U nedjelju, 18. listopada, Dnevnik HRT1 objavio je “ad hoc” istraživanje o “zloupotrebi” šalabahtera, uglavnom među srednjoškolcima. Prozaična tema, jer među inima, i političari koriste “šalabahtere”, koje im ponekad izrade asistenti, pomagači, šaptači, savjetnici ili drugi “serviseri” političarevih nastupa. Evo nekih naslova:
Podrazumijeva se da pametni ljudi za svoje istupe koriste “podsjetnike” je nisu na čajanki ili na kavici pa da mogu pričati u nedogled i što im padne na pamet.
No, kada se od učenika traži da reproduciraju sadržaj neke lekcije ili gradiva, sablažnjivo je i pomisliti da bi koristili “podsjetnik “ i8i “šalabahter”.
Vraća me tu u moje školske dane i sakrivanje šalabahtera. U gimnaziji su kolegice šalabahtere sakrivale pod najlon čarape, visoko iznad koljena, uvjerene da profesori neće smjeti zavirivati pod suknje. Pa i nisu!
No, to je iziskivalo određeni format , na primjer, ¼ papira A4 papira. Ali, ne samo to, već i vještinu izrade šalabahtera.
Neke davne godine, na Medicinskom fakultetu u Zagrebu bila je postavljena izložba “uhvaćenih” šalabahtera studenata medicine. Prava remek djela, svih oblika, formata i veličina.
Za vrijeme studija uz rad, morao sam praviti “zabilješke” iz proučene literature i nisam mogao pristupiti ispitu kod nekih profesora a da ne predam “kartice”, na pola A4 formata. Iz jednog ispita smo morali čak imati osnovni udžbenik sa sobom, jer je sam professor, autor udžbenika (preko 900 stranica) rekao da bi pao na ispitu bez tog udžbenika. I padali su student po njegovom predviđanju. I nama se to činilo nevjerojatno, no rezultati su nas prizemljili.
Naši učitelji, nastavnici, profesori, diplomirani učitelji, magistri primarnog ili nekog drugog obrazovanja, najčešće su pripremani da reproduciraju pročitano ili naučeno. Normalno je da od svojih “pitomaca” traže isto: Repetitio mater studiorum est. Od mnoštva intelektualnih predispozicija, traži se samo zapamćivanje. Čast izvrsnim iznimkama.
Kako sam i ja bio m-učitelj djece, pokušao sam oponašati svoje profesore i tražiti od učenika da izrade šalabahtere te da ih drže klupama i koriste na ispitu, a ne da ih sakrivaju koje kuda.
Naravno, najviše me bilo strah hoće li me netko zbog toga prozvati ili pozvati na odgovornost.
No, ono što se pokazalo u tom mojem eksperimentiranju potvrdilo je pravilo da pametni i vrijedni učenici izrađuju šalabahtere, a oni s manje žara za učenje, pročitaju (ako) lekcije i pokušavaju se uvjeriti da su učili.
Jedini moj zahtjev je bio da šalabahter smije biti veličine 1/4 papira A4.
Normalno, učenici su se poradovali mojem “ustupku” ali su se pitali zašto papirić mora biti tako mali. Ja sam to obrazložio tako što sam kod svojih kolegica vidio kako svoje “podsjetnike” prije ispita stavljaju pod najlon čarape.
No, nije to bio pravi razlog, ali ga ja , dakako, nisam htio otkriti.
Naime, da bi određeni dio gradiva stao na tako mali šalabahter, potrebno se dobrano pomučiti. Prvo treba ispisati sve što mislimo da je važno i što bismo morali zapamtiti. Onda se dobije dva lista A4 formata, a ne ¼ tog lista – samo s jedne strane. Dalje slijedi skraćivanje, izbacivanje onoga što smo upamtili, pa opet ispadne previše.
Slijedi novo “friziranje”, skraćivanje, eliminacija naučenog i ostaje samo ono “najteže” ili najbitnije.
Lako je iz ovog zaključi da su “sretnici” koji su mogli praviti šalabahtere potrošili daleko više vremena na učenje nego oni koji ih nisu smjeli ili htjeli izraditi.
Praksa je pokazala da je nekada manje od polovice učenika u odjeljenju izradilo šalabahtere, jer su oni drugi učili na “svoj” način. Normalno, ocjene su im bilo uvijek lošije od onih “štrebera” koji su se potrudili izraditi podsjetnike.
Još ako su dobili esej kao ispitni oblik, razlike onih sa šalabahterima i onih bez su bile drastične.
I što je još zanimljivije, šalabahteri se skoro nisu ni koristili. Jasno, jer su gradivo temeljito proradili, i morali svojim riječime dokazivati razumijevanje gradiva. A tu šalabahter baš ne pomaže.
Najgora pokora učenicima koji su se okitili negativnim ocjenama bila je zabilješka “Nije izradio/la podsjetnik”, jer su roditelji shvaćali da je nastavnik nudio “ustupke” a učenici to nisu htjeli koristiti. Zapravo, ustupak je bio putokaz za pametno učenje.
Zato toplo preporučujem “M-UČITELJIMA” svih razina, da pregrizu stereotipe, napuste bubanje gradiva na pamet i zahtijevaju primjenu znanja I literature . Šalabahter je dobar način učenja. Na koncu, spomenuta izložba na Medicinskom fakultetu potvrđuje da dobri učenici-studenti uče praveći podsjetnike. Ne treba sumnjati u to spadaju li “medicinari” u inteligentnu populaciju.
Eh sad, ne bih ruku u vatru stavio za one koji ispituju srednjošlolce o šalabahterima, ili pravljenje šalabahtera smatraju lošim ponašanjem učenika!!!!
