Michel Foucault i Robert Torre pisali su o ludilu, povijesti ludila, našem odnošenju i našem razumijevanju ludila.
Ludilo nije isto što i mentalna bolest. Bolest se liječi, a ludilo se ne liječi, ono se, na stanovit način, podržava u pokušaju racionalizacije ludila i njegovog prividnog prevladavanja.
Torre napominje kako je psihijatrija samo pokušaj, do sada najučinkovitiji, davanja odgovora na problem poistovjećivanja ludila i mentalnih bolesti, no da ludilo postoji neovisno o psihijatriji.
Psihijatrija je, Foucaultovom terminologijom, jedan metodološki usustavljen monolog o mentalnim bolestima, dok samo ludilo, prema Torreovom mišljenju, nije ništa drugo nego sami kondenzat nerazumljive ljudskosti ili neinstitucionalizirani društveni monolog.
No osim ovog poimanja ludila, primitivna društva razvijaju i jedan oblik sakralnog ili kozmičkog ludila. To je ludilo koje se pronalazi, primjerice, sakraliziranim politikama i politiziranim religijama.
Političko, stranačko, nacionalno ili religijsko ludilo je za političke stranke, ili religijske institucije, poželjno ludilo. Takvi luđaci su dobrodošli. Takvo ludilo je željeno ludilo. Ono se stvara kao posebna vrsta uzvišene, moralno superiorne, nepogrešive realnosti.
Samo ludilo, primjerice, može stajati u temelju HDZ-ovog političkog uspjeha i masovne podrške birača ovoj ludilom sakraliziranoj pseudopolitičkoj stranci.
Ova stranka je osuđena zbog korupcije, ali ne i zbog ludila, i sve dok ne bude odbačena i osuđena zbog toga, ova država je osuđena na neuspjeh. Sve dok nam izvor političke racionalizacije bude proizlazio iz društveno sakraliziranog ludila, ne možemo očekivati nikakve bitne promjene.
Takvo ludilo državu ne promatra kao povijesni provizorij unutar kojega se odigrava veličanstvena igra neponovljive, pojedinačne i uzvišene ljudske egzistencije, nego kao svetu datost pred kojom treba prignuti koljena i odustati od vlastite autonomije kako bi se dolično iskazala zahvalnost na ozbiljenju ove svete tvorbe.
Sve dok naš kolektivni identitet bude počivao na pamćenju zla što su ga drugi počinili prema nama, kao izgovor za zaborav ili opravdavanje zla koje smo mi počinili prema drugima, bit ćemo zarobljenici politički sakraliziranog ludila.
I ovo ludilo, baš kao svako ludilo, progovara nerazumljivim monologom. S njime nije moguće komunicirati. Ono iznosi nepropitujuće istine uz koje se ili pristaje ili te sljedba politički sakraliziranog ludila odbacuje.
Takvo ludilo je osvetničko ludilo i ono je, na našu žalost, pravi izvor našeg morala i naše politike. Ono je masovno u dvostrukom smislu – stvara masu i biva podržavano od te iste mase. Riječ je, dakle, o krugu, a u krugu se uvijek vrti jedna te ista stvarnost.
Kada premijer Plenković kaže da država ne može spriječiti kretene da nekoga ubiju, to je istina koja pripada krugu.
Država koja ne može spriječiti kretene da nas opljačkaju, država koja ne može spriječiti kretene da nam nametnu svoju istinu o povijesti, država koja ne može spriječiti kretene da nam promoviraju civilizacijsku sramotu kao vrijednosti, ujedno je i država koja ne može spriječiti kretene da nas ubijaju.
Jednostavno ne može. Ne zna kako i ne zna zašto bi to uopće činila.
Kolektivni identitet smo shvatili kao zatvorenu stvarnost koja ne može prevladati sjećanje na zlo. Sjećanje na rat je, primjerice, sjećanje na zlo. Tko se sjeća rata kao bitnog elementa kolektivnog identiteta, nije u stanju razviti politike mira, života, nenasilja i pomirenja, ali je zato u stanju podržavati monolog sakraliziranog političkog ludila.
Religijskom terminologijom rečeno, čovjek koji se sjeća grijeha, nije čovjek koji živi stvarnost spasenja i otkupljena. Takav čovjek je zarobljen ludilom grijeha. Takav čovjek nema iskustva pomirenja, oslobođenja i radosti.
Političko kršćanstvo, toliko prisutno u našoj svakodnevnici, kršćanstvo je sjećanja na grijeh, bez ikakvog iskustva spasa. Takvo političko kršćanstvo animira luđake da se okupe, umasove, institucionaliziraju i okome na neprijatelja.
Budući da nemaju iskustvo sakralnog, a trebali bi ga imati jer im je netko rekao da su vjernici, oni sakraliziraju državu i političke stranke, te tako stvaraju lažno iskustvo na sakralnost tamo gdje sakralnosti nema i nikada neće biti.
Njihova egzistencija nije radosna komunikacija sa stvorenim svijetom, nego je instrument borbe protiv neprijatelja.
