Impresivno je kako se ovih dana sudbena tijela, pod ravnanjem Ivana Turudića, drže slova zakona, ne samo do posljednjega paragrafa, nego do posljednje lipe maksimalističke kaucije za otkupninu slobode Ive Sanadera. Svaka čast na neumoljevoj primjeni zakonskih normativa. Politički prvaci nisu ni zaslužili drugo, do li neumoljivu strogost za pravne i moralne grijehe koje su ionako sami oblikovali i nametnuli društvenom ostatku. No, nije globalni hrvatski problem što se "Turudićeva škvadra" zainatila da Sanadera drži iza rešetaka. Fatalna je nevolja da je zakonski imperativ postao slamčica spasa nakon dvostruke lekcije o opstrukciji pravičnoga Sanaderovoga tretmana u sudskom showu. Do sada su, osvježimo memoriju, ocijenjeni sudbeni scenariji o INA-MOL i Fimi-mediji. U oba slučaja, predstave su propale, a njihovi su režiseri – sve pravnici od institucionalnoga ugleda - bačeni na popravni ispit poput đačiča - ponavljača. Za pravničku inteligenciju bilo bi uvelike laskavije da su presude pale zbog podloga plana da se Sanaderovo ljudsko pravo pošalje do đavola, jer pravosudni akteri streme Pravdi za svekolike društvene žrtve. Ali nije tako.
Kako stvari doista stoje doznali smo 24. srpnja ove godine, na gotovo 200 stranica, kojima Ustavni sud elaborira veliku pomutnju u glavi Ivana Turudića (i ne samo njegovoj) u predmetu INA- MOL. O galimatijasu se govori na puno mjesta, u različitim retoričkim varijantama.
„Zamagljene su granice između kaznene i političke odgovornosti Vlade za sklapanje ugovora u smislu članka 112. Ustava“, izrijekom kaže Ustavni sud.
Ivo Sanader (FOTO: commons.wikipedia.org)
„U kaznenom postupku, u kojem se trebalo odlučivati isključivo o individualnoj kaznenoj odgovornosti predsjednika Vlade za primanje mita, kazneni sud preuzeo je na sebe - parafraziraju li se riječi Europskoga sudsa za ljudska prava - ovlast "demokratske hrvatske države" da ocjenjuje jesu li ugovori "na štetu njezinih gospodarskih interesa", veli Ustavni sud nešto dalje. Onda opet: „Ustavni sud ne vidi kako bi takav restriktivni sudski pristup kad je riječ o ovlastima Vlade za odlučivanje o poslovima iz područja gospodarske politike mogao biti prihvatljiv“.
Tako je ustavno poglavlje sudbene drame oko Ive Sanadera zaključeno prilično poraznom dijagnozom svijesti dvaju najvažnijih sudbenih ustanova, Zagrebačkoga županijskoga suda i nacionalnoga Vrhovnoga suda, koji je potvrdio prosudbu niže instance. Prevedeno na laički govor potencijalne sudbene klijentele – a to je svatko od nas - bazični kreatori domaće Pravde nemaju pojma što je trodioba vlasti! Uzurpirali su slobodu i ovlasti Vlade, miješajući političke odluke Sanadera, kao premijera i predsjednika HDZ-a, sa njegovim privatnim podzemnim aranžmanima, okupirajući terene koji se pravosuđa ne tiču. Uzme li se u obzir da je 2012., sam DORH odustao od kaznenoga progona Damira Polančeca, Sanaderova ministra, zbog izvoza hrvatske struje mostarskom Aluminiju, shvativši da je bio politički potez Banskih dvora, ispada da Sanaderovi suci ne mare ni zašta, osim za vlatiti rezon. A njihovo prosuđivanje nije doseglo zrelost dostojnu autonomnoga zaključivanja u modernoj državi 21. st. Valja im, dakle, preporučiti nastavu školskoga građanskoga odgoja kojemu se toliko opiru zagovornici vjeronauka.
