Nasilje je nešto s čime živimo. Mogli bismo i reći: „nasilje naše svagdanje“. Ono je poput kruha preduvjet održavanja na životu. Zašto je tomu tako? Ponajprije, stoga što je strukturalni moment koji na simboličkoj razini podržava genealogiju stalne borbe za moć u međuljudskim odnosima. S druge strane, ono je onaj nevidljivi ostatak podsvijesti koji pokriva, ali i pokreće – naš Otpor. Mnogobrojne analize nasilja kroz povijest pokazuju da je ona preduvjet iskaza ljudskog zbližavanja, samilosti, solidarnosti, na koncu… Dobrote. Ipak, ostajući latentnim, nasilje dovodi i do tragedija koje razaraju ljudsku psihu, u konačnici zajednicu. Jedna je od takovih zajednica, temelj građanskog društva – obitelj. A ona je, pak, između ostalog, zasnovana i sebeobnavljajuća – u djeci.


Tri pripovijesti HR-kino omnibusa Duboki rezovi govore upravo o tomu. Nasilje je onaj mračni ID koji razara, ali i unekoliko biva kohezivnim mjestom obitelji. U tu je mračnu strukturu porodične zajednice posebice ušla druga priča omnibusa Smrt bijela kost, najmlađeg između troje autora, Filipa Mojzeša. I preostale dvije priče Dubokih rezova poprilično se duboko urezuju u mentalne sklopove gledatelja, potiču na promišljanje, a i vizualno su dojmljivo uobličene. Film otvara priča koja je već imala i zapaženu samostalnu pustolovinu - uvrštena je u sekciju 15 dana autora Filmskog festivala u Cannesu. Trešnje Dubravke Turić poetski su prikaz tragičnog usuda koji se zbude negdje u Dalmatinskoj Zagori. Autorica je pripovijest stavila u ich-formu koju nam nepatvorenom spontanošću kazuje dvanaestogodišnji protagonist Jakov (Roko Glavina). Blizak s bratom Davidom i njegovim pomaknutim prijateljem Vanjom, on doživljava katarzu kojom na bolan način biva uveden u svijet kojeg otac mu (Milivoj Beader) tumači bratu i kazuje: „Imaš poso, sad si čovik“. Stalno druženje dvojice starijih dječaka i njihove za sredinu opskurne tajne malome će protagonistu obilježiti cijeli život iscrtan idiličnim momentima i žudnjom ulaska u njihov tajni svijet.




Ljetni ambijent Zagore vizualno je ocrtan pastelnim tonovima fotografije Radislava Jovanova Gonza koja odaje ambivalentnost nesputane životnosti, ali koja biva zatomljena remetilačkim ljudskim faktorom koji želi zatvoriti tu slobodu i život u dućan gdje David radi. Iako skicozno postavljeni, karakteri Oca, ujka Peke (Nikša Butijer) i žene mu Rose (Areta Ćurković) iskazuju škrtost i ograničenost karaktera u jednako tako ogoljenoj socijalnoj sredini. Tek Majka (Lana Barić) predstavlja kontrapunkt. Dubravka Turić sigurno vodi priču, podsjećajući na svoj osjet za poetsko iskazan prije toga u debitanskom kratkom uratku Belladonna (2015.). I u tome je filmu sugestivno iznesena scena obiteljskog okupljanja za stolom, u ozračju neke teške skrivene tjeskobe i tajne. U Trešnjama, pak, sav emotivni naboj dan je kroz likove djece koja se na ultimativni način pobune protiv zatucanosti sredine, kao i mentalne torture odraslih kojoj su izloženi već od najranijeg doživljaja svijeta. Sekvenca Jakovljeva crtanja sunca na svojoj nozi izrazito je sugestivan moment bliskosti dvojici starijih dječaka koji mu znače humanitet. Također, vizualni moment crvenih tenisica na gradskoj pijaci a potom na trešnjinu stablu, poantira autoričinu filmsku storiju na poetski dojmljiv način. Trešnje ultimativno boji i sjajno iskorišten nostalgični glazbeni motiv pjesme Seneca Patti Smith i Lennyja Kayea, uz panoramu u kojoj polako nestaju trojica dječaka. Na koncu, kome to prve trešnje u proljeće nisu bile neizostavan moment odrastanja?

