Tu avet stvorio je Franjo Tuđman i to ne mojom voljom, bijes i otpor gluposti koja se valjala i valja se mojom zemljom gomilao se kao što se gomila vulkanski krater osušenom lavom, dugo, ciklično i postepeno
Piše: Ivo Anić
Tih mojih kasnih osamdesetih bio sam mladi i prištavi adolescent koji je na svojoj okuci sjevera izvikivao parole što strašno zvuče i koji je trčao za pitomcima ratne luke Lora iza svake utakmice sa Crvenom Zvezdom. Da je kojim slučajem tada postojao Facebook moja grupa “Osamdesete u Splitu” izgledala bi poprilici kao što izgleda manje više svaka stranica prosječnog adolescenta, dakle red Hajduka, red svojih imbecilnih slika i uvreda svima i svakome, red Torcide i anarhizma i red Džonija Štulića.
Danas trideset godina kasnije moja stranica izgleda dijametralno drugačije, dakle red Hajduka, red svojih imbecilnih slika i uvreda svima i svakome, red Torcide i anarhizma i red Džonija Štulića.
Uz jednu malu beznačajnu iznimku naravno, od gorljivog mladića s „crven –bijel – plav „ kapom izbušenom bengalkama postao sam deklarirani ljevičar, socijalno osjetljiv i niti malo šminkerski, trendseterski mainstream anarhist.
Dakle odraslo se malo i gotovo ništa no za taj polaritet od desnog ekstremizma do lijevog gorljivog populizma vjerovali ili ne zapravo je zaslužan glavom i bradom– Tomislav Karamarko i njegov HDZ.
Tko nije spavao zimski san zadnjih dvadeset i kusur godina u mojoj zemlji sjetit će se Pašalića i Kutle, Gucića i Sanadera, Barišića i Mudrinića svih nacionalističko – profiterskih demagoga i pretvorbe, Fimimedija, dvoraca od inoksa i betoniranja prvih redova do mora, uništenih tvornica i ljudskih života u svrhu i materijalnu dobit dvjestotinjak privilegiranih iz njihovih redova od kojih su procesuirani čisto da se zadovolji javnost jedan megaloman i jedan lovac na krokodile u Africi.
Tu avet lijevog totalitarizma kako je danas zove čelni čovjek HDZ-a nije stvorio ni Josip Broz kojeg pamtim onako u magli s recitacije 1978 i njegovu bijelu rukavicu, a bogami ni komunizam koji je ionako u mojoj familiji bio blago rečeno upitan, moja familija je mahom bila i ostala emigrantska s nikad jasnom istinom tko je zapravo bio Alojzije Anić iz rečenog Paragvaja. Tu avet stvorio je Tomislav Karamarko i njegova procesuirana zločinačka organizacija HDZ. Taj otpor nacionalizmu, fašizmu kojeg se svjesno raspirivalo u svrhu dolaska na vlast stvorio je rečeni Tomislav na samom početku svoje političke karijere.
Godine 2000. koalicija predvođena Ivicom Račanom preuzima vlast u zemlji,a Stjepan Mesić pobjeđuje u utrci za predsjednika Republike Hrvatske. Tomislav Karamarko, tada četrdesetogodišnjak, tih je dana brao lovorike zbog svoje uloge šefa Mesićeva izbornog stožera. Novi predsjednik imenovao ga je svojim savjetnikom za nacionalnu sigurnost i predstojnikom krovne obavještajne službe UNS, koji već na početku obećava da nova vlast više neće prisluškivati novinare, političare i ostale “nepodobne” pojedince i skupine i pritom oštro kritizira bivšu HDZ-ovu vlast.
