Budu li predugo šutjeli, neće više ni dobiti priliku da progovore. Govorit će se isključivo s oltara.
Negdje u zemlji Hrvatskoj, nije uopće bitno gdje, neki je svećenik, a i opet nije bitno koji, služio misu. I tom je prilikom držao propovijed. A cijelu je misu, zajedno s propovijedi – naravno – prenosila javna televizija. Ta se televizija od početka pandemije brižno skrbi za duhovne potrebe svojih gledatelja. Ne svih, suvišno je i reći. Svakoga je dana na prvome programu u 18,00 sati prijenos isključivo katoličkog vjerskog obreda. Nedjeljne se mise podrazumijevaju. Tu već ne možemo reći kako to nije bitno. Upravo suprotno: jako je bitno, jer Hrvatska televizija time diskriminira hrvatske građane drugih vjeroispovijesti. Nema na malim ekranima vjerskih obreda ni za protestante (evangelike), ni za pravoslavne, ni za Židove. Dakle, to svakako jest bitno. Je li se zbog toga netko pobunio, je li netko prosvjedovao? Koliko znamo: nitko! Ili barem nije registrirano. Pa je i to itekako bitno. Za sliku o današnjoj Hrvatskoj.
E sada, da se vratimo onoj misi, nije važno gdje je služena, i onome svećeniku, nije važno kako se zove. Važno je, međutim, i bitno je ono što je govorio i što je javna televizija prenijela. Ako zanemarimo već “obavezni lik” podsjećanja na kardinala Stepinca kao žrtvu “komunističke nemani” kojega je svećenik, ako već neće Vatikan, onda će on, proglasio “svetim”, evo dviju njegovih osnovnih poruka.
Prvo: na predstojećim lokalnim izborima ne glasati za SDP, HDZ, Možemo i “sve lijevo”. Svaki glas za te političke opcije znači, kaže domoljubni svećenik, znači “ne” za Hrvatsku! I kategorički dodaje: “Tu se mora jednom podvući crta”.
I drugo: ponovio je riječi kardinala Bozanića (koji to, barem do sada, nije opovrgao), izrečene na crkvenom skupu na Veliki četvrtak: “Mi smo ovdje okupljeni oko Isusa Krista. Mi smo jedan sabor koji je veći i jači od državnoga”. Čemu je dodao svoje tvrdo: “I to je istina!”
Nije ništa novo to što se obrušio na “neke bradate sveštenike opasnih namjera” koji, kao, Hrvatima žele propisivati tko su njihovi sveci i velikani. To je gotovo već uobičajena formula kojom se krivnja za to što Papa Franjo oteže (ili je odustao?) od proglašenja kardinala Stepinca svecem, prebacuje na Srpsku pravoslavnu crkvu, pri čemu se zanemaruju neke evidentne činjenice koje nimalo ne govore u prilog Stepinčevoj svetosti. I to je konstanta na koju se javnost već priučila, koju je nesvjesno i prihvatila, pa je i ne primjećuje kao nešto zaista novo, ili spomena vrijedno. U stilu: pa da, znamo mi da je tako.
No, davanje izravnih i izričitih uputa za ponašanje na izborima i proglašavanje vjerskog skupa (bez obzira kojega i kakvoga) saborom većim i jačim od državnoga, to je zvono na uzbunu.
Pa se promptno jasnom osudom oglasio i inače blagoglagoljivi Predsjednik Republike. Pa je rječiti premijer sazvao izvanrednu konferenciju za novinstvo da bi izrazio svoje zgražanje. Pa se s izjavom punom indignacije oglasio predsjednik Hrvatskog sabora. Pa su se čelnici stranaka (s izuzetkom desnice, naravno) upravo natjecali u tome tko će jasnije i suvislije odbaciti takav pokušaj Crkve da se ne samo miješa u politički život, nego i da se postavlja i iznad Države. I da, u krajnjoj liniji, ospori sekularni karakter hrvatske države.
Kako, promaklo vam je sve to? Ne, nije, jer oglasio se od svih spomenutih nije nitko. Nitko!
Propovijed u kojoj je rečeno sve navedeno, začinjena je i jasnim odbacivanjem ionako blijedih pokušaja države da pozivima i molbama utječe na neodržavanje velikih misnih slavlja, odnosno na njihovo ograničavanje (“Ne trebaju oni nama davati neka prava da mi slavimo bogoslužje, pa nam ta prava ukinu, pa nam prava ograniče ovim ili onim mjerama. Mi smo to pravo dobili po krštenju od dobroga pastira, a ne od njih”.) Da bi svemu bio dodan zloguki poziv: “Pa vrijeme je, hrvatski narode, da se probudiš!”
