proruskih stranaka bi jednostavno podijelio zemlju na dva dijela. No, Ukrajina je povijesno podijeljena na zapadni nacionalistički i istočni proruski dio i teško je zamisliti konsenzus koji bi izrodio "nacionalni otpor".
10. "Strategija Rusije u Donbasu bi se mogla raspasti. U ovom scenariju, Sporazum iz Minska se neće provesti i sankcije će trajati i dalje. Separatističke vlasti Donbasa su sve nepopularnije i pretvaraju se u mafijaške šefove. One nisu u stanju oporaviti gospodarstvo koje je pretrpio veću štetu nego Pridnjestrovlje tijekom kratkog rata 1992."
Teško je reći jesu li vlasti dviju samoproglašenih republika Donbasa popularne ili ne, ali ono što je sigurno je da Porošenko i njegovi suradnici ne uživaju nikakav ugled među stanovništvom takozvanih "okupiranih teritorija", kako ih naziva vlada u Kijevu. Ako zbog ničeg drugog, zato što su ukrajinske vlasti obustavile sva izdvajanja građanima Donbasa, čak i davno zarađene mirovine. Nema mirovine, nema plaća javnih službenika, nema plina za grijanje ako ga ne isporuči Gazprom. Sve ove poteze je stanovništvo Donbasa doživjelo kao odbacivanje od strane Kijeva, a to znači mnogo više od oporavka gospodarstva koje se tek sada pokušava vratiti na pravi put, uvođenjem novih pravila i nove valute - rublje.
Poznavatelji engleskog jezika cijelo nebulozno izvješće Europskog vijeća za vanjske poslove mogu pročitati ovdje: "Russia 2030: A story of great power dreams and small victorious wars", a za kraj poruka uglednog talijanskog novinara, nimalo "rusofilija" i još manje "Putinofilija", Fulvia Scaglionea: "Rusofobi čitavog svijeta,... ma prekinite već jednom!"
AMSI
U tom kontekstu bi trebalo citirati talijanskog novinara, konzervativca i demokršćanina, Fulvia Scaglionea, od 2000. do danas zamjenika glavnog urednika talijanskog tjednika "Kršćanska obitelj", bivšeg dopisnika iz Moskve u vrijeme tranzicije u Rusiji i bivšim sovjetskim republikama, potom iz Afganistana, Iraka i s Bliskog istoka.
"Rusofobi čitavog svijeta,... ma prekinite već jednom!"
Ovako je Fulvio Scaglione naslovio svoju kolumnu koju je objavio prije tri dana.
Prođe li dan u kojem ljudima ne govore koliko je barbarska, necivilizirana, agresivna, opasna i štetna Rusija? Naravno da ne!
Prije nekoliko dana je domaćin ozbiljnog i prestižnog radio programa ugostio Roberta Kaplana, koji je rekao puno razumnih stvari o Bliskom istoku, a zatim krenuo s uobičajenim ispadima o "ruskoj agresiji u Europi". Kaplan, osim što je stručnjak, bio je savjetnik američkog ministra obrane Roberta Gatesa, pa vrlo dobro zna da su vojne instalacije stigle i prije krize u Ukrajini, na samo 120 kilometara od St. Petersburga. On zna da je 2008. godini bio za američku inicijativu i projekt "proturaketnog štita" u Poljskoj i Rumunjskoj. No, bez obzira na to, za njega je Rusija ta koja napada i to trebamo imati na umu, piše ugledni talijanski novinar, vrlo blizak Rimskoj kuriji.
Drugi slučaj je onaj Andersa Fogha Rasmussena, bivšeg danskog premijera i glavnog tajnika NATO-a od 2009. do 2014. godine, koji je zaslužan za ostvarenje projekta "proturaketnog štita", a koji tvrdi da on nije usmjeren protiv Rusije, nego protiv nuklearnih prijetnji koje dolaze s juga, što bi trebao biti Iran. Isti onaj Iran s kojom se svijet prije nekoliko mjeseci dogovorio i postigao sporazum usmjeren upravo kako bi se izbjegle takve prijetnje. Prije nekoliko dana, međutim, Rasmussen je postao privatni savjetnik ukrajinskog predsjednika Porošenka i njegova prva izjava na novom položaju je bila da će Europa nastojati ne samo zadržati, već proširiti sankcije protiv Rusije, koja je, naravno, agresivna i barbarska zemlja, itd., itd...