Turudić je odmah, junački, preko medija, zamjerio Ustavnom sudu njegovu nepravednu političku narav. Opet na mjestu i opet - u zao čas. Način sastavljanja Ustavnoga suda bjelodano pokazuje trgovinu kvotama stranačkih opredijeljenja, u kojima pravda tek ponekad bljesne zdravim razumom, shvatljivim i prihvatljivim za svakoga hrvatskoga stanovnika. Ipak, ta gorka činjenica, kao u inat, baš ovoga puta ništa ne pomaže. Ustavno-pravno rješenje jasno i čitko upozorava: u svojoj presudi „INA-MOL“ Turudić brani „nacionalni interes“, koji u pluralnom društvu višestranačkoga parlamenta nije monopol ni jedne stranke, kamo li jednoga suca – pa bio on veteran Domovinskoga rata čije srce puca od domoljubne patetike. Nacionalni interes u odnosima INA-MOL definiran je saborskim Zakonom o privatizaciji INE. Unatoč zadaći da kod Sanadera provodi taj zakon, u Turudićevoj presudi o njemu nema ni spomena.
Ivan Turudić (FOTO: Novi list)
Za razliku od Turudića Vrhovni sud je uzvratio šutnjom, koliko pomiren s popravnim ispitom, toliko se praveći se da je sve u okvirima normalnoga. Ne kaže li apriorna maksima tih suverenih tumača ustavnoga rasporeda: više sudbenih instanci postoji zbog mogućih grešaka na nižim stepenicama. Što se javnosti tiče – skandalozno neznanje nije ni zamjećeno. Tko ima strpljenja i koncentracije za gotovo 200 kartica ustavno-sudbenoga rješenja?
No, 1. listopada učinjen je korak koji se može tumačiti kao opreznija reakcija Vrhovnoga suda na šokantu srpanjsku lekciju o brzopletom prihvaćanju Sanaderovih županijskih presuda: uskraćena potvrda u slučaju Fimi medije i zahtjev još jednoga popravnoga ispita za Turudićev sudački kolektiv. Prvi put od Sanaderove abdikacije iz Banskih dvora, HDZ iskazuje zadovoljstvo jače od straha zbog poništene presude, po čemu je poprilično transparentan, kako veli moderna politička fraza, da su iskrsnula preča pitanja od Sanaderovoga oslobađanja. Naime - lako za bivšega i politički otpisanoga. Ali u istom se paketu krimena nalazi HDZ. U prvom je stupnju oglašena krivom kao pravna osoba, pa je stranka dužna platiti pet milijuna penalne globe, uz enormna obeštećenja pokradenim državnim poduzećima. Da je drukčije, da je Fimi medija potvđena na Vrhovnom sudu - umjesto skupe izborne utrke koja ulazi u vrhunac, HDZ bi se davio u bankrotu. Je li to ikome u interesu unutar vladajućega monopola od dvaju stranaka koje su uzajamno poznaju u dušu?
lupiga
Kako stvari doista stoje doznali smo 24. srpnja ove godine, na gotovo 200 stranica, kojima Ustavni sud elaborira veliku pomutnju u glavi Ivana Turudića (i ne samo njegovoj) u predmetu INA- MOL. O galimatijasu se govori na puno mjesta, u različitim retoričkim varijantama.
„Zamagljene su granice između kaznene i političke odgovornosti Vlade za sklapanje ugovora u smislu članka 112. Ustava“, izrijekom kaže Ustavni sud.
Ivo Sanader (FOTO: commons.wikipedia.org)
„U kaznenom postupku, u kojem se trebalo odlučivati isključivo o individualnoj kaznenoj odgovornosti predsjednika Vlade za primanje mita, kazneni sud preuzeo je na sebe - parafraziraju li se riječi Europskoga sudsa za ljudska prava - ovlast "demokratske hrvatske države" da ocjenjuje jesu li ugovori "na štetu njezinih gospodarskih interesa", veli Ustavni sud nešto dalje. Onda opet: „Ustavni sud ne vidi kako bi takav restriktivni sudski pristup kad je riječ o ovlastima Vlade za odlučivanje o poslovima iz područja gospodarske politike mogao biti prihvatljiv“.
