Shvaća li se u koridorima State Departmenta i Pentagona, Kongresa, CIA-e, NSA-e i tko zna koje još institucije, a naposljetku (sasvim svjesno: naposljetku) i Bijele kuće, da Sjedinjene Države, ma koliko same sebe proglašavale silom koja vodi svijet “sada i uvijek” moraju računati ne samo s rusko-kineskim savezom, nego i sa sve čvršće povezanom skupinom BRICS (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika), kojoj se sve više približavaju i Iran i Turska, ali i s novim trojnim formatom institucionaliziranim prigodom sastanka skupine G 20 u Buenos Airesu: Rusija – Kina – Indija?
“Imamo namjeru voditi. Sada i uvijek.” (We intend to lead. Now and always). Doslovno je tim riječima američku politiku u globalnim okvirima definirao ministar vanjskih poslova (državni tajnik) Mike Pompeo, početkom prosinca godine 2018. Dodajući kako Sjedinjene Države rade na stvaranju novog liberalnog svjetskog poretka. Pa ako je netko do tada i mogao sumnjati u osnovni kurs američke vanjske politike, što kod – blago rečeno – hirovitog predsjednika Donalda Trumpa baš i nije daleko od pameti, Pompeove riječi otklonile su svaku sumnju. Amerika ne odustaje od toga da bude, ne samo po svojim potencijalima, vojnim i gospodarskim u prvome redu, vodeća sila svijeta, ona tu svoju vodeću ulogu vidi “sada i uvijek”. Dakle, kao nešto nepromjenjivo, kao konstantu svijeta u kojemu živimo – barem gledano iz perspektive službenog Washingtona. I, drugo, nimalo manje važno. Amerika svoju ulogu predvodnika koristi i koristit će i dalje kako bi stvorila “novi liberalni svjetski poredak”. U zbroju to znači samo jedno: kategoričko odbijanje koncepta multipolarnog svijeta, čak i bipolarnog (nema više, točnije rečeno: ne smije biti nikoga tko bi bio u poziciji da uspostavi ravnotežu, u globalnim okvirima, s američkom silom). Amerika je jedna i jedina, prva i najmoćnija (“sada i uvijek”, kaže Pompeo).
Ako se netko još sjeća inauguracijskog govora predsjednika Trumpa, konstatirat će ne da Trump odstupa od onoga što je govorio i nagovještavao u prethodnim mjesecima, nego da je napravio potpuni zaokret. Tada, pri inauguraciji, a nije tome baš tako davno (veljača 2017.), novi je šef Bijele kuće izrijekom obećao da SAD nikome više “neće nametati američki način života” (American way of life). Nije tada, doduše, ni jednom riječju spominjao odnose s Rusijom, ali je govor bio svojevrsna kruna kampanje što ga je i dovela do funkcije Predsjednika, a u kojoj je mjesecima, uporno i konzistentno, ponavljao kako želi normaliziranje odnosa s Rusijom, optuživao prethodnu administraciju (ne bez razloga, valja primijetiti) kako snosi golemu dogovornost zbog zaoštravanja odnosa na liniji Moskva – Washington i nagovještavao novu eru američko-ruske suradnje, osobito u borbi protiv međunarodnog terorizma. Odricao se uloge “svjetskog policajca”, obećavao da SAD neće ulaziti u “nepotrebne ratove”, ali i promovirao – ne treba prešutjeti – svoj slogan “Amerika prva”.