Dobro, ova dva primjera su uvod za dvije knjige. Jednu je objavio Guy Mettan i zove se "Rusofobija - tisuću godina nepovjerenja", a drugu Giulietto Chiesa, jednostavnog imena "Putinofobija".
Guy Mettan, švicarski novinar, povjesničar i politolog, povijesnih izvora i analiza prati povijesno "nepovjerenje" Zapada prema Rusiji, počevši od vremena Karla Velikog do danas. Naravno, najveći dio je posvećen aktualnim događanjima, dok se povijesni primjeri spominju kroz anegdote i kratke ulomke od nekoliko redaka. Stranice i stranice su posvećene "Slučaju Hodorkovski" i navodnoj "invaziji" na Gruziju 2008, te krizi u Ukrajini 2014.
"Putinofobija" Giulietta Chiese, stručnjaka međunarodna pitanja i dugogodišnjeg dopisnika iz Moskve, ratobornijim tonom govori o političkim kontroverzama najnovije verzije "rusofobije", one koja cilja upravo na Vladimira Putina. Za Chiesu je eklatantni napad na Rusiju utjelovljenje projekta američke elite, koji je pripremljen kao primjer kako se ponašati nakon raspada Sovjetskog Saveza. Američka elita nastoji održati u životu perverzni sustav, koji se bliži svom kolapsu, a kojem su temelji iskorištavanje prirodnih resursa i špekulativne financije.
Dvije knjige, iako različite u namjeri, imaju puno dodirnih točaka. Prije svega, ukazuju na jednosmjernu instrumentalizaciju i manipulaciju informacijama, što potiče dugo razdoblje "rusofobija", što Mettan uspoređuje sa stoljetnim antisemitizmom, dok Chiesa tvrdi da je riječ o načinu vođenja rata.
Guy Mettan nas poziva da razmislimo o tome da Kina i Japan, koji je također imali vojne sukoba s Rusijom, nikada nisu razvili "rusofobiju" usporedivu s onom u Sjedinjenim Državama, koje su Rusiju imale kao saveznika u dva svjetska rata u prošlom stoljeću. To valjda nešto znači.
Švicarski pisac analizira određene slučajeve u poznatim slučajevima izvještavanja masakru u Beslanu i zrakoplovnoj nesreći u Überlingenu, te ih analizira, rečenicu po rečenicu, otkrivajući propagandni stroj spreman za planiranje svakog nezgodno detalja da bi se na kraju u potpunosti iskrivila stvarnost i prikrile činjenice.
Svi analizirani slučajevi, politički ili obične vijesti, rezultirat će nevjerojatnim zaključkom i sve epizode se mogu usporediti sa sadašnjim klišejima. Mettan kao i Chiesa se ne ustručavaju prepoznati ovo izobličenje stvarnosti i to nazivaju riskantnim procesom, kojem je cilj političkim špekulacijama ugroziti stabilnost cijelih kontinenata.
Naravno, ni Giulietto Chiesa, niti Guy Mettan ne žele Rusiju oslikati kao raj na zemlji ili bezgrešnog i neustrašivog viteza.
To dobro objašnjava Vincenzo Trani, izvršni direktor talijanskog holdinga General Invest, koji ulaže u mala i srednja poduzeća u Rusiji i Zajednici Nezavisnih Država, a potpredsjednik je Gospodarske komore u Moskvi. Trani je sponzorirao talijanski prijevod "Rusofobije" i kaže "kako cilj Guya Mettana nije na optuženičku klupu staviti Zapad, nego dati Rusiji priliku da kaže što misli, što zapadni informacijski sustav uporno odbija, a sve u pokušaju rekonstrukcije složenih odnosa između Rusije i Zapada".
Chiesa istovremeno upozorava Moskvu da ne pokušava "oživjeti ideju Trećeg Rima ili za njega vezanu neku mesijansku misiju koju treba ispuniti".
Problem je u tome što živimo uronjeni u upravo suprotnu vizijiu, gdje mesijansko poslanje smatramo za naše pravo i širimo lažni način života, dok smo njegovo ime spremni opravdati doslovno sve. Koliko smo samo ratova vodili i vodimo za "dobrobit" drugih? U tom okviru Rusija služi kao krivac za sve i svuda, a Zapad je uvijek i u svakom slučaju nevin. Stvarnost je, međutim, malo složenija, a to zaboraviti može biti vrlo opasno, zaključuje Fulvio Scaglione.
