“Velike konkurentske sile, Kina i Rusija, brzo šire financijski i politički utjecaj diljem Afrike. Oni su namjerno i agresivno usmjeravali svoja ulaganja u regiju kako bi stekli konkurentsku prednost nad Sjedinjenim Državama. Te predatorske metode koje provodi Kina i Rusija sprečavaju gospodarski rast u Africi, ugrožavaju neovisnost afričkih država, ometaju prilike za američke investicijske, upliću se u američke vojne operacije i stvaraju značajnu opasnost za nacionalne sigurnosne interese Sjedinjenih Država”, rekao je John Bolton ranije ovog tjedna na skupu u organizaciji Zaklade Heritage u Washingtonu.
Hoće li je se američko carstvo uspjeti probuditi prije bolne smrti?
Nakon Boltonova govora, ovo je pitanje u kolumni za AH Tribune postavio Michael Howard i podsjetio na esej kojeg je Gore Vidal za The Nation napisao davne 1986. U svom raduje Vidal imao hrabrosti ukazati na opasnost koju cionizam predstavlja za SAD i dati rješenje za spas od urušavanja američkog carstva, jednom nedostižne ekonomije koja se već tada morala suprotstaviti danas nezaustavljivoj Kini, čak i Japanu.
“Da bi SAD mogle ekonomski preživjeti u budućem kinesko-japanskom svijetu, nužno je ući u savez sa SSSR-om. Uostalom, bijela rasa je u manjini u utrkuje se mnogo vrlo specifičnih neprijatelja. Ako se dvije supersile na Sjevernoj hemisferi ne ujedine, mi ćemo u najboljem slučaju završiti kao poljoprivrednici ili još gore, kao zabava za više od milijardu mračno učinkovitih Azijata”, prije više od 30 godina piše Gore Vidal.
On je zapravo tražio način da se SAD u to vrijeme zbliži sa sovjetskim blokom i odustane od Nixonove i Kissingerove politike jakih veza s azijskim zemljama na štetu Sovjetskog Saveza. No, oba kursa su podrazumijevala da se SAD nikako i ni u kojem slučaju ne smiju istovremeno boriti s dva jaka “neprijatelja”, jer takva borba neminovno vodi u propast.
Nepotrebno je podsjetiti da Washington nije poslušao Vidalov savjet. Rusi su ostali “egzistencijalna prijetnja” do pada Sovjetskog Saveza, kada je NATO pod palicom Washingtona krenuo u svoj marš na istok. On još uvijek traje. Crna Gora je progutana u lipnju prošle godine, dok su Ukrajina, Gruzija i Makedonija označene kao “pristupne članice”. Ukrajina i Gruzija su doble obećanje da će postati punopravne članice NATO pakta još 2008.
Dovoljno je pogledati zemljopisnu kartu Europe i razumjeti zašto su razumni ljudi bili zabrinuti zbog takvog scenarija. Trenutno tri zemlje, Norveška, Estonija i Latvija, dijele granice s Rusijom i pripadaju vojnom savezu koji je otvoreno neprijateljski nastrojen prema Rusiji.
Ukrajina i Gruzija, da je NATO uspio ispuniti obećanje, povisile broj neprijatelja na ruskim granicama na pet zemalja. Zapad ne pomišlja na odmor sve dok ne okruži Rusiju. Vojni sukobi u Gruziji i Ukrajini, koji su pokrenuti zbog Moskve, mogu se razumjeti samo u tom kontekstu.
“Za one koji nemaju zemljopisnu kartu ili kome je mozak trajno oštećen propagandom Sjedinjenih Država, jedno brzo pojašnjenje. Pretpostavimo da se ruski vojni savez proteklih dvadeset godina širio prema zapadu, bombardirajući i uništavajući zemlje na tom putu i da je Moskva apsorbirala Srednju Ameriku i misli na pripajanje Kanade i Meksika. Dalje, pretpostavimo da će ova hipotetska cjelina oko Sjedinjenih Država biti puna sustava za raketno presretanje. Naposljetku, pretpostavimo da Rusija ima ružnu naviku jednostranih napada i napada na suverene zemlje, a vojni proračun jedanaest puta veći od onoga u Sjedinjenim Državama”, piše Michael Howard.
Svatko bi vam oprostio kada biste bili zbunjeni i ako zaključite da je Rusija odmetnička država koju vodi beskrupulozna skupina nasilnika i da predstavlja ozbiljnu prijetnju ne samo Sjedinjenim Državama, nego cijeloj planeti. U tom slučaju bi se Sjedinjenim Državama moglo oprostiti da učine sve što mogu kako bi se zaštitile od zloslutnog ponašanja Rusije. Zapravo, to bi Washingtonu bila obveza.
