Ravno, do Zagreba samo ravno!
Skretanja su uvijek nadesno
do ravnih gradova u blatu nizine,
i odmorišta.
U mislima sam već u Radićevoj,
pred Kamenitiim vratima;
drhtavo se njišu plamenovi svijeća
ispred nepomičnih pogleda
u klupama za gorljive i umorne.
Na radiju govore o Europi
prije deset tisuća godina; od tada su
guste šume krčili stočari nomadi.
Seobe su u krvi ljudi. Kada prođu
iza njih ostaju kosti životinja, stepe,
naselja, grobovi, ulje na asfaltu.
