[caption id="attachment_105087" align="alignleft" width="234"] Blank bookcover with clipping path[/caption]
Sintagma televizijske serije diskutabilna je jer se serije više ne gledaju samo na televizijskim ekranima, nego i na još manjim ekranima (pametnih telefona) te drugim uređajima. Korisnici gledaju serije na svom računalu preko interneta online ili nešto kasnije, što će reći da nisu opterećeni terminom prikazivanja i da ne moraju čekati točno određeno vrijeme, nego željenu epizodu mogu pogledati naknadno. Serije se ne gledaju konstantno u točno određeni dan pa se gubi navika redovnog, kontinuiranog gledanja. Proizvoljna organizacija vremena itekako odgovara neredovitim gledateljima, tim više jer se termini prikazivanja pomiču i nisu uvijek stalni kao prije. O tim i mnogim drugim značajkama televizijskih serija nekad i danas koncizno piše Sanja Kovačević (1969), diplomirana dramaturginja (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu) i scenaristica više scenarija dramskih televizijskih serijala, filmskih scenarija i televizijskih filmova.
U svojoj knjizi, koja s razlogom nosi podnaslov Milenijsko doba ekrana, Sanja Kovačević najviše piše o specifičnostima pet televizijskih serija koje su, prema ocjenama kritičara i publike, uvelike obilježile prvo desetljeće 21. stoljeća – Obitelj Soprano (The Sopranos, 1999-2007), Žica (The Wire, 2002-2008), Momci s Madisona (Mad Men, 2007-2015), Na putu prema dolje (Breaking Bad, 2008-2013) i Deadwood (2004-2006). Na samom početku, prije analiza televizijskih serija, podrobno je objašnjeno kako se televizijske serije međusobno razlikuju po formatu, vrstama (epizodička serija, serijal, miniserija…) i žanru, opisuje se povijest i sadašnjost TV serija te brojne funkcije serija u društvu (subverzivne, edukativne, zatupljujuće, opuštajuće ili humoristične), a pritom nije zanemarena ni uloga gledatelja: „Za televizijsko gledanje oduvijek je bio ključan osjećaj gledatelja da pripada većoj publici i da o tome sljedećih dana komunicira s drugima uz prijateljska okupljanja ili na poslu uz aparat za vodu (water cooler effect). Danas se gledateljski angažman preselio u virtualni svijet interneta gdje se milijuni gledatelja iz cijelog svijeta okupljaju komentirajući epizodu odmah nakon njezinog emitiranja, razgovarajući na forumu ili Tweeteru ili pišući analize na blogovima.“ (26.)
Kvalitetna, sofisticirana i zahtjevna publika važan su sastojak serija, naročito onih serija o kojima analitički piše Kovačević. Obitelj Soprano, Žica, Momci s Madisona, Deadwood i Na putu prema dolje nisu umski slatkiši (braincandy) koje je stvarao Aaron Spelling, nego je riječ o dubokoumnim ostvarenima koja donose profit, ali ne služe u zabavljačke svrhe, nego potiču na promišljanje. Osim što raspravlja o sadržaju serija što su promijenile svijet televizijskih serija, u knjizi je riječ o publici koja je sastavni dio televizijskih serija, kompleksnim narativnim postupcima te scenaristima koji se svjesno ne pridržavaju konvencija, ne podilaze publici i ne slijede trendove, već stvaraju trendove: „Žica želi biti podsjetnik na vrijednosti koje bi institucije trebale štititi, a to više ne čine, poput demokracije, obrazovanja, obitelji, zakona i ljudskih prava. Još više želi biti forum za protestiranje i propitivanje legitimnosti sistema.“ (175.)
Prije svake analize serije, redovno se spominju televizijske serije koje su prethodile, a tek zatim autorica iznosi konstatacije. Dok piše o Obitelj Soprano, ne rekonstruira samo prikazani svijet mafijaša, nego ujedno iznosi sitnice o nastanku serije, otkriva zanimljive detalje koji mnogim gledateljima nisu pretjerano poznati. Saznajemo po kojim su stvarnim osobama nastali pojedini protagonisti ili događaji te kako je scenarist razvijao priču. Autorica iščitava naizgled nevažne detalje, jednaku pažnju pridaje marginalnim događajima, a ne samo antologijskim scenama: „U dramaturškom smislu, Chase je želio u seriju implementirati estetiku europskog art filma, s uzorima u filmovima Fellinija, Bergmana i Polanskog, koji gledatelju ne pokazuju strelicama što je važno u zapletu, nego prije aluzijama, prožeti svojevrsnim osjećajem misterije o onome što se događa.“ (93.)
