Nerealno doživljavajući vlastitu osobu, Karamarko je umislio da politika može biti liječenje njegovih privatnih ideoloških frustracija, plus realizacija privatnih materijalnih interesa, plus kontrola represivnog sustava. I sve to odjednom
Kad budete držali novi broj Novosti u rukama, vrlo je vjerojatno da ćete znati rasplet političke drame, s elementima lakrdijaškog trilera, koja Hrvatsku potresa više od mjesec dana, ili će barem rasplet biti predvidljiviji nego što je sad, u srijedu kasno poslijepodne, kad zaključujemo ovaj članak: zato ćemo ovdje izbjeći baviti se prognoziranjem i gatanjem, u mjeri u kojoj je to uopće moguće. Bavit ćemo se, ponajprije, predsjednikom HDZ-a i dojučerašnjim prvim potpredsjednikom Vlade Tomislavom Karamarkom, čovjekom najzaslužnijim za višemjesečnu paralizu vlasti i rijetko viđeni politički kaos što, zapravo, traje od dana uspostave Vlade na čelu s Tihomirom Oreškovićem. Karamarko je trenutačno razapet na više otvorenih fronti, ali najvažnija mu je ona unutarstranačka, jer šef HDZ-a dobro zna da je moć u stranci jedino što ga može održati na kakvom-takvom političkom životu: drugo je pitanje – dokad? – no on je sad u takvom škripcu da mu je mala pobjeda svaki novi dan proveden na stranačkom tronu. I stoga su sve njegove akcije proteklih dana bile, a i dalje jesu, usmjerene prema uspostavi kontrole nad partijskim Predsjedništvom i Središnjim odborom, te – što je možda najvažnije – HDZ-ovim parlamentarnim Klubom zastupnika.
Sve ostalo što se zbivalo i što se zbiva u funkciji je rečenog Karamarkovog cilja: i očajničko-samoponižavajuća ostavka na mjesto prvog potpredsjednika Vlade, i tvrdo inzistiranje na opozivu vlastite Vlade, i višednevno jeftino blefiranje s okupljanjem nove saborske većine za ustoličenje Zdravka Marića, aktualnog ministra financija, na premijerski položaj, i davanje izjava da ‘izbori sad nikome nisu potrebni’… Karamarku je opoziv Vlade bio potreban da bi izbjegao da se njega opozove u Saboru, što bi ga ubrzo sahranilo i u HDZ-u, no to je, kao taktički manevar, bačeno niz vjetar u srijedu, kad je dotični podnio ostavku na položaj u Banskim dvorima, nakon što je Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa saopćilo da je predsjednik HDZ-a bio u sukobu interesa kad je riječ o poslovnim odnosima njegove supruge Ane Karamarko i MOL-ovog agenta u Hrvatskoj Josipa Petrovića.
Karamarko je odbio priznati odluku povjerenstva, ali je podnio ostavku da bi pojačao uvjerljivost svojih akcija u fikcionalnom preslagivanju parlamentarne većine i da bi utišao one – sve brojnije i glasnije – u stranci i blizu stranke, uključujući i crkvene moćnike, koji traže njegovo odstupanje zarad nastavka vladavine, to jest izbjegavanja izvanrednih izbora: jasno im je da se HDZ i desnica ne bi dobro proveli na tim izborima. Pritom se naš junak nimalo ne obazire na činjenicu da je u srijedu učinio ono što je Božo Petrov tražio prije više od mjesec dana, kad je buknula afera s unosnim konzultantskim ugovorima Ane Karamarko i MOL-ovog čovjeka u Hrvatskoj Josipa Petrovića, inače Karamarkovog bliskog prijatelja. Zašto je bilo potrebno više od trideset dana mrcvarenja, nestabilnosti i nerada Vlade? Ali on misli da se može ponašati kao da prošlih tjedana ništa nije bilo, kao da nitko ništa nije vidio i čuo, kao da su svi građani ove zemlje osuđeni da se na njihovom životu i njihovom zdravom razumu bizarno iživljavaju Tomislav Karamarko i njegova nefunkcionalna klika.