– Ne daj Bože da bi se više ulazilo u nečiju privatnost, posao, prisluškivalo ili nekoga pratilo zbog toga što kritizira vlast, nekog od političara i ima drukčije političko stajalište. Bože sačuvaj! U proteklom je razdoblju bilo puno toga, bilo je zloporaba i s tim se mora prekinuti – tvrdio je Karamarko, založivši se da se u Hrvatskoj “napokon mora stvoriti demokratsko ozračje u društvu, u državi, potpuni osjećaj slobode” jer kada se to ostvari, kada počne funkcionirati gospodarstvo, politika će, uvjeren je bio Karamarko, postati tercijarna pojava “kojom će se baviti netko koga to baš jako zanima”
Tu avet stvorio je demagog žedan vlasti koji se nije libio u svojoj retorici prijetnji neovisnim novinarima i piscima „kada on dođe na vlast“ petnaest godina kasnije kao ni uspostave strukturalne mreže poslušnih novinara koji su mjesecima prije izbora stvarali nacionalno i domoljubno ozračje pripremajući teren za dolazak HDZ-a na vlast, ušutkavajući one najopasnije dijeleći im otkaze na mjesta na koja su dovodili svoje ljude. Ponavljam mjesecima prije demokratskih izbora. Tu avet stvorili su svi Tihomiri i Bujanci koji će vrlo vjerojatno već sutra promijeniti stranu i žustro napadati svoje dojučerašnje poslodavce pretvorivši se u hibrid kakvim se pretvara i njihov šef koji danas naglo koči i doslovno pristaje da koalira s Mostom čime bi otvoreno ostavio bez hljeba svoju izbornu bazu i polovinu svoje organizacije koju čine isključivo uhljebi i stranački paraziti. Tu avet upravo su stvorili takvi ljudi, potpuno gadljivi do te mjere da bi rođenu mater prodali za vlast i održivi razvoj na njoj, onaj koji legalizira pljačku nad pljačkama jednog naroda koji ustrajno šuti.
Tu avet stvorio je Franjo Tuđman i to ne mojom voljom, bijes i otpor gluposti koja se valjala i valja se mojom zemljom gomilao se kao što se gomila vulkanski krater osušenom lavom, dugo, ciklično i postepeno. U odsutnosti stvarne lijeve opcije u mojoj zemlji jedini otpor sistemu i jedini glas razuma našao se na nekoliko internetskih portala i neovisnih, uglavnom nostalgičarskih stranica no moj bijes akumulirao se u slavnim godinama Ferala kojeg sam prodavao mojim glupastim sugrađanima.
Ako se danas stvorio u kulturi ili javnom životu mitomanski, selektivni kult socijalizma, onda je to najprije zato što je razvoj nastranog kapitalističkog društva napao upravo one zasade koje pučka memorija povezuje sa socijalizmom: industriju, opću zaposlenost, dostupnu zdravstvenu skrb i jeftino školstvo, planirani urbanizam u službi građana i javnost prostora koji su društveno korisni za dobrobit šire zajednice.
Svaki put kada je propala nova tvornica, kada se zagradila nova plaža i betonirao obalni pojas, svaki put kada se djeci otelo novo igralište, a blagajnicama zaslužena dnevnica za prekovremeni rad, razmahala se svakom slikom ili simbolom slavnije i bolje prošlosti nostalgija sama po sebi ali i bijes, bijes i otpor kojeg je sistematični policajac Tomislav Karamarko izvrsno uočio, njegove PR službe odradile su posao kroz proteklu godinu i proteklu kampanju, pravu prijetnju njegov ured za predizborna kuhanja nije označio trlišom radnika, macom bagerista kamenoloma ni neispavanim djelatnicima Konstruktora, pravu prijetnju oni su našli u simbolima jednog vremena koje se do sad brisalo kolektivnom histerijom poslušnika a sutra će i zakonskim odredbama.
Ono što je Tomislav Karamarko htio suzbiti su bile očito Titove slike i partizanski filmovi, bunt “Velog mista” i Subversive festival, nostalgični eseji o Jugoplastici i Pipiju, Valteru koji se nikada neće vratiti i neovisni internetski portali, retro stranice koje implicitno šalju, po Karamarku opasne i štetne poruke po društvo, da se nekada živjelo bolje, kvalitetnije i zdravije, što je po Tomislavu Karamarku i crkvenoj oligarhiji – apsurd.