Višeslojnost televizijskih serija autorica dokazuje tako što ujedno analizira stil kamere, pojašnjava ključne odluke producenata i scenarista, opisuje reakcije gledatelja i njihov utjecaj, negodovanje i oduševljenje. Tako, primjerice, piše o važnosti glazbe koju je Chevy Chase upotrebljavao kao glazbenu podlogu, napominjući da je Chase određene scene podređivao pjesmama koje je mislio upotrijebiti u pojedinim epizodama. U seriji Momci s Madisona primjećuje bogatu poetičnu vizualnost, dominaciju seksističkog patrijarhata, najbrojniju prisutnost snažnih ženskih likova, ali i prisutnost grandioznog narcizma kod glavnog antijunaka Dona Drapera. Svaka analizirana serija ima svog nepredvidljivog antijunaka koji je ujedno antizlikovac – kontradiktoran, složen i osebujan protagonist kojega, unatoč nedostacima i počinjenim pogreškama, ne možemo u potpunosti zamrziti. Antijunak je važan sastojak svih pet TV serija (Seth Bullock, Al Swearengen, Walter White, Don Draper, Tony Soprano…), oni nisu dobrice, ali su njihovi protivnici još gori pa svojim transformacijama i nadgradnjama stječu naklonost i simpatije gledatelja.
U televizijskim je serijama jednako važan i showrunner, koordinator u kojega publika ima povjerenje, osoba koja je publici važan poput glumačke postave, prepoznatljiva oznaka serije: „Serija koja je inaugurirala autorstvo u TV industriju bila je, dakako, Twin Peaks. Sretna okolnost bila je ta što je David Lynch bio filmski redatelj koji je u svojim filmovima imao potpunu autorsku slobodu pa se prilagođavao televizijskim normama što je manje morao, namećući neka sasvim nova pravila cijeloj industriji. Tako se prvi put u povijesti američke televizije serija promovirala i prodavala kao proizvod jednog autora, a ne kao proizvod s industrijske pokretne trake, dok su gledatelj pratili seriju misleći o osobi koja ju je kreirala, a ne o kanalu na kojem se serija prikazuje.“ (212.) Između opsežnih poglavlja o televizijskim serijama umetnuta su kraća poglavlja u kojima se analiziraju bitne značajke televizijskih emisija – sustavno piše o počecima i svršecima TV serija, o pitanju autorstva u TV serijama, o angažmanu fanova i transmedijskom pripovijedanju (stripovi, knjige, dokumentarci, igre, izložbe...), naznačuje kako stvari funkcioniraju u scenarističkoj sobi, opisuje pritisak što se provodi nad scenaristima, interpretira upotrebljavane kodove: „Da bi uživao u kvalitetnoj seriji, gledatelj mora prepoznati kulturalne reference iz teksta serije, poznavati žanrove da bi mogao uživati u izvrtanju njihovih aksioma i imati izoštren osjećaj za intertekstualnost.“ (38.)
Kvalitetne TV serije rijetka su i vrijedna knjiga te važan prilog filmskoj esejistici. Autorica promišljeno i analitično razlaže, pokazuje poznavanje medija o kojem piše, prokazuje i argumentirano obrazlaže sekvence, pedantno izlaže teze i antiteze, organizirano pojašnjava složene strukture i manje vidljive mehanizme što čine televizijsku industriju na konkretnim primjerima opravdano hvaljenih televizijskih serija. Bogat i informacijski točan, pregledan i koncizan, naslov Kvalitetne TV serije poslužit će mnogima u daljim istraživanjima. Ova će studija o snažnoj televizijskoj mašineriji zagolicati pažnju gledatelja, primorati ih na studioznije poimanje televizijskih serija te na ponovno gledanje istih, ali iz znatno dublje i analitičnije perspektive.