Umjesto zaključka:
“Dačićev urnebesni šalabahter na engleskom 'po Vuku' postao hit: '
”“Kolindin šalabahter: Top 15 najboljih zapisa 'predsjednice'”
“Milanović za vođenje sjednica Vlade koristi šalabahter”.
Podrazumijeva se da pametni ljudi za svoje istupe koriste “podsjetnike” je nisu na čajanki ili na kavici pa da mogu pričati u nedogled i što im padne na pamet.
No, kada se od učenika traži da reproduciraju sadržaj neke lekcije ili gradiva, sablažnjivo je i pomisliti da bi koristili “podsjetnik “ i8i “šalabahter”.
Vraća me tu u moje školske dane i sakrivanje šalabahtera. U gimnaziji su kolegice šalabahtere sakrivale pod najlon čarape, visoko iznad koljena, uvjerene da profesori neće smjeti zavirivati pod suknje. Pa i nisu!
No, to je iziskivalo određeni format , na primjer, ¼ papira A4 papira. Ali, ne samo to, već i vještinu izrade šalabahtera.
Neke davne godine, na Medicinskom fakultetu u Zagrebu bila je postavljena izložba “uhvaćenih” šalabahtera studenata medicine. Prava remek djela, svih oblika, formata i veličina.
Za vrijeme studija uz rad, morao sam praviti “zabilješke” iz proučene literature i nisam mogao pristupiti ispitu kod nekih profesora a da ne predam “kartice”, na pola A4 formata. Iz jednog ispita smo morali čak imati osnovni udžbenik sa sobom, jer je sam professor, autor udžbenika (preko 900 stranica) rekao da bi pao na ispitu bez tog udžbenika. I padali su student po njegovom predviđanju. I nama se to činilo nevjerojatno, no rezultati su nas prizemljili.
Naši učitelji, nastavnici, profesori, diplomirani učitelji, magistri primarnog ili nekog drugog obrazovanja, najčešće su pripremani da reproduciraju pročitano ili naučeno. Normalno je da od svojih “pitomaca” traže isto: Repetitio mater studiorum est. Od mnoštva intelektualnih predispozicija, traži se samo zapamćivanje. Čast izvrsnim iznimkama.
Kako sam i ja bio m-učitelj djece, pokušao sam oponašati svoje profesore i tražiti od učenika da izrade šalabahtere te da ih drže klupama i koriste na ispitu, a ne da ih sakrivaju koje kuda.
Naravno, najviše me bilo strah hoće li me netko zbog toga prozvati ili pozvati na odgovornost.
No, ono što se pokazalo u tom mojem eksperimentiranju potvrdilo je pravilo da pametni i vrijedni učenici izrađuju šalabahtere, a oni s manje žara za učenje, pročitaju (ako) lekcije i pokušavaju se uvjeriti da su učili.
Jedini moj zahtjev je bio da šalabahter smije biti veličine 1/4 papira A4.
Normalno, učenici su se poradovali mojem “ustupku” ali su se pitali zašto papirić mora biti tako mali. Ja sam to obrazložio tako što sam kod svojih kolegica vidio kako svoje “podsjetnike” prije ispita stavljaju pod najlon čarape.
No, nije to bio pravi razlog, ali ga ja , dakako, nisam htio otkriti.
Naime, da bi određeni dio gradiva stao na tako mali šalabahter, potrebno se dobrano pomučiti. Prvo treba ispisati sve što mislimo da je važno i što bismo morali zapamtiti. Onda se dobije dva lista A4 formata, a ne ¼ tog lista – samo s jedne strane. Dalje slijedi skraćivanje, izbacivanje onoga što smo upamtili, pa opet ispadne previše.
Slijedi novo “friziranje”, skraćivanje, eliminacija naučenog i ostaje samo ono “najteže” ili najbitnije.
Lako je iz ovog zaključi da su “sretnici” koji su mogli praviti šalabahtere potrošili daleko više vremena na učenje nego oni koji ih nisu smjeli ili htjeli izraditi.
Praksa je pokazala da je nekada manje od polovice učenika u odjeljenju izradilo šalabahtere, jer su oni drugi učili na “svoj” način. Normalno, ocjene su im bilo uvijek lošije od onih “štrebera” koji su se potrudili izraditi podsjetnike.
Još ako su dobili esej kao ispitni oblik, razlike onih sa šalabahterima i onih bez su bile drastične.
I što je još zanimljivije, šalabahteri se skoro nisu ni koristili. Jasno, jer su gradivo temeljito proradili, i morali svojim riječime dokazivati razumijevanje gradiva. A tu šalabahter baš ne pomaže.
Najgora pokora učenicima koji su se okitili negativnim ocjenama bila je zabilješka “Nije izradio/la podsjetnik”, jer su roditelji shvaćali da je nastavnik nudio “ustupke” a učenici to nisu htjeli koristiti. Zapravo, ustupak je bio putokaz za pametno učenje.
Zato toplo preporučujem “M-UČITELJIMA” svih razina, da pregrizu stereotipe, napuste bubanje gradiva na pamet i zahtijevaju primjenu znanja I literature . Šalabahter je dobar način učenja. Na koncu, spomenuta izložba na Medicinskom fakultetu potvrđuje da dobri učenici-studenti uče praveći podsjetnike. Ne treba sumnjati u to spadaju li “medicinari” u inteligentnu populaciju.
Eh sad, ne bih ruku u vatru stavio za one koji ispituju srednjošlolce o šalabahterima, ili pravljenje šalabahtera smatraju lošim ponašanjem učenika!!!!
Umjesto zaključka:
Kako često roditelji i škola postignu samo to
da su naše glave pune znanja,
a o razumnom mišljenju i dobroti nema traga.
(Montaigne)
