Hoće li Kolinda Grabar-Kitarović biti kandidatkinja HDZ-a na sljedećim predsjedničkim izborima? Neki kažu da hoće. Ja mislim da neće. No nitko nije prorok, a ja sam pak poznat po krivim najavama izvanrednih izbora, predviđanjima tko će pobijediti i s kojim postotkom glasova.
Trenutno se nju prisiljava da se izjasni, što ona ne može, pa ni zbog svoje ustavne obaveze da ne bude član stranke, ali prvenstveno da ne mora priznati prvenstvo i nadmoć njoj mrskom Andreju Plenkoviću.
Već samo pitanje želi li biti kandidatkinja ozbiljno je upozorenje na realnosti. Može ona tvrditi da će je HDZ podržati, ali dovedena je u situaciju da to nije sigurno, a svojim otvorenim napadima na Plenkovića i prikrivenim korteširanjem s njegovim protivnicima to je ipak upitno.
Bez obzira na osmijehe i ručak, zajedničke sjednice. Ona dogovara bez koordinacije vanjsku politiku, traži položaj u europskim tijelima, kritizira Vladu kad je to zgodno. Političari zaboravljaju obećanja, ali ne i poniženja. Neka se Predsjednica zbog toga ne prestraši, ali neka se zamisli.
1.Njen sadašnji rejting je povoljan. Istina, trend je negativan premda se ona trudi stalno biti vidljiva u javnosti. Popularnost koju ima rezultat je i toga što nema otvorenog oponenta koji će postavljati nezgodna pitanja, davati podsmješljive primjedbe, propitivati nezgodne detalje obiteljskog života, prihoda i imovine.
Takvo što sada rade mediji, no bezopasno i bez krvi na zubima. No onda kada počne stvarna kampanja i javnost očekuje da će se rukavice skinuti, a otrovna pera medija će se zaoštriti. Uglađeni Josipović nije bio takav protivnik; previše uvjeren u svoju pobjedu i popularnost nije tražio načine da novinare opskrbljuje dokumentima i povjerljivim glasinama.
No vremena su sada drukčija. Sigurno će biti kandidata koji neće imati takve obzire, koji će razjarivati ili uveseljavati javnost izmišljanjem afera, davanjem prgavih nadimaka.
Sjetite se kako su o Sanaderu širili glasine da je homoseksualac, Josipoviću govorili da je lignja, Karamarka zvali Mutavi, Mesiću prišili naziv veleizdajnika, optužili ga za veze s albanskom mafijom.
Glasine ne trebaju dokaze, ne pozivaju na razum i objektivnost, ali svakako utječu na popularnost.
Osmijeh će postati ukočen i kiseo jer će se gađati bolne točke, If your opponent is of choleric temper, seek to irritate him. Pretend to be weak, that he may grow arrogant.” (Sun Tzu, The Art of War).
2.Škodi HDZ-u. Ona podržava, možda okuplja i inspirira kružok nezadovoljnika s vrha stranke koji su, nejasni i mračni likovi, navikli da vode tajne službe i operacije, da ne iskazuju imovinske kartice i prihode. Aktivno pomaže otvorene protivnike predsjednika stranke.
To nije borba za rezervni položaj predsjednika stranke; ona ne želi samo moć, već i slavu i obožavanje. No podizanje osobne popularnosti često ide na štetu stranke. Brkić je izgovorio blasfemičnu ideju o velikoj koaliciji, Stier napao klijentilizam i korupciju. Iako promišljeno i točno, takve tvrdnje stranka ne može trpjeti osim ako ih ne doživi kao taktički ustupak okolnostima.
Tito je u Splitu (7. svibnja 1962.) napao birokraciju, no nitko od prozvanih nije se prepoznao; mnogi su samo osjetili da se sprema obračun na vrhu i da se treba dodvoriti narodu.
