Dali je godinama želio da upozna Freuda. Govorio je da nikom ne duguje toliko koliko Freudu, koji je otkrio nesvjesno i otvorio vrata njegovom stvaralaštvu. Prilika za taj susret ukazala se usred pometnje i haosa koje je izazvao nacizam i početak Drugog svjetskog rata. Ostarjeli Freud je, nakon što je Hitlerov Treći Rajh anektirao Austriju, morao da napusti Beč i emigrira u London. Tamo je boravio i Stephan Zweig , koji je u dobrovoljnom izgnanstvu, nakon što su njegove knjige, zajedno sa Freudovim, spaljene u fašističkim lomačama u Berlinu. U Londonu se zatekao i Salvador Dali, na prolaznoj stanici na putu za Ameriku.
Retrospektivnu izložbu Salvadora Dalija u pariškom kulturnom centru Beaubourg (Bobur) svakog dana obiđe blizu 6 000 posjetilaca. Povod je to da se prisjetimo neobičnog susreta Dalija i Sigmunda Freuda.
Prije 33 godine, za Dalijevog života, bilo je isto kao i ovih dana: retrospektiva Dalijevih djela krajem decembra 1979., privukla je rekordnih 840 000 posjetilaca. Nova retrospektiva u centru Beaubourg, koja će biti otvorena do 25. marta sljedeće godine, oboriće, gotovo nema sumnje, taj rekord.
U velikoj galeriji poznatog pariškog kulturnog centra, predstavljeno je sve što je Dali stvarao i živio, i što se stočilo u svojevrsnu slikarsku legendu. Ne zanemarujući druge aspekte njegovog stvaralaštva prije 1929., kad je rekao da je nadrealista, ni poslije Drugog svjetskog rata, kad mu je rodonačelnik nadrealizma Breton rekao da je izdao taj pokret i postao korumpiran umjetnik, priređivači su ipak akcenat stavili na taj kratki period, kad je Dali lansirao svoje fantastične "nadrealne" slike koje su referenca avangardnih tokova u slikarstvu XX stoljeća.
Susret dvojice genija
Posjetilac je u prilici da vidi njegove sad već legendarne slike: one na kojima su pejzaži vanzemaljski prostori, a vrijeme se mjeri časovnicima, mekanim i rastegljivim kao tijesto ("To niko nije prije mene stvorio", rekao je Dali). Gotovo da nije izostala ni jedna slika koja sačinjava Dalijevu vanvremenu nadrealističku antologiju. Među njima je jedna koja odudara od onirizma njegovih fantazija: portret Sigmunda Freuda, običan, realističan kroki, uhvaćen u posljednjim godinama života tvorca psihoanalize. Usred Dalijevih fantazija, čije ishodište možemo tražiti samo u podsvijesti, ovaj običan eksponat evocira jednu priču.
Dali je godinama želio da upozna Freuda. Govorio je da nikom ne duguje toliko koliko Freudu, koji je otkrio nesvjesno i otvorio vrata njegovom stvaralaštvu. Prilika za taj susret ukazala se usred pometnje i haosa koje je izazvao nacizam i početak Drugog svjetskog rata. Ostarjeli Freud je, nakon što je Hitlerov Treći Rajh anektirao Austriju, morao da napusti Beč i emigrira u London. Tamo je boravio i Stephan Zweig , koji je u dobrovoljnom izgnanstvu, nakon što su njegove knjige, zajedno sa Freudovim, spaljene u fašističkim lomačama u Berlinu. U Londonu se zatekao i Salvador Dali, na prolaznoj stanici na putu za Ameriku. Zweig nastoji da dogovori susret nadrealističkog slikara i tvorca psihoanalize. Piše Freudu i moli ga da primi Dalija kao "jednog od vaših najvećih poklonika i, sa svim svojim malim ludorijama, možda jedinog genija modernog slikarstva".
"Dali je jedini genije u slikarstvu naše epohe i jedini koji će je nadživjeti", naglašava Zweig u pismu Freudu.
Privatna izložba za Freuda
Freud prihvata prijedlog i do susreta dolazi 19. jula 1938. godine, nekoliko dana prije otvaranja Dalijeve izložbe u Londonu. Frojd je teško bolestan i ne može doći na tu izložbu. Dali zato odlučuje da dopremi sliku "Metamorfoza Narcisa" i pripremi izložbu samo jedne svoje slike za tvorca psihoanalize u atmosferi sumraka Evrope.