Kada vjernik opravdava zločin, na djelu je negacija božanstva koje, upravo zato što je božanstvo, razvija sućut prema ljudskoj patnji.
Kada država nema načina da razvija politike suzbijanja ekonomske, pravne, institucionalne ili socijalne patnje, na djelu je sakralizirana pseudodržava koja negira čovjeka, ljudski život i slobode. Riječ je povijesnoj zarobljenosti.
U takvoj državi čovjek je nebitan, bitna je sakralnost države. Ljudski život se promatra senzacionalistički. Takav život nije vrijedan u povijesnom smislu, u njegovoj konkretnosti, nego samo ako ga se tumači u nekom nepovijesnom ključu, kao ono što je u funkciji ostvarenje neke ideje, a ta ideja je upravo sakralna pseudodržava.
Ako želimo pronaći odgovor na pitanje, kako je moguće da, usprkos svim aferama, hrvatski građani i dalje najveće povjerenje daju političkoj stranci osuđenoj za korupciju, sasvim je jasno da je ono u području ludila koje državu promatra kao sakralnu, u sebe i u sebi zatvorenu datost.
Ne treba nas čuditi što premijer u ubojici žene u Rijeci vidi kretena kojih je, prema njegovom mišljenju, uvijek bilo i uvijek će ih biti. Premijer ovdje nastupa kao glasnogovornik monologa kolektivnog ludila koje ubojstvo promatra kao kretenizam.
Neko drugo ubojstvo neće se promatrati kao kretenizam, nego kao herojstvo, ali samo pod uvjetom da ga je počinio uniformirani pripadnik našeg kolektivnog ludila, kako bi nas zaštitio od mrskog neprijatelja.
U monologu kolektivnog ludila ubojstvo nikada nije ubojstvo, ono je ili kretenizam ili herojstvo.
Izlazak iz monologa kolektivnog ludila nesumnjivo bi rezultiralo i drugačijim premijerom, onim koji bi sve učinio da razvijamo kulturu sjećanja i suočavanja s prošlošću i sadašnjošću. Tada bismo napustili ”kretenske” i ”herojske” identitete i razvili bismo javne politike koje štite građane.
No sve dok državu promatramo kao konačno ostvarenje božanske volje, osuđeni smo na krug nerazumljivog ludila koje dehumanizira žrtve pretvarajući ubojice ili u kretene ili u heroje.
autograf
Ludilo nije isto što i mentalna bolest. Bolest se liječi, a ludilo se ne liječi, ono se, na stanovit način, podržava u pokušaju racionalizacije ludila i njegovog prividnog prevladavanja.
Torre napominje kako je psihijatrija samo pokušaj, do sada najučinkovitiji, davanja odgovora na problem poistovjećivanja ludila i mentalnih bolesti, no da ludilo postoji neovisno o psihijatriji.
Psihijatrija je, Foucaultovom terminologijom, jedan metodološki usustavljen monolog o mentalnim bolestima, dok samo ludilo, prema Torreovom mišljenju, nije ništa drugo nego sami kondenzat nerazumljive ljudskosti ili neinstitucionalizirani društveni monolog.
No osim ovog poimanja ludila, primitivna društva razvijaju i jedan oblik sakralnog ili kozmičkog ludila. To je ludilo koje se pronalazi, primjerice, sakraliziranim politikama i politiziranim religijama.
Političko, stranačko, nacionalno ili religijsko ludilo je za političke stranke, ili religijske institucije, poželjno ludilo. Takvi luđaci su dobrodošli. Takvo ludilo je željeno ludilo. Ono se stvara kao posebna vrsta uzvišene, moralno superiorne, nepogrešive realnosti.
Samo ludilo, primjerice, može stajati u temelju HDZ-ovog političkog uspjeha i masovne podrške birača ovoj ludilom sakraliziranoj pseudopolitičkoj stranci.
Država koja ne može spriječiti kretene da nas opljačkaju, država koja ne može spriječiti kretene da nam nametnu svoju istinu o povijesti, država koja ne može spriječiti kretene da nam promoviraju civilizacijsku sramotu kao vrijednosti, ujedno je i država koja ne može spriječiti kretene da nas ubijaju
Ova stranka je osuđena zbog korupcije, ali ne i zbog ludila, i sve dok ne bude odbačena i osuđena zbog toga, ova država je osuđena na neuspjeh. Sve dok nam izvor političke racionalizacije bude proizlazio iz društveno sakraliziranog ludila, ne možemo očekivati nikakve bitne promjene.
Takvo ludilo državu ne promatra kao povijesni provizorij unutar kojega se odigrava veličanstvena igra neponovljive, pojedinačne i uzvišene ljudske egzistencije, nego kao svetu datost pred kojom treba prignuti koljena i odustati od vlastite autonomije kako bi se dolično iskazala zahvalnost na ozbiljenju ove svete tvorbe.
Sve dok naš kolektivni identitet bude počivao na pamćenju zla što su ga drugi počinili prema nama, kao izgovor za zaborav ili opravdavanje zla koje smo mi počinili prema drugima, bit ćemo zarobljenici politički sakraliziranog ludila.