Iz njihove točke gledišta dakako.
Osim otkaza novinarima vojska poslušnika i parazita služila se i dobro provjerenim metodama, prisluškivanjem, zastrašivanjem i čudnim ovrhama, pa čak i otvorenim prijetnjama, meni osobno stizale su poruke da pazim na djecu, da se pazim mraka.
Povezujući crkveni vrh, antikomunizam i antipartizansku retoriku kopajući kosti po vrtačama diljem zemlje, povezujući gradonačelnike gradova koji tradicionalno nikada nisu bili “njihovi” ali danas prokleto zaudaraju na leševe 1945. jedinu pravu prepreku PR službe, iste one koje jednako koriste Thompsona kao i Baldasara našle su u simbolima, simbolima vremena koje će se zatiranjem istih ako ne milom, onda silom prebrisati iz kolektivne memorije naroda koji bi trebao prihvatiti umiveni totalitarizam novog doba kao matricu po kojoj treba živjeti u budućnosti, dakle začepljenih usta, ušiju i očiju u stalnom strahu od otkaza i ovrha, nesigurnosti jednog sistema koji je nesigurnost sama po sebi, sistema divljeg i bešćutnog kapitalizma.
Sistematičan i iskusan policajac prihvatio je tako tezu da se izbori gube u medijima, da se danas pobune ne dižu po brodogradilištima i radničkim menzama već po društvenim mrežama i internetskim portalima.
Vidio je Tomislav valjda ljude kako hodaju pogleda uprta u svoj mobitel i zabijaju se u stup od rasvjete, video je sav jad modernog doba u omiljenom kafiću gdje je šestero ljudi pilo kavu zadubljeno svak u svoj smartphone ne uputivši jedan drugom pogled a kamoli riječ ili daleko bilo osmjeh.
Shvatio je naš nikada ustoličen premijer svu moć medija koje je zamijenilo i ono televizijsko ali i ono internetsko od prije nekoliko godina i mudro zaključio da su društvene mreže danas jedina prava prijetnja i jedini epicentar možebitne pobune. Ako zabranite Tita kao zločinca u javnim medijima inercijom ćete zabraniti i Jugoplastiku, Dalmu ili Primu, dakle sve ono što miriše na truli socijalizam, a logikom stvari oduzet ćete selektivnom histerijom i samu bit takvih portala, udžbenika i u konačnici memorije, memorije koja pokazalo se ne pušta duboka korijena u ovom narodu.
Selektivnom histerijom kažem, jer stranačka vojska bez pogovora će odgovoriti na svaki zahtjev vođe u strahu za svoje novostečene beneficije, u strahu za svoje parazitske plaće i stečevine zbog kojih su spremni i na radikalne mjere. No Selektivna histerija tek nas očekuje i radujem se iznenadnom i neočekivanom obratu stvari, radujem se padanju svih maski u narednim danima u kojima nije isključena ni koalicija dojučerašnjih „krvnih neprijatelja“ HDZ-a i SDP-a u slučaju da ostanu bez dijela kolača. Radujem se svoj sili birača i stranačkih poslušnika koje će njihove vođe tako spremno žrtvovati za ostanak na vlasti, radujem se histeriji i mogućem izlasku na ulice i demonstracijama uhljeba koji će ostati bez posla, žaliti ih neću jer oni nisu žalili ni mene, radujem se kao malo dijete domoljubima koji će napokon pokazati koliko vole svoju zemlju i stranku kada je budu morali napokon zaorati.
U tom kaosu nažalost neće sudjelovati jedini i istinski junaci proteklih godina, slobodni i neovisni novinari nad kojima je vršen pritisak, oni kojima je avet koju je stvorio Tomislavov HDZ itekako naudila, oni će ionako nastaviti izrugivati i prokazivati bilo koju vlast, za tako utreniran talent nažalost nije dovoljno u deset dana promijeniti „bandiru.“ Za takav talent potrebno je od malog prištavog nacionalista izrasti u deklariranog ljevičara, socijalno osjetljiva i niti malo šminkerski, trendseterski mainstream anarhista.
