Sve će narod na našim prostorima nekako oprostiti i preboljeti. Svako malo izbije oružani sukob koji pobere svoje direktne i indirektne žrtve i odnese danak na najgori mogući način. Poslije sukoba uvijek dođe najezda grabežljivaca kojima je sve dozvoljeno i koji sve znaju. Mase ljudi potom nijemo stoje, gledaju i tješe se onom Balaševićevskom „samo da rata ne bude...“. Oproste oni i propalu tvornicu, zatvorenu rafineriju, upravljačka prava, ceste, šume, vodu, a vjerojatno će i zrak kada im ga jednoga dana neka multinacionalna korporacija ili ministarstvo počne naplaćivati. Tako nije nemoguća slijedeća apstraktna situacija: Pozvoni vam na vrata službenik nakićen hrvatskim znakovljem s urednom akreditacijom Ministarstva zaštite okoliša i prirode da uruči opomenu za prošli mjesec. „Gospodine niste platili, a prema izračunu naše agencije u vašoj obitelji je udahnuto točno 123456 puta. Na to vam je obračunat redovan popust od 10% i uzeto u obzir da ste u nekoliko navrata boravili na teritoriju Republike Srpske i tamo disali, također. Daljnja olakotna okolnost je što u obitelji imate prijavljenog asmatičara i dvoje ukućana koji boluju od raka, te imate pravo, sukladno pravilniku koji je definirala agencija formirana pri Ministarstvu socijalne politike i mladih, na određeni broj besplatnih udaha mjesečno i 4 završna smrtna izdisaja na koji vam se naplaćuje samo PDV po stopi od 14 %, a možete ih koristiti kad god želite. Budući da imate više pušača u domaćinstvu, a niste ugradili katalizator na odžaku ne možemo vam odobriti redovni umirovljenički popust od 3,5 % koji daje agencija pri Ministarstvu rada.Kako je rok plaćanja istekao, odnosno probili ste valutu za 12 dana, molim vas da primite ovu opomenu i odmah pojitate platiti u Hrvatsku banku za obnovu i razvoj. Ne zvuči ni malo optimistično i lijepo. Na žalost ne i nerealno“.
Sve ono što u proteklih 25 godina vode pametni, obrazovani i ozbiljni ljudi uspjeli smo sjebati : školstvo, zdravstvo, gospodarstvo, socijalu, turizam, promet... Jedino se kultura ( film, kazalište, estrada, muzeji... ) drži, a to je vjerojatno zato što bi tim resorima trebali upravljati po vokaciji ležerniji, da ne kažemo neozbiljniji, ali svakako kreativniji kadrovi kao kustosi, pjevači, svirači, dirigenti, zabavljači, pa čak i komedijaši. Čim uđe netko ozbiljan začas sve zasere i pokvari.
Narod je spreman i to sve prihvatiti te također oprostiti samo mu ne diraj u jednu svetinju, a to je SPORT, prvenstveno nogomet. Bilo da se igra Liga prvaka ili „2. Županijska“ poznata je strast poluinteligentnog hrvatskog nacionalista s glavom koju mu je majka okrećala na bok sve do 7. godine života (dok nije krenio u prvi i posljednji razred) te koji grickajući sjemenke iz Semberije zna ama baš sve o najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu, a najbolje to da su suci uvijek krivi. Vjerojatno zato na našim seoskim utakmicama sve manje je naroda, a sve više sudaca, delegata i službenih osoba. Kad spomeneš nečije ime odmah se naljute kao da je sramota biti predsjednik, podpredsjednik, tajnik ili trener nekoga kluba, recimo NK Podvinja. Kao da im je nelagodno što pripadaju klubu tako slavne prošlosti čija je tradicija građena na temeljima antifašističke borbe protiv Hitlerovog i Miloševićevog imperijalizma. VIP loža na utakmici u Podvinju ima više gostiju nego u ona u „Blaugrani“ kad igraju rukometaši Barcelone. Na žalost mnogi koji sjede u VIP loži (drvena klupa iz sale za svatove) nemaju pojma da klub ove godine obilježava 85 godina od osnutka, ali znaju da je sudac tu da ih pokrade, jer je lopov, sjecka igru i ne zna šta je ofsajd ( jebo mu pas m.). Vjerojatno nemaju pojma ni da su pravi predsjednici kluba oni što sjede u Županijskom nogometnom savezu, a njih za nogomet u Podvinju nije briga. Oni su, ustvari, predsjednici svih županijskih ligaša, osim NK Marsonia ( tamo je predsjednik gospodin G.),a nogomet u nižim ligama se igra da bi se zatvorio