Predsjednica je veliki rizik. Ona se, premda je dio vladajuće garniture, otvoreno koristi popularnim stereotipom o HDZ-u kao stranki kradljivaca, dobitnika privatizacije i foteljaša.
U Vladi, koju ni ja ne cijenim, vjerojatno polude od njenih ideja koje koštaju, mjera koje se ne mogu mjeriti i platiti, nenajavljenih putovanja i uplitanja u ekonomsku politiku. No ne radi se o Vladi, već o cijelom stranačkom aparatu kojem Vlada daje zaštitu, poslove, subvencije i povlastice.
Populizam je opasan jer treba definiranje neprijatelja, a dok se radi o starim komunjarama i jugo-nostalgičarima to nije opasno, no napasti pogrešnu politiku bivših vlada vodi pitanju: a tko je bio na vlasti, tko se obogatio, tko se okoristio.
3.Ona kalkulira može li biti neovisni kandidat. Morala bi izgraditi infrastrukturu prikupljanja potpisa, mrežu volontera, dobiti donacije, medije i imati koherentnu izbornu platformu. Možda ne treba sve, ali vanjska podrška, financiranje i hibridni rat nisu dosta.
Jeljcin se mogao osloniti na vanjske savjetnike i pomoć, ali Putinu to ne treba. Podrška nekih malih stranaka košta ne samo u smislu njihovih apetita za vlašću (a Predsjednica ne dijeli puno sinekura) već i u smislu njihove ideološke zagriženosti. Crkva joj ne može pomoći, osim pojedinačnih istupa. Kao neovisni kandidat morala bi se udaljiti i od ono malo državnog aparata kojim ”suupravlja”. Sebe, vidljivo i uspješno, stavlja na dijetu, ali ovdje će morati na dijetu njeni saveznici. Neće biti lososa i šampanjca.
4.Javnost traži novo lice. Imam dojam da je njena kampanja započela iznimno negativnim efektima odlaska u Washington, slikanja ispred ograde Bijele kuće, skrivanjem protokola posjeta, izmišljanjem poslovnih zadataka (u administraciji realno nikoga važnog).
Što ona zapravo radi? Ona svojim hektičnim seljenjem Ureda nastoji stvoriti dojam aktivnosti. Zapravo ništa efektivno, ali se želi poručiti dojmom.
Ne može jednostavno reciklirati taktiku kojom je pobijedila ranije. Javnost traži novo lice, a premda ga sada nema na vidiku, s malo mašte lako ga je stvoriti. Pa nije ni ona bila borac na prvoj crti, ona je bila simpatizer. Pravih boraca, koji znaju jezike, imaju obrazovanje i dobar nastup ima.
Uostalom, nova lica su mladi kojima se neće moći predbaciti da su bili pioniri (a ona je, čini se, to bila u Rijeci), koji nisu bili suradnici Udbe već Soe; Unsa ili sličnih, koji su skromniji u stjecanju, ali silno žele moć.
5.Želi proširiti izbornu bazu, govori neuvjerljivo o jedinstvu i slozi, no ocjenjuje da joj je bolje skrenuti desno, jer se u predsjedničkim izborima bira jedan, a drugo mjesto nije važno.
Do sada je taj trik – žmigavac desno, skreni u sredinu – palio. Tako dijeli i razdvaja, svađa i gubi dosljednost. Procjenjuje da su ljudi skloni stabilnim vrijednostima, da ne vole izazove kozmopolitizma, da su zatucani lokalci.
Mislim da podcjenjuje ljude. Nisu desničari neinteligentni, dobro pamte, ljudi ne zaboravljanju sve, već selektivno pamte, naročito licemjerno politikantstvo. Njoj neće pomoći smokvin list filoustaštva, ali će joj trebati glasovi drugih. Ona to radi šaljući suptilne poruke, birajući novohrvatske riječi (suverenistička politika) da pokaže svoj patriotizam, no to se ne shvaća kao posebna hrabrost.
