Kapitalist, permisivan Jugoslaven jest figura koja drži političku, ekonomsku, medijsku i kulturnu moć u Hrvatskoj. Njegov najveći protivnik, dugoročno najveća prijetnja njegovoj hegemoniji, jest socijalno osjetljiv, tradicionalan Hrvat.
Autor ovih tvrdnji koje se danas, kada se na protestu ratnih veterana javno obznanjuje rat protiv Jugoslavena čine aktualnijim nego ikad, jest dr. sc. Nino Raspudić, docent na Odsjeku za talijanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Prvi put ih je izložio prije više godina na blogu dnevnih novina za koje piše, a onda, sve do danas, nastavio popularizirati na brojnim nastupima, od Hrvatske televizije do javnih predavanja i tribina.
Put kojim je Raspudić došao do njih primjer je zloupotrebe znanstvene pozicije, manipulacije znanstvenim terminima, kao i kršenja logičkih principa, ignoriranja relevantnih znanstvenih studija i elementarnih činjenica, što će u konačnici proizvesti pseudoznanstvenu legitimaciju vulgarnih truizama političke desnice.
Nezadovoljan jednodimenzionalnom podjelom koji političku poziciju određuje temeljem osi lijevo-desno, Raspudić je ponudio „trodimenzionalni model“ koji je, kako tvrdi, poznat u Europi, ali ga je on „prilagodio hrvatskoj situaciji“, ostavljajući tako dojam kako je talijanist s Filozofskog fakulteta pionir u području kojem se niz znanstvenika u Hrvatskoj odavno – za razliku od Raspudića, ozbiljno i kompetentno – bavi.
Svoj, „prilagođeni“ trodimenzionalni model Raspudić kreira kroz osi koje se odnose na „nacionalnu političku poziciju“ (polovi Hrvat-Jugoslaven), „vrijednosti u svakodnevnom životu“ (polovi permisivan-tradicionalan), te „odnos prema radu i kapitalu“ (polovi socijalan-kapitalist). U prvoj osi, terminom Hrvat definira one koji „imaju izraženi hrvatski državotvorni osjećaj, dakle smatraju da hrvatski narod ima pravo stvoriti svoju državu kao i drugi narodi i vjeruju da može sa sobom bolje upraviti nego što mu mogu drugi. Taj je politički Hrvat.“ Na drugoj strani osi Raspudić smješta Jugoslavena. U tu kategoriju smješta one koji su „ili ravnodušni ili suprotstavljeni hrvatskom državotvornom projektu premda su većinom etnički Hrvati. U prošlosti su uglavnom bili politički Jugoslaveni vezani uz bivši režim, dok su danas deklarativno veliki europejci, oni teže regiji, regionu, zapadnom Balkanu, povezivanju, uglavnom – anacionalni su.“
Uključiti na ovom mjestu termin Jugoslaven nema uporišta u zadnjim popisima stanovništva.
Jugoslavena je 2011. bilo 331 (pored 24 Marsovca i 20 Klingonaca), a deset godina ranije 176. Također, nitko se na političkoj sceni ne zalaže za restauraciju Jugoslavije. Na referendumu o samostalnosti Hrvatske, u svibnju 1991., uz izlaznost od 83,56 posto, za samostalnost je glasalo 93,24 posto glasača, dok ih je protiv bilo 4,15 posto. Jugoslaven se posljednjih dvadesetak godina koristi ponajprije kao diskurzivno sredstvo stigmatizacije političkih, svjetonazorskih, uopće - ideoloških neistomišljenika, između ostalog i onih koji se ne uklapaju u hegemonijski, rigidni model hrvatstva proizveden devedesetih godina prošlog stoljeća.
