Iz izbornih uporišta HDZ-a Vladi odriču svaku zaslugu za rast BDP-a: Milanovićeva vlada u proteklom je mandatu odlučila malim koracima, s pulfera europskog tramvaja gdje je Tuđmanov HDZ smjestio Hrvatsku, hvatati priključak s ostalim članicama EU-a
Milanovićeva vlada nije dobila svojih pet minuta slave pošto su objavljeni podaci o dvostruko većem gospodarskom rastu u drugom ovogodišnjem kvartalu od onoga koji se očekivao: umjesto aplauza ili barem suzdržanog zadovoljstva zbog pozitivnih gospodarskih trendova nakon sedam gladnih godina, s mnogih je se strana lupalo po ušima i proglašavalo kradljivcem tuđih zasluga. Ekonomski stručnjaci i dalje joj zamjeraju da nije provela strukturne reforme, a udruge poduzetnika rast BDP-a, izvoza, potrošnje i investicija, kao i inače, pripisuju poduzetničkom geniju i trudu te žilavosti poslodavaca: kad im ide loše, dakako, krive su vlade, političke elite i antipoduzetnička klima čitavog društva.
Politički konkurenti, među kojima prednjače HDZ-ovci, najglasniji su u tvrdnjama da ova Vlada ima više sreće nego pameti i da joj se gospodarski rast dogodio isključivo zbog oporavka europskog gospodarstva – bio bi on i veći, tvrde, da Milanovićev kabinet nije nesposoban i nemoćan bilo što pametno i korisno učiniti za Hrvatsku. Iz izbornih uporišta na Pantovčaku i Trgu žrtava fašizma dodatno ga cipelare, tvrdeći da je jedini krivac za to što se zemlja oporavlja najsporije od svih članica EU-a, što je po mnogočemu pri dnu europskih ljestvica, pa i po tome što najmanje i najneefikasnije koristi europske fondove.
HDZ-ovci su i na početku globalne krize prednjačili u tvrdnjama da se ona Hrvatskoj neće dogoditi, da se neće preliti na ovdašnje gospodarstvo; kad se to ipak dogodilo, prali su ruke tvrdeći da ništa nemaju s recesijom, da su nemoćni pred tom pošašću koja dolazi izvana i da nas je ona, uostalom, lupila po glavi među posljednjima, pa i manje nego većinu ostalih – puno su gore, uvjeravali su, prošle baltičke zemlje i Slovenija, tranzicijska perjanica među novijim članicama Unije. Danas, međutim, HDZ-u nije logično da će se gospodarstva zemalja koje su desetak godina prije Hrvatske ušle u tu zajednicu prije i brže početi oporavljati pod parom oporavka europskih gospodarskih lokomotiva. No prednosti desetogodišnjeg članstva ne mogu se tako lako stići i prestići, kao što nas danas uvjeravaju iz Karamarkove stranke, tvrdeći da je SDP-ova vlast glavni i jedini krivac tome što je Hrvatska na repu oporavka.
Kad se u HDZ-u zgražaju što Hrvatska povlači najmanje novca iz EU-fondova, ne samo da prešućuju desetak propuštenih godina za kreiranje i provedbu projekata nego nas, ususret izborima, uvjeravaju da će ih nadoknaditi i to vraćanjem političkim korijenima i revitalizacijom Tuđmanove politike, one koja ih je zapravo pojela. Tuđmanov HDZ smjestio je Hrvatsku na pulfer europskog tramvaja na kojemu se desetak godina švercala, dok su druge tranzicijske zemlje uredno kupovale kartu: mjesta za sjedenje sada su zauzeta, a i gužva je sve veća, pa ćemo se voziti u zadnjem dijelu sve dok se ‘sredina ne pomakne naprijed’.
Ni sljedeći parlamentarni izbori i eventualna nova vlast neće to promijeniti. Kukuriku koalicija i Milanovićeva vlada u proteklom su mandatu odlučili malim koracima hvatati priključak s ostalim članicama EU-a. U Karamarkovu HDZ-u tvrde zato što su nesposobni i jalovi, a i mnogi se drugi s njima slažu, pogotovo oni koji uporno zagovaraju radikalno provođenje strukturnih reformi jer će, kao, svako odgađanje rezultirati još bolnijim rezovima. SDP i partneri biračima će očito ponuditi dosadašnju politiku postupnih i malih promjena, onih koje ne izazivaju velike socijalne potrese, ali i sporo mijenjaju ekonomske i društvene prilike. HDZ i njegovi tvrde da mogu i hoće bolje i brže, ali još taje kako će to učiniti.
