Nepostojanje ograničenja i neobuzdano igranje s referendumom danas će kapitalizirati oni, a sutra može i netko drugi tko će, na primjer, tražiti da se u Hrvatskoj sva djeca krste, ili da se iz javnih službi protjeraju Srbi, Židovi i građani tamne puti
K ad je prije dvije godine, u pobjedničkoj omaglici, Zorana Milanovića već ošinula jedna tako očigledno problematična ideja da 32-godišnjeg odvjetnika iz Pule postavi za predsjednika saborskog Odbora za Ustav, poslovnik i politički sustav, te da ga usto uglavi i u Odbor za zakonodavstvo – onda sada treba hitno poslati pokajnički mig Klubu zastupnika SDP-a.
S dotičnim Peđom Grbinom – barjaktarom ove apsurdne blamaže oko referenduma o braku, tipom za koga nikad nitko na bijelome svijetu nije čuo dok, zahvaljujući Milanovićevom srljanju, nije okrunjen kao SDP-ov »ustavni stručnjak« – nema se što nego ga po kratkom postupku torpedirati tamo odakle je i došao.
Pa u Puli može, kao i prije, lijepo rastavljati nesretne bračne parove i upisivati garaže u gruntovnicu. A kako ga se iz Sabora više ne mogu riješiti do kraja mandata, valjalo bi ga za vrijeme sjednica posjesti na neko sjedalo iza stupa da ga se što manje ikad više vidi i čuje.
Jer tjednima probijati uši javnosti besmislicama o tome da je vlast dužna provesti odluku referenduma samo i isključivo ako je naknadno odobri dvotrećinska saborska većina, pa se onda još i duriti na upozorenje Ustavnog suda, to stvarno može samo pravno i politološki totalno nepismena osoba, običan bedak, rekao bi naš narod.
Grbin je, dakle, jedna od tih stvari koju u ovoj sramoti koja se tek sprema treba knjižiti na račun vladajuće stranke i vladajuće koalicije.
Drugo je to što groteskna pravila o referendumu, kakva Hrvatska ima iz predkukuriku razdoblja, iz čiste lijenosti još nisu izmijenjena. Nacionalni referendum valjan je kod nas već ako na njega izađe samo troje birača, a promjene prolaze ako za njih glasa dvoje od njih. Kako prag odaziva ne postoji, Hrvatska je jedina šaljiva zemlja na svijetu u kojoj dvoje ljudi mogu sami promijeniti Ustav ili zakon.
A sljedeća ludorija je to da temeljne vrijednosti demokratskog poretka kod nas nisu automatski izuzete od referendumskog odlučivanja, što je ključno pravilo u kompletnom zapadnom svijetu.
Stoga vlast ne treba kriviti nikoga osim sebe što je konzervativnoj udruzi »U ime obitelji« omogućeno da svoju zadrtu, homofobnu koncepciju braka pobjedonosno unese ravno u Ustav kroz širom otvorena vrata.
Nepostojanje ograničenja i neobuzdano igranje s referendumom danas će kapitalizirati oni, a sutra može i netko drugi tko će, na primjer, tražiti da se u Hrvatskoj sva djeca krste, ili da se iz javnih službi protjeraju Srbi, Židovi i građani tamne puti.
Dovoljno će im biti da izađe sto ljudi i da 51 glasa za pa da se Hrvatska globalno proslavi kao zemlja s posebnim potrebama.
No, riječ dvije zaslužilo je svakako i ponašanje Ustavnog suda koji se u ovoj krizi, iz koje se sada više ne zna kako van, nema nikakvoga razloga ni uznositi, niti pucati od vlastite važnosti.
Jer, ako su predsjednica Jasna Omejec i njeni suci znali (ispravno) upozoriti vlast da se referendumska volja mora automatski provesti, kako to da su propustili reagirati i na tako očigledne pravne praznine u reguliranju referendumske materije?
Da su se i o tome ikad oglasili, mnogi od problema koji Hrvatsku tek čekaju u vezi s ovim referendumom o braku mogli su biti izbjegnuti.
Treba ih pitati zašto to, kao vrhovni arbitar za ustavna pitanja, nisu učinili i što je to čemu su tom šutnjom htjeli ići na ruku?
Izvor: novilist