Dakle: na izborima nikako glasati za “lijevo” (što se u tome kolu našao i HDZ, valja gledati kroz prizmu ultradesničara kojima je i sadašnji šef te stranke, koliko god – objektivno – podilazio desnici: lijevo). Potom: crkveni je skup (sabor) veći i jači od državnoga (koji je, inače, najviše zakonodavno tijelo u državi). I: epidemiološke mjere Katoličke se crkve ne tiču, jer ona ima prava što ih nije dobila od države, pa ih država ne može ni ograničavati. Sve to izrečeno za vrijeme mise koju je izravno prenosila javna televizija. To, što se ta televizija nakon prijenosa ogradila od poruka izrečenih u propovijedi, ne znači ama baš ništa. Ili, ipak, nešto znači: da Katolička crkva u terminu što ga je dobila od javne televizije, dakle televizije namijenjene svim (svim!) građanima Republike Hrvatske može raditi ama baš sve što joj padne na pamet. I da neće biti nikakvih konzekvenci, osim izjave o ograđivanju.
Možda će s vremenom reagirati i Crkva uobičajenom frazom o tome da svećenik nije izražavao stavove “Crkve u Hrvata”, nego svoje osobne. Tu formulu dobro znamo iz prošlosti kada su se na taj način i uz isto “objašnjenje” u Glasu koncila pojavljivali neki ne samo krajnje diskutabilni, nego i apsolutno neprihvatljivi tekstovi. Ne neprihvatljivi sa stanovišta ove ili one političke opcije, nego sa stanovišta neprijeporno utvrđenih činjenica.
Davno su prošla i, ma koliko ih ovaj ili onaj svećenik prizivao, nikada se neće vratiti vremena u kojima bi predsjednik Sabora rekao: “Ja, milošću Božjom, predsjednik Hrvatskog sabora”. Ni on, ni zastupnici nisu u sabornici na Markovom trgu “milošću Božjom”, nego voljom narodnom. Građani su svojim glasovima odredili tko će biti njihovi zastupnici i ti zastupnici, uključujući i predsjednika Sabora, odgovaraju njima. I nema, niti u sekularnoj državi može i smije biti sabora “većeg i jačeg” od ovoga (ma tko da u njemu sjedi!). Pojam, pak, sekularne države znači da je to država u kojoj je Crkva odvojena od Države, u kojoj Crkva nije (više) čimbenik svjetovne politike. To je jedna od ključnih tekovina Francuske revolucije i nema demokratske zemlje današnjega svijeta koja nije i sekularna. U teoriji to je i Republika Hrvatska.
Kako stvari stoje: samo u teoriji!
Nije ova spoznaja od jučer. I nije spomenuta propovijed, mada ju je prenosila javna televizija, prvi dokaz da Hrvatska u sve većoj mjeri postaje vjerska država. S neprihvatljivim porukama s oltara bavio se i drugi Predsjednik neovisne Hrvatske. U njegovih deset godina crkveni apetiti za svjetovnom vlašću (neizravnom, naravno) bili su barem prigušeni, nakon 2010. počeli su se “oporavljati”, da bi “procvjetali” u vrijeme mandata prve i do sada jedine hrvatske Predsjednice i da bi – napokon – redovno konzultiranje političkih čelnika (mislimo na Vladu) s vrhovima Crkve, a o pitanjima o kojima Crkva – objektivno – nema što reći, postala nešto posve uobičajeno. Premijer se ponosi time (a i Predsjednik je bio na istoj liniji u vrijeme kada je predsjedao vladom) što mu ne pada na pamet, čak ni u uvjetima ekonomske krize i pandemije, tražiti revidiranje ugovora s Vatikanom. Pri tome upravo je u tim ugovorima “kukavičje jaje” povlaštenog položaja Katoličke crkve, onoga položaja što pojedine svećenike poput ovoga čija je propovijed bila povodom ovih razmišljanja, navede da (možda) “kukuriknu prije zore” pozivima hrvatskome narodu da se probudi i da podvuče crtu. Grubo prevedeno: pozivima na zbacivanje vlasti.
Oni koji bi to trebali čuti i vidjeti, oni koji bi to trebali shvatiti, oni koji bi trebali razumjeti kakvu štetu ovakvi incidenti (jer to je u najmanju ruku ozbiljan incident!) nanose položaju Hrvatske u svijetu, budu li i dalje šutjeli mogli bi se jednoga dana suočiti s “probuđenim narodom koji želi podvući crtu”. S time, da to onda neće biti hrvatski narod, nego ono najopasnije (da ne kažemo: najniže) što u tome narodu postoji (kao i u svakome drugom narodu, uostalom).
Budu li predugo šutjeli, neće više ni dobiti priliku da progovore. Govorit će se isključivo s oltara. Pretjerujemo? Danas – možda. A sutra?