Zapravo, stalno mijenjajući stav (”Puno će vode proteći Dunavom”, a malo kasnije se srdačno ljubi s Vučićem).
Radi krivo. Izgubit će iskrene patriote, neće privući neodlučne, mobilizirat će protivnike.
Tako se gubi vjerodostojnost, točnije uvjerljivost, gradi dojam lukave štreberice, a ne državnika od formata. Nije baš državnički Europu slaviti na Picokijadi, NATO uz stražare u Trenkovim uniformama i hvaleći zasluge Amerike za Europu (koju sistematski smatra neprijateljem).
Stječe se dojam da se inati, što nije izborna platforma okupljanja i jedinstva. Hoće sve, a može dobiti tek ljubav ulizica.
6.Ona se precjenjuje. Nije ona Donald Trump, koji je nepredvidivost i lupetanje pretvorio u stil politike, jer je to dobra strategija pregovaranja. Pretjerano sluša savjetnike.
Ona izgleda ne zna puno.
Otkuda joj blebetanje o orjunašima i željeznoj zavjesi? Pa ona je tri razreda srednje škole završila u paklu socijalizma, valjda su bila dosta.
Nije duhovita ni šarmantna, ali tako želi izgledati. Ona vjeruje u laskave komplimente – kraljica Balkana, najljepša, muči se dijetama i hodanjem na previsokim petama. Stalno radi gafove, iako ima dobru dikciju.
Predsjednici često pomisle da se ljudi žele slikati s njima jer ih cijene.
Nastojao sam izbjeći uvredljive riječi, ali i bez toga stvari joj ne stoje najbolje.
***
Elem. Neće ona biti kandidatkinja jer je opasnija svojoj stranci nego oporba, pa nosi rizike gubitka ako se pojavi uvjerljivi kandidat. Hrvati vole glasati protiv, vjeruju u obećanja, ali ne i kada se ponavljaju.
U trenucima u kojima se traži vođa ona ne izgleda tako. A leader is one who knows the way, goes the way, and shows the way.
Vođa se dokazuje uspjesima, masovnim uvjerenjem da čini čuda. Takav može biti loš govornik (Tito, Bandić), ali ne smije čitati fraze.
Pitat će se koji je njen uspjeh? Što će reći da su njeni uspjesi: ideja uspravnice, seljenje Ureda, dodjela diploma sportašima, navijanje i pjevanje himne, poziv da vojska gasi požar?
A u Visokoj još su prazni dvori, nismo jedna od najrazvijenijih zemalja, migracije su štetne, trebamo zabraniti odlazak na rad u EU.
Najgore je to da kad i kaže nešto točno i tečno, da to nema nikakvog odjeka, već je predmet poruge.
Ne izgleda da ona ima predanosti i strasti; ono što bi htjela nisu ciljevi, već ostanak na funkciji.
Predanost izgleda površno, a strast i prenemaganje je može koštati ugleda.
Ona ne inspirira, ne okuplja uzore, već ”marginalce”.
Izbjegava odgovornost, voli tajnost svojih posjeta i sastanaka, a detalji, kad procure naknadno (recimo s Putinom), ne idu joj u korist.
Ona će sve manje biti izgledni kandidat i to je objektivno najveći hendikep.
Njeni neprijatelji rade na tome.
autograf
Trenutno se nju prisiljava da se izjasni, što ona ne može, pa ni zbog svoje ustavne obaveze da ne bude član stranke, ali prvenstveno da ne mora priznati prvenstvo i nadmoć njoj mrskom Andreju Plenkoviću.
Već samo pitanje želi li biti kandidatkinja ozbiljno je upozorenje na realnosti. Može ona tvrditi da će je HDZ podržati, ali dovedena je u situaciju da to nije sigurno, a svojim otvorenim napadima na Plenkovića i prikrivenim korteširanjem s njegovim protivnicima to je ipak upitno.
