Povjeravanje je dopuštenje da se netko približi sadržaju sefa ili trezora vaše osobe. Povjeravajući se, odveć lako nudite ulazak u štićeni prostor u kojem čuvate svoje najveće dragocjenosti, dokumente i plan samozaštite; neoprezno i bez straha da ćete biti prevareni i pokradeni, s povjerenjem otključavate svoje šifrirane emocionalne i intelektualne brave, širom otvarate vrata svoju čeličnu prostoriju na milost i nemilost prikrivenim kradljivcima svojih tajni. Povjeravanje je rizično.
Društvene mreže, nabujale poput korova, stimulativno su okruženje i alat za mehanizam povjeravanja. One imaju i ulogu namjenskih programa za nagovaranje da se opustite i izlanete. One nagrađuju povjeravanje i javno i skriveno; dobivate lajkove – imbecilna i infantilna priznanja za svoju lakovjernost, za nesmotrene odluke kojom kažete: adio pameti. Insuficijentni pameću još se i hvale vlastitim uspjehom razotkrivanja i razvaljivanja ulaza u svoju ličnost. Oni misle da tako postaju jedan od internetskih hramova kojeg ćeti se obožava, a zapravo se pretvaraju u bazar gdje se razmjenjuju navodne važnosti, ali bez jamstva povrata.
Razborit čovjek zna, jer živi u svetrajućoj sezoni povjeravanja, kako povjeravanje inače, a pogotovo na društvenim mrežama, ograničava. Trezven čovjek štiti sebe od zlouprabe svoje potrebe za društvenošću. Naročito izbjegava povjeravanje koje je napisano i potpisano. Ali, bjelina i titranje monitora/zaslona mame, povećavajući mogućnost slabljenja diskrecije. Naime, neuzdržane obavijesti mogu biti upotrebljene protiv vas. Stoga je redukcija sebe dobar je način zaštite od (samog) sebe. Povjeravanje je bumerang. Okreće se protiv vas.
Dugačak je ovo uvod za kratki zaključak: sve sam to iskusio na vlastitoj koži: naivno povjeravanje sa svrhom, vjerovao sam, jačanja elementarnih ljudskih veza, zaborav na razboritost u smislu po kojem sam je spomenuo, glupavo razotkrivanje planova, korištenje interneta kao sredstva za trenutno spajanje, razotkrivanje slabih i jakih točaka poticajnih okolnosti koje su definirale moju statusnu poziciju. No, kako je govorio pokojni brodski informatičar Zdenko Bek – iskustvo je ono što dobiješ nakon što ti je trebalo. A ja sam iskustvo dobio prekasno, kada je osoba kojoj sam se tu i tamo povjerio o SBPeriskopu, objavila na svom Facebook profilu, našu prepisku. Zapravo, objavila je samo namjenski dio korespodencije koju smo vodili u inboxu Fejsa i putem e-mailova... kao onu poslovičnu vodu koja ide samo na njegov mlin.
Ukratko, o čemu se radi. Čovjek je promijenio dres, prestao pisati za sbperiskop i postao igrač jednog drugog portala - za novac. Nemam zaista ništa protiv odlazaka i dolazaka suradnika u non stop prijelaznom razodoblju, po sportski, ali imam, ako o tome saznam kao rogonja – posljednji. Nije fer. To sam mu i napisao. A on je, zastrašujuće hladno i bez ikakvih razlaog obzira, javno (!!!???), u pokušaju da se opravda, objavio laž da se neumjesno protivim jer on samo želi zaraditi pisanjem.
Taj post, ako ga od stida i srama kolumnist poznat po repeticijskoj upotrebi fraze o „gigantskoj papirnato-plišanoj rodi“, nije obrisao, završit će kao upečatljiva stranica u knjizi povijesti ljudskog beščašća, za što me zaboli moj kiki, kako kaže kandidat za predsjednika RH Juričan. Druga je stvar da sam, kao i svaka lakovjerna i opuštena budala, nešto naučio na vlastitoj koži. Što sam naučio, a što želim podijeliti s posjetiteljima ovog portala? Prvo, Ne valja suditi dan prema plodovima koje žanješ,već prema sjemenu koje siješ. (Robert Louis Stephenson). Preformulirat ću: morao sam puno ranije (sa)znati s kim imam posla i kome se povjeravam. Drugo, potvrdio sam misao da je iskustvo najbolji savjetnik, ali da njegovi savjeti uvijek dolaze prekasno. Drugim riječima, spoznao sam da se treba, osim na razum, osloniti i na intuiciju. I treće, da treba s predumišljajem vježbati ograničavanje povjeravanja. U ovom slučaju, kako ne treba lijegati u krevet s malom djecom, psihološkim patuljcima, koji nekontrolirano mokre, i ne traže kahlicu. Jer, probudit ćeš se odvratno mokar. I odvratno osramoćen.
Kaže mi jedna suradnica da bih i ja trebao objaviti, korespodenciju o cijelom slučaju, ali cjelovitu, kako bi se vidjelo što mi je sve kolumnist pisao, na primjer, o svom sadašnjem uredniku. Odlučno sam otklonio tu indiskretnu mogućnost, jer, naučio sam kako je povjeravanje, i publici, bumerang. Znam, sad će netko reći da je ustvari cijeli ovaj tekst i bumerang i obiteljske gaće pune žutih dukata. Neka je, zaboli me kiki, jer naslovna pouka je najvažnija. Ako bi je primjenili, osjećam da bi se svi osjećali bolje.