Hrvatska je tjednima u začaranom krugu grčevite i glavinjajuće borbe za politički opstanak jednog jedinog čovjeka. U toj borbi nema nikakve strategije, nikakvog dugoročnog plana, nikakve čestitosti i dosljednosti, i nikakve odgovornosti prema vlastitim riječima i prema građanima koji, zgađeni bitkama za moć u vrhu vlasti, dvotrećinski zahtijevaju hitno raspisivanje izbora. Sve je gola improvizacija, obmanjivanje s rokom trajanja od najviše nekoliko dana, prodavanje magle i panično prikrivanje unutarstranačkih pukotina. Tomislavu Karamarku došla je na naplatu politička nedoraslost i netalentiranost u kombinaciji s intelektualnom lijenošću, neprilježnošću i tragikomičnim nastojanjem da se aktivno obračuna s vlastitom političkom prošlošću, koja obiluje antituđmanovskom djelatnošću. Ispostavlja se da se Karamarko u prosincu prošle godine zaista vodio ovakvom računicom: pristat ću na sve Mostove zahtjeve, a zatim ću munjevito slomiti i pokupovati tu skupinu političkih amatera, pretvoriti ih u lojalne HDZ-ovce i onda uspostaviti vlast po svojoj mjeri. Podcijenio je Božu Petrova, kao što je podcijenio i Tihomira Oreškovića, odnosno podcijenio je moćne krugove u ovdašnjoj Katoličkoj crkvi koji idejno i operativno upravljaju Petrovljevim i Mostovim postupcima. Podcijenio je, ili nije do kraja shvatio, poruku koja mu je poslana krajem prosinca prošle godine, kad je – vođen savjetima iz Crkve – Petrov inzistirao na tome da se, pod svaku cijenu, osujeti Karamarkova nakana da postane predsjednik Vlade. Bio je to početak serije pogrešnih poteza proizišlih iz nesposobnosti HDZ-ovog šefa da politiku shvati djelatnošću u korist građana i općeg dobra: nerealno doživljavajući vlastitu osobu, umislio je da politika može biti liječenje njegovih privatnih ideoloških frustracija, plus realizacija privatnih materijalnih interesa, plus kontrola represivnog sustava. I sve to odjednom.
Zapelo je na kontroli policije i tajne službe, a puklo na privatnim interesima, to jest na INA-i i MOL-u. Prvi potpredsjednik Vlade nije uspio slomiti Božu Petrova i ministra unutarnjih poslova Vlaha Orepića da na šefovska mjesta u Ravnateljstvu policije i Policijskom nacionalnom USKOK-u budu postavljeni HDZ-u odani kadrovi, jednako kao što nije uspio uvjeriti premijera Oreškovića da Dragana Lozančića na čelnom mjestu u Sigurnosno-obavještajnoj agenciji zamijeni nekim iz njegovog, Karamarkovog, špijunskog legla. Te poraze pokušavao je kompenzirati zadovoljavanjem osvetničkih poriva u javnom životu. Da bi ideološkom slamom nahranio svoje biračko tijelo, pustio je ministra kulture Zlatka Hasanbegovića da se bezobzirno obračunava s neistomišljenicima i da preore medijsko i kulturno polje u korist HDZ-ovih interesa, te da – zajedno s dijelom HDZ-ovih koalicijskih partnera – truje javni ambijent relativizacijom karaktera Nezavisne Države Hrvatske. Most je to divljanje šutke promatrao. Karamarko se paralelno upinjao da riješi još jednu jedinu stvar koja mu je bila bitna: da svojim političkim utjecajem isposluje da se Hrvatska povuče iz arbitraže s mađarskim MOL-om u vezi s upravljačkim ovlastima u INA-i. Most je na tome spustio rampu.
