Samo Srbin Hrvata spašava

Uvaženi saborski zastupnici gotovo pa su pokazali zbog čega postoji ona zaboravljena trodioba vlasti: da zakonodavna tu i tamo sebi priušti podjebavati izvršnu. Zabavljali su se tako sabornjaci s ministrom obrane, kojem je - s obzirom na imovinsku karticu - jezik novca ipak nešto bliži od hrvatskog jezičnog standarda pa mu poklonili maketu aviona da ga podsjete na još jednu od brojnih afera vladajućih u nizu. On je potom pokazao svu svoju raskoš samokontrole pa je, kao istinski reprezentant zrelosti države koju predstavlja, uzeo  tu maketu i ljutito je bacio o pod, k'o beba zvečku. Onda je zbog iste stvari na red došao i sam premijer, i tko zna koliko bi zabava trajala da se kao njihov glavni spasitelj nije ukazao izvjesni Nikola Grmoja, zastupnik Mosta, stranke koja u oštroj i brojnoj konkurenciji traži mjesto što desnije od Sunca.

Grmoja je, baš kao Davor Ivo Stier ili Ivan Penava netom prije njega, kroz prozor jedne poveće prostorije u zgradi usred Zagreba, iz drugog reda klupa ugledao kolone tenkova Vojske Srbije koje domaći Srbi guraju prema hrvatsko-srpskoj granici kako bi nas sve pretvorili u pravoslavnu živalj, izravno optuživši ministricu vanjskih poslova i samog premijera da rade za srpske interese. Iako bi i čelnici Srbije, sasvim izvjesno, danas teško odgovorili na pitanje što je uopće interes države koju vode. Grmoja, čini se, bolje od njih zna što su srpski nacionalni interesi.

Teško je ući u tok misli tog uvaženog zastupnika, ali bio je to dar za premijera kojeg nije mogao tek tako ljutito baciti o pod, kao što je to prethodno napravio ministar. Brzo se zaboravilo i na aferu s kupovinom aviona, i na ministra obrane, kojem je - s obzirom na njegove mahnite izjave - jezik vojne diktature ipak mnogo bliži od jezika demokratskog društva.

Može Andrej Plenković istrpjeti napade da mu podređeni savjetuju provale u tuđe stanove, to je ionako bilo pravilo 90-ih, može trpjeti porugu, stamen je kad mu se kaže da mu stranka tolerira fažizam, da je politika njegove stranke dovela većinu naroda na rub siromaštva, optužbe za korupciju, možeš mu slobodno reći da radi za Austrijance, Mađare, Turke ili Amerikance..., sve će to istrpjeti više nego diplomatski uz onaj usiljeni smiješak - ali da mu kažeš da radi za Srbe, e to je linija koju, sasvim u skladu s temeljima Franje Tuđmana, ovaj naš odlučni bata ne prelazi. Srbi su i ovaj put bili najgora psovka koju možete izgovoriti u javnom prostoru.

Odlučan k'o Srbi na Kosovom polju i smjeran k'o Hrvati na Krbavskom, krenuo se premijer fizički obračunati s Grmojom i tko zna kako bi sve to završilo da nije bilo nekolicine zastupnika koji su ga u tome spriječili, a među njima -avaj! - i jedan Srbin. Krenuo tako ponosit Hrvat na ponositog Hrvata, ali bratoubilački sukob u posljednji čas spriječio je Srbin. Milorad se zove, i još k tome Pupovac. Nakon toga više nije bilo riječi o bilo kakvoj aferi s Agrokorom, provalama u stanove, avionima... Riječ je, po ustaljenom medijskom obrascu, nakon toga prepuštena onim stručnjacima za čitanje govora tijela koji su naciji pokušali otkriti je li premijer izgubio živce, ali nismo saznali najbitnije: kreće li se k'o Srbin ili k'o Hrvat.

Srbi i Srbija su i ovaj put došli kao spasonosni „džoker zovi“.

Prozvali su vas zbog korupcije? Zovite Srbe!

Otkrili su vam imovinu koja nikako ne odgovara vašim primanjima? Zovite Srbe!

Obznanjeno je da zloupotrebljavate tajne službe? Zovite Srbe!

Objavljeno je da javnim novcem zalijevate rodbinu i prijatelje? Zovite Srbe!

Vaš politički program nema nikakvog sadržaja? Zovite Srbe!

Želite na vlast? Zovite Srbe!

U Hrvatskoj je stvoren cijeli jedan sloj ljudi koji svoju imovinu ili karijeru duguju Srbima. Svi ti grmoje, krstičevići, plenkovići, đakići, penave, bujanci, stieri, esihi, hasanbegovići, vidjelo se to sad i u Saboru, u svojem djelovanju nikad ne smeću s uma onu staru hrvatsku: samo Srbin Hrvata spašava.