I ovo ludilo, baš kao svako ludilo, progovara nerazumljivim monologom. S njime nije moguće komunicirati. Ono iznosi nepropitujuće istine uz koje se ili pristaje ili te sljedba politički sakraliziranog ludila odbacuje.
Takvo ludilo je osvetničko ludilo i ono je, na našu žalost, pravi izvor našeg morala i naše politike. Ono je masovno u dvostrukom smislu – stvara masu i biva podržavano od te iste mase. Riječ je, dakle, o krugu, a u krugu se uvijek vrti jedna te ista stvarnost.
Kada premijer Plenković kaže da država ne može spriječiti kretene da nekoga ubiju, to je istina koja pripada krugu.
Država koja ne može spriječiti kretene da nas opljačkaju, država koja ne može spriječiti kretene da nam nametnu svoju istinu o povijesti, država koja ne može spriječiti kretene da nam promoviraju civilizacijsku sramotu kao vrijednosti, ujedno je i država koja ne može spriječiti kretene da nas ubijaju.
Jednostavno ne može. Ne zna kako i ne zna zašto bi to uopće činila.
Kolektivni identitet smo shvatili kao zatvorenu stvarnost koja ne može prevladati sjećanje na zlo. Sjećanje na rat je, primjerice, sjećanje na zlo. Tko se sjeća rata kao bitnog elementa kolektivnog identiteta, nije u stanju razviti politike mira, života, nenasilja i pomirenja, ali je zato u stanju podržavati monolog sakraliziranog političkog ludila.
Religijskom terminologijom rečeno, čovjek koji se sjeća grijeha, nije čovjek koji živi stvarnost spasenja i otkupljena. Takav čovjek je zarobljen ludilom grijeha. Takav čovjek nema iskustva pomirenja, oslobođenja i radosti.
Političko kršćanstvo, toliko prisutno u našoj svakodnevnici, kršćanstvo je sjećanja na grijeh, bez ikakvog iskustva spasa. Takvo političko kršćanstvo animira luđake da se okupe, umasove, institucionaliziraju i okome na neprijatelja.
Budući da nemaju iskustvo sakralnog, a trebali bi ga imati jer im je netko rekao da su vjernici, oni sakraliziraju državu i političke stranke, te tako stvaraju lažno iskustvo na sakralnost tamo gdje sakralnosti nema i nikada neće biti.
Njihova egzistencija nije radosna komunikacija sa stvorenim svijetom, nego je instrument borbe protiv neprijatelja.
Kada vjernik opravdava zločin, na djelu je negacija božanstva koje, upravo zato što je božanstvo, razvija sućut prema ljudskoj patnji.
Kada država nema načina da razvija politike suzbijanja ekonomske, pravne, institucionalne ili socijalne patnje, na djelu je sakralizirana pseudodržava koja negira čovjeka, ljudski život i slobode. Riječ je povijesnoj zarobljenosti.
Političko, stranačko, nacionalno ili religijsko ludilo je za političke stranke, ili religijske institucije, poželjno ludilo. Takvi luđaci su dobrodošli. Takvo ludilo je željeno ludilo. Ono se stvara kao posebna vrsta uzvišene, moralno superiorne, nepogrešive realnosti
U takvoj državi čovjek je nebitan, bitna je sakralnost države. Ljudski život se promatra senzacionalistički. Takav život nije vrijedan u povijesnom smislu, u njegovoj konkretnosti, nego samo ako ga se tumači u nekom nepovijesnom ključu, kao ono što je u funkciji ostvarenje neke ideje, a ta ideja je upravo sakralna pseudodržava.
Ako želimo pronaći odgovor na pitanje, kako je moguće da, usprkos svim aferama, hrvatski građani i dalje najveće povjerenje daju političkoj stranci osuđenoj za korupciju, sasvim je jasno da je ono u području ludila koje državu promatra kao sakralnu, u sebe i u sebi zatvorenu datost.
Ne treba nas čuditi što premijer u ubojici žene u Rijeci vidi kretena kojih je, prema njegovom mišljenju, uvijek bilo i uvijek će ih biti. Premijer ovdje nastupa kao glasnogovornik monologa kolektivnog ludila koje ubojstvo promatra kao kretenizam.
Neko drugo ubojstvo neće se promatrati kao kretenizam, nego kao herojstvo, ali samo pod uvjetom da ga je počinio uniformirani pripadnik našeg kolektivnog ludila, kako bi nas zaštitio od mrskog neprijatelja.
U monologu kolektivnog ludila ubojstvo nikada nije ubojstvo, ono je ili kretenizam ili herojstvo.
Izlazak iz monologa kolektivnog ludila nesumnjivo bi rezultiralo i drugačijim premijerom, onim koji bi sve učinio da razvijamo kulturu sjećanja i suočavanja s prošlošću i sadašnjošću. Tada bismo napustili ”kretenske” i ”herojske” identitete i razvili bismo javne politike koje štite građane.
No sve dok državu promatramo kao konačno ostvarenje božanske volje, osuđeni smo na krug nerazumljivog ludila koje dehumanizira žrtve pretvarajući ubojice ili u kretene ili u heroje.
autograf