Umjesto da je podnio ostavku čim je raskrinkana financijska veza njegove supruge s MOL-ovim lobistom, on se odlučio za izazivanje višetjedne teške političke krize i pravog političkog rata, a odstupio je u srijedu, kad je – ponajprije unutar vlastite partije i vlastitog ideološkog kruga – stjeran u kut i kad je spreman odreći se elementarne logike i elementarnog dostojanstva da sačuva moć u stranci. Njegovi sadašnji snovi idu prema tome da se nekim čudom sastavi nova većina i nova Vlada, na čelu sa Zdravkom Marićem i bez Mosta, pa da on, Karamarko, čovjek nedvosmisleno uhvaćen u sukobu interesa, s pozicije šefa HDZ-a upravlja onim segmentima vlasti koji ga iznimno zanimaju, a to su policija, tajna služba, Državno odvjetništvo i državni energetski sektor. Pa dok traje – traje.
S obzirom da je Karamarku, da ponovimo, osnovni cilj da do daljnjeg zadrži položaj šefa HDZ-a, za njega samog – za razliku od njegove stranke – ni prijevremeni izbori nisu neprihvatljiva solucija. Teško je povjerovati da će HDZ, unatoč svemu, uspjeti skinuti Karamarka s partijskog prijestolja prije izbora, što znači otprilike dva mjeseca mira i relativne homogenizacije, a poslije izbora – tko zna… Do unutarstranačkih izbora, na kojima bi Karamarko mogao biti svrgnut s predsjedničke funkcije, prošla bi još najmanje dva-tri mjeseca, pa i dotada – tko zna…
Tragično je samo to što je cijela zemlja već neko vrijeme u ulozi taoca jednog politički potkapacitiranog čovjeka kojem su privatne kalkulacije i privatne ambicije razorile moć konstruktivnog i zdravog rasuđivanja: svojom grozničavom borbom za političkim preživljavanjem em paralizira funkcioniranje države, em svoju voljenu stranku vuče sve dublje prema dnu.
Parlamentarno Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa u srijedu je saopćilo odluku u slučaju Tomislava Karamarka: ‘Iznošenjem osobnih stavova i prijedloga kojima se zalagao za povlačenje Republike Hrvatske iz arbitražnih postupaka koji se vode između Republike Hrvatske i MOL-a, osobito na sastanku Vijeća za suradnju održanom 5. svibnja 2016. između predstavnika Domoljubne koalicije i MOST-a, dužnosnik Tomislav Karamarko bio je u sukobu interesa.’
Karamarko je dan ranije unaprijed obezvrijedio stav rečenog povjerenstva, premda je on sam, čim su objavljeni ugovori između tvrtke njegove supruge Ane i MOL-ovog lobista Josipa Petrovića, pohitao upravo u tu instituciju i zaiskao da presude je li u interesnom konfliktu. ‘Odluka drugačija od one da nema sukoba interesa bila bi nakaradna. Ako odluka bude negativna, onda ću potražiti drugu priliku da se dokaže istina i da se obranim, jer nisam u sukobu interesa’, izjavio je Karamarko. Sad bi se predsjednika HDZ-a moglo upitati zašto se uopće obraćao Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa, ako zna da sukoba nema, ali to nema nikakvog smisla, jer je Karamarko odavno donio odluku da se u svojim javnim istupima ne obazire na logiku i na svoje nedavne riječi i postupke.
Nakon Karamarkove ostavke i izražene HDZ-ove nepokolebljivosti u pogledu obaveznog rušenja Oreškovićeve Vlade, šef Mosta i potpredsjednik Vlade Božo Petrov rekao je da njegova grupacija ostaje pri stavu da će opoziv aktualne Vlade značiti izlazak na prijevremene izbore, odnosno Mostovo pridruživanje inicijativi da se Sabor samoraspusti. Petrov je u srijedu kasno poslijepodne apelirao na HDZ-ove saborske zastupnike da ne glasaju za pad Vlade, ili da HDZ opozove opoziv Vlade, a apelu se pridružio i premijer Orešković. Kad budete čitali ovaj tekst, znat ćete koliko se HDZ-ovaca odazvalo njihovim vapajima. Čini se da su izbori blizu.