U nepune dvije godine od toga nije, doslovno, ostalo ništa. Parola “Amerika prva” (America first) pretvorila se, kako reče nekadašnja legenda CNN-a, Larry King, u isto što je nekada bila, zna se čija, parola “Njemačka iznad svega” (Deutschald ueber alles). Poslužila je kao plašt kojim je zaogrnuta, ali ne i sakrivena, politika nesputanog protekcionizma, pa i po cijenu izolacije, gotovo prezrivog odbijanja stavova goleme većine država (pitanje klimatskih promjena, na primjer), politika trgovinskih ratova, ucjena i prijetnji bilo sankcijama, bilo carinama. A druga predizborna parola “Učinimo Ameriku opet velikom” (Make America great again) pretvorila se u bojni poklič novoga zaoštravanja i s Rusijom, i s Kinom, i – povremeno – s Evropskom unijom, a nikako ne treba zaboraviti Iran. Američka se veličina demonstrira i dokazuje politikom pritiska, gospodarskog, političkog, pa i vojnog. Samo je mali korak od onoga što se stručno naziva “predstavničkim ratom”, dakle sukobljavanjem manjih zemalja u funkciji ostvarivanja interesa velikih koji ih podržavaju i naoružavaju, do izravnog sučeljavanja velikih. Ne samo na planu politike, to već imamo, uza sve užareniji vokabular međusobnih optužbi, pri čemu Washington i Zapad vehementno optužuju bez prezentiranja dokaza (uz tvrdnju kako dokaze imaju, pa tko vjeruje – vjeruje) dok je Moskva upadljivo mirnija i hladnija, stalno demantirajući i uporno tražeći prezentiranje dokaza, ali i upozoravajući. Izravno sučeljavanje imamo i na planu gospodarstva. Američke i evropske sankcije protiv Rusije na snazi su već nekoliko godina, bez da su Rusiji primjetno naštetile, ali uz osjetne gubitke zapadnih gospodarstava. No, sada više nije riječ ni samo o političkom, ni samo o gospodarskom konfrontiranju, mada bi i ono bilo dovoljno da opravda konstataciju kako smo u novome hladnom ratu.
Ne, sada se gotovo na dnevnoj osnovi susrećemo s informacijama o otvaranju nove utrke u naoružanju, i to nuklearnom, ali i s vijestima o jedva izbjegnutim incidentima među oružanim snagama Rusije i Amerike. Ili američki razarač plovi opasno blizu ruskog uporišta u Vladivostoku, ili ruski zrakoplovi prilaze blizu (Pentagon će reći: neodgovorno blizu) američkim zrakoplovima i brodovima kod vojnih vježbi Atlantskog pakta. Ili Rusija silom zaustavi nenajavljeni prolaz brodova ukrajinske ratne mornarice ispod mosta što povezuje Krim s Rusijom, pa Ukrajina odmah zatraži (za sada bez uspjeha) dolazak brodovlja NATO-a u Crno more kojim, međutim, već i sada učestalo krstare američki ratni brodovi, ispipavajući (izazivajući, to bi barem za sada bila prejaka riječ) rusku crnomorsku flotu. Sve “miriše” na skori incident u kojemu će se, kako se kaže, preko nišana (ciljnika) gledati američki i ruski vojnici. Hoće li onda svi imati dovoljno hladne glave, dovoljno zdravog razuma da obuzdaju incident i spriječe njegovo pretvaranje u veći sukob, to je veliko pitanje. Baš kao što je i pitanje na kojega nema odgovora, kakve zapovijedi, instrukcije, imaju pripadnici američkih, odnosno ruskih oružanih snaga za slučaj izravnog sučeljavanja.
Oni koji pomnije prate međunarodna zbivanja sjetit će se kako je svojedobno jedan izmišljeni incident, onaj s američkim razaračem kojega su navodno napali Sjevernovijetnamci u Tonkinškom zaljevu, poslužio kao izlika, kao opravdanje za eskalaciju rata u Vijetnamu. Što je, usput budi rečeno, stajalo života više od pedeset tisuća američkih vojnika, a marionetski režim u Sajgonu koji je slijepo slušao Washington, pao je. Sada je sva prilika da ćemo doživjeti ne izmišljeni, nego stvarni incident.
Rusija je u slučaju neuspjelog prodora ukrajinskih ratnih brodova ispod mosta za Krim (a bez prethodne najave, što je pravilo kojega je Ukrajina do tada poštivala, a što uvijek iznova treba ponavljati) pokazala kako nema namjeru pasivno trpiti provokacije, ili ono što ona doživljava kao provokacije. Da ne bi bilo nikakvih zabuna, ili nesporazuma, Rusi su vrlo jasno rekli da će u slučaju prvog novog incidenta, bilo s brodovima, bilo sa zrakoplovima, odlučno reagirati, bez obzira o kome je riječ. A to znači da će avion koji uđe u ruski zračni prostor srušiti, a da će na ratni brod koji uđe u njihove terotirijalne vode pucati, odnosno vatrom ga odvratiti kada se približi granicama tih voda. Do incidenta može doći (a do manjih već je i dolazilo) bilo u Crnome moru, bilo na ruskoj granici s baltičkim državama kamo Amerikanci, u sklopu NATO-a, dovlače nove trupe (i priređuju manevre), bilo iznad Sirije, u Siriji, ili u Sredozemlju. I kako će reagirati samoproglašena sila koja vodi svijet – sada i uvijek? Kako će reagirati, čak i ako sama izazove incident (što će dobro nauljeni medijsko-propagandni stroj ionako pretvoriti u “još jednu rusku agresiju”)? I ima li ikoga tko bi u takvoj situaciji mogao kontrolirati stvari, tko bi mogao spriječiti da se otvoreni incident pretvori u veći okršaj, a ovaj bude uvod u sukob s nesagledivim posljedicama?