S druge strane, socioekonomska pitanja na parlamentarnim izborima dosad nisu odlučujuće utjecala na volju birača. Gospodarska kriza je tek ponešto povećala interes javnosti za ekonomske i socijalne probleme, o čemu svjedoče i mjesečna istraživanja javnog mnijenja agencije Promocija Plus. U izboru tema ili događaja mjeseca anketirani su građani u protekle dvije godine gospodarsku krizu najčešće birali kao ključni mjesečni događaj, a redovito su je uvrštavali među prva tri-četiri, no postotak onih koje je kriza tištala uglavnom se vrtio oko dvadesetak, s povremenim uzletima prema tridesetak posto, ali i padovima na desetak i manje. S vrha top-liste događaja krizu su u drugi plan potiskivali politički obojeni događaji, pogotovo ako bi bili prožeti konfliktima i sukobima. Tako je u srpnju i kolovozu 2013. članstvo Hrvatske u EU-u uvjerljivo bilo događaj mjeseca, a već u rujnu iste godine gospodarsku je krizu potisnulo pitanje uvođenja ćirilice u službenu upotrebu u Vukovaru, što se ponovilo i u studenome; u listopadu je pak europski uhidbeni nalog za Josipa Perkovića bila mjesečna top-tema anketiranih. U prosincu iste i u siječnju naredne godine gotovo polovina sudionika ankete za događaj mjeseca birala je referendum koji je inicirala udruga U ime obitelji, a gospodarska kriza mučila je tek desetak, odnosno 17 posto njih. Prvih mjeseci prošle godine gospodarska kriza vratila se na vrh liste i tako je bilo do lipnja, kad su je potisnule poplave u Posavini i sukobi u SDP-u, odnosno između Milanovića i Linića. Do listopada se gospodarska kriza te poplave i saniranje posljedica izmjenjuju na vrhu ljestvice, a potom primat preuzimaju hapšenje Milana Bandića, prosvjedi branitelja i podjele u Vukovaru, da bi početkom ove godine uvjerljivo najdogađaji mjeseca bili predsjednički izbori, odnosno pobjeda i inauguracija Kolinde Grabar Kitarović. Gospodarska kriza se nakratko, s dvadesetak posto odabira, u travnju i svibnju vratila na vrh, s kojega ju je već u lipnju uvjerljivo svrgnuo prosvjed branitelja. U srpnju su je opet potisnule teme koje politički forsira HDZ – iseljavanje mladih i papin posjet Sarajevu.
Kriza i gospodarski oporavak nesumnjivo će utjecati na rezultate parlamentarnih izbora, ali ni ovaj put neće presuditi, jer za koga će glasati većina odlučuje ponajprije svjetonazorski i ekscesno. A u takvoj situaciji rastu šanse za izbornu pobjedu onih koji znaju kako nas prevesti žedne preko gospodarske vode.
portalnovosti
Milanovićeva vlada nije dobila svojih pet minuta slave pošto su objavljeni podaci o dvostruko većem gospodarskom rastu u drugom ovogodišnjem kvartalu od onoga koji se očekivao: umjesto aplauza ili barem suzdržanog zadovoljstva zbog pozitivnih gospodarskih trendova nakon sedam gladnih godina, s mnogih je se strana lupalo po ušima i proglašavalo kradljivcem tuđih zasluga. Ekonomski stručnjaci i dalje joj zamjeraju da nije provela strukturne reforme, a udruge poduzetnika rast BDP-a, izvoza, potrošnje i investicija, kao i inače, pripisuju poduzetničkom geniju i trudu te žilavosti poslodavaca: kad im ide loše, dakako, krive su vlade, političke elite i antipoduzetnička klima čitavog društva.
Politički konkurenti, među kojima prednjače HDZ-ovci, najglasniji su u tvrdnjama da ova Vlada ima više sreće nego pameti i da joj se gospodarski rast dogodio isključivo zbog oporavka europskog gospodarstva – bio bi on i veći, tvrde, da Milanovićev kabinet nije nesposoban i nemoćan bilo što pametno i korisno učiniti za Hrvatsku. Iz izbornih uporišta na Pantovčaku i Trgu žrtava fašizma dodatno ga cipelare, tvrdeći da je jedini krivac za to što se zemlja oporavlja najsporije od svih članica EU-a, što je po mnogočemu pri dnu europskih ljestvica, pa i po tome što najmanje i najneefikasnije koristi europske fondove.
HDZ-ovci su i na početku globalne krize prednjačili u tvrdnjama da se ona Hrvatskoj neće dogoditi, da se neće preliti na ovdašnje gospodarstvo; kad se to ipak dogodilo, prali su ruke tvrdeći da ništa nemaju s recesijom, da su nemoćni pred tom pošašću koja dolazi izvana i da nas je ona, uostalom, lupila po glavi među posljednjima, pa i manje nego većinu ostalih – puno su gore, uvjeravali su, prošle baltičke zemlje i Slovenija, tranzicijska perjanica među novijim članicama Unije. Danas, međutim, HDZ-u nije logično da će se gospodarstva zemalja koje su desetak godina prije Hrvatske ušle u tu zajednicu prije i brže početi oporavljati pod parom oporavka europskih gospodarskih lokomotiva. No prednosti desetogodišnjeg članstva ne mogu se tako lako stići i prestići, kao što nas danas uvjeravaju iz Karamarkove stranke, tvrdeći da je SDP-ova vlast glavni i jedini krivac tome što je Hrvatska na repu oporavka.