portalnovosti
Kad budete držali novi broj Novosti u rukama, vrlo je vjerojatno da ćete znati rasplet političke drame, s elementima lakrdijaškog trilera, koja Hrvatsku potresa više od mjesec dana, ili će barem rasplet biti predvidljiviji nego što je sad, u srijedu kasno poslijepodne, kad zaključujemo ovaj članak: zato ćemo ovdje izbjeći baviti se prognoziranjem i gatanjem, u mjeri u kojoj je to uopće moguće. Bavit ćemo se, ponajprije, predsjednikom HDZ-a i dojučerašnjim prvim potpredsjednikom Vlade Tomislavom Karamarkom, čovjekom najzaslužnijim za višemjesečnu paralizu vlasti i rijetko viđeni politički kaos što, zapravo, traje od dana uspostave Vlade na čelu s Tihomirom Oreškovićem. Karamarko je trenutačno razapet na više otvorenih fronti, ali najvažnija mu je ona unutarstranačka, jer šef HDZ-a dobro zna da je moć u stranci jedino što ga može održati na kakvom-takvom političkom životu: drugo je pitanje – dokad? – no on je sad u takvom škripcu da mu je mala pobjeda svaki novi dan proveden na stranačkom tronu. I stoga su sve njegove akcije proteklih dana bile, a i dalje jesu, usmjerene prema uspostavi kontrole nad partijskim Predsjedništvom i Središnjim odborom, te – što je možda najvažnije – HDZ-ovim parlamentarnim Klubom zastupnika.
Sve ostalo što se zbivalo i što se zbiva u funkciji je rečenog Karamarkovog cilja: i očajničko-samoponižavajuća ostavka na mjesto prvog potpredsjednika Vlade, i tvrdo inzistiranje na opozivu vlastite Vlade, i višednevno jeftino blefiranje s okupljanjem nove saborske većine za ustoličenje Zdravka Marića, aktualnog ministra financija, na premijerski položaj, i davanje izjava da ‘izbori sad nikome nisu potrebni’… Karamarku je opoziv Vlade bio potreban da bi izbjegao da se njega opozove u Saboru, što bi ga ubrzo sahranilo i u HDZ-u, no to je, kao taktički manevar, bačeno niz vjetar u srijedu, kad je dotični podnio ostavku na položaj u Banskim dvorima, nakon što je Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa saopćilo da je predsjednik HDZ-a bio u sukobu interesa kad je riječ o poslovnim odnosima njegove supruge Ane Karamarko i MOL-ovog agenta u Hrvatskoj Josipa Petrovića.
Hrvatska je tjednima u začaranom krugu grčevite i glavinjajuće borbe za politički opstanak jednog jedinog čovjeka. U toj borbi nema nikakve strategije, nikakvog dugoročnog plana, nikakve čestitosti i dosljednosti, i nikakve odgovornosti prema vlastitim riječima i prema građanima
Karamarko je odbio priznati odluku povjerenstva, ali je podnio ostavku da bi pojačao uvjerljivost svojih akcija u fikcionalnom preslagivanju parlamentarne većine i da bi utišao one – sve brojnije i glasnije – u stranci i blizu stranke, uključujući i crkvene moćnike, koji traže njegovo odstupanje zarad nastavka vladavine, to jest izbjegavanja izvanrednih izbora: jasno im je da se HDZ i desnica ne bi dobro proveli na tim izborima. Pritom se naš junak nimalo ne obazire na činjenicu da je u srijedu učinio ono što je Božo Petrov tražio prije više od mjesec dana, kad je buknula afera s unosnim konzultantskim ugovorima Ane Karamarko i MOL-ovog čovjeka u Hrvatskoj Josipa Petrovića, inače Karamarkovog bliskog prijatelja. Zašto je bilo potrebno više od trideset dana mrcvarenja, nestabilnosti i nerada Vlade? Ali on misli da se može ponašati kao da prošlih tjedana ništa nije bilo, kao da nitko ništa nije vidio i čuo, kao da su svi građani ove zemlje osuđeni da se na njihovom životu i njihovom zdravom razumu bizarno iživljavaju Tomislav Karamarko i njegova nefunkcionalna klika.