Na to pitanje, naravno, odgovora nema. No, možda zapravo treba postaviti jedno drugo pitanje. Naime: ima li ikoga tko bi iskreno želio da do incidenta s potencijalom pretvaranja u veći okršaj ne dođe? Ruskoj strani incident ili nova zaoštravanja sigurno ne trebaju. Nakon pripojenja Krima (ako zanemarimo činjenicu da je ono bilo dobrim dijelom isprovocirano rušenjem legalno izabranog predsjednika Ukrajine i ako prihvatimo da je to bila “agresija” i kršenje međunarodnoga prava – usprkos provedenome referendum i njegovim rezultatima), nikakvih drugih ruskih poteza koji bi opravdavali da ih se nazove agresivnima, ili čak agresijom nije bilo. Tzv. zamrznuti konflikti u nekoliko bivših sovjetskih republika i dalje su “na ledu”. A optužbe o miješanju u ove ili one izbore, na staklenim su nogama, baš kao i priče o trovanjima bojnim otrovom Novičok. Objektivno, to je tako.
No, ima li ikoga, na američkoj strani, tko je svjestan toga da Amerika nije sama na svijetu, odnosno da u tome svijetu ne postoje samo “voljni”, a zapravo poslušni (kao oni koji su slijepo slijedili Washington u iračkoj avanturi s tragičnim posljedicama), da postoje i druge zemlje, od kojih neke s punim pokrićem za sebe svojataju titulu velikih sila? Ima li u Washingtonu, u krugovima vladajućih, a tu onda nužno treba ubrojiti i tzv. “podzemnu državu” (deep state) ikoga tko shvaća da je Amerika svojom politikom hegemonije i “rješavanja” svjetskih problema silom, a u vlastitom interesu, već dovela do upravo tektonskih promjena u globalnoj konstelaciji sila? Prvi val zapadnih sankcija protiv Rusije u punome je smislu riječi isprovocirao savez Rusije i Kine, nešto čega su se trijezni analitičari u Washingtonu (ali u nekim drugim, normalnijim, vremenima) panično bojali? A jedna je od posljedica toga saveza i sve veća bliskost stanovišta Moskve i Pekinga o napuštanju dolara kao sredstva plaćanja u međunarodnoj trgovini. Shvaća li se u koridorima State Departmenta i Pentagona, Kongresa, CIA-e, NSA-e i tko zna koje još institucije, a naposljetku (sasvim svjesno: naposljetku) i Bijele kuće, da Sjedinjene Države, ma koliko same sebe proglašavale silom koja vodi svijet “sada i uvijek” moraju računati ne samo s rusko-kineskim savezom, nego i sa sve čvršće povezanom skupinom BRICS (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika), kojoj se sve više približavaju i Iran i Turska, ali i s novim trojnim formatom institucionaliziranim prigodom sastanka skupine G 20 u Buenos Airesu: Rusija – Kina – Indija?
Trump se do sada profilirao jedino i samo kao trgovac oružjem koji je za volju velikih poslova (zarade, profita) voljan trenutno zaboraviti ljudska prava što su i njemu i zapadnome svijetu toliko na srcu kada treba optužiti Rusiju (i predsjednika Putina, razumije se samo po sebi). To “trgovačko rezoniranje” za volju kojega je, makar u jednom konkretnom slučaju, brutalno zanemarena politika promicanja i poštivanja ljudskih prava s jedne je strane delegitimirala SAD kao šampiona u borbi za ta prava, ali s druge pokazala jasnije i grublje nego ikada da će se Washington za volju svojih interesa odreći svakoga i svih do sada važećih načela ponašanja u svjetskoj areni (arena je upravo prikladna riječ!).