filmovi
Sintagma televizijske serije diskutabilna je jer se serije više ne gledaju samo na televizijskim ekranima, nego i na još manjim ekranima (pametnih telefona) te drugim uređajima. Korisnici gledaju serije na svom računalu preko interneta online ili nešto kasnije, što će reći da nisu opterećeni terminom prikazivanja i da ne moraju čekati točno određeno vrijeme, nego željenu epizodu mogu pogledati naknadno. Serije se ne gledaju konstantno u točno određeni dan pa se gubi navika redovnog, kontinuiranog gledanja. Proizvoljna organizacija vremena itekako odgovara neredovitim gledateljima, tim više jer se termini prikazivanja pomiču i nisu uvijek stalni kao prije. O tim i mnogim drugim značajkama televizijskih serija nekad i danas koncizno piše Sanja Kovačević (1969), diplomirana dramaturginja (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu) i scenaristica više scenarija dramskih televizijskih serijala, filmskih scenarija i televizijskih filmova.
U svojoj knjizi, koja s razlogom nosi podnaslov Milenijsko doba ekrana, Sanja Kovačević najviše piše o specifičnostima pet televizijskih serija koje su, prema ocjenama kritičara i publike, uvelike obilježile prvo desetljeće 21. stoljeća – Obitelj Soprano (The Sopranos, 1999-2007), Žica (The Wire, 2002-2008), Momci s Madisona (Mad Men, 2007-2015), Na putu prema dolje (Breaking Bad, 2008-2013) i Deadwood (2004-2006). Na samom početku, prije analiza televizijskih serija, podrobno je objašnjeno kako se televizijske serije međusobno razlikuju po formatu, vrstama (epizodička serija, serijal, miniserija…) i žanru, opisuje se povijest i sadašnjost TV serija te brojne funkcije serija u društvu (subverzivne, edukativne, zatupljujuće, opuštajuće ili humoristične), a pritom nije zanemarena ni uloga gledatelja: „Za televizijsko gledanje oduvijek je bio ključan osjećaj gledatelja da pripada većoj publici i da o tome sljedećih dana komunicira s drugima uz prijateljska okupljanja ili na poslu uz aparat za vodu (water cooler effect). Danas se gledateljski angažman preselio u virtualni svijet interneta gdje se milijuni gledatelja iz cijelog svijeta okupljaju komentirajući epizodu odmah nakon njezinog emitiranja, razgovarajući na forumu ili Tweeteru ili pišući analize na blogovima.“ (26.)
Kvalitetna, sofisticirana i zahtjevna publika važan su sastojak serija, naročito onih serija o kojima analitički piše Kovačević. Obitelj Soprano, Žica, Momci s Madisona, Deadwood i Na putu prema dolje nisu umski slatkiši (braincandy) koje je stvarao Aaron Spelling, nego je riječ o dubokoumnim ostvarenima koja donose profit, ali ne služe u zabavljačke svrhe, nego potiču na promišljanje. Osim što raspravlja o sadržaju serija što su promijenile svijet televizijskih serija, u knjizi je riječ o publici koja je sastavni dio televizijskih serija, kompleksnim narativnim postupcima te scenaristima koji se svjesno ne pridržavaju konvencija, ne podilaze publici i ne slijede trendove, već stvaraju trendove: „Žica želi biti podsjetnik na vrijednosti koje bi institucije trebale štititi, a to više ne čine, poput demokracije, obrazovanja, obitelji, zakona i ljudskih prava. Još više želi biti forum za protestiranje i propitivanje legitimnosti sistema.“ (175.)
Prije svake analize serije, redovno se spominju televizijske serije koje su prethodile, a tek zatim autorica iznosi konstatacije. Dok piše o Obitelj Soprano, ne rekonstruira samo prikazani svijet mafijaša, nego ujedno iznosi sitnice o nastanku serije, otkriva zanimljive detalje koji mnogim gledateljima nisu pretjerano poznati. Saznajemo po kojim su stvarnim osobama nastali pojedini protagonisti ili događaji te kako je scenarist razvijao priču. Autorica iščitava naizgled nevažne detalje, jednaku pažnju pridaje marginalnim događajima, a ne samo antologijskim scenama: „U dramaturškom smislu, Chase je želio u seriju implementirati estetiku europskog art filma, s uzorima u filmovima Fellinija, Bergmana i Polanskog, koji gledatelju ne pokazuju strelicama što je važno u zapletu, nego prije aluzijama, prožeti svojevrsnim osjećajem misterije o onome što se događa.“ (93.)