Freud je impresioniran. O tome svjedoči pismo Zweigu sutradan nakon susreta sa Dalijem. "Znam da su me nadrealisti prihvatili kao svog sveca, ali ja sam ih smatrao potpunim ludacima", piše Freud. "Ovaj mladi Španjolac, iskrenih fanatičnih očiju, savršen prototip Španca, očigledno neospornog majstorstva, prinudio me je da preispitam svoj sud", napisao je Freud i dodao da bi temeljna analiza nastanka slike, koju je vidio, vodila do podsvijesti i otkrila ozbiljne psihološke probleme koji su je inicirali.
Zweig odgovara da je srećan što je uspio da ostvari susret "najvećeg uma i najvećeg slikara XX stoljeća". Ističe u svom pismu da u "sumračno doba iz kojeg će u nepredvidljivom trajanju duh biti prognan" samo ličnosti kao što su Freud i Dali mogu stati na put "snagama koje prijete da zdrobe život i bace ga u haos". "Vaše djelo, i onih koji su ga razumjeli kao Dali", piše Zweig Freudu, "može reafirmisati za buduće generacije nadmoć duha".
Žaleći se na patnje koje trpi zbog bolesti, Freud je napisao Zweigu: "Čekam sa nestrpljenjem put u ništavilo."
Zweig uzvraća: "Sada moramo biti jaki. Bilo bi apsurdno umrijeti prije nego što vidimo kako svi zločinci odlaze u pakao."
"Nadrealizam - to sam ja!"
Godinu dana poslije Freud umire i Zweig mu drži posmrtno slovo. Tri godine kasnije, 1942., pošto je napisao knjigu "Jučerašnji svijet", Zweig je izvršio samoubistvo jer nije mogao da podnese da "zločinci nisu otišli u pakao" i da je Evropa u vlasti fašista.
Dali ih je nadživio. Nije propuštao priliku da istakne kako se sreo s tvorcem psihoanalize, i da je od demiurga kojem duguje svoje stvaralaštvo dobio priznanje. Više od 50 godina poslije susreta u Londonu, u svom posljednjem intervjuu mjesec-dva prije smrti 1989. godine, lupio je šakom o sto i teatralno istakao: "Freud je za mene rekao da sam fanatik i savršen prototip Španca". Bila je to posljednja javna izjava slikara koji je za sebe inače govorio: "Nadrealizam – to sam ja!".
Retrospektivnu izložbu Salvadora Dalija u pariškom kulturnom centru Beaubourg (Bobur) svakog dana obiđe blizu 6 000 posjetilaca. Povod je to da se prisjetimo neobičnog susreta Dalija i Sigmunda Freuda.
Prije 33 godine, za Dalijevog života, bilo je isto kao i ovih dana: retrospektiva Dalijevih djela krajem decembra 1979., privukla je rekordnih 840 000 posjetilaca. Nova retrospektiva u centru Beaubourg, koja će biti otvorena do 25. marta sljedeće godine, oboriće, gotovo nema sumnje, taj rekord.
U velikoj galeriji poznatog pariškog kulturnog centra, predstavljeno je sve što je Dali stvarao i živio, i što se stočilo u svojevrsnu slikarsku legendu. Ne zanemarujući druge aspekte njegovog stvaralaštva prije 1929., kad je rekao da je nadrealista, ni poslije Drugog svjetskog rata, kad mu je rodonačelnik nadrealizma Breton rekao da je izdao taj pokret i postao korumpiran umjetnik, priređivači su ipak akcenat stavili na taj kratki period, kad je Dali lansirao svoje fantastične "nadrealne" slike koje su referenca avangardnih tokova u slikarstvu XX stoljeća.
Susret dvojice genija
Posjetilac je u prilici da vidi njegove sad već legendarne slike: one na kojima su pejzaži vanzemaljski prostori, a vrijeme se mjeri časovnicima, mekanim i rastegljivim kao tijesto ("To niko nije prije mene stvorio", rekao je Dali). Gotovo da nije izostala ni jedna slika koja sačinjava Dalijevu vanvremenu nadrealističku antologiju. Među njima je jedna koja odudara od onirizma njegovih fantazija: portret Sigmunda Freuda, običan, realističan kroki, uhvaćen u posljednjim godinama života tvorca psihoanalize. Usred Dalijevih fantazija, čije ishodište možemo tražiti samo u podsvijesti, ovaj običan eksponat evocira jednu priču.