Je li Trump svjestan toga da se nepovratno udaljio od cilja što ga je proklamirao u predizbornoj kampanji, a zbog kojega se mnogim analitičarima svjetske scene učinio prihvatljivijim kandidatom od favorizirane “hladne ratnice” Hillary Clinton? Jer, od normaliziranja s Rusijom nema ni traga. Od američko-ruskog saveza u borbi protiv globalnoga terorizma – također. Istina je, Trump nije ušao ni u jedan novi rat, ali nije ni izašao ni iz jednoga u kojemu su Sjedinjene Države “do grla”; u njegovome mandatu odnosi s Rusijom pogoršali su se do te mjere da sada svijet otvoreno strahuje i od globalnog konflikta. I svemu tome valja dodati razgrađivanje strukture američko-sovjetskih (ruskih) sporazuma o ograničavanju, odnosno smanjivanju strateškog nuklearnog naoružanja.
Posljednji iz kojega se SAD povlače je onaj o zabrani proizvodnje i testiranja projektila srednjega dometa (500 km do 5.500 km). Moskva opetovano iskazuje svoju spremnost da taj sporazum (koji znači Evropu bez nuklearnih projektila) održi na snazi, Washington najprije kroz usta visokog funkcionera kaže: “Naravno, da bi oni htjeli održati taj sporazum, ali neće to vidjeti”, da bi potom Moskvu optužio (bez prezentiranih dokaza, suvišno je i reći) kako ona taj sporazum ionako krši i dao joj ultimatum (!) od 60 dana da prekine kršenje. Dakle, za onoga tko nije shvatio mehanizam: najprije – ne, nećete vi vidjeti to, da mi produljimo sporazum, potom: vi ste oni koji sporazum krše, pa ako s time ne prekinete mi se iz sporazuma povlačimo (to je ono prethodno: nećete vidjeti?) i – napokon, a nema razloga ustručavati se od predviđanja – pada još jedan sporazum iz sfere kontrole naoružanja i otvara se novo poglavlje u utrci u naoružanju. S time, da su sada Rusi u velikoj prednosti, jer oni već imaju razvijena, iskušana, a dijelom i uvedena u operativnu upotrebu, nova oružja na kakvima Zapad (SAD) tek radi. Pa iskušani recept iz onoga prvoga hladnog rata, o bacanju suprotne strane (tada Sovjetskog Saveza) na koljena iscrpljivanjem kroz utrku u naoružanju, neće upaliti. Uz to da su na polju razvoja novih oružja i novih tehnika i tehnologija ratovanja sada na sceni i drugi igrači, u prvome redu Kina.
Pa je li onda ono Pompeovo “Mi namjeravamo voditi. Sada i uvijek” tek isprazna prijetnja, hvalisanje bez pokrića? Treba strahovati da nije. Osnovano se može posumnjati da u Washingtonu postoje utjecajni krugovi (pripada li Trump njima, ili ne, to uoće više nije važno) koji svijet nikada nisu prestali gledati kroz optiku konfrontiranja s Rusijom, krugovi koji svoju politiku i njezinu uspješnost zasnivaju na poticanju straha od “onih drugih” i na proklamiranju američke svemoći i bogomdane pozicije prve, jedine i vječne super-sile koja, ako ni zbog čega drugoga, onda samo zbog toga ima nebesko pravo formirati svijet u skladu sa svojim željama i interesima. Ti bi krugovi mogli (pogrešno) procijeniti da se ubrzano približava trenutak kada ni u stožernim igrama više neće biti moguće pobijediti Rusiju, pa će predano raditi na provociranju rata u kojemu će (po njihovim procjenama) SAD prevladati, da bi se nakon toga, s pokorenom Rusijom i ostakom svijeta što će uplašeno slijediti, okrenule sučeljavanju s Kinom.
Mračni scenarij? Sigurno. Nevjerojatan? Baš i nije, pogotovo u svijetu u kojemu se šef američke diplomacije ne suzdržava od najave kako SAD rade na stvaranju novog liberalnog svjetskog poretka i kako “namjeravaju voditi, sada i uvijek.” U cijelome ovome razmišljanju ni jednom nisu spomenuti Ujedinjeni narodi. I to ne slučajno. Aktualna američka politika nizom poteza, od uskraćivanja financijske potpore do ignoriranja (ako je ne mogu iskoristiti kao govornicu za napade na Rusiju i – sve češće – Iran), svjetsku organizaciju uporno gura na marginu. Upravo onu organizaciju koja bi trebala biti ključni instrument za očuvanje mira i sprječavanje rata “sada i uvijek” i u čijem bi se krilu morao roditi svaki projekt novoga svijeta – ne po diktatu jednih, nego uz sudjelovanje svih. S Ujedinjenim narodima odbačenima na marginu i sa super silom koja ne sakriva svoju ambiciju da vodi “sada i uvijek”, ne pitajući za cijenu, ono što bi se moglo učiniti pesimizmom pretvara se u realizam.