Bez obzira na osmijehe i ručak, zajedničke sjednice. Ona dogovara bez koordinacije vanjsku politiku, traži položaj u europskim tijelima, kritizira Vladu kad je to zgodno. Političari zaboravljaju obećanja, ali ne i poniženja. Neka se Predsjednica zbog toga ne prestraši, ali neka se zamisli.
Bez obzira na osmijehe i ručak, zajedničke sjednice. Ona dogovara bez koordinacije vanjsku politiku, traži položaj u europskim tijelima, kritizira Vladu kad je to zgodno. Političari zaboravljaju obećanja, ali ne i poniženja. Neka se Predsjednica zbog toga ne prestraši, ali neka se zamisli
1.Njen sadašnji rejting je povoljan. Istina, trend je negativan premda se ona trudi stalno biti vidljiva u javnosti. Popularnost koju ima rezultat je i toga što nema otvorenog oponenta koji će postavljati nezgodna pitanja, davati podsmješljive primjedbe, propitivati nezgodne detalje obiteljskog života, prihoda i imovine.
Takvo što sada rade mediji, no bezopasno i bez krvi na zubima. No onda kada počne stvarna kampanja i javnost očekuje da će se rukavice skinuti, a otrovna pera medija će se zaoštriti. Uglađeni Josipović nije bio takav protivnik; previše uvjeren u svoju pobjedu i popularnost nije tražio načine da novinare opskrbljuje dokumentima i povjerljivim glasinama.
No vremena su sada drukčija. Sigurno će biti kandidata koji neće imati takve obzire, koji će razjarivati ili uveseljavati javnost izmišljanjem afera, davanjem prgavih nadimaka.
Sjetite se kako su o Sanaderu širili glasine da je homoseksualac, Josipoviću govorili da je lignja, Karamarka zvali Mutavi, Mesiću prišili naziv veleizdajnika, optužili ga za veze s albanskom mafijom.
Glasine ne trebaju dokaze, ne pozivaju na razum i objektivnost, ali svakako utječu na popularnost.
Osmijeh će postati ukočen i kiseo jer će se gađati bolne točke, If your opponent is of choleric temper, seek to irritate him. Pretend to be weak, that he may grow arrogant.” (Sun Tzu, The Art of War).
2.Škodi HDZ-u. Ona podržava, možda okuplja i inspirira kružok nezadovoljnika s vrha stranke koji su, nejasni i mračni likovi, navikli da vode tajne službe i operacije, da ne iskazuju imovinske kartice i prihode. Aktivno pomaže otvorene protivnike predsjednika stranke.
To nije borba za rezervni položaj predsjednika stranke; ona ne želi samo moć, već i slavu i obožavanje. No podizanje osobne popularnosti često ide na štetu stranke. Brkić je izgovorio blasfemičnu ideju o velikoj koaliciji, Stier napao klijentilizam i korupciju. Iako promišljeno i točno, takve tvrdnje stranka ne može trpjeti osim ako ih ne doživi kao taktički ustupak okolnostima.
Tito je u Splitu (7. svibnja 1962.) napao birokraciju, no nitko od prozvanih nije se prepoznao; mnogi su samo osjetili da se sprema obračun na vrhu i da se treba dodvoriti narodu.
Predsjednica je veliki rizik. Ona se, premda je dio vladajuće garniture, otvoreno koristi popularnim stereotipom o HDZ-u kao stranki kradljivaca, dobitnika privatizacije i foteljaša.
U Vladi, koju ni ja ne cijenim, vjerojatno polude od njenih ideja koje koštaju, mjera koje se ne mogu mjeriti i platiti, nenajavljenih putovanja i uplitanja u ekonomsku politiku. No ne radi se o Vladi, već o cijelom stranačkom aparatu kojem Vlada daje zaštitu, poslove, subvencije i povlastice.