Hrvatska je tjednima u začaranom krugu grčevite i glavinjajuće borbe za politički opstanak jednog jedinog čovjeka. U toj borbi nema nikakve strategije, nikakvog dugoročnog plana, nikakve čestitosti i dosljednosti, i nikakve odgovornosti prema vlastitim riječima i prema građanima koji, zgađeni bitkama za moć u vrhu vlasti, dvotrećinski zahtijevaju hitno raspisivanje izbora. Sve je gola improvizacija, obmanjivanje s rokom trajanja od najviše nekoliko dana, prodavanje magle i panično prikrivanje unutarstranačkih pukotina. Tomislavu Karamarku došla je na naplatu politička nedoraslost i netalentiranost u kombinaciji s intelektualnom lijenošću, neprilježnošću i tragikomičnim nastojanjem da se aktivno obračuna s vlastitom političkom prošlošću, koja obiluje antituđmanovskom djelatnošću. Ispostavlja se da se Karamarko u prosincu prošle godine zaista vodio ovakvom računicom: pristat ću na sve Mostove zahtjeve, a zatim ću munjevito slomiti i pokupovati tu skupinu političkih amatera, pretvoriti ih u lojalne HDZ-ovce i onda uspostaviti vlast po svojoj mjeri. Podcijenio je Božu Petrova, kao što je podcijenio i Tihomira Oreškovića, odnosno podcijenio je moćne krugove u ovdašnjoj Katoličkoj crkvi koji idejno i operativno upravljaju Petrovljevim i Mostovim postupcima. Podcijenio je, ili nije do kraja shvatio, poruku koja mu je poslana krajem prosinca prošle godine, kad je – vođen savjetima iz Crkve – Petrov inzistirao na tome da se, pod svaku cijenu, osujeti Karamarkova nakana da postane predsjednik Vlade. Bio je to početak serije pogrešnih poteza proizišlih iz nesposobnosti HDZ-ovog šefa da politiku shvati djelatnošću u korist građana i općeg dobra: nerealno doživljavajući vlastitu osobu, umislio je da politika može biti liječenje njegovih privatnih ideoloških frustracija, plus realizacija privatnih materijalnih interesa, plus kontrola represivnog sustava. I sve to odjednom.
Zapelo je na kontroli policije i tajne službe, a puklo na privatnim interesima, to jest na INA-i i MOL-u. Prvi potpredsjednik Vlade nije uspio slomiti Božu Petrova i ministra unutarnjih poslova Vlaha Orepića da na šefovska mjesta u Ravnateljstvu policije i Policijskom nacionalnom USKOK-u budu postavljeni HDZ-u odani kadrovi, jednako kao što nije uspio uvjeriti premijera Oreškovića da Dragana Lozančića na čelnom mjestu u Sigurnosno-obavještajnoj agenciji zamijeni nekim iz njegovog, Karamarkovog, špijunskog legla. Te poraze pokušavao je kompenzirati zadovoljavanjem osvetničkih poriva u javnom životu. Da bi ideološkom slamom nahranio svoje biračko tijelo, pustio je ministra kulture Zlatka Hasanbegovića da se bezobzirno obračunava s neistomišljenicima i da preore medijsko i kulturno polje u korist HDZ-ovih interesa, te da – zajedno s dijelom HDZ-ovih koalicijskih partnera – truje javni ambijent relativizacijom karaktera Nezavisne Države Hrvatske. Most je to divljanje šutke promatrao. Karamarko se paralelno upinjao da riješi još jednu jedinu stvar koja mu je bila bitna: da svojim političkim utjecajem isposluje da se Hrvatska povuče iz arbitraže s mađarskim MOL-om u vezi s upravljačkim ovlastima u INA-i. Most je na tome spustio rampu.