Zajedno s mrežom pojmova poput jugonostalgičar, kosovac, udbaš, četnik itd. služi da bi se složena društvena stvarnost svela na identitetski binarizam. Operirajući ovdje, kao što to Raspudić čini, s terminom Jugoslaven, otprilike je isto kao kada bi u sociološka mjerenja socijalne distance uz kategorije Romi, Srbi i alkoholičari, umjesto homoseksulci stajalo – pederi ili umjesto Albanci – Šiptari.
Da bi dodatno stigmatizirao grupu koju proglašava Jugoslavenima te mobilizirao publiku kojoj se obraća, u javnim prezentacijama svog trodimenzionalnog modela, Raspudić se koristi istočnom varijantom naziva, pa Jugoslaveni iz njegova teksta, postaju, još pejorativnije – Jugosloveni. Iz istog razloga Raspudić aktivira i prozodijska sredstva, pa su Jugosloveni deklarativni „europeeejci“, koji teže „reeegiji, „regiooonu“ što biva popraćeno odobravajućim smijehom i pljeskom ideološki mu naklonjene publike.
Druga os koju nudi Raspudić tiče se „vrijednosti u svakodnevnom životu – pitanje pobačaja, eutanazija, dekriminalizacija lakih droga, gay brakovi, spolni odgoj i tako dalje. Na jednom polu bili bi konzervativni ili tradicionalni, a na drugom bi bili liberalni ili permisivni. (...) Treća os se odnosi na odnos prema radu i kapitalu. Na jednoj strani su socijalno osjetljivi (...), a na drugoj su ovi koji su skloniji liberalnom kapitalizmu.“ Raspudić ovu os logički krivo definira kategorijama socijalan – kapitalist, pa se može se zaključiti da se kapitalist postaje odnosom prema liberalnom kapitalizmu, a ne vlasništvom kapitala, što Raspudića dovodi u logički posve nekoherentnu daljnu interpretaciju kojom se, kao i mnogim drugima, na ovom mjestu, nemoguće detaljnije baviti.
Nakon tako zadanih osi, Raspudić permutira izložene kategorije, pa dobiva osam kombinacija: od Jugoslavena – permisivnih – kapitalista do Hrvata – tradicionalnih – socijalnih. Kako bi nastavio stigmatizirati one koje je locirao kao protivnike hrvatske državnosti, pa i one koji su prema njoj ravnodušni, Raspudić interpretativno manipulira i ostalim osima. Kada, na primjer, opisuje Jugoslavene – tradicionalne – socijalne onda njihovu tradicionalnost definira time što su oni „svojevremeno šišali čupavce, tukli pedere, slali ih u zatvor na dvije godine i tako. Promicali rad, red i disciplinu, ono, tvrdi, tradicionalni.“ Kada, međutim, govori o Hratima – tradicionalnim – socijalnim, tada njihovu tradicionalnost ne oprimjeruje, već to ostavlja publici dnevnog lista za kojeg piše ili dubrovačkoj publici okupljenoj na predavanju u Samostanu sv. Klare, s pravom se pouzdajući u njihovo preferirano čitanje.
Na isti način, kada govori o Jugoslavenima – tradicionalnim – socijalnim Raspudić tvrdi kako su oni „stvarno vjerovali u taj egalitarizam za narod i ostalo.“ Govoreći o socijalno osjetljivim Hrvatima, Raspudić u nijedne kategorije ne spominje vjerovanje u „taj egalitarizam i ostalo“, pa se ima zaključiti da su oni socijalno osjetljivi na neki drugi, pozitivan, odnosno realniji način, kao što je to, na primjer, Hrvat – permisivan – socijalan koji, „kao i većina njegovih europskih vršnjaka, posjeduje spontanu, mladenačku naklonost slabijem i nezaštićenom iz čega proizlazi njegova izrazita socijalna osjetljivost.“ Ovime Raspudić čini novi korak implicirajući da odnos prema hrvatskoj državnosti (nekako) određuje kvalitetu kategorija tradicionalno i socijalno osjetljivo.