Dakle, Scaglione je pročitao dva uratka koju otkrivaju da "rusofobija" i "putinofobija" nisu počeli jučer ili, kako se vjeruje s Gruzijom 2008. i Ukrajinom 2014. godine, dva slučaja koja će tek s povijesnom distancom možda, ali možda biti pravilno interpretirana. Osim toga, oba autora ne žele na optuženičku klupu dovući Zapad, koliko dati riječ i Rusiji, da i Moskva ima priliku obrazložiti svoje stavove. No, Scaglione primjećuje da Chiesa s pravom upozorava Rusiju da ne pokušava biti Treći Rim i na sebe preuzeti mesijansku ulogu spašavanja svijeta, ali to već čini Zapad, ratovima, vojnim udarima, obojenim revolucijama i institucionalnim državnim udarima nameće američki stil života cijelom svijetu. Prirodno je da se negdje morao pojaviti otpor, a to je ono što američki stratezi ne mogu podnijeti.
Povijesti "rusofobije", kako objašnjava povjesničar i politolog Guy Mettan, seže stoljećima unatrag, ali nikada nije poprimila ovakve razmjere.
Tko su aktualni stratezi ovog propagandnog rata koji, kao što vidimo, nije počeo danas, niti proteklih nekoliko godina?
Ono što slijedi nije nikakav proruski manifest, kao što to nije ni ova stranica, iako mnogi drže da jest, jednako kao što "rusofili" i "putinofili" nisu ni Scaglione, ni Mettan, niti Chesa.
Osim toga, Vladimir Putin sigurno ima bolje odvjetnike, pisce i glasnogovornike, tako da mu ne treba "advokatura" jednog portala ili internetske stranice. Ovi su redovi upućeni svima onima koji misle da misle svojom glavom, dok su u stvari dio propagandne mašinerije koja će prije uništiti Europu i nas same, nego Rusiju i Putina. Osim toga, ruski predsjednik nije besmrtan i prije ili kasnije će morati otići, a za plaćenim piskaralima će ostati ispisane desetine, stotine tisuća tekstova kojih će se kasnije stidjeti.
Možda mnogi nisu čitali najnovije izvješće Europskog vijeća za vanjske poslove (ECFR), pod naslovom "Rusija u 2030. godini - Priča o snovima o velikoj moći i malim pobjedničkim ratovima", kojeg su napisali Fredrik Wesslau i Andrew Wilson. Čitajući ga, stječe se dojam kako je "ruska propaganda", kako se naziva pogrdno od strane zapadnog establišmenta, dobro izbalansirana, da ponekad čak i zasjenjuje sve snažniji i široko rašireni "rusofobni" sentiment, kako na diplomatskoj razini, tako i na novinarskoj razini. Časopisi, novine i think-tankovi se gotovo natječu tko će objaviti udarniju vijest i ispaliti jači hitac u pravcu Kremlja.
Za ovo izvješće koristi termin "rusofobno" se samo naizgled može činiti pretjeranim, ali nije. Osim mtoga, ono je rasno diskriminirajuće i ulijeva nam strah u kosti pri pomisli na bilo što to ima veze s Rusijom. Izvješće je po svemu nekonvencionalno u smislu europskog i američkog načina razmišljanja, koje je "otvoreno" za sve narode, religije, rase i manjine, ali ne za Ruse i Rusiju.
Europsko vijeće za vanjske poslove, paneuropski think-tank koji je u stvari ogranak ili podružnica Američkog vijeća za vanjske poslove ili onog u Londonu, dakle, po prirodi atlantistički, iznosi hrpu laži i "rusofoban" je gotovo u istoj mjeri koliko su "Protokoli Sionskih mudraca" bili antisemitski
Ovdje je deset rusofobnih laži, ili ako vam je draže da ih zovemo "netočnostima":
1. "Jasno je da Rusija u posljednjih nekoliko godina provodi samouvjerenu i militariziranu vanjsku politiku. Iza ove samouvjerenosti postoji želja za preispitivanje načela europskog sigurnosnog poretka i Rusija želi vratiti imidž sile koju ne treba podcjenjivati. U Gruziji i Ukrajini je Moskva je pokušala nametnuti sferu utjecaja na svoje susjede i sprječava ih da postanu članovi NATO saveza ili Europske unije".
