Čovjek stupa u redu sa svojim prijateljima, u smijehu i u vinu. I nenadano objasni se čovjeku kako su ti ljudi (koje on u mislima nosi na dlanu i koje natapa svojom simpatijom kao biljke) spužvasti, mekani, slabi i nedostojni one crne težine što se oborila na njegovu glavu u onaj mah. Kod ove misli čovjek je nestao iz reda prijateljskog zavitlan crnom olujinom i pri tome svom posljednjem okretu u tminu on je još čuo za sobom razuzdan smijeh, viku, pjesme, a poslije se sve smirilo, kao u šumi, kada je mjesečina, te samo stoje okomita gorostasna debla i klize kapljice po paučini. Nestalo je čovjeka i drugovi stali su da viču po ulicama, da lupaju po nekim kućama o kvake, da uznemiruju sebe i neke bližnje suvišnostima. Zemlja se zatim nekoliko puta pravilno okrenula oko osovine, a drugovi sastaju se opet po krčmama, nalijevaju pune čaše vina, opijaju se, puše; tako se sve pokrenulo dalje, kao točak mlina što melje vječno. Netko se sjetio da se poslije skidanja mrtvačke maske koža navlažila kao gumija, a netko da je i onoga momenta kada se sve svršilo sat otkucavao isto tako zvonko kao i prije toga; i tako se dim dimi, vino loče; točak melje, crne zastave, novine, dim. Dim. Ništa nego dim.
Miroslav Krleža
