Nedavna kupovina francuskih borbenih aviona za potrebe Hrvatskog ratnog zrakoplovstva iznjedrila je niz opravdanja i objašnjenja. Na primjer, tako smo saznali da nam avioni donose sigurnost, a sigurnost snižava cijenu kapitala: dakle, jamči se ekonomski napredak. Rade Dragojević secira sav spektar tih krajnje labavih argumentacija i pokazuje zašto sve neodoljivo podsjeća na doba kad smo bili habsburška kasarna na otvorenom.
Trideset i jednu godinu nakon disolucije Jugoslavije i nastanka nekoliko, manje-više klimavih i trapavih demokracija na razvalinama te zemlje i preko četvrt stoljeća od kraja rata, države zapadnog Balkana, a zapravo Srbija i Hrvatska, krenule su u žestoko međusobno nadgornjavanje u naoružavanju. Obično se misli da što smo vremenski udaljeniji od rata, konflikata i sukoba, to bi ranije sukobljena društva trebala biti sve manje militarizirana, odnosi među državama trebali bi biti sve miroljubiviji, a veze između društva sve relaksiranije. Međutim, u nas stvari ne stoje tako. Kao da se duh one “znamenite” rečenice – da ime autora ne spominjemo, jer ga svi vrlo dobro znamo – a koja glasi: “Ako ne znamo da radimo, znamo da se bijemo”, ukotvio zauvijek u našim krajevima i kao da i dalje ravna životima ljudi i dominira društvima u ovoj regiji.
Showroom u Libiji
Elem, posljednja u nizu akcija ratobornog tipa bila je kupovina 12 borbenih aviona za potrebe Hrvatskog ratnog zrakoplovstva koja je svoj završni čin dobila prošlih dana, kad je na ovjeru potpisa kupoprodajnog ugovora za Rafale (francuske borbene letjelice četvrte i pol generacije) u Zagreb glavom i bradom pristigao sam francuski šef države Emmanuel Macron, kojemu domaći srednjestrujaški komentarijat tepa “da nije ni lijevo ni desno” (Mirko Galić), da je njegovim vladanjem Francuska dobila tako potrebnu stabilnost, da se biznis otkad on vodi državu odvija puno lakše i sl. Sve to, izgleda i nije tako nebitno. Naime, to da politički vrh ima razvijen i trgovački njuh, a Macron ga, sudeći po dealu sa Zagrebom, ima.
Vojni su poslovi, kao što se zna, odvajkada imali i lukrativnu dimenziju. Štoviše, mogli bismo reći da je ona bila često i najizraženiji segment, tako da se i ovih dana medijski u nas ponajviše ispredalo o tome je li cijena tuceta borbenih jurišnih zrakoplova previsoka, jesmo li dobro prošli, jesmo li mogli proći bolje, jeftinije i tome slično. Najprije je javnosti u svibnju ove godine iz Vlade priopćeno da će nabava eskadrile koštati 999 milijuna eura, što će reći da je lukavi francuski proizvođač hrvatskom kupcu ponudio tzv. psihološku cijenu, valjda da lakše zagrize, da bi na kraju taj marketinški trik s nezaokruženim iznosom bio “upropašten”, jer je Zdravko Marić, domaći resorni financ ministar, cijenu uvećao za PDV, pa sada cijela stvar košta “neatraktivnih” milijardu i sto milijuna eura i nešto sitno.
