Ovaj prilog smrtno je dosadan, jer se o šumskim ognjima na otocima i u priobalju ne može pisati u estradnom stilu, nego jedino pod ocvalom egidom „požari se gase zimi“.
I ne samo zato što se jedino izvan sezone nađe vremena i radne snage za čišćenje šuma od šikare i žbunja u kojima se vatra začinje, prosijecanje barijera požaru kada/ako jednom krene… opremaju profesionalni vatrogasci i planiraju intervencije, održavaju canadairi, nabavljaju nove letjelice, nego što bi polugodišnje zatišje trebalo biti i vrijeme obnove kulture odgovornosti za opće dobro. Osjećaja, nekoć snažnog u domaćeg stanovništva i naših ljudi na ljetovanju, da plamen – i kada gore privatne površine – uništava zajedničku imovinu u smislu ambijentalne rente iz turizma.
Hrvatska, s industrijom ljetne zabave na retardiranoj razini – od provincijskih kulturnih zbivanja i mahom banalne eno-gastro ponude do nerazvijena sporta na moru, rekreacije za specifične skupine, jedrenja, tenisa, golfa… – zarađuje uglavnom na suncu i moru, kamenu i boru. Na bogomdanom prostoru, raznolikom i očaravajućem, djevičanskom i poludivljem, s manje civilizacijskih tragova nešto što ih u maritimno-turističkom pojasu imaju Portugal i Grčka, Italija i Španjolska, Turska čak. Stoga bi odgovorna i strateški osviještena državna uprava itekako brinula o prirodnom izvoru takve vrijednosti, pa racionalnije projektirala sve aspekte djelatnosti utemeljene na prostoru, a posebice stimulirala ekonomsko-socijalne aktivnosti kojima se ambijent štiti kultiviranjem.
Gdje god izgore hektari alepskog bora – invazivna korova bez privredne važnosti, osim rente iz estetske vrijednosti – otkriva se raster suhozida, koji kazuju sagu o Dalmaciji težačkom mukom ispisanoj.
Dalmatinskom dijelu Mediterana kakav je nekad bio: obrađen do posljednjeg pedlja, čak i ondje gdje se zemlja zgrtala golim šakama, a mašklinom iskopan kamen koristio za ograđivanje dolčića veličine stola, kao na primoštenskom Bucavcu, da crljenicu bura ne raznese. Ali, reći ćete, nema više u nas etike ustrajna pregalaštva, nema ni računice u žuljevima i znoju, jer strani vlasnici „hrvatskih“ hotela kupuju uvozno smeće, a samo iznimno (kad mogu srušiti cijenu do potpune neisplativosti) voće i povrće domaćih proizvođača. Malo tko više i pamti projekte o interesnom povezivanju njive i mora, prodaji namirnica, tekstila, pribora za jelo… domaće proizvodnje u hotelima, apartmanima, kampovima – bez izvoznih muka, sudara sa zaštitnim preprekama inozemnih tržišta, konkurencijom iz zemalja globalizacijom ozakonjena ropstva.
Stoga požari na otocima i obali nisu samo elementarna nepogoda, nego i simptomi erozije vjerodostojnosti hrvatske države. Oganj koji guta zapuštenu makiju, vinograde, maslinike, kuće… spomenik je ignoranciji partitokratske kaste spram upravljanja nacionalnim resursima i diletantizmu u kritičnim situacijama.
Oda nakaznosti monetarne politike, kojom se pogoduje uvozničkoj mafiji – da ne kategoriziram traćenje energije i novca na degutantne parade. Hrvatski Mediteran kakav danas jest prištav je obraz nebrige za narodno dobro, pljesak kulturi rentijerskog parazitiranja, koja svakim ognjem, sušom, poplavom… izmiče sebi ispod nogu otirač vjerodostojnosti. Mar dobrog gospodara definitivno ne stanuje na Markovu trgu!
seebiz