Nakon tako postavljena i interpretirana trodimenzionalna modela Raspudić postavlja ključnu tvrdnju: „Jugoslaven – permisivan – kapitalist“ jest „figura koja drži političku, ekonomsku, medijsku i kulturnu moć u Hrvatskoj.“ Drugim riječima, dvadesetak godina od raspada Jugoslavije i hrvatskog osamostaljenja, u hrvatskoj državi „političku, ekonomsku, medijsku i kulturnu moć“ drže oni za koje Raspudić tvrdi da su „ili ravnodušni ili suprotstavljeni hrvatskom državotvornom projektu premda su većinom etnički Hrvati.“
Raspudić ne objašnjava na temelju čega tvrdi kako se predsjednik Republike ili aktualna hrvatska vlada protive samostalnosti Hrvatske ili su, u najboljem slučaju, prema njoj ravnodušni. Ako se protive, čine li to javno (što je lakše dokazati) ili to čine u potpunoj konspiraciji, držeći građane koji većinski glasaju za njih, u zabludi? Ako je riječ o potonjem, odakle te informacije docentu talijanistike na Filozofskom fakultetu Nini Raspudiću i, što je važnije, zašto ih ne učini javnima?
Također, Raspudić ne daje nikakvo objašnjenje o tome kako je moguće da je većina hrvatskih građana, koja je 1991. glasala za samostalnost Hrvatske, već 2001. glasala za one koji se protive hrvatskoj samostalnosti ili su prema njoj ravnodušni? Jesu li građani koji glasaju za one koji se protive hrvatskoj samostalnosti i sami protiv te samostalnosti? Kako ništa od toga nije moguće iščitati u javnom govoru, je li moguće da je riječ o tajnoj konspiraciji koja se realizira skriveninm kanalima na relaciji Ivo Josipović – hrvatska Vlada – građani koji su ih izabrali?
Međutim, hegemonija Jugoslavena – permisivnog – kapitalista u Hrvatskoj nije cementirana.
Skupina tradicionalnih, socijalno osjetljivih Hrvata, u koju će se i sam ubrojiti, u poziciji je da svrgne tu hegemoniju. Ona je njegov „najveći protivnik (...) dugoročno najveća prijetnja hegemoniji iz razloga što su suprotstavljeni na sve tri razine“. (...) Između njih (...) će se voditi velika ideoška i kulturna borba oko umova i duša zadnje dvije kategorije (Hrvata, permisivnog, socijalnog i Hrvata, permisivnog, kapitalista) u koje spada velika većina mladih u današnjoj Hrvatskoj.“
Učinimo na ovom mjestu kratki misaoni eksperiment pa otiđimo u dvadesete godine prošlog stoljeća kako bismo ovu šemu prilagodili „njemačkoj situaciji“. Neka za tu priliku Samostan sv. Klare u Dubrovniku (kao jedno od mjesta na kojem je Raspudić izložio ove teze) bude kakva minhenska pivnica u kojoj se, uz odobravanje mnoštva, ukazuje govornik koji raskrinkava hegemoniju anacionalnih liberalnih kapitalista koju jedino može svrgnuti socijalno osjetljiv, tradicionalan Nijemac. Pitanje koje se nameće glasi: „Kako se na njemačkom kaže 'Nino Raspudić'?“
Dok s jedne strane nudi ideološku konstrukciju temeljenu na pojmovnoj, logičkoj i interpretativnoj zbrci, Raspudić, s druge strane, s impresivnom lakoćom ignorira niz socioloških i politoloških studija koje jasno detektiraju procese i učinke retradicionalizacije od 1990-ih naovamo. U elaboraciji „trodimenzionalnog modela“, Raspudić implicira, u javnosti višestruko izrečene tvrdnje, da retradicionalizacije nije bilo, previđajući intenzivne procese kojima su novouspostavljeni režimi na prostoru nekadašnje Jugoslavije tradicionalizam koristili kao legitimacijsko uporište.