Višeslojnost televizijskih serija autorica dokazuje tako što ujedno analizira stil kamere, pojašnjava ključne odluke producenata i scenarista, opisuje reakcije gledatelja i njihov utjecaj, negodovanje i oduševljenje. Tako, primjerice, piše o važnosti glazbe koju je Chevy Chase upotrebljavao kao glazbenu podlogu, napominjući da je Chase određene scene podređivao pjesmama koje je mislio upotrijebiti u pojedinim epizodama. U seriji Momci s Madisona primjećuje bogatu poetičnu vizualnost, dominaciju seksističkog patrijarhata, najbrojniju prisutnost snažnih ženskih likova, ali i prisutnost grandioznog narcizma kod glavnog antijunaka Dona Drapera. Svaka analizirana serija ima svog nepredvidljivog antijunaka koji je ujedno antizlikovac – kontradiktoran, složen i osebujan protagonist kojega, unatoč nedostacima i počinjenim pogreškama, ne možemo u potpunosti zamrziti. Antijunak je važan sastojak svih pet TV serija (Seth Bullock, Al Swearengen, Walter White, Don Draper, Tony Soprano…), oni nisu dobrice, ali su njihovi protivnici još gori pa svojim transformacijama i nadgradnjama stječu naklonost i simpatije gledatelja.
U televizijskim je serijama jednako važan i showrunner, koordinator u kojega publika ima povjerenje, osoba koja je publici važan poput glumačke postave, prepoznatljiva oznaka serije: „Serija koja je inaugurirala autorstvo u TV industriju bila je, dakako, Twin Peaks. Sretna okolnost bila je ta što je David Lynch bio filmski redatelj koji je u svojim filmovima imao potpunu autorsku slobodu pa se prilagođavao televizijskim normama što je manje morao, namećući neka sasvim nova pravila cijeloj industriji. Tako se prvi put u povijesti američke televizije serija promovirala i prodavala kao proizvod jednog autora, a ne kao proizvod s industrijske pokretne trake, dok su gledatelj pratili seriju misleći o osobi koja ju je kreirala, a ne o kanalu na kojem se serija prikazuje.“ (212.) Između opsežnih poglavlja o televizijskim serijama umetnuta su kraća poglavlja u kojima se analiziraju bitne značajke televizijskih emisija – sustavno piše o počecima i svršecima TV serija, o pitanju autorstva u TV serijama, o angažmanu fanova i transmedijskom pripovijedanju (stripovi, knjige, dokumentarci, igre, izložbe...), naznačuje kako stvari funkcioniraju u scenarističkoj sobi, opisuje pritisak što se provodi nad scenaristima, interpretira upotrebljavane kodove: „Da bi uživao u kvalitetnoj seriji, gledatelj mora prepoznati kulturalne reference iz teksta serije, poznavati žanrove da bi mogao uživati u izvrtanju njihovih aksioma i imati izoštren osjećaj za intertekstualnost.“ (38.)
Kvalitetne TV serije rijetka su i vrijedna knjiga te važan prilog filmskoj esejistici. Autorica promišljeno i analitično razlaže, pokazuje poznavanje medija o kojem piše, prokazuje i argumentirano obrazlaže sekvence, pedantno izlaže teze i antiteze, organizirano pojašnjava složene strukture i manje vidljive mehanizme što čine televizijsku industriju na konkretnim primjerima opravdano hvaljenih televizijskih serija. Bogat i informacijski točan, pregledan i koncizan, naslov Kvalitetne TV serije poslužit će mnogima u daljim istraživanjima. Ova će studija o snažnoj televizijskoj mašineriji zagolicati pažnju gledatelja, primorati ih na studioznije poimanje televizijskih serija te na ponovno gledanje istih, ali iz znatno dublje i analitičnije perspektive.
filmovi