Populizam je opasan jer treba definiranje neprijatelja, a dok se radi o starim komunjarama i jugo-nostalgičarima to nije opasno, no napasti pogrešnu politiku bivših vlada vodi pitanju: a tko je bio na vlasti, tko se obogatio, tko se okoristio.
Hoće li Kolinda Grabar-Kitarović biti kandidatkinja HDZ-a na sljedećim predsjedničkim izborima? Neki kažu da hoće. Ja mislim da neće. No nitko nije prorok, a ja sam pak poznat po krivim najavama izvanrednih izbora, predviđanjima tko će pobijediti i s kojim postotkom glasova
3.Ona kalkulira može li biti neovisni kandidat. Morala bi izgraditi infrastrukturu prikupljanja potpisa, mrežu volontera, dobiti donacije, medije i imati koherentnu izbornu platformu. Možda ne treba sve, ali vanjska podrška, financiranje i hibridni rat nisu dosta.
Jeljcin se mogao osloniti na vanjske savjetnike i pomoć, ali Putinu to ne treba. Podrška nekih malih stranaka košta ne samo u smislu njihovih apetita za vlašću (a Predsjednica ne dijeli puno sinekura) već i u smislu njihove ideološke zagriženosti. Crkva joj ne može pomoći, osim pojedinačnih istupa. Kao neovisni kandidat morala bi se udaljiti i od ono malo državnog aparata kojim ”suupravlja”. Sebe, vidljivo i uspješno, stavlja na dijetu, ali ovdje će morati na dijetu njeni saveznici. Neće biti lososa i šampanjca.
4.Javnost traži novo lice. Imam dojam da je njena kampanja započela iznimno negativnim efektima odlaska u Washington, slikanja ispred ograde Bijele kuće, skrivanjem protokola posjeta, izmišljanjem poslovnih zadataka (u administraciji realno nikoga važnog).
Što ona zapravo radi? Ona svojim hektičnim seljenjem Ureda nastoji stvoriti dojam aktivnosti. Zapravo ništa efektivno, ali se želi poručiti dojmom.
Ne može jednostavno reciklirati taktiku kojom je pobijedila ranije. Javnost traži novo lice, a premda ga sada nema na vidiku, s malo mašte lako ga je stvoriti. Pa nije ni ona bila borac na prvoj crti, ona je bila simpatizer. Pravih boraca, koji znaju jezike, imaju obrazovanje i dobar nastup ima.
Uostalom, nova lica su mladi kojima se neće moći predbaciti da su bili pioniri (a ona je, čini se, to bila u Rijeci), koji nisu bili suradnici Udbe već Soe; Unsa ili sličnih, koji su skromniji u stjecanju, ali silno žele moć.
5.Želi proširiti izbornu bazu, govori neuvjerljivo o jedinstvu i slozi, no ocjenjuje da joj je bolje skrenuti desno, jer se u predsjedničkim izborima bira jedan, a drugo mjesto nije važno.
Do sada je taj trik – žmigavac desno, skreni u sredinu – palio. Tako dijeli i razdvaja, svađa i gubi dosljednost. Procjenjuje da su ljudi skloni stabilnim vrijednostima, da ne vole izazove kozmopolitizma, da su zatucani lokalci.
Mislim da podcjenjuje ljude. Nisu desničari neinteligentni, dobro pamte, ljudi ne zaboravljanju sve, već selektivno pamte, naročito licemjerno politikantstvo. Njoj neće pomoći smokvin list filoustaštva, ali će joj trebati glasovi drugih. Ona to radi šaljući suptilne poruke, birajući novohrvatske riječi (suverenistička politika) da pokaže svoj patriotizam, no to se ne shvaća kao posebna hrabrost.
Zapravo, stalno mijenjajući stav (”Puno će vode proteći Dunavom”, a malo kasnije se srdačno ljubi s Vučićem).