Tako je ustavno poglavlje sudbene drame oko Ive Sanadera zaključeno prilično poraznom dijagnozom svijesti dvaju najvažnijih sudbenih ustanova, Zagrebačkoga županijskoga suda i nacionalnoga Vrhovnoga suda, koji je potvrdio prosudbu niže instance. Prevedeno na laički govor potencijalne sudbene klijentele – a to je svatko od nas - bazični kreatori domaće Pravde nemaju pojma što je trodioba vlasti! Uzurpirali su slobodu i ovlasti Vlade, miješajući političke odluke Sanadera, kao premijera i predsjednika HDZ-a, sa njegovim privatnim podzemnim aranžmanima, okupirajući terene koji se pravosuđa ne tiču. Uzme li se u obzir da je 2012., sam DORH odustao od kaznenoga progona Damira Polančeca, Sanaderova ministra, zbog izvoza hrvatske struje mostarskom Aluminiju, shvativši da je bio politički potez Banskih dvora, ispada da Sanaderovi suci ne mare ni zašta, osim za vlatiti rezon. A njihovo prosuđivanje nije doseglo zrelost dostojnu autonomnoga zaključivanja u modernoj državi 21. st. Valja im, dakle, preporučiti nastavu školskoga građanskoga odgoja kojemu se toliko opiru zagovornici vjeronauka.
Turudić je odmah, junački, preko medija, zamjerio Ustavnom sudu njegovu nepravednu političku narav. Opet na mjestu i opet - u zao čas. Način sastavljanja Ustavnoga suda bjelodano pokazuje trgovinu kvotama stranačkih opredijeljenja, u kojima pravda tek ponekad bljesne zdravim razumom, shvatljivim i prihvatljivim za svakoga hrvatskoga stanovnika. Ipak, ta gorka činjenica, kao u inat, baš ovoga puta ništa ne pomaže. Ustavno-pravno rješenje jasno i čitko upozorava: u svojoj presudi „INA-MOL“ Turudić brani „nacionalni interes“, koji u pluralnom društvu višestranačkoga parlamenta nije monopol ni jedne stranke, kamo li jednoga suca – pa bio on veteran Domovinskoga rata čije srce puca od domoljubne patetike. Nacionalni interes u odnosima INA-MOL definiran je saborskim Zakonom o privatizaciji INE. Unatoč zadaći da kod Sanadera provodi taj zakon, u Turudićevoj presudi o njemu nema ni spomena.
Ivan Turudić (FOTO: Novi list)
Za razliku od Turudića Vrhovni sud je uzvratio šutnjom, koliko pomiren s popravnim ispitom, toliko se praveći se da je sve u okvirima normalnoga. Ne kaže li apriorna maksima tih suverenih tumača ustavnoga rasporeda: više sudbenih instanci postoji zbog mogućih grešaka na nižim stepenicama. Što se javnosti tiče – skandalozno neznanje nije ni zamjećeno. Tko ima strpljenja i koncentracije za gotovo 200 kartica ustavno-sudbenoga rješenja?
No, 1. listopada učinjen je korak koji se može tumačiti kao opreznija reakcija Vrhovnoga suda na šokantu srpanjsku lekciju o brzopletom prihvaćanju Sanaderovih županijskih presuda: uskraćena potvrda u slučaju Fimi medije i zahtjev još jednoga popravnoga ispita za Turudićev sudački kolektiv. Prvi put od Sanaderove abdikacije iz Banskih dvora, HDZ iskazuje zadovoljstvo jače od straha zbog poništene presude, po čemu je poprilično transparentan, kako veli moderna politička fraza, da su iskrsnula preča pitanja od Sanaderovoga oslobađanja. Naime - lako za bivšega i politički otpisanoga. Ali u istom se paketu krimena nalazi HDZ. U prvom je stupnju oglašena krivom kao pravna osoba, pa je stranka dužna platiti pet milijuna penalne globe, uz enormna obeštećenja pokradenim državnim poduzećima. Da je drukčije, da je Fimi medija potvđena na Vrhovnom sudu - umjesto skupe izborne utrke koja ulazi u vrhunac, HDZ bi se davio u bankrotu. Je li to ikome u interesu unutar vladajućega monopola od dvaju stranaka koje su uzajamno poznaju u dušu?
lupiga