Za taj put potreban je jebiga cijeli jedan pošten život.
tacno
Piše: Ivo Anić
Tih mojih kasnih osamdesetih bio sam mladi i prištavi adolescent koji je na svojoj okuci sjevera izvikivao parole što strašno zvuče i koji je trčao za pitomcima ratne luke Lora iza svake utakmice sa Crvenom Zvezdom. Da je kojim slučajem tada postojao Facebook moja grupa “Osamdesete u Splitu” izgledala bi poprilici kao što izgleda manje više svaka stranica prosječnog adolescenta, dakle red Hajduka, red svojih imbecilnih slika i uvreda svima i svakome, red Torcide i anarhizma i red Džonija Štulića.
Danas trideset godina kasnije moja stranica izgleda dijametralno drugačije, dakle red Hajduka, red svojih imbecilnih slika i uvreda svima i svakome, red Torcide i anarhizma i red Džonija Štulića.
Uz jednu malu beznačajnu iznimku naravno, od gorljivog mladića s „crven –bijel – plav „ kapom izbušenom bengalkama postao sam deklarirani ljevičar, socijalno osjetljiv i niti malo šminkerski, trendseterski mainstream anarhist.
Dakle odraslo se malo i gotovo ništa no za taj polaritet od desnog ekstremizma do lijevog gorljivog populizma vjerovali ili ne zapravo je zaslužan glavom i bradom– Tomislav Karamarko i njegov HDZ.
Tko nije spavao zimski san zadnjih dvadeset i kusur godina u mojoj zemlji sjetit će se Pašalića i Kutle, Gucića i Sanadera, Barišića i Mudrinića svih nacionalističko – profiterskih demagoga i pretvorbe, Fimimedija, dvoraca od inoksa i betoniranja prvih redova do mora, uništenih tvornica i ljudskih života u svrhu i materijalnu dobit dvjestotinjak privilegiranih iz njihovih redova od kojih su procesuirani čisto da se zadovolji javnost jedan megaloman i jedan lovac na krokodile u Africi.
Tu avet lijevog totalitarizma kako je danas zove čelni čovjek HDZ-a nije stvorio ni Josip Broz kojeg pamtim onako u magli s recitacije 1978 i njegovu bijelu rukavicu, a bogami ni komunizam koji je ionako u mojoj familiji bio blago rečeno upitan, moja familija je mahom bila i ostala emigrantska s nikad jasnom istinom tko je zapravo bio Alojzije Anić iz rečenog Paragvaja. Tu avet stvorio je Tomislav Karamarko i njegova procesuirana zločinačka organizacija HDZ. Taj otpor nacionalizmu, fašizmu kojeg se svjesno raspirivalo u svrhu dolaska na vlast stvorio je rečeni Tomislav na samom početku svoje političke karijere.
Godine 2000. koalicija predvođena Ivicom Račanom preuzima vlast u zemlji,a Stjepan Mesić pobjeđuje u utrci za predsjednika Republike Hrvatske. Tomislav Karamarko, tada četrdesetogodišnjak, tih je dana brao lovorike zbog svoje uloge šefa Mesićeva izbornog stožera. Novi predsjednik imenovao ga je svojim savjetnikom za nacionalnu sigurnost i predstojnikom krovne obavještajne službe UNS, koji već na početku obećava da nova vlast više neće prisluškivati novinare, političare i ostale “nepodobne” pojedince i skupine i pritom oštro kritizira bivšu HDZ-ovu vlast.
