Grad Zadar hrvatska javnost percipira kao utvrdu HDZ-a. Ta percepcija se, dijelom, promijenila na prošlim lokalnim izborima.
HDZ u Zadru obnaša izvršnu vlast odnosno gradonačelnik dolazi iz redova ove stranke koja je u potpunosti inficirala državu, dok neformalnu većinu u predstavničkom tijelu čini koalicija Srcem za Zadar koju sam, kao nestranački kandidat ja predvodio, te nezavisni vijećnici okupljeni oko Enija Meštrovića, poznatog glumca i performera.
Nitko od te neformalne većine ne zastupa politike HDZ-a, ali to ne znaju svi, pa se ponekad međusobno optužuju da su u koaliciji s tom strankom. Zadar ima problem kao, uostalom, i čitava Hrvatska što je ideju države usvojila slijedeći Tuđmanovu rahitičnu političku misao.
Hrvatska država se, naime, prikazuje kao stranačka država, odnosno kao HDZ-ova država. Tko želi biti Hrvat, mora ili pripadati ovoj stranci ili joj, različitim načinima, odavati priznanje što je, navodno, stvorila državu. To čine, na ovaj ili onaj način, gotovo svi – od najveće oporbene stranke do nezavisnih političara.
Kada smo, na državnoj razini, svega dva puta, dali priliku SDP-u i njihovim koalicijskim partnerima da upravljaju državom, oni su se gotovo ispričavali što to, sasvim privremeno, čine umjesto HDZ-a.
Istina je da HDZ nije referentna točka za ono što hrvatska država jest i što bi trebala biti. Dostojanstvo nikada ne dolazi od drugih i po drugima, pa tako ni političko dostojanstvo – ni u Zadru ni u ostatku Hrvatske.
HDZ ne smije biti dio nečijeg političkog identiteta, a on to jest sve dok postoji nostalgija za nekadašnjim, navodno državotvornim HDZ-om (tu nostalgiju gaje desne političke opcije) ili se, pak, nečije političko djelovanje sastoji isključivo u obračunavanju s onom što je ova stranka učinila ovoj nesretnoj državi.
Posebno je omalovažavajuće, u našem političkom životu toliko prisutna potreba da se nekome dokazujete, da se opravdavate ili da se negirate, a to se redovito događa. Treba dokazivati hrvatstvo, opravdavati vlastite postupke i negirati vlastitu prošlost.
Sve ovo, osobito negiranje vlastite prošlosti, činio je Franjo Tuđman i ekipa s kojom je inficirao državu, pa se očekuje da to rade i svi ostali. Mnogi to, nažalost, i rade.
Navest ću samo jednog člana te ekipe, koji je inficirao pravni sustav, prethodno negirajući vlastitu prošlost. Riječ je, naravno, o Vladimiru Šeksu. Da Šeks nije izvršio sustavnu negaciju vlastite prošlosti, prijetila bi nam opasnost da tekst Ustava napiše na pisaćoj mašini s ćiriličnim pismom, dakle, na istoj onoj pisaćoj mašini na kojoj je, za vrijeme Jugoslavije, pisao zamolbe za radno mjesto.
Šeks je tada bio zamjenik okružnog tužitelja u Osijeku. Njegova biografija sada, kada se piše na latiničnom pismu, izgleda puno drugačija, ona je domoljubnija, borbenija i potpuno neiskrena, odnosno, za njega, kao i za sve negatore pred kojima se danas trebamo kolektivno opravdavati i dokazivati im se, vrijedi pravilo bipolarne iskrenosti – njihova, uvjetno rečeno, iskrenost ćirilične faze poništava latiničnu fazu odnosno, budući da je sad na snazi latinična faza, latinicom je pretipkana i, samim time, potpuno krivotvorena iskrenost ćirilične faze života.
Takvih krivotvoritelja vlastitog života i destruktora našeg javnog života ima na pretek. Svi oni su bili ili sada jesu članovi HDZ-a. Latinični Šeks ćirilične negacije je samo jedan od njih. Njega spominjem jer je u pravni poredak ove izigrane države ubacio negacijski kôd i potrebu da se pravni poredak opravda pred HDZ-om i HDZ-u dokaže državotvornu, odnosno latiničnu pravovjernost Šeksovog tipa.
Na prošlotjednoj raspravi na Gradskom vijeću Grada Zadra rekao sam kako je prosječni Zadranin gori od Gradskog vijeća. To je, jednostavno, činjenica. Da je prosječni Zadranin bolji, i Gradsko vijeće bi bilo bolje, kvalitetnije, sposobnije, umnije.