Zapravo je mnogo vjerojatnije da je u Gruziji i Ukrajini Rusija pokušala zaustaviti NATO ekspanziju, tijelo koje je osnovano za vrijeme Hladnog rata za obuzdavanje "sovjetske prijetnje" i danas, dvadeset i pet godina nakon pada Sovjetskog Saveza, više nema razloga da postoji. O ulasku Gruzije i Ukrajine u NATO i Europsku uniju se mora reći da su obje institucije isključile da se to može dogoditi u kratkom roku. A za to sigurno nije kriva Rusija, koliko vojno i ekonomsko poravnanje, što je proces za kojeg treba vremena i kojeg trebaju provesti prozapadne vlade u Kijevu i Tbilisiju, a ne Moskva.
2. "Rusko gospodarstvo će se oporaviti od negativnog rasta u sljedeće dvije godine, ali će rast i dalje teći sporo do 2030. godine, kada će doseći stopu od 1 posto godišnje. Do 2030. godine će Rusija pasti za pet mjesta i bit će 15. po veličini gospodarstvo na svijetu. Uz bolesti će doći do pada populacije od oko pet milijuna i Ruska Federacije će imati 139 milijuna stanovnika."
Praviti dugoročne prognoze u ekonomiji u nepredvidljivom okruženju je stvarno nerazborito. Pogotovo ako je prognoza do 2030. No, zanimljivo je da su izvori citira ECFR u izvješću iz prošle godine, kada se scenarij činio daleko crnji nego danas. Čak su i neke ruske ekonomske prognoze pokazale na neuspjeh i to nije tajna. No, već je 2014. godine, na primjer, Fitch potpuno pogriješio u procjeni, kao i druge rejting agencije, koje su predviđale brzi kolaps ruskog gospodarstva, što se, naravno, nije dogodilo. Dovoljno je reći da stratezi u kućama JP Morgan Chase, Julius Baer, Bank of America i Wells Fargo ocjenjuju kao pozitivno rusko gospodarstvo, dok je prije samo pet mjeseci Goldman Sachs predviđao smrt Putina i njegovih suradnika. Za potvrdu koliko je zbrke trenutno među ekonomistima, dovoljno je reći da su određene procjene uvijek diktirane političkim potrebama, a ne pravom potrebom za informacijama.
3. "Utjecaj sankcija će i dalje će ometati ruski gospodarski oporavak, u kombinaciji s učinkom niskih cijena nafte. Ako sankcije i dalje potraju, nedostatak investicija će imati dugoročne negativne posljedice i u srednjoročnom razdoblju može dovesti do gubitka 9 posto BDP-a".
Zapravo, cijelo izvješće, ne samo ovaj dio, daje prednost "rezultatima" zapadnih sankcija protiv Rusije, koje ometaju oporavak ruskog gospodarstva, ali je tu samo jedan faktor i to je cijena nafte. Ovo je potvrdio čak i američki Department of State, koji je 2015. U izvješću objasnio prave razloge za pad ruskog gospodarstva i da sankcije nisu imale apsolutno nikakvog učinka. Izvješće je izdano nakon istraživanja Bloomberga na kraju 2014. godine, gdje su prikupljeni stavovi 32 međunarodna ekonomista, a svi su tvrdili da je kolaps cijena nafte uzrok ruske recesije. Osim toga, nedostatak europskih investicija je Rusija nadoknadila novim tržištima u Aziji i Latinskoj Americi, regije u kojima je zadnjih 12 mjeseci primjetna intenzivna ruska diplomatska aktivnost, a cilj je sklopiti nove ugovore i olakšati ulazak Rusije na ta tržišta.
4. "Ruska propaganda stalno ponavlja da je Rusija bila isključen iz odlučivanja nakon Hladnog rata i da nikada nije bila tretirana kao ravnopravni partner, nego je ponižavana i maltretirana od strane Zapada, uključujući i intervencije 1999. NATO saveza na Kosovu i širenje NATO-a i EU u bivšem sovjetskom prostoru."