financijski ciklus, odnosno da bi se „crna lova“ koja se dobije naplaćivanjem ulaznica i članarina, prodajom prasetine i škembića te pića doveženog iz Bosne ponovo ubacila u novčane tijekove RH preko sudačke organizacije. Zadatak fantomskih uprava i nogometnih poštenih djelatnika preko tjedna je da se dogovore da li će se u nedjelju igrati pošteno ( „tri za tri“ ) ili će se pošteno muljati pa ići na „taksa na taksu“. U pravilu „dupla“ se glavnom sucu i starijem pomoćniku ako je ovaj skužio da će biti muljaža. Najmlađem se ne daje ništa nego mu se pošalje jedan iz zaštitarske službe da mu govori kad treba mahati („spusti, diži, ubiću te“ ). Odgovorna osoba za muljažu na blagajni udruge podiže šesterostruku taksu (kao da daje svoj trojici sudaca duplo), a često puta od blagajnika traži još novca, jer je, tobože, ostao dužan sucu prošli puta ono „kad smo uzeli cijeli bod“. Ovi iz VIP lože (što su ih majke okrećale na bok) nadziru da ne naiđe policija, a istovremeno prate „svoga“ predstavnika po klozetu i birtiji da se uvjere kako je doista predao lovu ljudima u crnom. Ovaj što je zadužen za predavanje love ostavi sebi, odnosno ne plasira sredstva na pravu adresu već kaže kako je bio sinoć u „Toj i toj „ birtiji i sve sredio sa svima. Onda počme napadanje sudaca, odnosno dizanje halabuke „ja vas plaćam, a vi meni tako“. To jedva dočekaju ovi iz svečane lože (što su ih majke okrećale na bok) te se odvija prava mala uvertira u jedan od slijedeća 3 čina :
Čin 1. Spašavaj se ko može. Suci, kako bi spasili živu glavu, se smiluju i poklone domaćinu pobjedu, a odgovorna osoba za rad sa djeljiteljima pravde slavodobitno prima piće od svakoga te ponižave sve skupa. „Kurac bi pobijedili da ja nisam dao“ i pri tome je još u plusu (oko 300 kuna, jer ipak poslije „tutne“ glavnome nešto sitno za slučaj da ga bude trebao slijedeći puta).
Čin 2. Nećeš razbojniče. Glavni sudac se zainati i namjerno štetuje domaćina proklinjući onoga koji ga je delegirao i rekao mu da će se tamo lako naplatiti. U tom slučaju u frci su igrači domaće momčadi. „Jebem vam leglo. Ja vam plaćam suce, a vi ne možete pasti u šesnaestercu“. Odgovorna osoba za štimanje je onda u nešto većem plusu, ali brzo mora napustit mjesto zločina jer će ga njegovi (što su ih majke okrećale na bok) „ubiti“ od batina kad skuže da lovu nije predao, već zadržao.
Čin 3. „Laissez faire...“ Ovdje, pak, odlaze živci, imovina ( upaljači, automobili, boce...) i entuzijazam, jer onaj najmlađi šegrt (pomoćni sudac) skuži da su se glavni majstori naplatili i da je prepušten na milost i nemilost redaru koji je zadužen da ga isprati sa stadiona. Pomalo mu se sve gadi, ali ima i on svoje ljude i sam sebi obećava da će i on postati glavni kad naraste. Tako da su, na neki način ovdje svi u plusu i pravda zadovoljena.
Završni čin. Tuširanje pazeći da te ne ubije struja, ispijanje soka pazeći da nije otrovan, sjedanje u auto pazeći da nije kamenovan i nazivanje kolege koji je sudio u susjednom selu pazeći da nije mrtav.
Tek kad bi takve igrokaze uzeo ovom narodu onda ne bi bilo dobro. Kad više ne bi bilo borbe za viši rang i kad bi se slučajno nakon završetka prvenstva znalo tko ispada. Kad bi gospodin Vuksanović iz Ureda državne uprave županije brodsko-posavske dostavljao zapisnik s izborne Skupštine (NK Podvinja npr.) u roku manjem od 6 mjeseci (kao da ide pješke u Ameriku po njega ) ni tada ne bi bilo dobro. Ne bi bilo dobro kad bi on i pulen mu inspektor Bošnjaković pročitali što piše u tim zapisnicima. Pučki pravobranitelj traži da se svi izjasne, a agilna državna uprava i administracija (Ministarstvo znanosti obrazovanja i sporta, Ministarstvo financija, Ministarstvo uprave, Sportska inspekcija, lokalna uprava i samouprava...) odbojkaškim principom prebacuju jedni drugima vrući krompir i izvlače se nekakvim „uvjetnim mišljenjima“ uz usmeno obrazloženje da se ne može pokupiti mlijeko koje je već prosuto, a uostalom, „nisu to neki novci“.