S jedne strane jasno je da je francuska vojna industrija ovdje prošla više nego solidno. Prodala nam je 12 secondhand letjelica s bog te pitaj koliko sati leta iza sebe, za, kako rekosmo, milijardu i nešto eura. Rafali inače nisu bili neka kurentna roba, barem ne u svom početku. Pojavili su se otprilike u drugoj polovici osamdesetih godina prošlog stoljeća i dugo je francuski proizvođač Dassault kuburio s njima. Nikako da ih nekome uvali. Onda je došlo tzv. Arapsko proljeće i Libija je perverzno “odabrana” za poligon za tadašnje evropske i američke avio-proizvođače i ostale proizvođače oružja, da svi oni skupa u direktnom srazu s neprijateljem – po mogućnosti što slabijem – pokažu što znaju. Nesretni Gadafi i njegova vojska doživjela je očekivani poraz od savezničkih snaga (u što se danas pretvorio taj nekoć slavni izraz iz Drugog svjetskog rata!), u samo nekoliko dana u proljeće 2011. godine, a francuski Rafali, koji su u valovima 14 dana polijetali s korzikanskih i sicilijanskih obala i u prah i pepeo pretvarali pukovnikovu obranu, upravo su briljirali, bilo u napadima na živu silu, bilo uništavanjem lansirnih rampi, tenkova i drugog oružja.
Tada su mediji pisali da je Libija pretvorena u “najveći izlog oružja u svijetu” ili: “vojne stručnjake je teško razuvjeriti kako je odluka mnogih europskih zemalja zračnim snagama napasti jedinice diktatora Gadafija u Libiji, dobrim dijelom bila potaknuta i narudžbom Indije – koja je najveći uvoznik oružja na svijetu“. Rafalima su tada u libijskom krvavom showroomu glavni konkurenti bili Eurofighter (u međuvremenu propali pokušaj zajedničke proizvodnje paneuropskog borbenog zrakoplova), američki F-16 i F-18, te švedski SAAB. Šveđani su čak tom prilikom prekinuli svoju dotadašnju tristogodišnju apstinenciju s evropskih i svjetskih ratnih poprišta i bojišnica te su zainteresiranim kupcima spremno izložili robu. I prodaja pobjedničkih Rafala je mogla početi, najprije svakog oružja gladnoj Indiji, a onda i zemljama Bliskog istoka. Borbena moć Rafala dokazivala se i kasnije, u zapadnim intervencijama u Afganistanu i Iraku. Dakle, jasno je da Hrvatska vojska ne kupuje “mačka u vreći”, Rafali su provjerena roba, svoju su efikasnost potvrdili in vivo, u libijskoj pustinji na poligonu sa živim ljudima.
Konsenzus oko aviona veći nego oko cijepljenja
E, sad naša strana. Vojne doktrine u nas ima i nema. Sve ovisi o političkom trenutku, oportunizmu u pojedinih političkih garnitura i – tko je na vlasti u Srbiji! Što se tiče nabavke naoružanja, a pogotovo aviona, dugo je vladalo mišljenje da mala država poput Hrvatske uopće ne treba avio-komponentu. Nemamo ni podmornice, pa šta nam fali! Ta, Rafali od Zagreba do otoka Jabuke stignu za deset minuta, to se može pokriti i iz talijanskog Aviana. Tako su nam sugerirali i saveznici iz EU-a i dugo se mislilo da će tako i biti. Međutim, pojavom natoizirane predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, stari su se prašnjavi planovi o zamjeni dotrajalih MIG-ova 21 suvremenim borbenim mlažnjacima reaktivirali. U to se vrijeme još mislilo da bi se možda mogli servisirati MIG-ovi i tako im produžiti vijek trajanja. To je, kako što se zna, završilo u korupcijskim vodama, da bi se negdje u prvom mandatu Plenkovićeve vlade posao nabavke moderne eskadrile povjerilo, pokazalo se kasnije, nekompetentnom ministru obrane Damiru Krstičeviću.