Više od propagande, ovo su činjenice. Od 1999. godine, odnosno u posljednjih 17 godina, NATO je uspio apsorbirati čak 12 zemalja. Dio je pripadao bivšem Sovjetskom Savezu. Češka, Poljska i Mađarska su se pridružile se Sjevernoatlantskom savezu na pragu novog milenija, a 2004. se to dogodilo s Estonijom, Latvijom, Litvom, Rumunjskom, Slovačkom, Slovenijom i Bugarskom, dok su 2009. godine ušle Albanija i Hrvatska. U Gruziji i Ukrajini je Zapad pokušao osvojiti "moskovsko dvorište", što je daleko od toga da to nazovemo proruskom propagandom.
5. "Tijekom sljedećih nekoliko godina će Rusija jačati svoje aktivnosti u podijeli i destabilizaciji Europe. Moskva uzgaja snage koje će unutar EU djelovati protiv sustava i koje vide privlačnost neliberalnoj Rusiji Rusije. Te snage su radikalna ljevica i desnica, separatisti, pa čak i islamski pokreti. Dakle, vidi se volja za suradnjom Rusije sa sljedećom generacijom populističkih stranaka, poput francuskog Nacionalnog fronta ili Alternative za Njemačku. Rusija će uvijek raditi na promicanju referenduma o osjetljivim pitanjima, kao što je bio nizozemski referendum o Sporazumu o pridruživanju s Ukrajinom."
Više od želje Rusije za zbližavanjem s europskim populističkih stranaka, europske populističke stranke se žele zbližiti s Rusijom. To je zato što su u Putinu prepoznali jak i odlučan autoritet. Vođu koji trenutno nedostaje Europi. Štoviše, nizozemski referendum o pridruživanju Ukrajine EU je bio savjetodavne prirode i stoga za vladu u Haagu nije obvezujući. Taj referendum niti je promicao, niti podržao ruski državni vrha, koji se uvijek daje odmjerene komentare kada su u pitanju suverene države. I prije i nakon rezultata referenduma je cijelu stvar opisao kao unutarnje pitanje Nizozemske. Razlozi za održavanje referenduma su bili jednostavan unutarnji politički pokušaj da se nizozemska vlada dovede u teškoće i da se ljudi upoznaju s realnom situacijom u Ukrajini.
6. "Oružane snage Rusije će i dalje će biti usmjerene protiv NATO saveza i svojih susjeda. Rusija ne traži veliki rat sa Zapadom, jer Moskva zna da si ne može priuštiti ovakav sukob, jer bi rizik od nuklearne konfrontacije postao stvaran."
Ova izjava je djelomično točna. Trendovi u vojnoj potrošnji pojedinih zemalja govore sami za sebe. Dok Europljani i dalje smanjuju sredstva za obranu i pokušavaju spojiti kraj s krajem i spasiti se politikom štednje, koja je tako draga birokratima u Bruxellesu, Rusija je posljednjih pet godina znatno povećala proračun u vojnom sektoru. Samo u 2014. godini je zabilježen porast od 33% u odnosu na prethodnu godinu. Od 2010. do 2014. godine je proračun za oružane snage Rusije gotovo udvostručen. Oštar rast je zabilježen u stavkama rashoda u vezi nuklearnih djelatnosti i primijenjenih istraživanja.
7. "Rusija bi mogla pokrenuti zračne napade u središnjoj Aziji. Kriza u jednoj od država bi mogla izazvati etničke sukobe, što bi navelo Rusiju da intervenira. Alternativa je da se džihadisti koriste kao izgovor za ruske vojne intervencije, kao u Siriji. "
Borba protiv terorizma u Siriji uopće nije bila "izgovor" za intervenciju, nego stvarna prijetnja, ne samo ruskoj sigurnosti, već za cijeli Bliski istok. Osim toga, rizik od širenja islamskog fundamentalizma i ekstremizma u državama središnje Azije je ozbiljan rizik. Pristalice novog ekstremizma rade internetskim brzinama. Nije teško zamisliti kako u muslimanskim većinskim zemljama poput Uzbekistana (90% muslimana), Turkmenistana (89%), Tadžikistana (95%), Kirgistana (gdje je islam čak i službena državna religija) i Kazahstana (70%) vrlo brzo može proklijati sjeme ekstremizma.