U Raspudićevoj interpretaciji elementarne su činjenice nastradale do te mjere da on EPH i Davora Butkovića svrstava među Jugoslavene. To što ne postoji nijedan tekst temeljem kojeg bi proglasio EPH i Butkovića „suprotstavljenima hrvatskom državotvornom projektu“ može se objasniti jedino onime što Raspudić zapravo jedino i nudi – teorijom zavjere. Jedini dakle način da se Butkovića prevede u Jugoslavena je da se ostavi mogućnost da je on jedan od onih za koje Raspudić, u tipičnoj žanrovskoj maniri, tvrdi da su se „početkom devedesetih pritajili da bi onda isplivali na površinu“.
Prema tekstovima Davora Butkovića, to se isplivavanje vjerojatno tek ima dogoditi. Doduše, moguće da je Raspudić u definiciju „Jugoslavena“ dodao „ravnodušnost prema hrvatskom državotvornom projektu“ upravo stoga što ju je teže detektirati, ali i teže – jednom kad se od znanstveno potkovanog političkog komesara biva etiketiran – negirati. Naravno, Raspudić ne pojašnjava kojim se metodološkim alatima služio u detektiranju „ravnodušnosti“ prema državotvornosti. Kao osobiti kuriozitet, na ovom mjestu valja primijetiti da su, tako proizlazi iz Raspudićeve interpretacije, kreatori najtiražnijeg hrvatskog političkog tjednika u devedesetima bili Jugoslaveni.
Raspudićeva nekonzistentnost nije nova. Ona mu omogućuje da Denisa Kuljiša, kada govori o kockastim glavama Hercegovaca, optuži za fašizam, a da, na drugom mjestu (u emisiji „Peti dan“) i sam lamentira o „dinarskoj glavi“ Siniše Vuce. Ili da kritizira pragmatizam američke vanjske politike moralnim argumentom, ispuštajući isti taj argument kada se javno zalaže za pragmatizam hrvatske vanjske politike. Slično je i s njegovom logičkom neuvjerljivošću kada na Hrvatskoj televiziji (koju optužuje da je jugoslavenska) višekratno niže besmislice zaključujući da je Hercegovina seksualno liberalna sredina samo zato jer su ondje odrasli jedan porno glumac i jedan osnivač religijske sekte „koja seksualnost uzdiže na najviše, sublimne, razine“ ili, u još bizarnijoj biologističkoj paradigmi, da je Bileća rasadište sineasta jer je ondje rođen Vukotić, dok su Emir Kusturica, Carl Malden i Danis Tanović (rođeni u Sarajevu, Chicagu, odnosno Zenici) nekim korijenima koje Raspudić otkriva vezani za Bileću.
Raspudićev trodimenzionalni model za kojeg tvrdi da pokriva „sve (sic) segmente društva“, a koji se raširio po brojnim internetskim forumima, sve do Wikipedije pod natuknicom Nino Raspudić, redukcionistički je, vulgarni instrument kreiranja Jugoslavena kao idealnog neprijatelja, ideološke etikete koju će Raspudić voluntaristički prilijepiti svakom sa kim dođe u sukob. Iz takvog misaonog ambijenta, ispunjenog teorijama zavjere, predrasudama i logičkim besmislicama, razumljivim postaje Raspudićeva navika da u svojim kolumnama i javnim nastupima raskrinkava izdajnike i veleizdajnike, i da ih – kako je to učinio s franjevcima iz srednje Bosne, optuživši ih za „kontinuitet kvislinške politike od Ahdname do danas“, pritom u njih detektirajući neku vrstu štokholmskog sindroma – posprdno nazove daidžama.
Iz samodeklarirane pozicije socijalno osjetljivog, tradicionalnog Hrvata koji za sebe tvrdi da govori „u ime naroda“ jedino i jest moguće poručiti onima koji su svojedobno reagirali na opsceni tekst Slobodana Novaka o homoseksulacima, jednako opscenim: "Zašto uopće ostaju živjeti među takvim groznim ljudima?"