Stipe Mesić bi rekao da mali novac ostavlja mali trag, a NK Podvinje npr. ima jako puno malih tragova koji u posljednjih 7 godina tvore jedan veliki s tendencijom da prijeđe 1.000.000, 00 kn. Stipe Mesić bi rekao i da institucije moraju funkcionirati. Nadajmo se da neće u ovom slučaju, jer ako ovaj narod ostane bez nogometa i nogometnih djelatnika koji su trenutno na vlasti pa i nekih sudaca nećemo daleko dogurati.
Sve ono što u proteklih 25 godina vode pametni, obrazovani i ozbiljni ljudi uspjeli smo sjebati : školstvo, zdravstvo, gospodarstvo, socijalu, turizam, promet... Jedino se kultura ( film, kazalište, estrada, muzeji... ) drži, a to je vjerojatno zato što bi tim resorima trebali upravljati po vokaciji ležerniji, da ne kažemo neozbiljniji, ali svakako kreativniji kadrovi kao kustosi, pjevači, svirači, dirigenti, zabavljači, pa čak i komedijaši. Čim uđe netko ozbiljan začas sve zasere i pokvari.
Narod je spreman i to sve prihvatiti te također oprostiti samo mu ne diraj u jednu svetinju, a to je SPORT, prvenstveno nogomet. Bilo da se igra Liga prvaka ili „2. Županijska“ poznata je strast poluinteligentnog hrvatskog nacionalista s glavom koju mu je majka okrećala na bok sve do 7. godine života (dok nije krenio u prvi i posljednji razred) te koji grickajući sjemenke iz Semberije zna ama baš sve o najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu, a najbolje to da su suci uvijek krivi. Vjerojatno zato na našim seoskim utakmicama sve manje je naroda, a sve više sudaca, delegata i službenih osoba. Kad spomeneš nečije ime odmah se naljute kao da je sramota biti predsjednik, podpredsjednik, tajnik ili trener nekoga kluba, recimo NK Podvinja. Kao da im je nelagodno što pripadaju klubu tako slavne prošlosti čija je tradicija građena na temeljima antifašističke borbe protiv Hitlerovog i Miloševićevog imperijalizma. VIP loža na utakmici u Podvinju ima više gostiju nego u ona u „Blaugrani“ kad igraju rukometaši Barcelone. Na žalost mnogi koji sjede u VIP loži (drvena klupa iz sale za svatove) nemaju pojma da klub ove godine obilježava 85 godina od osnutka, ali znaju da je sudac tu da ih pokrade, jer je lopov, sjecka igru i ne zna šta je ofsajd ( jebo mu pas m.). Vjerojatno nemaju pojma ni da su pravi predsjednici kluba oni što sjede u Županijskom nogometnom savezu, a njih za nogomet u Podvinju nije briga. Oni su, ustvari, predsjednici svih županijskih ligaša, osim NK Marsonia ( tamo je predsjednik gospodin G.),a nogomet u nižim ligama se igra da bi se zatvorio financijski ciklus, odnosno da bi se „crna lova“ koja se dobije naplaćivanjem ulaznica i članarina, prodajom prasetine i škembića te pića doveženog iz Bosne ponovo ubacila u novčane tijekove RH preko sudačke organizacije. Zadatak fantomskih uprava i nogometnih poštenih djelatnika preko tjedna je da se dogovore da li će se u nedjelju igrati pošteno ( „tri za tri“ ) ili će se pošteno muljati pa ići na „taksa na taksu“. U pravilu „dupla“ se glavnom sucu i starijem pomoćniku ako je ovaj skužio da će biti muljaža. Najmlađem se ne daje ništa nego mu se pošalje jedan iz zaštitarske službe da mu govori kad treba mahati („spusti, diži, ubiću te“ ). Odgovorna osoba za muljažu na blagajni udruge podiže šesterostruku taksu (kao da daje svoj trojici sudaca duplo), a često puta od blagajnika traži još novca, jer je, tobože, ostao dužan sucu prošli puta ono „kad smo uzeli cijeli bod“. Ovi iz VIP lože (što su ih majke okrećale