taacno
“Imamo namjeru voditi. Sada i uvijek.” (We intend to lead. Now and always). Doslovno je tim riječima američku politiku u globalnim okvirima definirao ministar vanjskih poslova (državni tajnik) Mike Pompeo, početkom prosinca godine 2018. Dodajući kako Sjedinjene Države rade na stvaranju novog liberalnog svjetskog poretka. Pa ako je netko do tada i mogao sumnjati u osnovni kurs američke vanjske politike, što kod – blago rečeno – hirovitog predsjednika Donalda Trumpa baš i nije daleko od pameti, Pompeove riječi otklonile su svaku sumnju. Amerika ne odustaje od toga da bude, ne samo po svojim potencijalima, vojnim i gospodarskim u prvome redu, vodeća sila svijeta, ona tu svoju vodeću ulogu vidi “sada i uvijek”. Dakle, kao nešto nepromjenjivo, kao konstantu svijeta u kojemu živimo – barem gledano iz perspektive službenog Washingtona. I, drugo, nimalo manje važno. Amerika svoju ulogu predvodnika koristi i koristit će i dalje kako bi stvorila “novi liberalni svjetski poredak”. U zbroju to znači samo jedno: kategoričko odbijanje koncepta multipolarnog svijeta, čak i bipolarnog (nema više, točnije rečeno: ne smije biti nikoga tko bi bio u poziciji da uspostavi ravnotežu, u globalnim okvirima, s američkom silom). Amerika je jedna i jedina, prva i najmoćnija (“sada i uvijek”, kaže Pompeo).
Ako se netko još sjeća inauguracijskog govora predsjednika Trumpa, konstatirat će ne da Trump odstupa od onoga što je govorio i nagovještavao u prethodnim mjesecima, nego da je napravio potpuni zaokret. Tada, pri inauguraciji, a nije tome baš tako davno (veljača 2017.), novi je šef Bijele kuće izrijekom obećao da SAD nikome više “neće nametati američki način života” (American way of life). Nije tada, doduše, ni jednom riječju spominjao odnose s Rusijom, ali je govor bio svojevrsna kruna kampanje što ga je i dovela do funkcije Predsjednika, a u kojoj je mjesecima, uporno i konzistentno, ponavljao kako želi normaliziranje odnosa s Rusijom, optuživao prethodnu administraciju (ne bez razloga, valja primijetiti) kako snosi golemu dogovornost zbog zaoštravanja odnosa na liniji Moskva – Washington i nagovještavao novu eru američko-ruske suradnje, osobito u borbi protiv međunarodnog terorizma. Odricao se uloge “svjetskog policajca”, obećavao da SAD neće ulaziti u “nepotrebne ratove”, ali i promovirao – ne treba prešutjeti – svoj slogan “Amerika prva”.
U nepune dvije godine od toga nije, doslovno, ostalo ništa. Parola “Amerika prva” (America first) pretvorila se, kako reče nekadašnja legenda CNN-a, Larry King, u isto što je nekada bila, zna se čija, parola “Njemačka iznad svega” (Deutschald ueber alles). Poslužila je kao plašt kojim je zaogrnuta, ali ne i sakrivena, politika nesputanog protekcionizma, pa i po cijenu izolacije, gotovo prezrivog odbijanja stavova goleme većine država (pitanje klimatskih promjena, na primjer), politika trgovinskih ratova, ucjena i prijetnji bilo sankcijama, bilo carinama. A druga predizborna parola “Učinimo Ameriku opet velikom” (Make America great again) pretvorila se u bojni poklič novoga zaoštravanja i s Rusijom, i s Kinom, i – povremeno – s Evropskom unijom, a nikako ne treba zaboraviti Iran. Američka se veličina demonstrira i dokazuje politikom pritiska, gospodarskog, političkog, pa i vojnog. Samo je mali korak od onoga što se stručno naziva “predstavničkim ratom”, dakle sukobljavanjem manjih zemalja u funkciji ostvarivanja interesa velikih koji ih podržavaju i naoružavaju, do izravnog sučeljavanja velikih. Ne samo na planu politike, to već imamo, uza sve užareniji vokabular međusobnih optužbi, pri čemu Washington i Zapad vehementno optužuju bez prezentiranja dokaza (uz tvrdnju kako dokaze imaju, pa tko vjeruje – vjeruje) dok je Moskva upadljivo mirnija i hladnija, stalno demantirajući i uporno tražeći prezentiranje dokaza, ali i upozoravajući. Izravno sučeljavanje imamo i na planu gospodarstva. Američke i evropske sankcije protiv Rusije na snazi su već nekoliko godina, bez da su Rusiji primjetno naštetile, ali uz osjetne gubitke zapadnih gospodarstava. No, sada više nije riječ ni samo o političkom, ni samo o gospodarskom konfrontiranju, mada bi i ono bilo dovoljno da opravda konstataciju kako smo u novome hladnom ratu.