*(autor je etnolog i kulturni antropolog)
jutarnji
Autor ovih tvrdnji koje se danas, kada se na protestu ratnih veterana javno obznanjuje rat protiv Jugoslavena čine aktualnijim nego ikad, jest dr. sc. Nino Raspudić, docent na Odsjeku za talijanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Prvi put ih je izložio prije više godina na blogu dnevnih novina za koje piše, a onda, sve do danas, nastavio popularizirati na brojnim nastupima, od Hrvatske televizije do javnih predavanja i tribina.
Put kojim je Raspudić došao do njih primjer je zloupotrebe znanstvene pozicije, manipulacije znanstvenim terminima, kao i kršenja logičkih principa, ignoriranja relevantnih znanstvenih studija i elementarnih činjenica, što će u konačnici proizvesti pseudoznanstvenu legitimaciju vulgarnih truizama političke desnice.
Nezadovoljan jednodimenzionalnom podjelom koji političku poziciju određuje temeljem osi lijevo-desno, Raspudić je ponudio „trodimenzionalni model“ koji je, kako tvrdi, poznat u Europi, ali ga je on „prilagodio hrvatskoj situaciji“, ostavljajući tako dojam kako je talijanist s Filozofskog fakulteta pionir u području kojem se niz znanstvenika u Hrvatskoj odavno – za razliku od Raspudića, ozbiljno i kompetentno – bavi.
Svoj, „prilagođeni“ trodimenzionalni model Raspudić kreira kroz osi koje se odnose na „nacionalnu političku poziciju“ (polovi Hrvat-Jugoslaven), „vrijednosti u svakodnevnom životu“ (polovi permisivan-tradicionalan), te „odnos prema radu i kapitalu“ (polovi socijalan-kapitalist). U prvoj osi, terminom Hrvat definira one koji „imaju izraženi hrvatski državotvorni osjećaj, dakle smatraju da hrvatski narod ima pravo stvoriti svoju državu kao i drugi narodi i vjeruju da može sa sobom bolje upraviti nego što mu mogu drugi. Taj je politički Hrvat.“ Na drugoj strani osi Raspudić smješta Jugoslavena. U tu kategoriju smješta one koji su „ili ravnodušni ili suprotstavljeni hrvatskom državotvornom projektu premda su većinom etnički Hrvati. U prošlosti su uglavnom bili politički Jugoslaveni vezani uz bivši režim, dok su danas deklarativno veliki europejci, oni teže regiji, regionu, zapadnom Balkanu, povezivanju, uglavnom – anacionalni su.“
Uključiti na ovom mjestu termin Jugoslaven nema uporišta u zadnjim popisima stanovništva.
Jugoslavena je 2011. bilo 331 (pored 24 Marsovca i 20 Klingonaca), a deset godina ranije 176. Također, nitko se na političkoj sceni ne zalaže za restauraciju Jugoslavije. Na referendumu o samostalnosti Hrvatske, u svibnju 1991., uz izlaznost od 83,56 posto, za samostalnost je glasalo 93,24 posto glasača, dok ih je protiv bilo 4,15 posto. Jugoslaven se posljednjih dvadesetak godina koristi ponajprije kao diskurzivno sredstvo stigmatizacije političkih, svjetonazorskih, uopće - ideoloških neistomišljenika, između ostalog i onih koji se ne uklapaju u hegemonijski, rigidni model hrvatstva proizveden devedesetih godina prošlog stoljeća.
Zajedno s mrežom pojmova poput jugonostalgičar, kosovac, udbaš, četnik itd. služi da bi se složena društvena stvarnost svela na identitetski binarizam. Operirajući ovdje, kao što to Raspudić čini, s terminom Jugoslaven, otprilike je isto kao kada bi u sociološka mjerenja socijalne distance uz kategorije Romi, Srbi i alkoholičari, umjesto homoseksulci stajalo – pederi ili umjesto Albanci – Šiptari.