Isto vrijedi i za nacionalnu razinu. Vlada i Sabor su daleko bolji od prosječnog Hrvata. Kada slušam politička bajanja o vrsnim Zadranima ili o Hrvatima, odnosno, kako se to populistički kaže, o narodu, osjetim istinsko egzistencijalno gađenje.
Prikazivati one koji su ove u politici izabrali ili, sasvim svejedno, na birališta nisu izašli, kao savršena etička bića odnosno kao nositelje svih mogućih vrlina koji se, sasvim nezasluženo, nalaze pod pritiskom loših politika, može rezultirati ili smijehom ili gađenjem.
Ja, primjerice, osjetim egzistencijalno gađenje. Takva savršena bića naprosto ne postoje. Svaka odluka koju neko predstavničko tijelo donese, bolja je od prosječnog građanina koji je birao to predstavničko tijelo. Svaku odluku ili posljedice, bile one dobre ili loše, nekih politika, građani su nesumnjivo zaslužili.
Potpuno je neshvatljiv mesijanski kompleks, prisutan kod mnogih političkih figura, koji ih tjera da se u javnosti prezentiraju kao zaljubljeni branitelji nevinog naroda. Narod nikada nije nevin. Narod ili građane treba suočiti s onim što sebi i drugima čine.
Zato, u političkom djelovanju, rušim sve brane političkog mesijanstva i jasno kažem – savršeni Zadranin ne postoji, savršeni građani Hrvatske ne postoje, oni su, kada ih promatramo u kategorijama statističke prosječnosti, gori od onih koji ih, u političkom smislu predstavljaju, kako bi volju tih istih građana transformirali u javne politike.
Na prošlom Gradskom vijeću Grada Zadra usvojen je proračun za ovu godinu, što je, za sve poznavatelje lokalnih političkih prilika, istinska politička pobjeda jer je ovime spriječena gradonačelnikova samovolja da putem nužnog financiranja novce transferira njemu dragim proračunskim korisnicima, među kojima se nalazi i autor slike Mediterraneo, kojemu je isplatio 50.000 eura, što je izazvalo brojne reakcije stručne javnosti.
Kako bilo, u ovaj proračun je uvršteno financiranje svih politika neformalne većine, osim nekih politika, ne i svih, Akcije mladih. Oni su odbili sudjelovati u pregovorima, a neki njihovi amandmani su prihvaćeni.
Nakon usvojenog proračuna Akcija mladih, umjesto da komunicira politike pobjede, odlučila je HDZ, koji se nalazi, potpuno poražen, na dnu, proglasiti pobjednicima s kojima su koalirali, kako oni to kažu, izdajnici. Ti izdajnici su svi osim mene, pa su zato tražili da podnesem ostavku na mjesto predsjednika Gradskog vijeća kako ne bih predsjedao izdajnicima i neprijateljima.
No, ako podnesem ostavku, a ne izabere se novi predsjednik, jer ne postoji većina za to, a ta većina ne postoji jer nitko nije koalirao s HDZ-om budući da su ti koje Akcija mladih optužuju za koaliciju zapravo politički ponizili HDZ, onda bih, po poslovniku i dalje bio predsjednik. Dakle, dao bih ostavku kao predsjednik Vijeća kako bih nakon ostavke i dalje bio predsjednik tog istog Vijeća. Ovo ne bi ni Zenon, poznat po paradoksima, bio u stanju osmisliti.
Predsjednik Gradskog vijeća mogu prestati biti samo ako mi nepovjerenje izglasaju Akcija mladih i HDZ, ali bi se tada Akcija mladih našla u koaliciji s HDZ-om. Dakle, Akcija mladih bi napravila upravo ono što druge optužuje da su napravili, a nisu. Opet nam treba Zenon, makar kao predsjednik Vijeća.
Prava je istina da su Akcija mladih i oni koje oni optužuju za izdaju u stanju otpora prema HDZ-u, ali im se modeli i sadržaji toga otpora razlikuju. Uostalom, zato i postoje različite političke opcije – imaju različite sadržaje i modele, da nemaju svi bi bili u Akciji mladih.
No ovo je, sukladno Tuđmanovoj rahitičnoj političkoj paradigmi teško shvatiti jer postoji samo HDZ. I, možda, kada je Zadar u pitanju, pokoji Zenon.