Ne, sada se gotovo na dnevnoj osnovi susrećemo s informacijama o otvaranju nove utrke u naoružanju, i to nuklearnom, ali i s vijestima o jedva izbjegnutim incidentima među oružanim snagama Rusije i Amerike. Ili američki razarač plovi opasno blizu ruskog uporišta u Vladivostoku, ili ruski zrakoplovi prilaze blizu (Pentagon će reći: neodgovorno blizu) američkim zrakoplovima i brodovima kod vojnih vježbi Atlantskog pakta. Ili Rusija silom zaustavi nenajavljeni prolaz brodova ukrajinske ratne mornarice ispod mosta što povezuje Krim s Rusijom, pa Ukrajina odmah zatraži (za sada bez uspjeha) dolazak brodovlja NATO-a u Crno more kojim, međutim, već i sada učestalo krstare američki ratni brodovi, ispipavajući (izazivajući, to bi barem za sada bila prejaka riječ) rusku crnomorsku flotu. Sve “miriše” na skori incident u kojemu će se, kako se kaže, preko nišana (ciljnika) gledati američki i ruski vojnici. Hoće li onda svi imati dovoljno hladne glave, dovoljno zdravog razuma da obuzdaju incident i spriječe njegovo pretvaranje u veći sukob, to je veliko pitanje. Baš kao što je i pitanje na kojega nema odgovora, kakve zapovijedi, instrukcije, imaju pripadnici američkih, odnosno ruskih oružanih snaga za slučaj izravnog sučeljavanja.
Oni koji pomnije prate međunarodna zbivanja sjetit će se kako je svojedobno jedan izmišljeni incident, onaj s američkim razaračem kojega su navodno napali Sjevernovijetnamci u Tonkinškom zaljevu, poslužio kao izlika, kao opravdanje za eskalaciju rata u Vijetnamu. Što je, usput budi rečeno, stajalo života više od pedeset tisuća američkih vojnika, a marionetski režim u Sajgonu koji je slijepo slušao Washington, pao je. Sada je sva prilika da ćemo doživjeti ne izmišljeni, nego stvarni incident.
Rusija je u slučaju neuspjelog prodora ukrajinskih ratnih brodova ispod mosta za Krim (a bez prethodne najave, što je pravilo kojega je Ukrajina do tada poštivala, a što uvijek iznova treba ponavljati) pokazala kako nema namjeru pasivno trpiti provokacije, ili ono što ona doživljava kao provokacije. Da ne bi bilo nikakvih zabuna, ili nesporazuma, Rusi su vrlo jasno rekli da će u slučaju prvog novog incidenta, bilo s brodovima, bilo sa zrakoplovima, odlučno reagirati, bez obzira o kome je riječ. A to znači da će avion koji uđe u ruski zračni prostor srušiti, a da će na ratni brod koji uđe u njihove terotirijalne vode pucati, odnosno vatrom ga odvratiti kada se približi granicama tih voda. Do incidenta može doći (a do manjih već je i dolazilo) bilo u Crnome moru, bilo na ruskoj granici s baltičkim državama kamo Amerikanci, u sklopu NATO-a, dovlače nove trupe (i priređuju manevre), bilo iznad Sirije, u Siriji, ili u Sredozemlju. I kako će reagirati samoproglašena sila koja vodi svijet – sada i uvijek? Kako će reagirati, čak i ako sama izazove incident (što će dobro nauljeni medijsko-propagandni stroj ionako pretvoriti u “još jednu rusku agresiju”)? I ima li ikoga tko bi u takvoj situaciji mogao kontrolirati stvari, tko bi mogao spriječiti da se otvoreni incident pretvori u veći okršaj, a ovaj bude uvod u sukob s nesagledivim posljedicama?
