"Druže Branko kako ću ja to kad ne znam ni skijati. Pa ja sam Hercegovac". Bile su to prve riječi Aziza Hadžihasanovića, diplomate na dužnosti u Rimu kojega je krajem 70-ih godina prošlog stoljeća tadašnji predsjednik Predsjedništva SR Bosne i Hercegovine Branko Mikulić pozvao da se pridruži timu koji je bio zadužen organizirati XIV zimske olimpijske igre u Sarajevu 1984. godine.
Uoči tridesete obljetnice ZOI u Sarajevu, otvorenih 7. veljače 1984. godine, Hadžihasanović koji je među rijetkim živim organizitorima tih igara u razgovoru za Hinu ističe da su mu one bile vjerojatno najveći životni izazov.
"Nesporno je to najveći izazov s kojim sam se suočio. Bio je to potpuni izlet u nepoznato", kaže ovaj još uvijek vitalni 80-godišnjak sa sarajevskom adresom koji je bio jedan od dvojice potpredsjednika Izvršnog komiteta za organizaciju igara.
Pred njima je bila orgomna zadaća jer su svi bili svjesni, kako kaže Hadžihasanović, kako je riječ o prvom iskoraku olimpijskog pokreta u jednu socijalističku državu.
Ekipa koju je okupio Mikulić kasnije će pokazati dostojnom ponijeti naslov organizatora najuspješnijih zimskih olimpijskih igara do tada. Statistika je zabilježila kako su se u veljači 1984. godine u Sarajevu okupila 1410 sportaša iz 49 država a podijeljene su 222 medalje. Organizacija je stajala više od 140 milijuna dolara, prodano je 250 tisuća ulaznica a televizijske prijenose natjecanja pratilo je dvije milijarde ljudi.
Nakon završetka igara Sarajevu je ostalo 2850 novoizgrađevnih stanova, nova sportka dvorana "Zetra", skakaonice na Igmanu, nove skijaške staze na Bjelašnici i Jahorini, bob-staza na Trebeviću, hoteli, poslovni prostori i devet i pol tisuća novih radnih mjesta.
Ideja o organiziranju zimskih olimpijskih igara u Sarajevu rodila se 70-ih godina prolog stoljeća. O tome je razmišljala skupina entuzijasta koji su potom uspjeli dobiti potporu suzdržanih političkih struktura i "izgurati" kandidaturu koju je Međunarodni olimpijski odbor 1978. i podržao iako je Sarajevo tada imalo konkurente u japanskom Saporou i švedskom Geteborgu.
"Preokret u svemu je nastao kada je Mikulić shvatio koliko je to ozbiljna stvar", kaže danas Hadžihasanović dodajući kako je od tada uvedena "polu-vojna disciplina" u pripremama koja je u konačnici i dovela do rezultata.
Ističe međutim kako ni to ne bi dalo željeni učinak da se svijest o važnosti Olimpijskih igara nije preslikala na obične ljude koji su dali svoj nesebični doprinos.
"Time su i u vrijeme igara svi gosti bili impresionirani", kaže Hadžihasanović i podsjeća na činjenicu da je neposredno nakon što je Sarajevo dobilo organizaciju otpora bilo i u tadašnjoj Jugoslaviji.
Oni su posebice bili izraženi u Sloveniji gdje su držali kako su olimpijske igre trebale biti tamo organizirane s obzirom na slovensku tradiciju zimskih sportova.
To ipak nije dugo trajalo a i tadašnji jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito osobno je ohrabrio bosanskohercegovačko političko vodstvo da nastavi s pripremama obećavši kako će on "razgovarati sa Slovencima". Prijepori su izglađeni a nakon toga potpora Sarajevu počela je stizati iz cijele nekadašnje zajedničke države.
"Ne veliko smo razumijevanje naišli u Zagrebu", kaže Hadžihasanović.
Svjedoci vremena i neposredni sudionici i danas se prisjećaju kako je Sarajevo uoči otvaranja igara bilo gotovo bez snijega što je noćna mora za svakog organizatora. Snijeg je ipak počeo padati upravo u vrijeme kada je hrvatska klizačica Sanda Dubravčić upalila olimpijski plamen na stadionu "Koševo" a u noći između 7. i 8. veljače napadalo ga je više od metar.
Sarajevu su trideset godina kasnije ostale tek uspomene a i sam grad podijeljen je međuentitetskom granicom na dva dijela. Branko Mikulić umro je i pokopan u opsjednutom Sarajevu 1994. godine, većina olimpijskih borilišta tijekom rata je uništena, a nakon njega tek neki su obnovljeni poput dvorane "Zetra". Bob-staza na Trebeviću danas je tek betonski skelet, a nekadašnji Olimpijski muzej u središtu grada tek ruina koja samo što se ne sruši.
"To su sada tek spomenici drastičnom nasilju", kaže Hadžihasanović dodajući kako na žalost nije učinjeno ništa da se olimpijski duh vrati u svijest ljudi.
O nekim budućim Olimpijskim igrama u BiH opterećenoj poliitčkim podjelama i siromaštvom gotovo da se i ne razmišlja.
Jedini mali korak na tom putu mogle bi biti Europske zimske sportske igre mladih koje bi 2017. godine trebali zajednički organizirati Sarajevo i Istočno Sarajevo.
Izvor: seebiz