SDP i partneri biračima će očito ponuditi dosadašnju politiku postupnih i malih promjena, onih koje ne izazivaju velike socijalne potrese, ali i sporo mijenjaju ekonomske i društvene prilike. HDZ i njegovi tvrde da mogu bolje i brže, ali još taje kako će to učiniti
Kad se u HDZ-u zgražaju što Hrvatska povlači najmanje novca iz EU-fondova, ne samo da prešućuju desetak propuštenih godina za kreiranje i provedbu projekata nego nas, ususret izborima, uvjeravaju da će ih nadoknaditi i to vraćanjem političkim korijenima i revitalizacijom Tuđmanove politike, one koja ih je zapravo pojela. Tuđmanov HDZ smjestio je Hrvatsku na pulfer europskog tramvaja na kojemu se desetak godina švercala, dok su druge tranzicijske zemlje uredno kupovale kartu: mjesta za sjedenje sada su zauzeta, a i gužva je sve veća, pa ćemo se voziti u zadnjem dijelu sve dok se ‘sredina ne pomakne naprijed’.
Ni sljedeći parlamentarni izbori i eventualna nova vlast neće to promijeniti. Kukuriku koalicija i Milanovićeva vlada u proteklom su mandatu odlučili malim koracima hvatati priključak s ostalim članicama EU-a. U Karamarkovu HDZ-u tvrde zato što su nesposobni i jalovi, a i mnogi se drugi s njima slažu, pogotovo oni koji uporno zagovaraju radikalno provođenje strukturnih reformi jer će, kao, svako odgađanje rezultirati još bolnijim rezovima. SDP i partneri biračima će očito ponuditi dosadašnju politiku postupnih i malih promjena, onih koje ne izazivaju velike socijalne potrese, ali i sporo mijenjaju ekonomske i društvene prilike. HDZ i njegovi tvrde da mogu i hoće bolje i brže, ali još taje kako će to učiniti.
S druge strane, socioekonomska pitanja na parlamentarnim izborima dosad nisu odlučujuće utjecala na volju birača. Gospodarska kriza je tek ponešto povećala interes javnosti za ekonomske i socijalne probleme, o čemu svjedoče i mjesečna istraživanja javnog mnijenja agencije Promocija Plus. U izboru tema ili događaja mjeseca anketirani su građani u protekle dvije godine gospodarsku krizu najčešće birali kao ključni mjesečni događaj, a redovito su je uvrštavali među prva tri-četiri, no postotak onih koje je kriza tištala uglavnom se vrtio oko dvadesetak, s povremenim uzletima prema tridesetak posto, ali i padovima na desetak i manje. S vrha top-liste događaja krizu su u drugi plan potiskivali politički obojeni događaji, pogotovo ako bi bili prožeti konfliktima i sukobima. Tako je u srpnju i kolovozu 2013. članstvo Hrvatske u EU-u uvjerljivo bilo događaj mjeseca, a već u rujnu iste godine gospodarsku je krizu potisnulo pitanje uvođenja ćirilice u službenu upotrebu u Vukovaru, što se ponovilo i u studenome; u listopadu je pak europski uhidbeni nalog za Josipa Perkovića bila mjesečna top-tema anketiranih. U prosincu iste i u siječnju naredne godine gotovo polovina sudionika ankete za događaj mjeseca birala je referendum koji je inicirala udruga U ime obitelji, a gospodarska kriza mučila je tek desetak, odnosno 17 posto njih. Prvih mjeseci prošle godine gospodarska kriza vratila se na vrh liste i tako je bilo do lipnja, kad su je potisnule poplave u Posavini i sukobi u SDP-u, odnosno između Milanovića i Linića. Do listopada se gospodarska kriza te poplave i saniranje posljedica izmjenjuju na vrhu ljestvice, a potom primat preuzimaju hapšenje Milana Bandića, prosvjedi branitelja i podjele u Vukovaru, da bi početkom ove godine uvjerljivo najdogađaji mjeseca bili predsjednički izbori, odnosno pobjeda i inauguracija Kolinde Grabar Kitarović. Gospodarska kriza se nakratko, s dvadesetak posto odabira, u travnju i svibnju vratila na vrh, s kojega ju je već u lipnju uvjerljivo svrgnuo prosvjed branitelja. U srpnju su je opet potisnule teme koje politički forsira HDZ – iseljavanje mladih i papin posjet Sarajevu.
Kriza i gospodarski oporavak nesumnjivo će utjecati na rezultate parlamentarnih izbora, ali ni ovaj put neće presuditi, jer za koga će glasati većina odlučuje ponajprije svjetonazorski i ekscesno. A u takvoj situaciji rastu šanse za izbornu pobjedu onih koji znaju kako nas prevesti žedne preko gospodarske vode.
portalnovosti