Na to pitanje, naravno, odgovora nema. No, možda zapravo treba postaviti jedno drugo pitanje. Naime: ima li ikoga tko bi iskreno želio da do incidenta s potencijalom pretvaranja u veći okršaj ne dođe? Ruskoj strani incident ili nova zaoštravanja sigurno ne trebaju. Nakon pripojenja Krima (ako zanemarimo činjenicu da je ono bilo dobrim dijelom isprovocirano rušenjem legalno izabranog predsjednika Ukrajine i ako prihvatimo da je to bila “agresija” i kršenje međunarodnoga prava – usprkos provedenome referendum i njegovim rezultatima), nikakvih drugih ruskih poteza koji bi opravdavali da ih se nazove agresivnima, ili čak agresijom nije bilo. Tzv. zamrznuti konflikti u nekoliko bivših sovjetskih republika i dalje su “na ledu”. A optužbe o miješanju u ove ili one izbore, na staklenim su nogama, baš kao i priče o trovanjima bojnim otrovom Novičok. Objektivno, to je tako.
No, ima li ikoga, na američkoj strani, tko je svjestan toga da Amerika nije sama na svijetu, odnosno da u tome svijetu ne postoje samo “voljni”, a zapravo poslušni (kao oni koji su slijepo slijedili Washington u iračkoj avanturi s tragičnim posljedicama), da postoje i druge zemlje, od kojih neke s punim pokrićem za sebe svojataju titulu velikih sila? Ima li u Washingtonu, u krugovima vladajućih, a tu onda nužno treba ubrojiti i tzv. “podzemnu državu” (deep state) ikoga tko shvaća da je Amerika svojom politikom hegemonije i “rješavanja” svjetskih problema silom, a u vlastitom interesu, već dovela do upravo tektonskih promjena u globalnoj konstelaciji sila? Prvi val zapadnih sankcija protiv Rusije u punome je smislu riječi isprovocirao savez Rusije i Kine, nešto čega su se trijezni analitičari u Washingtonu (ali u nekim drugim, normalnijim, vremenima) panično bojali? A jedna je od posljedica toga saveza i sve veća bliskost stanovišta Moskve i Pekinga o napuštanju dolara kao sredstva plaćanja u međunarodnoj trgovini. Shvaća li se u koridorima State Departmenta i Pentagona, Kongresa, CIA-e, NSA-e i tko zna koje još institucije, a naposljetku (sasvim svjesno: naposljetku) i Bijele kuće, da Sjedinjene Države, ma koliko same sebe proglašavale silom koja vodi svijet “sada i uvijek” moraju računati ne samo s rusko-kineskim savezom, nego i sa sve čvršće povezanom skupinom BRICS (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika), kojoj se sve više približavaju i Iran i Turska, ali i s novim trojnim formatom institucionaliziranim prigodom sastanka skupine G 20 u Buenos Airesu: Rusija – Kina – Indija?
Trump se do sada profilirao jedino i samo kao trgovac oružjem koji je za volju velikih poslova (zarade, profita) voljan trenutno zaboraviti ljudska prava što su i njemu i zapadnome svijetu toliko na srcu kada treba optužiti Rusiju (i predsjednika Putina, razumije se samo po sebi). To “trgovačko rezoniranje” za volju kojega je, makar u jednom konkretnom slučaju, brutalno zanemarena politika promicanja i poštivanja ljudskih prava s jedne je strane delegitimirala SAD kao šampiona u borbi za ta prava, ali s druge pokazala jasnije i grublje nego ikada da će se Washington za volju svojih interesa odreći svakoga i svih do sada važećih načela ponašanja u svjetskoj areni (arena je upravo prikladna riječ!).
Je li Trump svjestan toga da se nepovratno udaljio od cilja što ga je proklamirao u predizbornoj kampanji, a zbog kojega se mnogim analitičarima svjetske scene učinio prihvatljivijim kandidatom od favorizirane “hladne ratnice” Hillary Clinton? Jer, od normaliziranja s Rusijom nema ni traga. Od američko-ruskog saveza u borbi protiv globalnoga terorizma – također. Istina je, Trump nije ušao ni u jedan novi rat, ali nije ni izašao ni iz jednoga u kojemu su Sjedinjene Države “do grla”; u njegovome mandatu odnosi s Rusijom pogoršali su se do te mjere da sada svijet otvoreno strahuje i od globalnog konflikta. I svemu tome valja dodati razgrađivanje strukture američko-sovjetskih (ruskih) sporazuma o ograničavanju, odnosno smanjivanju strateškog nuklearnog naoružanja.