Dali je godinama želio da upozna Freuda. Govorio je da nikom ne duguje toliko koliko Freudu, koji je otkrio nesvjesno i otvorio vrata njegovom stvaralaštvu. Prilika za taj susret ukazala se usred pometnje i haosa koje je izazvao nacizam i početak Drugog svjetskog rata. Ostarjeli Freud je, nakon što je Hitlerov Treći Rajh anektirao Austriju, morao da napusti Beč i emigrira u London. Tamo je boravio i Stephan Zweig , koji je u dobrovoljnom izgnanstvu, nakon što su njegove knjige, zajedno sa Freudovim, spaljene u fašističkim lomačama u Berlinu. U Londonu se zatekao i Salvador Dali, na prolaznoj stanici na putu za Ameriku. Zweig nastoji da dogovori susret nadrealističkog slikara i tvorca psihoanalize. Piše Freudu i moli ga da primi Dalija kao "jednog od vaših najvećih poklonika i, sa svim svojim malim ludorijama, možda jedinog genija modernog slikarstva".
"Dali je jedini genije u slikarstvu naše epohe i jedini koji će je nadživjeti", naglašava Zweig u pismu Freudu.
Privatna izložba za Freuda
Freud prihvata prijedlog i do susreta dolazi 19. jula 1938. godine, nekoliko dana prije otvaranja Dalijeve izložbe u Londonu. Frojd je teško bolestan i ne može doći na tu izložbu. Dali zato odlučuje da dopremi sliku "Metamorfoza Narcisa" i pripremi izložbu samo jedne svoje slike za tvorca psihoanalize u atmosferi sumraka Evrope.
Freud je impresioniran. O tome svjedoči pismo Zweigu sutradan nakon susreta sa Dalijem. "Znam da su me nadrealisti prihvatili kao svog sveca, ali ja sam ih smatrao potpunim ludacima", piše Freud. "Ovaj mladi Španjolac, iskrenih fanatičnih očiju, savršen prototip Španca, očigledno neospornog majstorstva, prinudio me je da preispitam svoj sud", napisao je Freud i dodao da bi temeljna analiza nastanka slike, koju je vidio, vodila do podsvijesti i otkrila ozbiljne psihološke probleme koji su je inicirali.
Zweig odgovara da je srećan što je uspio da ostvari susret "najvećeg uma i najvećeg slikara XX stoljeća". Ističe u svom pismu da u "sumračno doba iz kojeg će u nepredvidljivom trajanju duh biti prognan" samo ličnosti kao što su Freud i Dali mogu stati na put "snagama koje prijete da zdrobe život i bace ga u haos". "Vaše djelo, i onih koji su ga razumjeli kao Dali", piše Zweig Freudu, "može reafirmisati za buduće generacije nadmoć duha".
Žaleći se na patnje koje trpi zbog bolesti, Freud je napisao Zweigu: "Čekam sa nestrpljenjem put u ništavilo."
Zweig uzvraća: "Sada moramo biti jaki. Bilo bi apsurdno umrijeti prije nego što vidimo kako svi zločinci odlaze u pakao."
"Nadrealizam - to sam ja!"
Godinu dana poslije Freud umire i Zweig mu drži posmrtno slovo. Tri godine kasnije, 1942., pošto je napisao knjigu "Jučerašnji svijet", Zweig je izvršio samoubistvo jer nije mogao da podnese da "zločinci nisu otišli u pakao" i da je Evropa u vlasti fašista.
Dali ih je nadživio. Nije propuštao priliku da istakne kako se sreo s tvorcem psihoanalize, i da je od demiurga kojem duguje svoje stvaralaštvo dobio priznanje. Više od 50 godina poslije susreta u Londonu, u svom posljednjem intervjuu mjesec-dva prije smrti 1989. godine, lupio je šakom o sto i teatralno istakao: "Freud je za mene rekao da sam fanatik i savršen prototip Španca". Bila je to posljednja javna izjava slikara koji je za sebe inače govorio: "Nadrealizam – to sam ja!".