Da bi dodatno stigmatizirao grupu koju proglašava Jugoslavenima te mobilizirao publiku kojoj se obraća, u javnim prezentacijama svog trodimenzionalnog modela, Raspudić se koristi istočnom varijantom naziva, pa Jugoslaveni iz njegova teksta, postaju, još pejorativnije – Jugosloveni. Iz istog razloga Raspudić aktivira i prozodijska sredstva, pa su Jugosloveni deklarativni „europeeejci“, koji teže „reeegiji, „regiooonu“ što biva popraćeno odobravajućim smijehom i pljeskom ideološki mu naklonjene publike.
Druga os koju nudi Raspudić tiče se „vrijednosti u svakodnevnom životu – pitanje pobačaja, eutanazija, dekriminalizacija lakih droga, gay brakovi, spolni odgoj i tako dalje. Na jednom polu bili bi konzervativni ili tradicionalni, a na drugom bi bili liberalni ili permisivni. (...) Treća os se odnosi na odnos prema radu i kapitalu. Na jednoj strani su socijalno osjetljivi (...), a na drugoj su ovi koji su skloniji liberalnom kapitalizmu.“ Raspudić ovu os logički krivo definira kategorijama socijalan – kapitalist, pa se može se zaključiti da se kapitalist postaje odnosom prema liberalnom kapitalizmu, a ne vlasništvom kapitala, što Raspudića dovodi u logički posve nekoherentnu daljnu interpretaciju kojom se, kao i mnogim drugima, na ovom mjestu, nemoguće detaljnije baviti.
Nakon tako zadanih osi, Raspudić permutira izložene kategorije, pa dobiva osam kombinacija: od Jugoslavena – permisivnih – kapitalista do Hrvata – tradicionalnih – socijalnih. Kako bi nastavio stigmatizirati one koje je locirao kao protivnike hrvatske državnosti, pa i one koji su prema njoj ravnodušni, Raspudić interpretativno manipulira i ostalim osima. Kada, na primjer, opisuje Jugoslavene – tradicionalne – socijalne onda njihovu tradicionalnost definira time što su oni „svojevremeno šišali čupavce, tukli pedere, slali ih u zatvor na dvije godine i tako. Promicali rad, red i disciplinu, ono, tvrdi, tradicionalni.“ Kada, međutim, govori o Hratima – tradicionalnim – socijalnim, tada njihovu tradicionalnost ne oprimjeruje, već to ostavlja publici dnevnog lista za kojeg piše ili dubrovačkoj publici okupljenoj na predavanju u Samostanu sv. Klare, s pravom se pouzdajući u njihovo preferirano čitanje.
Na isti način, kada govori o Jugoslavenima – tradicionalnim – socijalnim Raspudić tvrdi kako su oni „stvarno vjerovali u taj egalitarizam za narod i ostalo.“ Govoreći o socijalno osjetljivim Hrvatima, Raspudić u nijedne kategorije ne spominje vjerovanje u „taj egalitarizam i ostalo“, pa se ima zaključiti da su oni socijalno osjetljivi na neki drugi, pozitivan, odnosno realniji način, kao što je to, na primjer, Hrvat – permisivan – socijalan koji, „kao i većina njegovih europskih vršnjaka, posjeduje spontanu, mladenačku naklonost slabijem i nezaštićenom iz čega proizlazi njegova izrazita socijalna osjetljivost.“ Ovime Raspudić čini novi korak implicirajući da odnos prema hrvatskoj državnosti (nekako) određuje kvalitetu kategorija tradicionalno i socijalno osjetljivo.