Već spomenuta druga priča omnibusa na drukčiji način pristupa djeci i nasilju. Smrt bijela kost ruši prečesto prisutne stereotipe o iskonskoj nevinosti djece. Očito dobrostojeća obitelj dolazi iz grada u vikendicu pored šume. Otac (Živko Anočić) i Majka (Jadranka Đokić) sa sobom dovode i dvije djevojčice. Starija od njih, Marija (Lily Antić) sasvim je kamena lica, iza kojeg se ne može iščitati ikakva emocija. Mlađa Lucija, pak, tek je izvršiteljica njezinih mračnih hirova, no kasnije će i sama biti inicijatorom (slutimo) egzekucije. Žrtva će njihovih morbidnih igara biti dječak Marko. Najprije će ga odvesti u podrum, a iz neobjašnjive pakosti biva i vezan te se spašava tek nakon što Lucija popusti i obavijesti roditelje o razlogu njegove neprisutnosti kod stola s roštiljem. Pripovijest ove druge storije omnibusa Mojzeš fokusira upravo na neobičnoj ulozi nasilja koju ima kao kohezivni impuls obitelji. Zastrašujuća je činjenica u ovoj i ne samo fiktivnoj konstrukciji ona koja pokazuje da roditelji prikrivaju ubilačke porive svojih djevojčica, niti u jednome trenutku ne verbalizirajući niti propitujući uzroke morbidnih nagona svojih kćeri. Problem se rješava… bacanjem užeta preko živice! Kako, pak, smiruju nasmrt preplašenog dječaka? Tako što mu u ruke stavljaju - tablet. Kao i drugi gadžeti kojima suvereno barataju suvremeni mlađi naraštaji, i tablet je dio tableta i pilula kojima se (kao svojedobno u Matrixu) razrješuju dileme i problemi.




Međutim, što ako je tablet sam zapravo najveći problem? Smrt bijela kost pod očitim je utjecajem kino-poetike Michaela Hanekea. Posebice se, naravno, ovdje radi o filmu u dvije verzije – Funny Games. Ipak, moglo bi se primijetiti da u radu ovdašnjeg autora nedostaje ona mentalna provokacija u psihološkom strukturiranju likova i situacija koja kod gledatelja izaziva – otpor. Jer, u naoko sasvim realističnoj fakturi filmske građe ne očitava se tekstura karakterizacije likova nego tek začudnost. Što znači pogled dječakove bake prema obitelji? Završni kadrovi priče ostavljaju nas u nedoumici, ali i u nepritajenoj tjeskobi koja sugestivno upućuje na ultimativno tragičan kraj storije. Je li obitelj očuvana šutnjom? Dakle, neverbaliziranom strašnom tajnom? Što ako su tek animalni nagoni ida onaj kohezivni čimbenik obitelji danas? Na koncu, je li strukturalno nasilje kapitala i sustava zauvijek uništilo obitelj? Sva se ova pitanja tek ocrtavaju na podlozi Smrti bijele kosti. Mojzeš je iskazao nerv za provokaciju i eksces, no ne i koherentnost u režijskoj formi.

Treća i možda najnedorađenija priča omnibusa ima naziv Predmeti koji tonu. U njoj Filip Peruzović tematizira obiteljsko nasilje koje premješta fokus s djece na odnos supružnika. Renata (Marina Redžepović) dolazi sa suprugom Matijom (Bernard Perić) na pogreb prijatelja(?) iz djetinjstva. Na njezinu licu iscrtava se ogromna masnica. Priča o uzroku te masnice odvija se između supružnika i njezinih roditelja (Mirela Brekalo i Vinko Kraljević). Renata se penjala u kadu, poskliznula se, i to je to. Kod oca se budi sumnja. Peruzović pripovijest nedvosmisleno tematski pozicionira, međutim u vizualno-dramskom postavu ostavlja niz praznih mjesta koja cijelu scenarističko-redateljsku ideju ostavljaju nedorečenom i prepuštenom tek imaginativnom kapacitetu gledatelja. Da, žene su u ovdašnjim, patrijarhalno kodiranim brakovima česte žrtve svojih muževa. Najčešće, naravno, one o tomu šute. O svemu ovome svjedoče medijske aferep olitičara i javnih osoba, ali i nebrojene nikad ispričane priče zlostavljanih žena, majki, svetica. Ali, što se desilo između Josipa i Renate? Zašto ona šutke prolazi pored oca u hodniku? Kamera je i u ovoj priči (Dubravka Kurobasa) sugestivna. Sekvenca u sumraku u kojoj zajedno sjede otac i Damir (Mladen Vasary) poetski je snažna slika. Vizualno-scenaristička ideja korištenja VHS-snimki, pak, iako potencijalno zanimljiva kao fotografski bonus filmu, ostavlja nas zbunjenima. Što znače dvije prazne ljuljačke kao završni kadar filma? Ljubav, sjetu za djetinjstvom, ili? Ipak, na koncu motiv pogreba uspješno zaokružuje cjelinu omnibusa.




Duboki rezovi, dakle, nisu tek pragmatički spoj triju kratkih filmova, nego i suvisla cjelina s jasnom idejom „prikaza onog neprikazivog“ (J.-F. Lyotard) – straha, nasilja i smrti. Uz Pleićev Dom, predstavljaju svakako najintrigantniji naslov prošlogodišnje Pule. Iako u dijelovima režijski nedorečeni, Duboki rezovi doista su uspio pokušaj duboka umjetničkog zarezivanja u našu psihu.

filmovi