Hrvatska, kao što se zna, s ministrima obrane i općenito vojnim poslovima i nije bila neke velike sreće. Ili su dominirale loše odluke poput već spomenute o odvoženju MIG-ova na remont u Ukrajinu, ili se pak javnost uveseljavala praznim ceremonijalizmom bivše predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, koja je nerijetko znala paradirati u uniformi, zagovarati povratak obaveznog vojnog roka i sl. U slučaju nesretnog Damira Krstičevića prevladao je amaterizam i neznanje, on, naime, nije uspio u kupovini izraelskih Baracka, a ubrzo poslije toga je i smijenjen. Danas, pak, u pitanjima vojske dominira smisao za trivijalnosti i imponderabilije, što je posebno vidljivo u našeg aktualnog predsjednika države i vrhovnog zapovjednika Zorana Milanovića koji se oko protokolarnih i inih sitnica zna do besvijesti posvaditi s ministrom obrane Mariom Banožićem. Ni sama domaća avijacija u mirnodopsko doba nije se nešto proslavila. Sjetimo se samo sraza dva MIG-a 21 u jesen 2010. Na sreću, žrtava nije bilo, avioni su skršeni, jedna je baka bila lakše povrijeđena na zemlji, piloti su se katapultirali i preživjeli, a kao kolateralna šteta nastradala je tek jedna sujeta smijenjenog glavnog urednika u jednom etničkom glasilu koje se drznulo podsmjehnuti neuspjelim avio-akrobacijama. Stoga ova kupoprodaja i nije tako mala stvar za ne bog zna kako kadrovirani vojni sektor.
Međutim, oko doktrine i dalje se luta. Bilo je to vidljivo i u emisiji “Otvoreno” Hrvatske televizije, emitirana netom po Macronovom napuštanju zračnog prostora Republike Hrvatske. Izgleda da trenutačno nemamo neprijatelja, barem ako je suditi po izjavama Josipa Lucića, bivšeg načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga RH. Po njemu “sama Srbija nema ambiciju ratovati” i naše su granice sigurne, a kako su domaći Srbi u posljednjem ratu desetkovani, nema ni pete kolone. Pa, čemu onda ovolika investicija? Pa, za odvraćanje, reći će Zvonimir Frka-Petešić, predstojnik Ureda premijera, nikad ne znaš odakle te opasnost može zaskočiti. I za ponos, dodat će Lucić, a oko toga će prisnažiti i bivši šef zrakoplovaca Josip Štimac. Ovom potonjem je također drago i to da je svekoliko pučanstvo kupovinu letjelica podržalo aklamacijski, praktički bez glasa suprotstavljanja. “Postignut je konsenzus oko aviona veći nego oko cijepljenja, i to mi je drago”, kaže zrakoplovac Štimac.
HDZ kao garant mira
Dakle, protivnih nema, osim, uvijek antiprotivne Katarine Peović iz Radničke fronte, koja je javnost “zamarala” svojim traženjima da se novci za kupovinu aviona u rebalansu proračuna preusmjere za socijalne programe. A aeromiting iznad Zagreba Katarina je popratila twitom u kojem stoji: “Neugodan zvuk prelijetanja aviona koji ste upravo čuli, dragi moji, zapamtite, jer to je zvuk koji čuješ kad izgubiš milijardu eura koliko će Hrvatska platiti Francuskoj za 12 novih aviončića užasno potrebnih u doba korone i obnove od potresa.”
Franko Vidović, predsjednik saborskog Odbora za obranu u istoj je televizijskoj emisiji dodao da avioni jamče buduća strana ulaganja. Avionima “dobijamo na sigurnosti, pa se cijena kapitala automatski snižava”, reći će taj bivši esdepeovac. Njemu se sa sličnim ocjenama pridružio i brigadni general Michael Križanec, aktualni zapovjednik Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, kad kaže da smo “svi svjesni da sloboda nije besplatna, niti je mir besplatan na način da prosperitet i kapital ne dolaze u zemlje koje nisu sigurne. Mi s ovim pružamo određenu garanciju i našem gospodarskom i industrijskom razvoju i državi i cijeloj naciji.” Nekad se govorilo da mir nema cijenu. Sada pak ispada da ima, jer naši vojni i politički dužnosnici tvrde da mir ipak nešto košta. Milijardu eura.