Umjesto da je podnio ostavku čim je raskrinkana financijska veza njegove supruge s MOL-ovim lobistom, on se odlučio za izazivanje višetjedne teške političke krize i pravog političkog rata, a odstupio je u srijedu, kad je – ponajprije unutar vlastite partije i vlastitog ideološkog kruga – stjeran u kut i kad je spreman odreći se elementarne logike i elementarnog dostojanstva da sačuva moć u stranci. Njegovi sadašnji snovi idu prema tome da se nekim čudom sastavi nova većina i nova Vlada, na čelu sa Zdravkom Marićem i bez Mosta, pa da on, Karamarko, čovjek nedvosmisleno uhvaćen u sukobu interesa, s pozicije šefa HDZ-a upravlja onim segmentima vlasti koji ga iznimno zanimaju, a to su policija, tajna služba, Državno odvjetništvo i državni energetski sektor. Pa dok traje – traje.
S obzirom da je Karamarku, da ponovimo, osnovni cilj da do daljnjeg zadrži položaj šefa HDZ-a, za njega samog – za razliku od njegove stranke – ni prijevremeni izbori nisu neprihvatljiva solucija. Teško je povjerovati da će HDZ, unatoč svemu, uspjeti skinuti Karamarka s partijskog prijestolja prije izbora, što znači otprilike dva mjeseca mira i relativne homogenizacije, a poslije izbora – tko zna… Do unutarstranačkih izbora, na kojima bi Karamarko mogao biti svrgnut s predsjedničke funkcije, prošla bi još najmanje dva-tri mjeseca, pa i dotada – tko zna…
Tragično je samo to što je cijela zemlja već neko vrijeme u ulozi taoca jednog politički potkapacitiranog čovjeka kojem su privatne kalkulacije i privatne ambicije razorile moć konstruktivnog i zdravog rasuđivanja: svojom grozničavom borbom za političkim preživljavanjem em paralizira funkcioniranje države, em svoju voljenu stranku vuče sve dublje prema dnu.
Sud hartije
Parlamentarno Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa u srijedu je saopćilo odluku u slučaju Tomislava Karamarka: ‘Iznošenjem osobnih stavova i prijedloga kojima se zalagao za povlačenje Republike Hrvatske iz arbitražnih postupaka koji se vode između Republike Hrvatske i MOL-a, osobito na sastanku Vijeća za suradnju održanom 5. svibnja 2016. između predstavnika Domoljubne koalicije i MOST-a, dužnosnik Tomislav Karamarko bio je u sukobu interesa.’
Karamarko je dan ranije unaprijed obezvrijedio stav rečenog povjerenstva, premda je on sam, čim su objavljeni ugovori između tvrtke njegove supruge Ane i MOL-ovog lobista Josipa Petrovića, pohitao upravo u tu instituciju i zaiskao da presude je li u interesnom konfliktu. ‘Odluka drugačija od one da nema sukoba interesa bila bi nakaradna. Ako odluka bude negativna, onda ću potražiti drugu priliku da se dokaže istina i da se obranim, jer nisam u sukobu interesa’, izjavio je Karamarko. Sad bi se predsjednika HDZ-a moglo upitati zašto se uopće obraćao Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa, ako zna da sukoba nema, ali to nema nikakvog smisla, jer je Karamarko odavno donio odluku da se u svojim javnim istupima ne obazire na logiku i na svoje nedavne riječi i postupke.
Izbori na vidiku
Nakon Karamarkove ostavke i izražene HDZ-ove nepokolebljivosti u pogledu obaveznog rušenja Oreškovićeve Vlade, šef Mosta i potpredsjednik Vlade Božo Petrov rekao je da njegova grupacija ostaje pri stavu da će opoziv aktualne Vlade značiti izlazak na prijevremene izbore, odnosno Mostovo pridruživanje inicijativi da se Sabor samoraspusti. Petrov je u srijedu kasno poslijepodne apelirao na HDZ-ove saborske zastupnike da ne glasaju za pad Vlade, ili da HDZ opozove opoziv Vlade, a apelu se pridružio i premijer Orešković. Kad budete čitali ovaj tekst, znat ćete koliko se HDZ-ovaca odazvalo njihovim vapajima. Čini se da su izbori blizu.
portalnovosti
