Aktualni konflikti i dvojbe oko političke ostavštine današnjeg predsjednika Republike Hrvatske i njegov sadašnji angažman u uklanjanju ustaških obilježja iz javnog prostora i društvenog života konkretnom i nedvosmislenom zakonskom odredbom, ovih su dana otvorili široku javnu raspravu. Tema je to i na političkoj sceni i u medijima i na društvenim mrežama; ali sve te rasprave, zapravo, u svom korijenu provociraju tek jedno obično i jednostavno protupitanje, pred čijim ćemo odgovorom - želimo li graditi progresivno društvo - prije ili kasnije s odgovornošću morati stati.
Bi li, dakle, onima koji udaraju po predsjedniku Republike Hrvatske Zoranu Milanoviću zbog njegovog nekadašnjeg rada - ili nerada, i svih loših političkih "partija" koje je odigrao za svog premijerskog mandata, bilo ugodnije, bi li ih manje frustrirala agonija i zatucanost ovog društva i bi li im, na kraju, bilo milije i draže da taj isti Zoran Milanović u predsjedničkim cipelama nemarno stoji pored crne hosovske ploče i crnih majica sa zločinačkim ustaškim krilaticama ili da se, u otrcanim i licemjernim domoljubnim protokolima, ponaša onako kako je to radila njegova prethodnica, gospođa Kolinda Grabar Kitarović? Hoće li onda tim istim građanima, nagledanima pljačke i prevare, uz tonove jeftinih domoljubnih floskula i nemalo fašizma, biti i sutra svejedno, dok gledaju kako im se budućnost fino i beznačajno topi, baš kao pjena u podignutoj čaši za sjećanje na ona "dobra vremena", "vrijedne ljude" i "istinske heroje" nestale u ovom bezvremenu i na vjetrometini, sve nazdravljajući onom besmrtnom i slavnom - "Smrt fašizmu, sloboda narodu".
Ne znam, ali mnogima od nas sigurno ne!
Svibanj je dvije i dvadesete, živimo sada i danas. I imamo to što imamo - prokazivanje ustaškog pozdrava „ZDS“ i njegove barbarske ostavštine opterećene hipotekom sistemskog provođenja rasnih zakona, progona i masovnih ubojstava u koncentracijskim logorima, poput onog jasenovačkog, i to s jedne od najviših instanci javnog i političkog života hrvatskog društva danas, institucije Predsjednika Republike.
Je li Milanović u predsjedničkim cipelama trebao nemarno sajatii pored crnih majica sa zločinačkim ustaškim krilaticama? (FOTO: HINA/Admir Buljubašić)
Problem? Unutarnji konflikt? Da, naravno da postoji. I nije tako mali.
On je tu i te kako prisutan, jer se s te pozicije i danas oportunistički promovira tuđmanizam kao državotvorna politička ostavština, a sve kroz ljigavo poentiranje i intrumentalizirano sjećanje na "prvog hrvatskog predsjednika", tog "neostvarenog diktatora" (kako ga je kirurški, perom, precizno i u začeću "odrezao" Viktor Ivančić), čijom je zaslugom ustaški ZDS i ušao u regularne vojne formacije hrvatske vojske. I čije ime, slijedom njegove "ostavštine" i presudom Međunarodnog suda za ratne zločine, vjerojatno ne bi stajalo na pročelju današnje zračne luke u Zagrebu već u međunarodnoj pravnoj dokumentaciji na začelju neke numerirane zatvorske ćelije.
No, sad je, kažem, danas i imamo to što imamo - poziv Saboru od strane predsjednika Republike Zorana Milanovića, da kao najviše zakonodavno tijelo (citat) "zakonom zabrani i propiše sankcije za veličanje ustaštva, kao što su to učinile druge demokratske i civilizirane europske države".
Politike će uvijek raditi kalkulacije i domaća politička svjetina će uvijek imati različite stavove i oportunistički tražiti načine kako profitirati pa onda te "ostavštine" kamuflirati i namicati na svoj mlin, ali nikad više ustašlukom, nikad više u logore, jer, za to više nikad i nigdje među nama ne smije biti mjesta. Nikad se više ne smije uzmicati (citat) "pred javnom agresivnošću političkih štetočina koji misle da mogu dovijeka parazitirati na afirmaciji NDH".
Stoga, prema tom zahtjevu i političkom angažmanu predsjednika Republike Hrvatske na svim civilizacijskim razinama treba i mora postojati samo jedan konsenzus i agenda te samo jedna - bezuvjetna podrška, dolazila ona od Milanovića ili nekog drugog. To je, naprosto, naša civilizacijska obaveza. Jer, sutra je novi dan.
lupiga