Radi krivo. Izgubit će iskrene patriote, neće privući neodlučne, mobilizirat će protivnike.
Mislim da podcjenjuje ljude. Nisu desničari neinteligentni, dobro pamte, ljudi ne zaboravljanju sve, već selektivno pamte, naročito licemjerno politikantstvo. Njoj neće pomoći smokvin list filoustaštva, ali će joj trebati glasovi drugih. Ona to radi šaljući suptilne poruke, birajući novohrvatske riječi (suverenistička politika) da pokaže svoj patriotizam, no to se ne shvaća kao posebna hrabrost
Tako se gubi vjerodostojnost, točnije uvjerljivost, gradi dojam lukave štreberice, a ne državnika od formata. Nije baš državnički Europu slaviti na Picokijadi, NATO uz stražare u Trenkovim uniformama i hvaleći zasluge Amerike za Europu (koju sistematski smatra neprijateljem).
Stječe se dojam da se inati, što nije izborna platforma okupljanja i jedinstva. Hoće sve, a može dobiti tek ljubav ulizica.
6.Ona se precjenjuje. Nije ona Donald Trump, koji je nepredvidivost i lupetanje pretvorio u stil politike, jer je to dobra strategija pregovaranja. Pretjerano sluša savjetnike.
Ona izgleda ne zna puno.
Otkuda joj blebetanje o orjunašima i željeznoj zavjesi? Pa ona je tri razreda srednje škole završila u paklu socijalizma, valjda su bila dosta.
Nije duhovita ni šarmantna, ali tako želi izgledati. Ona vjeruje u laskave komplimente – kraljica Balkana, najljepša, muči se dijetama i hodanjem na previsokim petama. Stalno radi gafove, iako ima dobru dikciju.
Predsjednici često pomisle da se ljudi žele slikati s njima jer ih cijene.
Nastojao sam izbjeći uvredljive riječi, ali i bez toga stvari joj ne stoje najbolje.
***
Elem. Neće ona biti kandidatkinja jer je opasnija svojoj stranci nego oporba, pa nosi rizike gubitka ako se pojavi uvjerljivi kandidat. Hrvati vole glasati protiv, vjeruju u obećanja, ali ne i kada se ponavljaju.
U trenucima u kojima se traži vođa ona ne izgleda tako. A leader is one who knows the way, goes the way, and shows the way.
Vođa se dokazuje uspjesima, masovnim uvjerenjem da čini čuda. Takav može biti loš govornik (Tito, Bandić), ali ne smije čitati fraze.
Pitat će se koji je njen uspjeh? Što će reći da su njeni uspjesi: ideja uspravnice, seljenje Ureda, dodjela diploma sportašima, navijanje i pjevanje himne, poziv da vojska gasi požar?
A u Visokoj još su prazni dvori, nismo jedna od najrazvijenijih zemalja, migracije su štetne, trebamo zabraniti odlazak na rad u EU.
Javnost traži novo lice. Imam dojam da je njena kampanja započela iznimno negativnim efektima odlaska u Washington, slikanja ispred ograde Bijele kuće, skrivanjem protokola posjeta, izmišljanjem poslovnih zadataka (u administraciji realno nikoga važnog)
Najgore je to da kad i kaže nešto točno i tečno, da to nema nikakvog odjeka, već je predmet poruge.
Ne izgleda da ona ima predanosti i strasti; ono što bi htjela nisu ciljevi, već ostanak na funkciji.
Predanost izgleda površno, a strast i prenemaganje je može koštati ugleda.
Ona ne inspirira, ne okuplja uzore, već ”marginalce”.
Izbjegava odgovornost, voli tajnost svojih posjeta i sastanaka, a detalji, kad procure naknadno (recimo s Putinom), ne idu joj u korist.
Ona će sve manje biti izgledni kandidat i to je objektivno najveći hendikep.
Njeni neprijatelji rade na tome.
autograf
