Bezazleni selfieji stoje na pola puta između narcisoidnog foto-iživljavanja na odmorima i tragedija na vagonima
Izvor: Profimedia / Autor: Dragos Condrea / Alamy
Zatrpan lavinom fotografija zvjezdica s godišnjeg odmora, ali i zastrašujućim pričama poput smrti mladića od strujnog udara jer je na zagrebačkom kolodvoru pokušao napraviti selfie, tportalov komentator zaključuje da je u narcisoidnom društvu svejedno slikali selfie iz raja ili selfie iz pakla te da se selfieji dijele samo na dvije vrste – one za bogate i one za siromašne
Preko blagdana mediji su nas blagonaklono izvještavali o tome da je, recimo, pjevačica Maja Šuput na društvenim mrežama podijelila svoje slike s Maldiva i Tajlanda, na slonu i s majmunom, s koktelom u ruci i ispružena na pješčanoj plaži; i bivša Miss Hrvatske Ivana Ergić isto je bila na Tajlandu, s tigrom, sa slonom i na plaži; sa slonom je pozirala na Šri Lanki i Anita Dujić, ali mediji je nisu predstavili pa vam ne znam reći tko je to i zašto je to važno, no svakako je sve to oduševilo njihove pratitelje na Facebooku, Twitteru i Instagramu.
Ako niste otputovali na Daleki istok – ili na Južni pol poput Davora Rostuhara - još uvijek ima šanse za vas da skupite lajkove. Primjerice, glumica i scenaristica Jelena Veljača neki dan je podijelila fotografiju na kojoj se kupa s kćeri u kadi, a obje su gole, dakako. Interes pratitelja je, pogađate, bio velik.
A nije loše ni biti bogat. Dok su u Iranu prošloga tjedna prosvjednici ginuli i bili uhićivani, na društvenim mrežama mogle su se vidjeti fotografije djece bogatih roditelja, u nezamislivo skupim automobilima i nezamislivo neukusnoj i drečavoj odjeći, što jamačno nije s rasprodaje.
Ali ako nemate za put u daleku zemlju slonova i pješčanih plaža, ako niste glumica čije slike u kadi ljudi žele vidjeti, ako nemate Rolex i Ferrari, ako ne pijete šampanjac za doručak, ako niste vješti photoshopu kao Modni mačak pa da se copy-pejstate na luksuzna i egzotična mjesta, onda ste u teškoj neprilici. Jer što možete ponuditi svojoj sve zahtjevnijoj publici?
Odlazak na tulum s obveznom fotkom gomile ispijena pića? Bakin 80. rođendan? Vjenčanje u vatrogasnom domu? Šetnja prirodom i hranjenje patkica? Koga to više može zanimati!
Ali emitiranje uživo iz automobila koji juri 250 kilometara na sat, selfie s vagona ispod žica pod naponom od 25.000 volti ili fotografija sa 70 metara visoke stijene u Plitvicama, s koje je prije tri godine pala Slovakinja? E, to je već nešto.
I zato svake godine gine sve više ljudi snimajući selfieje. Jer društvene mreže donijele su posve novi fenomen: mi možemo egzaktno, iz dana u dana, iz sata u sat, mjeriti koliko imamo prijatelja, koliko pratitelja, tko čita naše objave, tko ih lajka, tko ih komentira, tko ih dijeli. I još gore, mi možemo vidjeti koliko drugi imaju lajkova i iz toga zaključiti da druge vole više nego nas.
Profil na društvenoj mreži kao nadgrobni spomenik
Ne tako davno bili smo toga pošteđeni. Imali smo svoje društvo i svoj posao, imali smo prijatelje, znance i kolege, imali smo druženja i posjete, izlete i natjecanja, proslave i sastanke. Nismo mjerili koliko ih je, nego kakvi su.
Ali tada smo još bili društvena bića. Postojao je svijet u kojem smo se kretali, u kojem smo znali razgovarati i sklapati poznanstva, u kojem smo raspravljali i borili se, opuštali se i uživali. Međutim, sada je taj javni čovjek nestao, ostao je samo privatni. A privatni čovjek je opsjednut medijima, stalno mora biti u njima prisutan, stalno smišlja tekstove, slike i videe.
Društvene mreže učinile su da više ne živimo, nego da nam je jedina opsesija pretvoriti se u medijski sadržaj. A medijski sadržaj je mrtav – to su riječi koje nas ne opisuju, to su slučajne i namještene slike, dvodimenzionalne i hladne. Profil na društvenoj mreži nije puno bolji od nadgrobnog spomenika, a nije ni puno drugačiji: i na jednom i drugom stoji naše ime, katkada i slika, a broj vijenaca i svijeća pokazuje koliki misle na nas. Istovremeno, mi ležimo ispod debele i hladne nadgrobne ploče – to jest zaslona - nedohvatni.
Nekada su medijima bili opsjednuti samo oni koji su od njih živjeli, političari i glumci, sportaši i estrada, sponzoruše u usponu i silasku. Ali sad smo opsjednuti svi i svi glumimo na društvenim mrežama i svi se na njima bavimo politikom – moramo, jer je javni prostor nestao. Pritom smo posve zaboravili da društvene mreže uopće nisu javni prostor. One su javne taman koliko i shopping centri: mi se možemo šetati među dućanima, ali ne šećemo se ulicom, nego privatnim prostorom. Ne možete u shopping centru sjesti na pod i svirati ili organizirati prosvjed, to je protiv pravila kuće. Na ulici smo još uvijek javni ljudi, građani sa svim pravima, ali u shopping centru smo samo potrošači – naš je život sveden na samo jednu funkciju, trošenje novca, a za sve drugo pobrinut će se zaštitari.