Poentirao je na kraju analitičar Vlatko Cvrtila koji je ustvrdio da će Rafali štititi ne samo naše nebo, nego i nebo susjedne Slovenije, samo ako se tako dogovorimo, pa i nebo iznad Bosne i Hercegovine i Crne Gore, sve zemlje koje ne kane razvijati vlastitu avijaciju. Hrvatska s ovom eskadrilom, ustvrdio je Cvrtila postaje “izvoznik sigurnosti”. HDZ i njegova vlada kao izvoznik sigurnosti u Bosnu!? Zvuči više kao loš vic. Ali, da se i loš vic može pretvoriti u lošu stvarnost naučili smo odavno. Zadnji u nizu takvih realiziranih viceva bio je onaj da je hadezeovska poslanica u Europskom parlamentu Dubravka Šuica u ovom sazivu imenovana na dužnost potpredsjednice Odbora za demografiju. Članica HDZ-a, presuđene kriminalne organizacije zbog kojeg je iz zemlje strugnulo pola milijuna Hrvata postaje evropska podšefica za demografiju?! Sve može, pa zašto onda ne bi moglo i to da će hrvatski Rafali postati garant mira u susjednoj Bosni i Hercegovini, onoj istoj zemlji koju su ti isti hadezeovci u suradnji s prekodrinskom braćom po oružju nešto ranije temeljito razbucali do neprepoznatljivosti.
Kad smo već kod prekodrinske braće, tamošnji šef države, opsesivno obuzet Hrvatima i njihovim navodnim privrednim uspjesima, i također vrlo ratoboran, već je odgovorio na Rafale enigmatičnom rečenicom da će se tek vidjeti kako će Srbija na sve to odreagirati. Priča se da će naručiti protuzračni sustav S-400 da s njim Zagreb gađa direkt iz Beograda, a Rafalima da ne dopusti ni da polete s Plesa. Međutim, izgleda da je tu problem jer je Srbija malo kratka s lovom za to. Ali, dobro, vidjet će se. Inače, novi mini-hladni rat na Balkanu otpočeo je ima tome nekoliko godina. Prvi je na potezu bio upravo predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i partiju je otvorio formiranjem flote od 14 MIG-ova 29.
Toliko o dvoru. Što o svemu misli plebs? Pa, iz izvješća o boravku dragog nam gosta iz Francuske, javnost se skupa s bulevarskom štampom, uglavnom zabavljala s menijem koji je bio ponuđen francuskom predsjedniku. Davor Butković, taj vinski i jelski znalac, prigovorio je izboru restorana, jer da je “Gallo” sa zagrebačkog Zelenog vala odavno prestao biti restoranska perjanica. Milanovića na objed nisu ni zvali, on je također imao neke sitne prigovore oko protokola i to bi bilo manje-više to.
Kasarna na otvorenom
I tako. Izgleda da na djelu imamo dvostruki circulus vitiosus. Oni isti Rafali koje je na Gadafijeve Libijce prije deset godina poslao ondašnji, kasnije će se pokazati, od tog istog Gadafija, potkupljeni i korumpirani francuski šef države Nicolas Sarkozy i koji su svoju borbenu gotovost provjeravali na Arapima, sad bi trebali biti brana pred migrantskim valovima sastavljenima od tih istih ojađenih Arapa. S druge strane, Hrvatska, baš kao onomad Vojna krajina, opet postaje kordon pred naletima ovodobnih Saracena i inih neželjenih istočnjaka. Hrvatska, naime, ima obligaciju naoružavanja i zato jer je na to, po ulasku u šengenski režim, obvezuje njezina nova uloga isturene evropske karaule smještene na uvijek nesigurnim jugoistočnim granicama Europske unije.
Frka-Petešić kaže da kupovina Rafala predstavlja game-changer. Je li doista tako? Jer, samo smo od pogranične posade opremljene tek lakim naoružanjem, sada postali dobro utvrđeni fortifikacijski objekt s mitraljeskim gnijezdom i nadzvučnim lovcima. Ako je to ta promjena, onda i nije baš neka. Jer, u oba smo slučaja bili i ostali plaćenici, vječno s prstom na obaraču i okom na nišanu, najprije u habsburškoj kasarni na otvorenom, a danas u briselskoj vojarni s grijanjem, koja je tu samo zato da osigura mir u centru, da se ništa ne bi promijenilo i da bi se sve nastavilo po starom.