– Ne daj Bože da bi se više ulazilo u nečiju privatnost, posao, prisluškivalo ili nekoga pratilo zbog toga što kritizira vlast, nekog od političara i ima drukčije političko stajalište. Bože sačuvaj! U proteklom je razdoblju bilo puno toga, bilo je zloporaba i s tim se mora prekinuti – tvrdio je Karamarko, založivši se da se u Hrvatskoj “napokon mora stvoriti demokratsko ozračje u društvu, u državi, potpuni osjećaj slobode” jer kada se to ostvari, kada počne funkcionirati gospodarstvo, politika će, uvjeren je bio Karamarko, postati tercijarna pojava “kojom će se baviti netko koga to baš jako zanima”
Tu avet stvorio je demagog žedan vlasti koji se nije libio u svojoj retorici prijetnji neovisnim novinarima i piscima „kada on dođe na vlast“ petnaest godina kasnije kao ni uspostave strukturalne mreže poslušnih novinara koji su mjesecima prije izbora stvarali nacionalno i domoljubno ozračje pripremajući teren za dolazak HDZ-a na vlast, ušutkavajući one najopasnije dijeleći im otkaze na mjesta na koja su dovodili svoje ljude. Ponavljam mjesecima prije demokratskih izbora. Tu avet stvorili su svi Tihomiri i Bujanci koji će vrlo vjerojatno već sutra promijeniti stranu i žustro napadati svoje dojučerašnje poslodavce pretvorivši se u hibrid kakvim se pretvara i njihov šef koji danas naglo koči i doslovno pristaje da koalira s Mostom čime bi otvoreno ostavio bez hljeba svoju izbornu bazu i polovinu svoje organizacije koju čine isključivo uhljebi i stranački paraziti. Tu avet upravo su stvorili takvi ljudi, potpuno gadljivi do te mjere da bi rođenu mater prodali za vlast i održivi razvoj na njoj, onaj koji legalizira pljačku nad pljačkama jednog naroda koji ustrajno šuti.
Tu avet stvorio je Franjo Tuđman i to ne mojom voljom, bijes i otpor gluposti koja se valjala i valja se mojom zemljom gomilao se kao što se gomila vulkanski krater osušenom lavom, dugo, ciklično i postepeno. U odsutnosti stvarne lijeve opcije u mojoj zemlji jedini otpor sistemu i jedini glas razuma našao se na nekoliko internetskih portala i neovisnih, uglavnom nostalgičarskih stranica no moj bijes akumulirao se u slavnim godinama Ferala kojeg sam prodavao mojim glupastim sugrađanima.
Ako se danas stvorio u kulturi ili javnom životu mitomanski, selektivni kult socijalizma, onda je to najprije zato što je razvoj nastranog kapitalističkog društva napao upravo one zasade koje pučka memorija povezuje sa socijalizmom: industriju, opću zaposlenost, dostupnu zdravstvenu skrb i jeftino školstvo, planirani urbanizam u službi građana i javnost prostora koji su društveno korisni za dobrobit šire zajednice.
Svaki put kada je propala nova tvornica, kada se zagradila nova plaža i betonirao obalni pojas, svaki put kada se djeci otelo novo igralište, a blagajnicama zaslužena dnevnica za prekovremeni rad, razmahala se svakom slikom ili simbolom slavnije i bolje prošlosti nostalgija sama po sebi ali i bijes, bijes i otpor kojeg je sistematični policajac Tomislav Karamarko izvrsno uočio, njegove PR službe odradile su posao kroz proteklu godinu i proteklu kampanju, pravu prijetnju njegov ured za predizborna kuhanja nije označio trlišom radnika, macom bagerista kamenoloma ni neispavanim djelatnicima Konstruktora, pravu prijetnju oni su našli u simbolima jednog vremena koje se do sad brisalo kolektivnom histerijom poslušnika a sutra će i zakonskim odredbama.
Ono što je Tomislav Karamarko htio suzbiti su bile očito Titove slike i partizanski filmovi, bunt “Velog mista” i Subversive festival, nostalgični eseji o Jugoplastici i Pipiju, Valteru koji se nikada neće vratiti i neovisni internetski portali, retro stranice koje implicitno šalju, po Karamarku opasne i štetne poruke po društvo, da se nekada živjelo bolje, kvalitetnije i zdravije, što je po Tomislavu Karamarku i crkvenoj oligarhiji – apsurd.
Iz njihove točke gledišta dakako.