na bok) nadziru da ne naiđe policija, a istovremeno prate „svoga“ predstavnika po klozetu i birtiji da se uvjere kako je doista predao lovu ljudima u crnom. Ovaj što je zadužen za predavanje love ostavi sebi, odnosno ne plasira sredstva na pravu adresu već kaže kako je bio sinoć u „Toj i toj „ birtiji i sve sredio sa svima. Onda počme napadanje sudaca, odnosno dizanje halabuke „ja vas plaćam, a vi meni tako“. To jedva dočekaju ovi iz svečane lože (što su ih majke okrećale na bok) te se odvija prava mala uvertira u jedan od slijedeća 3 čina :
Čin 1. Spašavaj se ko može. Suci, kako bi spasili živu glavu, se smiluju i poklone domaćinu pobjedu, a odgovorna osoba za rad sa djeljiteljima pravde slavodobitno prima piće od svakoga te ponižave sve skupa. „Kurac bi pobijedili da ja nisam dao“ i pri tome je još u plusu (oko 300 kuna, jer ipak poslije „tutne“ glavnome nešto sitno za slučaj da ga bude trebao slijedeći puta).
Čin 2. Nećeš razbojniče. Glavni sudac se zainati i namjerno štetuje domaćina proklinjući onoga koji ga je delegirao i rekao mu da će se tamo lako naplatiti. U tom slučaju u frci su igrači domaće momčadi. „Jebem vam leglo. Ja vam plaćam suce, a vi ne možete pasti u šesnaestercu“. Odgovorna osoba za štimanje je onda u nešto većem plusu, ali brzo mora napustit mjesto zločina jer će ga njegovi (što su ih majke okrećale na bok) „ubiti“ od batina kad skuže da lovu nije predao, već zadržao.
Čin 3. „Laissez faire...“ Ovdje, pak, odlaze živci, imovina ( upaljači, automobili, boce...) i entuzijazam, jer onaj najmlađi šegrt (pomoćni sudac) skuži da su se glavni majstori naplatili i da je prepušten na milost i nemilost redaru koji je zadužen da ga isprati sa stadiona. Pomalo mu se sve gadi, ali ima i on svoje ljude i sam sebi obećava da će i on postati glavni kad naraste. Tako da su, na neki način ovdje svi u plusu i pravda zadovoljena.
Završni čin. Tuširanje pazeći da te ne ubije struja, ispijanje soka pazeći da nije otrovan, sjedanje u auto pazeći da nije kamenovan i nazivanje kolege koji je sudio u susjednom selu pazeći da nije mrtav.
Tek kad bi takve igrokaze uzeo ovom narodu onda ne bi bilo dobro. Kad više ne bi bilo borbe za viši rang i kad bi se slučajno nakon završetka prvenstva znalo tko ispada. Kad bi gospodin Vuksanović iz Ureda državne uprave županije brodsko-posavske dostavljao zapisnik s izborne Skupštine (NK Podvinja npr.) u roku manjem od 6 mjeseci (kao da ide pješke u Ameriku po njega ) ni tada ne bi bilo dobro. Ne bi bilo dobro kad bi on i pulen mu inspektor Bošnjaković pročitali što piše u tim zapisnicima. Pučki pravobranitelj traži da se svi izjasne, a agilna državna uprava i administracija (Ministarstvo znanosti obrazovanja i sporta, Ministarstvo financija, Ministarstvo uprave, Sportska inspekcija, lokalna uprava i samouprava...) odbojkaškim principom prebacuju jedni drugima vrući krompir i izvlače se nekakvim „uvjetnim mišljenjima“ uz usmeno obrazloženje da se ne može pokupiti mlijeko koje je već prosuto, a uostalom, „nisu to neki novci“.
Stipe Mesić bi rekao da mali novac ostavlja mali trag, a NK Podvinje npr. ima jako puno malih tragova koji u posljednjih 7 godina tvore jedan veliki s tendencijom da prijeđe 1.000.000, 00 kn. Stipe Mesić bi rekao i da institucije moraju funkcionirati. Nadajmo se da neće u ovom slučaju, jer ako ovaj narod ostane bez nogometa i nogometnih djelatnika koji su trenutno na vlasti pa i nekih sudaca nećemo daleko dogurati.