Posljednji iz kojega se SAD povlače je onaj o zabrani proizvodnje i testiranja projektila srednjega dometa (500 km do 5.500 km). Moskva opetovano iskazuje svoju spremnost da taj sporazum (koji znači Evropu bez nuklearnih projektila) održi na snazi, Washington najprije kroz usta visokog funkcionera kaže: “Naravno, da bi oni htjeli održati taj sporazum, ali neće to vidjeti”, da bi potom Moskvu optužio (bez prezentiranih dokaza, suvišno je i reći) kako ona taj sporazum ionako krši i dao joj ultimatum (!) od 60 dana da prekine kršenje. Dakle, za onoga tko nije shvatio mehanizam: najprije – ne, nećete vi vidjeti to, da mi produljimo sporazum, potom: vi ste oni koji sporazum krše, pa ako s time ne prekinete mi se iz sporazuma povlačimo (to je ono prethodno: nećete vidjeti?) i – napokon, a nema razloga ustručavati se od predviđanja – pada još jedan sporazum iz sfere kontrole naoružanja i otvara se novo poglavlje u utrci u naoružanju. S time, da su sada Rusi u velikoj prednosti, jer oni već imaju razvijena, iskušana, a dijelom i uvedena u operativnu upotrebu, nova oružja na kakvima Zapad (SAD) tek radi. Pa iskušani recept iz onoga prvoga hladnog rata, o bacanju suprotne strane (tada Sovjetskog Saveza) na koljena iscrpljivanjem kroz utrku u naoružanju, neće upaliti. Uz to da su na polju razvoja novih oružja i novih tehnika i tehnologija ratovanja sada na sceni i drugi igrači, u prvome redu Kina.
Pa je li onda ono Pompeovo “Mi namjeravamo voditi. Sada i uvijek” tek isprazna prijetnja, hvalisanje bez pokrića? Treba strahovati da nije. Osnovano se može posumnjati da u Washingtonu postoje utjecajni krugovi (pripada li Trump njima, ili ne, to uoće više nije važno) koji svijet nikada nisu prestali gledati kroz optiku konfrontiranja s Rusijom, krugovi koji svoju politiku i njezinu uspješnost zasnivaju na poticanju straha od “onih drugih” i na proklamiranju američke svemoći i bogomdane pozicije prve, jedine i vječne super-sile koja, ako ni zbog čega drugoga, onda samo zbog toga ima nebesko pravo formirati svijet u skladu sa svojim željama i interesima. Ti bi krugovi mogli (pogrešno) procijeniti da se ubrzano približava trenutak kada ni u stožernim igrama više neće biti moguće pobijediti Rusiju, pa će predano raditi na provociranju rata u kojemu će (po njihovim procjenama) SAD prevladati, da bi se nakon toga, s pokorenom Rusijom i ostakom svijeta što će uplašeno slijediti, okrenule sučeljavanju s Kinom.
Mračni scenarij? Sigurno. Nevjerojatan? Baš i nije, pogotovo u svijetu u kojemu se šef američke diplomacije ne suzdržava od najave kako SAD rade na stvaranju novog liberalnog svjetskog poretka i kako “namjeravaju voditi, sada i uvijek.” U cijelome ovome razmišljanju ni jednom nisu spomenuti Ujedinjeni narodi. I to ne slučajno. Aktualna američka politika nizom poteza, od uskraćivanja financijske potpore do ignoriranja (ako je ne mogu iskoristiti kao govornicu za napade na Rusiju i – sve češće – Iran), svjetsku organizaciju uporno gura na marginu. Upravo onu organizaciju koja bi trebala biti ključni instrument za očuvanje mira i sprječavanje rata “sada i uvijek” i u čijem bi se krilu morao roditi svaki projekt novoga svijeta – ne po diktatu jednih, nego uz sudjelovanje svih. S Ujedinjenim narodima odbačenima na marginu i sa super silom koja ne sakriva svoju ambiciju da vodi “sada i uvijek”, ne pitajući za cijenu, ono što bi se moglo učiniti pesimizmom pretvara se u realizam.
taacno