Osim otkaza novinarima vojska poslušnika i parazita služila se i dobro provjerenim metodama, prisluškivanjem, zastrašivanjem i čudnim ovrhama, pa čak i otvorenim prijetnjama, meni osobno stizale su poruke da pazim na djecu, da se pazim mraka.
Povezujući crkveni vrh, antikomunizam i antipartizansku retoriku kopajući kosti po vrtačama diljem zemlje, povezujući gradonačelnike gradova koji tradicionalno nikada nisu bili “njihovi” ali danas prokleto zaudaraju na leševe 1945. jedinu pravu prepreku PR službe, iste one koje jednako koriste Thompsona kao i Baldasara našle su u simbolima, simbolima vremena koje će se zatiranjem istih ako ne milom, onda silom prebrisati iz kolektivne memorije naroda koji bi trebao prihvatiti umiveni totalitarizam novog doba kao matricu po kojoj treba živjeti u budućnosti, dakle začepljenih usta, ušiju i očiju u stalnom strahu od otkaza i ovrha, nesigurnosti jednog sistema koji je nesigurnost sama po sebi, sistema divljeg i bešćutnog kapitalizma.
Sistematičan i iskusan policajac prihvatio je tako tezu da se izbori gube u medijima, da se danas pobune ne dižu po brodogradilištima i radničkim menzama već po društvenim mrežama i internetskim portalima.
Vidio je Tomislav valjda ljude kako hodaju pogleda uprta u svoj mobitel i zabijaju se u stup od rasvjete, video je sav jad modernog doba u omiljenom kafiću gdje je šestero ljudi pilo kavu zadubljeno svak u svoj smartphone ne uputivši jedan drugom pogled a kamoli riječ ili daleko bilo osmjeh.
Shvatio je naš nikada ustoličen premijer svu moć medija koje je zamijenilo i ono televizijsko ali i ono internetsko od prije nekoliko godina i mudro zaključio da su društvene mreže danas jedina prava prijetnja i jedini epicentar možebitne pobune. Ako zabranite Tita kao zločinca u javnim medijima inercijom ćete zabraniti i Jugoplastiku, Dalmu ili Primu, dakle sve ono što miriše na truli socijalizam, a logikom stvari oduzet ćete selektivnom histerijom i samu bit takvih portala, udžbenika i u konačnici memorije, memorije koja pokazalo se ne pušta duboka korijena u ovom narodu.
Selektivnom histerijom kažem, jer stranačka vojska bez pogovora će odgovoriti na svaki zahtjev vođe u strahu za svoje novostečene beneficije, u strahu za svoje parazitske plaće i stečevine zbog kojih su spremni i na radikalne mjere. No Selektivna histerija tek nas očekuje i radujem se iznenadnom i neočekivanom obratu stvari, radujem se padanju svih maski u narednim danima u kojima nije isključena ni koalicija dojučerašnjih „krvnih neprijatelja“ HDZ-a i SDP-a u slučaju da ostanu bez dijela kolača. Radujem se svoj sili birača i stranačkih poslušnika koje će njihove vođe tako spremno žrtvovati za ostanak na vlasti, radujem se histeriji i mogućem izlasku na ulice i demonstracijama uhljeba koji će ostati bez posla, žaliti ih neću jer oni nisu žalili ni mene, radujem se kao malo dijete domoljubima koji će napokon pokazati koliko vole svoju zemlju i stranku kada je budu morali napokon zaorati.
U tom kaosu nažalost neće sudjelovati jedini i istinski junaci proteklih godina, slobodni i neovisni novinari nad kojima je vršen pritisak, oni kojima je avet koju je stvorio Tomislavov HDZ itekako naudila, oni će ionako nastaviti izrugivati i prokazivati bilo koju vlast, za tako utreniran talent nažalost nije dovoljno u deset dana promijeniti „bandiru.“ Za takav talent potrebno je od malog prištavog nacionalista izrasti u deklariranog ljevičara, socijalno osjetljiva i niti malo šminkerski, trendseterski mainstream anarhista.
Za taj put potreban je jebiga cijeli jedan pošten život.
tacno