Međutim, mi se danas nalazimo usred obrnute situacija i svaka daljnja priča bi za ljude koji uspijevaju ostaviti emocije po strani i razmišljati logično bila bi suvišna. Ali idemo dalje.
Mi danas živimo u novom Hladnom ratu, ali on nije istovjetan onome prvom. Danas ne postoji ravnoteža između američkih i ruskih snaga. Konačno, Varšavski ugovor je raspušten 1991. godine i Rusiji više ne treba skupa i nepotrebna dominacija nad tuđim zemljama, a posebno ne da izvozi svoju “ideologiju”, kao što je SSSR pokušavao izvoziti socijalističke revolucije i na to trošio velike svote novca.
Situaciju je vrlo jednostavno objasniti. Washington želi svjetsku dominaciju, dok Moskva želi nacionalnu sigurnost i multipolarni svjetski poredak. Rusija nije ni konkurent, a kamoli prijetnja Sjedinjenih Država, kao što u novoj američkoj strategiji za Afriku tvrdi John Bolton.
S druge strane, Kina možda jeste. Nakon što je s bruto domaćim proizvodom izraženog u smislu pariteta kupovne moći već pretekla Sjedinjene Države i postala prva ekonomija svijeta, Kina sada može osporiti tvrdnje američkog carstva kako samo SAD imaju pravo na globalnu hegemoniju. Nijedan kineski čelnik neće promijeniti kurs ove politike.
To znači da su upozorenja Gorea Vidala od prije više od trideset godina danas još aktualnija. Naime, ako Sjedinjene Države žele zadržati status supersile, onda su Amerikancima nužne prijateljskije veze s Rusijom. Naravno, bilo bi nužno i izbjeći utrku u naoružanju i ne ulaziti u ruski prostor utjecaja, ali nikome u Washingtonu nije stalo do toga.
Demoniziranje i izazivanje Rusije za SAD kontraproduktivno i gubitak vremena. No, kako je ovo proces koji traje godinama, Moskva se udružila s Pekingom, kao i druge srednje i male zemlje koje trpe pritisak i zlostavljanja Washingtona.
Razmislite o Iranu, velikoj i moćnoj zemlji kojoj je Washington objavio rat u svim sektorima gospodarstva. Europa može biti dovoljno nemilosrdna da se igra s tim, ali kakav poticaj može imati Moskva da prestane trgovati s Teheranom? Nikakav.
Kao što je primijetio George Galloway, nakon što je Venezuela, koja je također pod ekonomskim napadom, najavila da u poslovanju više neće koristiti dolar, za zemlje poput Irana, Kine i Rusije nema smisla koriste dolare, kada se ta valuta koristi i protiv njih. Imaju sve razloge za odbijanje provokativnih akcija Sjedinjenih Država, posljedično i petrodolara.
Sankcioniranjem svake zemlje na koju se okome, Sjedinjene Države potkopavaju vlastite interese i pomažu vlastitom propadanju. Ne treba uopće računati na činjenicu da čelnici Washingtona to razumiju. Upravo suprotno, oni su odlučili sebi stvoriti što više neprijatelja.
John Bolton je to rekao u nedavnom govoru u kojem je najavio konture nove politike Trumpove uprave prema Africi. Bolton je rekao kako Sjedinjene Države odbacuju “predatorske prakse” Kine i Rusije na kontinentu. Prema Johnu Boltonu, “Kina koristi mito, nejasne ugovore i stratešku uporabu duga kako bi afričke države vezala za želje i zahtjeve Pekinga”. Prema američkom savjetniku za nacionalnu sigurnost, kineske investicijske inicijative su korumpirane i ne udovoljavaju ekološkim ili etičkim standardima kakve imaju “američki razvojni planovi”. Ali kakva je Trumpova strategija da se tome suprotstavi? Kao i uvijek, ucjena.
“Sjedinjene Države više neće pružati neprimjerenu pomoć diljem Afrike, bez fokusa ili prioriteta”, rekao je John Bolton.
“Neće podržati neučinkovite, neuspješne i neodgovorne mirovne misije Ujedinjenih naroda. Želimo pokazati nešto više za svoje teško zarađene dolare od strane američkih poreznih obveznika”, rekao je John Bolton.