Nakon tako postavljena i interpretirana trodimenzionalna modela Raspudić postavlja ključnu tvrdnju: „Jugoslaven – permisivan – kapitalist“ jest „figura koja drži političku, ekonomsku, medijsku i kulturnu moć u Hrvatskoj.“ Drugim riječima, dvadesetak godina od raspada Jugoslavije i hrvatskog osamostaljenja, u hrvatskoj državi „političku, ekonomsku, medijsku i kulturnu moć“ drže oni za koje Raspudić tvrdi da su „ili ravnodušni ili suprotstavljeni hrvatskom državotvornom projektu premda su većinom etnički Hrvati.“
Raspudić ne objašnjava na temelju čega tvrdi kako se predsjednik Republike ili aktualna hrvatska vlada protive samostalnosti Hrvatske ili su, u najboljem slučaju, prema njoj ravnodušni. Ako se protive, čine li to javno (što je lakše dokazati) ili to čine u potpunoj konspiraciji, držeći građane koji većinski glasaju za njih, u zabludi? Ako je riječ o potonjem, odakle te informacije docentu talijanistike na Filozofskom fakultetu Nini Raspudiću i, što je važnije, zašto ih ne učini javnima?
Također, Raspudić ne daje nikakvo objašnjenje o tome kako je moguće da je većina hrvatskih građana, koja je 1991. glasala za samostalnost Hrvatske, već 2001. glasala za one koji se protive hrvatskoj samostalnosti ili su prema njoj ravnodušni? Jesu li građani koji glasaju za one koji se protive hrvatskoj samostalnosti i sami protiv te samostalnosti? Kako ništa od toga nije moguće iščitati u javnom govoru, je li moguće da je riječ o tajnoj konspiraciji koja se realizira skriveninm kanalima na relaciji Ivo Josipović – hrvatska Vlada – građani koji su ih izabrali?
Međutim, hegemonija Jugoslavena – permisivnog – kapitalista u Hrvatskoj nije cementirana.
Skupina tradicionalnih, socijalno osjetljivih Hrvata, u koju će se i sam ubrojiti, u poziciji je da svrgne tu hegemoniju. Ona je njegov „najveći protivnik (...) dugoročno najveća prijetnja hegemoniji iz razloga što su suprotstavljeni na sve tri razine“. (...) Između njih (...) će se voditi velika ideoška i kulturna borba oko umova i duša zadnje dvije kategorije (Hrvata, permisivnog, socijalnog i Hrvata, permisivnog, kapitalista) u koje spada velika većina mladih u današnjoj Hrvatskoj.“
Učinimo na ovom mjestu kratki misaoni eksperiment pa otiđimo u dvadesete godine prošlog stoljeća kako bismo ovu šemu prilagodili „njemačkoj situaciji“. Neka za tu priliku Samostan sv. Klare u Dubrovniku (kao jedno od mjesta na kojem je Raspudić izložio ove teze) bude kakva minhenska pivnica u kojoj se, uz odobravanje mnoštva, ukazuje govornik koji raskrinkava hegemoniju anacionalnih liberalnih kapitalista koju jedino može svrgnuti socijalno osjetljiv, tradicionalan Nijemac. Pitanje koje se nameće glasi: „Kako se na njemačkom kaže 'Nino Raspudić'?“
Dok s jedne strane nudi ideološku konstrukciju temeljenu na pojmovnoj, logičkoj i interpretativnoj zbrci, Raspudić, s druge strane, s impresivnom lakoćom ignorira niz socioloških i politoloških studija koje jasno detektiraju procese i učinke retradicionalizacije od 1990-ih naovamo. U elaboraciji „trodimenzionalnog modela“, Raspudić implicira, u javnosti višestruko izrečene tvrdnje, da retradicionalizacije nije bilo, previđajući intenzivne procese kojima su novouspostavljeni režimi na prostoru nekadašnje Jugoslavije tradicionalizam koristili kao legitimacijsko uporište.
