Informativna oluja koja grmi Rusijom od 23.06.23. jučer je dosegla vrhunac i počela je jenjavati. Za to vrijeme puno je riječi izrečeno, mnogo izjava i izrečeno je mnogo prijetnji. Dobro je da je bilo manje akcija.
Posljedice "vojne pobune" tek treba sagledati, shvatiti i poduzeti korake da se spriječi u budućnosti, ali prošla grmljavinska oluja već je utjecala na stvarnost i unijela promjene u tkivo društva i širom svijeta, iako izvan granica Rusije nešto sporije.
Prije svega se promijenila percepcija same stvarnosti. Manje je iluzija i mitova.
Problem je što nas naše pogrešne percepcije stvarnosti i naše priče o tome "kako bi trebalo biti" osuđuju na patnju. Nakon što smo dovoljno propatili, počinjemo preispitivati svoje jedino pravo mišljenje i postupno približavamo ideju svijeta u svojoj glavi okolnom stvarnom svijetu. I tako dalje, korak po korak, zavoj po zavoj, klupko se raspetljava. Ipak, treba napomenuti da ni u ruskom društvu, a posebno izvan njega mnogi još ne razumiju značaj ovog događaja i imaju pogrešnu percepciju o slabosti ruske države, društva, a posebno vojske, koja ja prije, sada i u budućnosti će biti najveći garant ruske slobode.
I obrnuto, što je manje iluzija, to karta točnije odražava stvarnost, to je manje pogrešaka u odabiru smjera kretanja.
Jučerašnji događaji oslobodili su nas nekih iluzija.
Mit o privatnim vojnim kompanijama
Prije tjedan dana bi vijest da će se Wagnerov centar za obuku ili rekreacijski centar pojaviti na periferiji bilokojeg grada u Rusiji u mnogim zemljama u inozemstvu bila primljena uglavnom pozitivno. Danas to više nije tako.
Dok je bjesnila informacijska oluja, društvo se potrudilo razmisliti o tome što se to događa i da shvati da vojna struktura paralelna vojsci nije najbolja ideja.
Kada u zemlji funkcionira jaka organizacija podređena jednoj nesistemskoj osobi sa svojom ideologijom, očito odvojenom i različitom od većine društva, sustavom vrijednosti i pravilima, to stvara prijetnju samom društvu.
Pogotovo kada je riječ o organizaciji poput reda ili sekte s krutom vertikalom i kultom osobne odanosti vođi. Pogotovo kada ta organizacija potiče i širi ideje o vlastitoj posebnosti i ekskluzivnosti. Pogotovo kada se na te vrijednosne karakteristike prošire na tisuće naoružanih plaćenika, obučenih boraca, kojima je država osigurala tisuće oklopnih vozila i tenkova i najboljih vojnih jurišnih zrakoplova na svijetu.
Kao privremeno rješenje to je dopušteno, ali kao trajno rješenje je nepromišljeno i puno problema.
Sama pomisao da će netko drugi umjesto vas obaviti potreban, prljav i težak posao, riješiti neugodan problem i riješiti opasnu situaciju, vrlo je ugodna i privlačna. Ali to je apsolutno infantilno.
Obično taj "netko" kasnije traži visoku cijenu za svoje „usluge“ ili stvara popratne probleme.
A ako je posao doista “vaš”, tada će prije ili kasnije na vama biti da ga obavite.
Mit "Prigožin"
Prije tjedan dana je Jevgenija Prigožina prosječna većina doživljavala kao pozitivnu i korisnu osobu za državu. Danas više ne. Barem većina u Rusiji ga ne smatra takvim, iako još uvijek ima onih koji sebe smatraju „beskompromisnim patriotima“ i u svom neznanju smatraju da je Prigožin bolji vojnik od Šojgua ili Gerasimova, koji rusku vojsku, živi organizam od skoro dva milijuna ljudi, besprijekorno vode od 2012. i imenovanja aktualnog ministra obrane na to mjesto.
Što se Prigožina tiče, ispostavilo se da imidž oštrog tragača za istinom, učinkovitog vođe i „ultrapatriota“ može savršeno koegzistirati sa spremnošću da pošalje svoju vojsku na vlastitu državu.
Ne znam što je točno natjeralo Prigožina i njegove zapovjednike na ovaj korak. Mogu samo primijetiti da u ruskoj i pravoslavnoj tradiciji postoji mehanizam iskupljenja grijeha pred narodom i državom, ali kroz služenje, kroz pokajanje, kroz stvaranje koristi koja premašuje nanesenu štetu. Ruske periferije, Sibir i Daleki istok također nisu bile pod kontrolom anđela.
Mit "Državni udar"
Vjerojatno su kolektivni Zapad i unutarnji neprijatelji u Rusiji pripremali stoljetni scenarij. On podrazumijeva priču o „nepotrebnom ratu“, gdje se bilježe „veliki gubici na fronti“, potom slijede nemiri u narodu i dvorska zavjera, pa promjena vlasti na narodu odane vođe i na kraju podjela zemlje.
Štoviše, da bi se osigurali narodni nemiri, nije važno pod kojim sloganima izvoditi ljude na ulice. To se može pod liberalnim sloganima ili pod patriotskim.
Tehnologije rada s masama odavno su razrađene. Gomila je u pravilu umišljena i podložna emocijama. A ako provokatori ne uspiju, pomoći će snajperisti.
Zapad je tu ideju pažljivo njegovao za unutarnju upotrebu i za izvoz, a sam scenarij takvog državnog udara bio je jedna od radnih ideja scenarija "pobjede nad Ruskom Federacijom".
I sada, 26. 06. 2023. godine, sve je bilo gotovo! Vojna pobuna! Tisuće obučenih boraca marširaju na glavni grad!
Sada će nezadovoljno, ratom iscrpljeno stanovništvo izaći na ceste, pozdraviti promjene i, što je najvažnije, pridružiti se pobunjenicima! A onda će i vojska prijeći na njihovu stranu! Milijuni će doći u Moskvu!
Zapadno orijentirani ili jednostavno lopovski dužnosnici podržat će pobunjenike i smijeniti diktatora!
Vjerojatno se tako u ustima zapadnih političara vidio „kraj tiranina“, omraženog Vladimira Vladimiroviča Putina.
Prije tjedan dana takav se scenarij smatrao vjerojatnim i prilično izvedivim. Danas više ne.
Narod je nastup Wagnera primio s osudom. Političari, vojska i društvo, ali i Ruska pravoslavna crkva i Islamska zajednica, nisu nimalo pokušavali podržati ili opravdati vojnu pobunu. Scenarij je propao.
Može se reći da je u judo stilu ispuštena para iz pregrijanog, za eksploziju spremnog kotla i poslana na koristan rad. Glavna stvar je dalje razumjeti razloge koji su doveli do pregrijavanja.
Sada rusko društvo čeka puno promjena i puno posla. A za učinkovito djelovanje u okolnom svijetu potrebno je da percepcija stvarnosti ruskog društva što više odgovara ovoj stvarnosti.
A to znači: manje iluzija i manje mitova.