8. "Rusija će i dalje zadržati separatističke regije i zamrznute sukobe kako bi ostvarila svoj minimalistički cilj. Abhazija, Južna Osetija i Pridnjestrovlje su strateški klinovi u Gruziji i Moldaviji koji uništavaju izglede za članstvo tih zemalja u NATO savezu, koji ne prihvaća nove članove koji imaju teritorijalne sporove s Rusijom".
Ovdje se spominju sukobi koji datiraju još od raspada Sovjetskog Saveza, te ih se naziva ruskom strategijom kako bi se Gruziji i Moldaviji omeo ulazak u NATO. Međutim, rat u Osetiji je počeo 1991. godine, a u Abhaziji 1992. Onaj u Pridnjestovlju je eskalirao čak 1990. i Pridnjestrovska Moldavska Republika je nastala nakon sukoba potaknutih etničkom mržnjom između kulturno različitih naroda, koji su se godinama podnosili zbog više sile, odnosno, samog ustroja Sovjetskog Saveza. Ti sukobi bi i dalje ostali zamrznuti, bez obzira na ruske geopolitičke potrebe. No, za kraj treba reći i da su im došli kao dar s neba, a početkom '90-ih je Jeljcin imao vrlo malo utjecaja i moći da bi ih nazvali dugoročnom ruskom strategijom.
9. "Nova ukrajinska vlada se trudi i ipak uspijeva ostvariti napredak u reformama. Možda bi neki nepredvidljivi crni događaj, poput onih iz 2014. godine i ruski potezi protiv gradova Harkov i Odesa, kada je Moskva htjela vratiti na vlast suradnike bivšeg predsjednika Viktora Janukoviča u Ukrajini, mogao gurnuti zemlju prema novoj promjeni. To bi stvorilo nacionalni otpor protiv Rusije, koja želi minirati vladu u Kijevu, te urušilo potporu proruskim stranakama".
Ukrajinska nova vlada nakon ostavke Jacenjuka traje tek nešto više od mjesec dana. Reći da vlada ostvaruje "napredak" u reformama tako brzo nakon njenog osnutka i nakon nekoliko mjeseci razdoblja političke slijepe ulice, čini se prilično nevjerojatnim. Jedina značajna mjera pod pokroviteljstvom novog premijera Groismana je novi memorandum s MMF-om, koji nameće dodatne i još strože mjere štednje u režiji Cristine Lagarde, samo kako bi Kijev dobio nove tranše pomoći. Osim toga, povratak na vlast proruskih stranaka bi jednostavno podijelio zemlju na dva dijela. No, Ukrajina je povijesno podijeljena na zapadni nacionalistički i istočni proruski dio i teško je zamisliti konsenzus koji bi izrodio "nacionalni otpor".
10. "Strategija Rusije u Donbasu bi se mogla raspasti. U ovom scenariju, Sporazum iz Minska se neće provesti i sankcije će trajati i dalje. Separatističke vlasti Donbasa su sve nepopularnije i pretvaraju se u mafijaške šefove. One nisu u stanju oporaviti gospodarstvo koje je pretrpio veću štetu nego Pridnjestrovlje tijekom kratkog rata 1992."
Teško je reći jesu li vlasti dviju samoproglašenih republika Donbasa popularne ili ne, ali ono što je sigurno je da Porošenko i njegovi suradnici ne uživaju nikakav ugled među stanovništvom takozvanih "okupiranih teritorija", kako ih naziva vlada u Kijevu. Ako zbog ničeg drugog, zato što su ukrajinske vlasti obustavile sva izdvajanja građanima Donbasa, čak i davno zarađene mirovine. Nema mirovine, nema plaća javnih službenika, nema plina za grijanje ako ga ne isporuči Gazprom. Sve ove poteze je stanovništvo Donbasa doživjelo kao odbacivanje od strane Kijeva, a to znači mnogo više od oporavka gospodarstva koje se tek sada pokušava vratiti na pravi put, uvođenjem novih pravila i nove valute - rublje.
Poznavatelji engleskog jezika cijelo nebulozno izvješće Europskog vijeća za vanjske poslove mogu pročitati ovdje: "Russia 2030: A story of great power dreams and small victorious wars", a za kraj poruka uglednog talijanskog novinara, nimalo "rusofilija" i još manje "Putinofilija", Fulvia Scaglionea: "Rusofobi čitavog svijeta,... ma prekinite već jednom!"
AMSI