Možda se novac za Afriku preusmjeri u izgradnju ilegalnih izraelskih naselja na palestinskim okupiranim teritorijima i američki porezni obveznici će skakati od sreće. Bolton će takvo što sigurno znati predstaviti kao “učinkovitu, uspješnu i odgovornu mirovnu misiju”.
Drugim riječima, Afrika mora odabrati hoće li biti iskorištavana od strane Sjedinjenih Država ili se okrenuti “mutnim i ekološki i etički neprihvatljivim” investicijama Kine.
Ovaj kontinent nije dovoljno velik za prisutnost dvije supersile. Zato mora izabrati mudro ili se može oprostiti od američkih “mirovnih misija” i besprijekornih “etičkih standarda” Washingtona.
Za Ruse John Bolton kaže da izvoze oružje i energiju u Afriku u zamjenu za glasove u Ujedinjenim narodima koji pomažu da se na vlasti održe “čvrste vođe koje potkopavaju mir i sigurnost i vode politiku protivnu interesima afričkih naroda”.
Nepotrebno je govoriti koliko je Bijelu kuću zanima gdje, tko i kako vlada, ako su te “čvrste vođe” američki saveznici i da je Washingtonu posljednja briga mir, sigurnosti i interes afričkih naroda. Najbolji primjer je američka agresija na Libiju, koja je danas propala država pogođena nasiljem, terorizmom i trgovinom ljudima.
Na kraju, tu je i AFRICOM, opskurna operacija Pentagona u zapadnoj Africi. Službeno, AFRICOM za cilj ima borbu protiv terorizma i da jamči regionalnu sigurnost, što je učinio u najboljoj praksi sličnih američkih misija.
Međutim, 2008. godine je viceadmiral Robert Moeller rekao trunku istine o pravim ciljevima ovog američkog vojnog zapovjedništva i misija koje provodi.
“Jedno od vodećih načela AFRICOM-a jest olakšati slobodan protok prirodnih resursa iz Afrike na globalno tržište”, rekao je Robert Moeller, i tome nemamo što dodati.
Bolton tvrdi kako Kina koristi “mito, nejasne ugovore i stratešku uporabu duga” kako bi dobila ono što želi u Africi. S druge strane, Sjedinjene Države vojsku koriste za izvoz prirodnih resursa, kojima obiluje Afrika, na globalno tržište, dok je naknada za te resurse u najboljem slučaju plaća za marionetske režime i vazalske lokalne vojske, koje pod komadom AFRICOM-a paze da ništa ne ometa unosne poslove.
U Washingtonu očito misle da mogu uzeti cijeli afrički kontinent, ali će se gadno razočarati. Kina je uložila toliko novca u razne projekte, ali ne samo one profitabilne, nego i one koji će tek srednjoročno početi davati plodove, a to je obrazovanje lokalnog stanovništva, izgradnja infrastrukture i kulturna razmjena. Istovremeno je Washington pun paradoksa, ali najveći od njih je uvjerenost uj vlastitu neranjivost u vremenima u kojima su SAD svakim danom sve ranjivije.
Michael Howard govori o akutnom slučaju poricanja stvarnosti carstva na samrtnoj postelji. Ono će umrijeti i to će biti bolna smrt.
“Ako se probudimo u nespornoj stvarnosti da svijet više nije naš, kako bi ublažili udarac u našem neposrednom kolapsu moramo se družiti sa starim neprijateljima. Možemo započeti s Rusima. Uostalom, prema Johnu Boltonu, ruski hobi je da podupiru diktatore, da krše mir i sigurnost i iskorištavaju zemlje Trećeg svijeta. Dakle, vrlo lako ćemo se dogovoriti”, komentirajući novu Boltonovu strategiju za Afriku zaključuje Michael Howard, zaboravljajući pri tom da se Moskva gotovo sigurno neće udruživati s Washingtonom protiv Pekinga i da je, kao što piše Pepe Escobar, “karavana Velike Euroazije već prevalila veliki put” i govorimo o nepovratnom procesu integracije u koje Rusija igra središnju ulogu.
U slučaju Afrike, ako Washington zaista misli napustiti velike dijelove kontinenta i fokusirati se samo na saveznike, tim bolje po Afriku, osim za narode čiji su vladari i vojske američki vazali.
Nova politika za Afriku Johna Boltona: Osujetiti i protjerati predatore Rusiju i Kinu
P. Escobar: Psi sankcija i rata mogu lajati, ali karavana euroazijske integracije ide dalje
logično