U Raspudićevoj interpretaciji elementarne su činjenice nastradale do te mjere da on EPH i Davora Butkovića svrstava među Jugoslavene. To što ne postoji nijedan tekst temeljem kojeg bi proglasio EPH i Butkovića „suprotstavljenima hrvatskom državotvornom projektu“ može se objasniti jedino onime što Raspudić zapravo jedino i nudi – teorijom zavjere. Jedini dakle način da se Butkovića prevede u Jugoslavena je da se ostavi mogućnost da je on jedan od onih za koje Raspudić, u tipičnoj žanrovskoj maniri, tvrdi da su se „početkom devedesetih pritajili da bi onda isplivali na površinu“.
Prema tekstovima Davora Butkovića, to se isplivavanje vjerojatno tek ima dogoditi. Doduše, moguće da je Raspudić u definiciju „Jugoslavena“ dodao „ravnodušnost prema hrvatskom državotvornom projektu“ upravo stoga što ju je teže detektirati, ali i teže – jednom kad se od znanstveno potkovanog političkog komesara biva etiketiran – negirati. Naravno, Raspudić ne pojašnjava kojim se metodološkim alatima služio u detektiranju „ravnodušnosti“ prema državotvornosti. Kao osobiti kuriozitet, na ovom mjestu valja primijetiti da su, tako proizlazi iz Raspudićeve interpretacije, kreatori najtiražnijeg hrvatskog političkog tjednika u devedesetima bili Jugoslaveni.
Raspudićeva nekonzistentnost nije nova. Ona mu omogućuje da Denisa Kuljiša, kada govori o kockastim glavama Hercegovaca, optuži za fašizam, a da, na drugom mjestu (u emisiji „Peti dan“) i sam lamentira o „dinarskoj glavi“ Siniše Vuce. Ili da kritizira pragmatizam američke vanjske politike moralnim argumentom, ispuštajući isti taj argument kada se javno zalaže za pragmatizam hrvatske vanjske politike. Slično je i s njegovom logičkom neuvjerljivošću kada na Hrvatskoj televiziji (koju optužuje da je jugoslavenska) višekratno niže besmislice zaključujući da je Hercegovina seksualno liberalna sredina samo zato jer su ondje odrasli jedan porno glumac i jedan osnivač religijske sekte „koja seksualnost uzdiže na najviše, sublimne, razine“ ili, u još bizarnijoj biologističkoj paradigmi, da je Bileća rasadište sineasta jer je ondje rođen Vukotić, dok su Emir Kusturica, Carl Malden i Danis Tanović (rođeni u Sarajevu, Chicagu, odnosno Zenici) nekim korijenima koje Raspudić otkriva vezani za Bileću.
Raspudićev trodimenzionalni model za kojeg tvrdi da pokriva „sve (sic) segmente društva“, a koji se raširio po brojnim internetskim forumima, sve do Wikipedije pod natuknicom Nino Raspudić, redukcionistički je, vulgarni instrument kreiranja Jugoslavena kao idealnog neprijatelja, ideološke etikete koju će Raspudić voluntaristički prilijepiti svakom sa kim dođe u sukob. Iz takvog misaonog ambijenta, ispunjenog teorijama zavjere, predrasudama i logičkim besmislicama, razumljivim postaje Raspudićeva navika da u svojim kolumnama i javnim nastupima raskrinkava izdajnike i veleizdajnike, i da ih – kako je to učinio s franjevcima iz srednje Bosne, optuživši ih za „kontinuitet kvislinške politike od Ahdname do danas“, pritom u njih detektirajući neku vrstu štokholmskog sindroma – posprdno nazove daidžama.
Iz samodeklarirane pozicije socijalno osjetljivog, tradicionalnog Hrvata koji za sebe tvrdi da govori „u ime naroda“ jedino i jest moguće poručiti onima koji su svojedobno reagirali na opsceni tekst Slobodana Novaka o homoseksulacima, jednako opscenim: "Zašto uopće ostaju živjeti među takvim groznim ljudima?"
*(autor je etnolog i kulturni antropolog)
jutarnji
